Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2252/13 (Privatna praksa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti iz oblasti medicinske dijagnostike u vidu ordinacije rentgen kabinet i ultrazvuk „Radiologija 2000“ Sarajevo)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2252/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2252/13, rješavajući zahtjev Privatne prakse u primarnoj zdravstvenoj zaštiti iz oblasti medicinske dijagnostike u vidu ordinacije rentgen kabinet i ultrazvuk „Radiologija 2000“ Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Privatne prakse u primarnoj zdravstvenoj zaštiti iz oblasti medicinske dijagnostike u vidu ordinacije rentgen kabinet i ultrazvuk „Radiologija 2000“ Sarajevo za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Privatna praksa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti iz oblasti medicinske dijagnostike u vidu ordinacije rentgen kabinet i ultrazvuk „Radiologija 2000“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ismet Hamzić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. maja 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 o Ps 014045 12 Rev od 12. marta 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 014045 10 Pz od 21. maja 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 0 Ps 014045 03 Ps od 26. februara 2010. godine .
2. Apelantica je 28. oktobra 2013. godine, takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „dozvolio odlaganje izvršenje Rješenja Općinskog suda broj 65 0 Ip 383223 13 Ip od 17. oktobra 2013. godine do donošenja odluke o apelaciji“.
3. Presudom Općinskog suda broj 09 65 0 Ps 014045 03 Ps od 26. februara 2010. godine apelantica je obavezana da na ime neisplaćene zakupnine za korištenje poslovnog prostora u ulici Patriotske lige broj 36-Sarajevo za period od 1. novembra 2000. godine do 12. novembra 2002. godine isplati tužitelju Zavodu za zaštitu studenata u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 54.396,79 KM, kao i za troškove vode, plina, smeća, električne energije za isti period u iznos od 4.129,49 KM, sa kamatom počev od 1. decembra 2002. godine do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 14.288,28 KM, sve u roku od 30 dana.
4. Kako je Općinski sud utvrdio, među parničnim strankama je sporan pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva apelanta. Navodi se da je nesporno među parničnim strankama da su iste 27. januara 1998. godine zaključile Ugovor o zakupu poslovnih prostorija pod brojem 01-01-41/98, i to tako što je tužitelj kao zakupodavac dao u zakup apelantici kao zakupcu, poslovni prostor koji se sastoji se od poslovnih prostorija u prizemlju poslovne zgrade u Sarajevu na navedenoj adresi, i to prostorija radiološke dijagnostike ukupne površine od 240m2. Dalje je navedeno da član 2. Ugovora predviđa da zakupac može koristiti poslovne prostorije koje su predmet ugovora samo za obavljanje svoje poslovne djelatnosti koja se sastoji od pružanja radioloških usluga. Članom 3. Ugovora zakupac se obavezao da za korištenje predmetnih poslovnih prostorija plaća zakupninu, naknadu za korištenje gradskog zemljišta, naknadu za utrošenu vodu, odvoz smeća, grijanja i to tako što je određeno da zakupnina iznosi 10,00 KM/m2 površine za svaki mjesec, dok je naknadu za korištenje građevinskog zemljišta, za utrošenu vodu i odvoz smeća zakupac dužan izmirivati prema pripadajućem prostoru u visini od 1/10 od ukupnog iznosa računa. Članom 5. Ugovora stranke su se saglasile da apelantica-zakupac pruža radiološke usluge studentima i radnicima zaposlenim kod članica Univerziteta, te je navedeno da će bliže uslove i način pružanja usluga zakupac i zakupodavac regulisati posebnim ugovorom.
5. Općinski sud je dalje utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je apelantica dužna isplatiti tužitelju cjelokupan iznos duga koji se odnosi na neplaćenu zakupninu, s obzirom da je apelantica u toku postupka tvrdila da je njena obaveza plaćanja prestala, jer je tužitelju isplatila i veći iznos od onog na koji je bila obavezna. Nasuprot tome, tužitelj je u toku postupka tvrdio da apelantica ima obavezu platiti cjelokupan iznos zakupnine i pripadajućih troškova prema zaključenom ugovoru o zakupu, jer se na to i obavezao zaključenjem ugovora o zakupu. Na ove okolnosti provedeni su dokazi kako uvidom i čitanjem u materijalnu dokumentaciju predloženu od strane punomoćnika parničnih stranaka, tako i vještačenjem po vještaku građevinske i finansijske struke, te saslušanjem svjedoka i zakonskih zastupnika. Općinski sud je, cijeneći sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja kako je on konačno opredijeljen prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke u cijelosti osnovan.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 014045 10 Pz od 21. maja 2012. godine žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
7. Kako je Kantonalni sud utvrdio, stranke su 16. decembra 1999. godine zaključile Anex prethodno zaključenog ugovora od 27. januara 1998. godine kojim je produžen rok trajanja prethodno zaključenog ugovora na dodatnu godinu dana tj. do 28. januara 2000.godine. Utvrđeno je kao nesporno da je apelantica sporni poslovni prostor koristila od 24. februara 1998. godine do 12. novembra 2002. godine. Navedeno je da apelantica sve do 15. decembra 2000. godine plaćala cjelokupni iznos zakupnine utvrđen zaključenim ugovorom. Kako nije bilo sporno da apelantica nije plaćala zakupninu u periodu od 1. novembra 2000. godine do 11. novembra 2002. godine kada je apelantica i predala predmetni poslovni prostor to je Općinski sud i donio odluku i obavezao apelanticu da plati tužitelju dosuđeni iznos na način utvrđen dispozitivom prvostepene presude. Kantonalni sud smatra da nisu osnovani žalbeni navodi apelantice da ona nije ušla u posjed cijelog poslovnog prostora i da je koristila samo dio istog, jer to ne proizilazi iz stanja spisa. U konkretnom slučaju, kako je naveo Kantonalni sud, stranke su zaključile Ugovor o zakupu poslovnih prostorija u površni od 240 m2 kao i Anex tog ugovora koji se odnosi samo na produženje roka zakupa i ugovor nije nikad raskinut između parničnih stranaka sve do donošenja djelimične presude kojom je apelantici naloženo da preda poslovne prostorije tužitelju.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 o Ps 014045 12 Rev od 12. marta 2013. godine revizija apelantice je odbijena. Vrhovni sud je naveo da se apelantica poziva na odredbu člana 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), smatrajući da drugostepeni sud nije cijenio njegove žalbene prigovore, kojim je ukazao na povrede odredaba člana 8. ZPP postupku, a što da predstavlja povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP. Suprotno takvim revizijskim navodima, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene prigovore, koji su od odlučnog značaja, pa tako i prigovor o povredi odredbe člana 8. ZPP, nalazeći da je Općinski sud na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio činjenice odlučne za ovaj spor. Vrhovni sud smatra da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Kako je zaključio Vrhovni sud, temeljem prednjih utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su obavezali apelanticu da plati tužitelju utvrđeni iznos duga za korištenje poslovnog prostora u ugovorenoj površini, u skladu sa odredbom čl. 567. i 583. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) i utvrđeni iznos duga za ugovorene naknade. U predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ne mogu se, po ocjeni Vrhovnog suda, primjeniti odredbe člana 124. ZOO, na koje upućuje apelantica kada tvrdi da je, prostom izjavom, djelimično raskinula ugovor u dijelu obaveze za ugovorenu površinu zakupljenog prostora, odnosno za dio površine prostora koji ne koristi, jer tužitelj nije ispunio ugovorenu obavezu iz člana 5. Ugovora o zakupu.
9. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 Ip 383223 13 Ip od 17. oktobra 2013. godine usvojen je prijedlog tražitelja izvršenja (tužitelja) da mu apelantica isplati iznos od 54.396,79 KM, a na osnovu pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda broj 09 65 0 Ps 014045 03 Ps od 26. februara 2010. godine.
10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da se u konkretnom slučaju radi o enormno visokim novčanim sredstvima koja apelantica ne može isplatiti jer već godinama na njenom računu nema iznosa većeg od 200 do 300 KM. Ona navodi da njene usluge kojih je inače veoma malo zbog velikog broja ultra zvučnih kabineta su nisko tarifirani (30 KM po jednom snimanju), to će nakon što se utvrdi nemogućnost naplate sa računa apelantice doći do izvršenja na njenim sredstvima za rad, čime će dalje biti ugrožen njen rad i neće moći obavljati djelatnost. Stoga, apelantica smatra da su ispunjeni uslovi da Ustavni sud donese mjeru osiguranja kojom će dozvoliti odlaganje izvršenja u postupku po pravomoćnoj presudi do okončanja - donošenja odluke po apelaciji.
11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
12. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
14. U konkretnom slučaju, apelantica od Ustavnog suda traži da odloži izvršenje pravomoćne presude jer na računu nema sredstava pa će se izvršenja provesti na njenim sredstvima za rad, čime će dalje biti ugrožen njen rad i neće moći obavljati djelatnost. S tim u vezi, u Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelantica navela kao osnov za donošenje privremene mjere, sami po sebi ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi odložio postupak izvršenja rješenja broj 65 0 Ip 383223 13 Ip od 17. oktobra 2013. godine. Ovo stoga što apelantica nije ponudila razloge i dokaze koji bi po svom sadržaju i suštini Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranila postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav
1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić