Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1930/14 (G. B.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1930/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP 1930/14, rješavajući zahtjev Gojka Bokića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Gojka Bokića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Gojko Bokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubinja, kojeg zastupa Branko Karadeglić advokat iz Čapljine, podnio je, 28. aprila 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 014753 13 KŽŽ od 24. decembra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 K 014753 13 K2 od 17. juna 2013. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje novčane kazne koja mu je izrečena osporenim presudama do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 K 014753 11 K od 5. novembra 2012. godine apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo krađe i izrečena mu novčana kazna u iznosu od 700,00 KM. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je rješenjem broj 95 0 K 014753 13 KŽ od 21. februara 2013. godine žalbu uvažio i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje.
3. U ponovljenom postupku, presudom Osnovnog suda broj 95 0 K 014753 13 K2 od 17. juna 2013. godine apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo krađe iz člana 231. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 700,00 KM koju je obavezan platiti u roku od dva mjeseca po pravosnažnosti presude te određeno da ukoliko u tom roku ne plati kaznu ona će biti zamijenjena kaznom zatvora tako da se svakih započetih stotinu KM računa kao jedan dan zatvora. Presudom je na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS) apelant obavezan da naknadi troškove postupka u iznosu od 370,00 KM i plati paušalni iznos od 350,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Presudom je, također, apelant obavezan da oštećenoj JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac,Centar za gazdovanje kršom Trebinje (u daljnjem tekstu: oštećeni), na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 385,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.
4. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da je apelant 4. januara 2011. godine na lokalitetu „Jejevci“ u reonu Viduša, opština Trebinjem u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi uzeo i prisvojio ogrevno drvo tvrde lišćare u količini od 3,50 m3 u vrijednosti od 385,00 vlasništvo oštećenog te ga natovario na svoje teretno motorno vozilo precizirano u presudi te nakon toga vozilo krenuo makadamskim putem gdje su ga čuvari šuma poimenično navedeni u presudi zaustavili i zatražili da drvo odveze do pilane jer nije dozvoljena sječa. Nadalje je utvrđeno da je apelant navedeno odbio i da je nastavio put prema Ljubinju nakon čega su ga policajci Policijske stanice Ljubinje zaustavili na mjestu preciziranom u presudi i uz potvrdu privremeno oduzeli bespravno posječeno ogrevno drvo. Osnovni sud je, nadalje, istakao da je na osnovu vještačenja geodetske struke utvrđeno da je apelant sječu ogrevnog drva izvršio na području koje pripada oštećenom a ne na svojoj parceli, kako je apelant tvrdio, koja je od mjesta sječe, kako je obrazloženo, udaljena 75 metara. Nadalje, u odnosu na navode apelanta o nezakonitosti dokaza oduzimanja spornog drveta, istaknuto je da oduzeto drvo nije jedini dokaz na kojem je zasnovan predmetni krivični postupak već da se isti temelji na brojnim, preciziranim dokazima vezanim za isto pitanja tako da se ne može govoriti o zasnovanosti postupka na nezakonitim dokazima. Osnovni sud je naveo i da činjenica da je oduzeto ogrevno drvo nestalo sa mjesta gdje je bilo deponovano ne može dovesti u sumnju da je to ogrevno drvo bilo predmetom krađe. Obrazloženo je i da je taj sud odbio prijedlog apelanta za uviđaj na licu mjesta uz učešće suda, stranaka, vještaka i svjedoka i saslušanje poimenično navedenih svjedoka. Naime, jpo ocjeni tog suda, imajući u vidu brojne provedene dokaze, uviđaj ne bi doprinio utvrđivanju materijalne istine i nečem novom i drugačijem od već utvrđenog a samo bi vodio ka odugovlačenju postupka i pri čemu je taj sud imao u vidu da je na licu mjesta već bio vještak geometar i utvrdio tačan lokalitet sječe i o čijoj se parceli radi čemu je prisustvovao i apelant. Osnovni sud je, s tim u vezi, zaključio da je nesporno dokazano da su se u radnjama apelanta stekli svi elementi bića krivičnog djela krađe te je imajući u vidu navedeno, donio presudu kao u izreci.
5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 95 0 K 014753 13 KŽŽ od 24. decembra 2013. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i drugostepenu presudu preinačio u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da je oštećeni upućen da imovinskopravni zahtjev u cjelini ostvaruje u parničnom postupku dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon održane javne sjednice vijeća taj sud zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta vezani za tvrdnju da prvostepeni sud nije izvršio ocjenu psihičkog odnosa apelanta prema djelu u vrijeme izvršenja djela a prema uputi iz rješenja Okružnog suda kojim je predmet vraćen na ponovni postupak. Istaknuto je da je, prema mišljenju tog suda, nesporno da obrazloženje osporene presude sadrži jasan opis izvršenog djela sa jasnim naznačenjem radnji apelanta iz čijeg sadržaja proizlazi svijest i volja apelanta za izvršenje djela. Navedeno je da je neosnovan i žalbeni navod da je osporena presuda utemeljena na dokazima koji su nezakonito pribavljeni jer nije postojala naredba suda za pretres vozila niti da su bili ispunjeni uvjeti za oduzimanje predmeta odnosno ogrevnog drveta kao i da nije izvršeno otvaranje i pregled oduzetih predmeta. Navedeno je da sa aspekta odredbi člana 10. stav 2. ZKP RS kojim je regulisano pitanje nezakonitih dokaza, Okružni sud smatra da apelantova žalba nije iznijela argumente iz kojih bi proizlazilo da su u toku predmetnog krivičnog postupka nepravilno primjenjene odredbe procesnog zakona niti izvedeni dokazi koji bi činili bitnu povredu odredaba krivičnog postupka koja je bila ili mogla biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
6. Osim toga, Okružni sud je obrazložio da je neosnovana i tvrdnja odbrane da je pretres apelantovog vozila izvršen bez adekvatne naredbe suda jer, kako je naveo taj sud, pretres vozila nije vršen kao radnja za koju je bilo potrebno izdejstvovati sudsku naredbu i koja bi mogla poslužiti kao dokazni materijal već se radilo o klasičnom pregledu kao izviđajnoj radnji koju ovlaštena službena lica preduzimaju ex officio i za koju nije potrebna sudska naredba. Također je navedeno da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za neutvrđivanje odlučnih činjenica za donošenje presude jer su, prema obrazloženju Okružnog suda, u obrazloženju osporene presude dati svi argumenti i razlozi koji su utemeljeni na provedenim dokazima i iz kojih jasno proizlazi da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. S tim u vezi je navedeno da je neosnovan navod i da je bez ikakvog razloga odbijen zahtjev apelanta za saslušanje poimenično navedenih svjedoka i vršenje uviđaja na licu mjesta jer je, kako je obrazložio Okružni sud, u diskreciji suda da dozvoli ili ne dozvoli provođenje dokaza u zavisnosti da li ocijeni da je taj dokaz potreban ili ne. Okružni sud je naveo da su, s druge strane, osnovani žalbeni navodi vezani za donošenje odluke od strane prvostepenog suda u vezi imovinskopravnog zahtjeva tuženog jer je, prema mišljenju Okružnog suda, rješavajući o tom zahtjevu na osnovu podataka kojim je raspolagao, prvostepeni sud oštećene mogao samo uputiti na parnicu jer taj zahtjev nije bio dovoljno određen da bi se o njemu riješilo u adhezionom postupku. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da ničim nije dokazano da je počinio krivično djelo za koje je osuđen te da je prilikom donošenja prvostepene presude korišteno više nezakonitih dokaza te da nisu bili ispunjeni uvjeti da mu se sporna drva oduzmu. Apelant smatra da nije ničim dokazano da nije sjekao drva iz svoje šume te da mu je uskraćeno pravo na kontradiktornost postupka jer nije dozvoljeno saslušanje svjedoka koje je predložio kao ni obavljanje uviđaja na licu mjesta. Apelant navodi i da u postupku nije dokazano o kojoj se količini ogrevnog drveta radi. Također smatra da i je došlo do narušavanja principa zabrane reformatio in peius jer je osporenim presudama obavezan na plaćanje većih troškova postupka nego u ranijoj presudi. Zbog svega navedenog apelant traži da Ustavni sud donese i privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje novčane kazne koja mu je osporenim presudama izrečena do donošenja odluke o apelaciji.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant traži donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje novčane kazne koja mu je izrečena u krivičnom postupku u kojem je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo krađe. Kao argumente za donošenje privremene mjere apelant, osim navoda koji se tiču merituma apelacije, nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po pravosnažnoj presudi. Ovo stoga jer je Ustavni sud, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je donošenje privremene mjere u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, zbog čega apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere za odgodu izvršenje novčane kazne koja mu je izrečena u krivičnom postupku smatra neosnovanim.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić