Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-236/13 (R. I.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-236/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP 236/13, rješavajući zahtjev Radomira Inđića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Radomira Inđića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Radomir Inđić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, podnio je 13. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 001872 11 Rev od 12. decembra 2012. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 001872 10 Gž od 20. augusta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 001872 04 P od 18. februara 2010. godine.
2. Apelant je 30. aprila 2014. godine zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi ga Ustavni sud zbog teškog zdravstvenog i ekonomskog položaja i niskih primanja oslobodio plaćanja troškova parničnog postupka.
3. Presudom Osnovnog suda 77 0 P 001872 04 P od godine, donesenom po tužbi apelanta protiv tuženih Ratka Inđića i Radana Mudrinića ( daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) radi utvrđenja, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio utvrđenje da je po osnovu građenja stekao pravo suvlasništva od 1/2 dijela na stambeno-porodičnoj kući na način opisan u dispozitivu presude, što su tuženi dužni priznati i trpiti da se apelant na osnovu ove presude upiše u gruntovne i katastarske javne knjige sve u roku od 30 dana od dana presuđenja. Presudom (stav 2. izreke) je nadalje obavezan apelant da prvotuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.727,40 KM dok je preko dosuđenog dijela ovaj zahtjev odbijen te je, stavom 3. izreke, odlučeno da se apelant oslobađa plaćanja troškova postupka (takse). Raspravljajući o tužbenom zahtjevu koji je apelant postavio, Osnovni sud je utvrdio da je predmetni objekat u najvećem dijelu gradio tuženi Ratko Inđić i njegova supruga Stana Inđić te da je bilo ulaganja u kuću od strane apelanta koja su neznatna u odnosu na vrijednost cijelog objekta, odnosno da je vrijednost tih ulaganja nedovoljna za sticanje suvlasničkog dijela na kući. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao da je između njega, tuženog Ratka Inđića i njihovog oca Rade Inđić postojao sporazum o zajedničkoj gradnji, zbog čega je Osnovni sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta.
4. Osnovni sud je o troškovima postupka odlučio na osnovu člana 386 st. 1 Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP RS) kojim je propisano da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove, što u konkretnom slučaju ukupno iznosi 4.727,40 KM. Navodi se da se u konkretnom predmetu troškovi apelanta odnose na troškove koje je imao za zastupanje po punomoćniku advokatu, sastav odgovora na tužbu, paušal, nagradu za vrijeme zbog prisustva ročištu, te naknadu za zastupanje po punomoćniku advokatu i drugo. Osnovni sud je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan jer nije u skladu sa Advokatskom tarifom. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da paušalna nagrada ne pripada punomoćniku za radnje za koje mu pripada posebna nagrada prema Advokatskoj tarifi tj. u konkretnom slučaju za nagradu za vrijeme. O oslobađanju apelanta od snošenja troškova postupka Osnovni sud je odlučio na osnovu člana 12. tačka 1. Zakona o sudskim taksama kojim je propisano da sud može osloboditi taksenog obveznika od plaćanja takse ako bi plaćanjem iste ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjenja da bi time bila ugrožena njegova egzistencija. U konkretnom slučaju apelant je priložio sudu dokaz o visini penzije koja iznosi 203,34 KM mjesečno, shodno čemu je sud smatrao da su ispunjeni uslovi da se apelant oslobodi plaćanja sudske takse.
5. Presudom Okružnog suda 77 0 P 001872 10 Gz od 29. oktobra 2010. godine žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u pogledu odluke o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.803,40 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 4.727,40 KM, dok je u ostalom dijelu žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno obračunao troškove parničnog postupka koje je imao tuženi Ratko Inđić prema vrijednosti spora i navedenoj Advokatskoj Tarifi u iznosu od 4.727,40 KM. Međutim, kako navodi Okružni sud, prvotuženom su pogrešno dosuđeni troškovi u iznosu od 924,00 KM, s obzirom da je određen nastavak glavne rasprave zbog objektivnih razloga, a ne krivicom apelanta za koji iznos su umanjeni obračunati troškovi tako da iznose 3.803,40 KM. Prema tome, primjenom odredbe čl. 386. stav 1. i čl. 387. ZPP RS, te Tarifi o nakadi troškova za rad advokata, Okružni sud je donio odluku da žalbu apelanta djelimično uvaži i prvostepenu presudu preinačiti u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima na osnovu člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP RS. Konačno, Okružni sud je utvrdio da prvostepena presuda ostaje neizmijenjena u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka jer u tom dijelu nije pobijana žalbom.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 001872 11 Rev od 12. decembra 2012. godine revizija apelanta je odbijena. Kako je naveo Vrhovni sud, iz navoda tužbe i iz iskaza apelanta datog tokom postupka proizlazi da apelant svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je suvlasnički dio na predmetnom objektu stekao ulaganjem sredstava i rada u objekat, te na sporazumu o zajedničkoj gradnji u porodičnoj zajednici sa prvotuženim i njihovim ocem Radom Inđićem. U konkretnoj situaciji, prema utvrđenim činjenicama, Vrhovni sud navodi da su redovni sudovi pravilno zaključili da ne postoji doprinos apelanta u izgradnji spornog građevinskog objekta u obimu koji bi mu omogućio sticanje bilo kakvog suvlasničkog dijela na tom objektu. Naime, prema iskazu svih saslušanih svjedoka proizlazi da se doprinos apelanta u izgradnji predmetnog objekta sastoji u nabavci dijela potrebnog cementa i betonskog željeza. Takav doprinos mogao bi biti samo predmet eventualnog obligaciono-pravnog zahtjeva apelanta, ali ne i stvarno-pravnog zahtjeva za utvrđenje prava suvlasništva na predmetnom objektu, kakav zahtjev je postavio apelant. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, za uspjeh u ovoj parnici apelant je morao dokazati, prije svega, postojanje porodične zajednice sa prvotuženim i njihovim ocem kao i postojanje sporazuma o zajedničkoj gradnji predmetnog objekta i svoj doprinos u izgradnji tog objekta. Vrhovni sud je zaključio da je, u konkretnoj situaciji, pravilan stav redovnih sudova da iz provedenih dokaza proizlazi da između apelanta, njegovog brata tuženog Ratka Inđića i njihovog oca u vrijeme građenja sporne kuće nije postojala porodična zajednica u ekonomskom i pravnom smislu kakav imaju u vidu pravila o sticanju svojine u porodičnoj zajednici.
8. Postupajući po zahtjevu apelanta za oslobođenje od troškova postupka, Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud apelanta oslobodio plaćanja troškova postupka, ali ga je obavezao da prvotuženom naknadi troškove u iznosu od 4.727,40 KM, koji iznos je preinačen drugostepenom presudom na iznos od 3.803.40 KM. Vrhovni sud citira odredbu člana 400. ZPP RS, kojom je propisano da će sud osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice. Navedeno je da oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobođenje od plaćanja taksa i oslobođenje od plaćanja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja sudskih oglasa, s tim da sud može osloboditi stranke od plaćanja svih troškova ili jednog dijela troškova. Vrhovni sud zaključuje da je, dakle, po naprijed citiranim odredbama stranke je moguće osloboditi samo troškova pobrojanih u odredbi člana 400. stav 2. ZPP RS, ali ne i namirenja troškova protivnoj stranci po osnovu odredbe člana 386. stav 1. u vezi sa članom 383. ZPP RS, kako to pogrešno smatra apelant.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje predmeta osporavajući njegov doprinos u izgradnji zajedničke kuće. Apelant predlaže da se njegova apelacija uvaži, osporena presuda poništi i predmet vrati na ponovno suđenje ili da se donese meritorna presuda kojom se uvažava tužbeni zahtjev i priznaje suvlasništvo na spornom objektu po osnovu građenja.
10. Apelant navodi da kao penzioner ima veoma niska primanja, da je njegovo zdravstveno stanje veoma slabo i da boluje od šećerne bolesti, bolesti srca i krvnih sudova te da mu stanje pogoršava zbog neuzimanja lijekova. On navodi da ne može da obezbjedi ni osnovne namirnice za život, a zbog neplaćanja struje ista mu je isključena. Navodi da mu je u izvršnom postupku za troškove koje je navodno izazvao tuženi zaplijenjena ½ penzije. Iz svih razloga, apelant zaključuje da je prijedlog za privremenu mjeru na „zakonu osnovan i predlaže da se [ista] uvaži“.
11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. U konkretnom slučaju apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi ga Ustavni sud zbog teškog ekonomskog i zdravstvenog položaja i niskih primanja oslobodio plaćanja troškova parničnog postupka.
14. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant kao razloge za donošenje privremene mjere navodi težak ekonomski socijalni položaja i niska novčana primanja i što smatra da su u redovnom postupku povrijeđena njegova ljudska prava i činjenicu da mu je u izvršnom postupku „zaplijenjena jedna penzija i ti za naplatu troškova koje je prouzrokovao tuženi“. Ustavni sud zapaža da apelant, dakle, navodi svoj loš socijalni statusu i bolesti i niska primanjima, koji sami po sebi ne mogu predstavljati relevantan razlog za udovoljavanje zahtjevu za donošenje privremene mjere. Ustavni sud, stoga, smatra da apelant ne nudi razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.
15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić