Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2591/13 (S. S.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2591/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP 2591/13, rješavajući zahtjev Samira Semiza za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Samira Semiza za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Semiz (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Goran Adamović, advokat iz Banja Luke, podnio je 13. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 054427 12 Rev od 9. aprila 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 054427 12 Gž 2 od 20. augusta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 054427 93 (raniji broj P 640/93) od 20. januara 2012. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere ne navodeći u čemu bi se ona sastojala.
2. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu 19. maja 1993. godine, zahtjevajući da se ništavim utvrde rješenja tuženog, tada RO “KMC” OOUR “Dom zdravlja” Banjaluka broj 0501- 318- 18/93 od 26. aprila 1993. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje), te da se istom odlukom proglase ništavim i sve pravne i druge radnje koje su provedene na temelju tog rješenja. Dalje je navedeno da petitom inicijalne tužbe apelant zahtjeva i da se tuženi obaveže da vrati apelanta u radni odnos počev od 1. maja 1993. godine, te da mu uruči sva prava koja se stiču na radu i po osnovu rada, kao i da tuženi apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u okviru paricionog roka za dobrovoljno izvršenje. Apelant osporava pobijano rješenje, smatrajući da mu radni odnos nije mogao prestati zbog smanjenja broja izvršilaca na poslovima i radnim zadacima u stomatološkoj službi.
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 054427 93 (raniji broj P 640/93) od 20.
januara 2012. godine je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i poništeno kao nezakonito sporno rješenje tuženog JZU „Dom zdravlja“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi), odnosno prednika tuženog RO “KMC” Banjaluka OOUR “Dom zdravlja” Banjaluka, kojim je apelantu prestao radni odnos 30. aprila 1993. godine, kao i odluka Upravnog odbora broj 0501-426-3 od 2. juna 1993. godine. Istom presudom je obavezan tuženi da apelantu na ime naknade štete u vidu izgubljene zarade (plata), počev od 1. maja 1993. godine pa do 1. augusta 1994. godine isplati na ime glavnog duga iznos od 711,14 KM, sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 711,14 KM, kao i da na ime apelanta Fondu PIO Republike Srpske, Filijala Banjaluka za vremenski period od 1. maja 1993. godine pa do 1. augusta 1994. godine, uplati doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje, a sve u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je sa dijelom tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog (glavnog duga, kamata i doprinosa), apelant odbija kao neosnovanim.
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 054427 12 Gž 2 od 20. augusta 2012. godine je odbijena žalba apelanta i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom je odbijen i zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastav žalbe u iznosu od 1.228.50 KM. Okružni sud je utvrdio da apelant neosnovano ukazuje da postoji protivrječnost odluka sadržanih u izreci pobijane presude, jer je posljedica poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa potpuna restitucija apelanta u radni odnos. Okružni sud smatra da su u obrazloženju prvostepene presude navedeni jasni razlozi zbog kojih je odbijen zahtjev apelanta za naknadu zarade i plaćanje doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za vremenski period nakon 1. augusta 1994. godine, pa odluke sadržane u izreci te presude nisu proturječne. Okružni sud nalazi da je pogrešno mišljenje apelanta da mu radni odnos nije mogao prestati istekom vremena čekanja na posao na koje je upućen rješenjem tuženog broj 0501-731-42/1992 od 29. jula 1992. godine, pošto mu nisu bila obezbijeđenja prava propisana članom 21. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ broj 60/89 i 42/90- u daljem tekstu: ZOPRO) niti je prednik tuženog utvrdio prestanak radnog odnosa iz tog razloga. Kako je dalje navedeno, prema odredbi člana 21. stav 2. istog zakona radnik kome nije obezbjeđeno jedno od prava navedenih u prethodnom stavu, imao je pravo da ostvaruje novčanu naknadu u visini zagarantovanog ličnog dohotka najduže dvije godine, nakon čega mu radni odnos prestaje po sili zakona i nezavisno od odluke poslodavca koja je u tom slučaju samo utvrđujuća i konstatuje posledicu koja je već nastupila. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz člana 75. stav 2. tačka 8. ZOPRO, kada je zaključio da je apelantu sa 1. augustom 1994. godine nezavisno od pobijanih rješenja prestao radni odnos po sili zakona, slijedom čega je pravilno odbio tužbeni zahtjev za isplatom izgubljenih zarada, naknada i doprinosa iz radnog odnosa nakon tog datuma.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 054427 12 Rev od 9. aprila 2013. godine revizija apelanta je odbijena. Vrhovni sud je utvrdio da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Iz odredaba člana 21. stav 1. ZOPRO, a koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, proizilazi da radniku za čijim je radom prestala potreba zbog tehnoloških i drugih unapređenja kojima se doprinosi povećanju produktivnosti i uvećava uspjeh organizacije, odnosno poslodavca, ne može prestati radni odnos dok mu se ne obezbijedi u skladu sa kriterijima utvrđenim zakonom i opštim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom, jedno od prava po osnovu rada: pravo na rad u drugoj organizaciji, pravo na dokup staza, pravo na jednokratnu naknadu u vidu otpremnine i druga prava u skladu sa zakonom. Vrhovni sud smatra da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su sporno rješenje tužene od 26. aprila 1993. godine i odluka Upravnog odbora tužene od 2. juna 1993. godine, kojima je apelantu prestao radni odnos, nezakoniti, pa se i odluke nižestepenih sudova, kojima su poništeni, navedeno rješenje i navedena odluka, ukazuju pravilnim. No, kako bi apelantu, a shodno već datim razlozima, radni odnos prestao istekom roka od dvije godine od kada je 1. augusta 1992. godine upućen na čekanje posla, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilnim se ukazuje i zaključak nižestepenih sudova, da apelantu pripada pravo na neisplaćene plate samo za period od 1. maja 1993. godine (kada mu je nezakonito prestao radni odnos) do 1. augusta 1994. godine (kada bi mu radni odnos prestao po sili zakona). Ovo stoga, što je apelantu radni odnos prestao po sili zakona 1. augusta 1994. godine, shodno odredbama člana 21. stav 2. i 3. i člana 75. stav 2. tačka 8. ZOPRO. Kraj činjenice, da je apelant bio upućen na čekanje posla od 1. augusta 1992. godine i da od tada nije dolazio na posao, a da se na rješenju tužene broj 0501-731-42/92 od 29. jula 1992. godine, kojim je upućen na privremeno čekanje posla od 1. augusta 1992. godine, nalazi njegov potpis, Vrhovni sud nalazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant primio ovo rješenje i da protiv istog nije podnosio prigovor, čime je ono postalo pravosnažno.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. On navodi da je osporenim presudama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo na njegovu štetu. Smatra da nije osnovan zaključak suda iz osporene presude u kojem se navodi da apelant protiv rješenja o upućivanju na privremeno čekanje posla nije podnosio prigovor. Apelant navodi da tuženi nije dokazao da je rješenje od 29. jula 1992. godine dostavio apelantu. Apelant konačno predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, da se ukine presuda Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovni postupak. Apelant nije posebno obrazložio razloge za donošenje privremene mjere.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazložio svoj zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant očigledno smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. U konkretnom slučaju, apelant navodi da je osporenom presudom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da nije osnovan zaključak suda iz osporene presude u kojem se navodi da apelant protiv rješenja o upućivanju na privremeno čekanje posla nije podnosio prigovor. S obzirom da apelant nije konkretizirao zahtjev za donošenje privremene mjere te da osim navoda koji se tiču merituma samog predmeta, koje Ustavni sud tek treba da razmatra u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma predmetne apelacije, ne nudi nikakve druge dokaze i razloge koji bi, u smislu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić