Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2711/14 („Šipad Komerca“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2711/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP 2711/14, rješavajući zahtjev „Šipad Komerca“ d.d. Sarajevo, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je:
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „Šipad Komerca“ d.d.
Sarajevo, za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „Šipad Komerca“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 11. juna 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 013511 13 Rev od 1. marta 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 013511 11 Pž od 25. decembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 013511 02 Ps od 23. decembra 2010. godine kao i rješenja Općinskog suda o ispravci presude broj 09 65 Ps 013511 02 Ps od 6. februara 2012. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „obustavio provođenje rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 342944 13 IP“ do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 09 65 Ps 013511 02 Ps od 23. decembra 2010. godine i rješenjem o ispravci te presude od 6. februara 2012. godine naloženo je apelantu kao prvotuženom i Esadu Ćeski (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da „Šipad export-import“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno naknade štetu nastalu onemogućavanjem korištenja tužiteljevog poslovnog prostora u periodu od 1. septembra 2002. godine do 27. oktobra 2004. godine u iznosu od 107.850,96 KM sa zakonskim kamatama uz naknadu troškova postupka u iznosu od 6.612,10 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je analizom provedenih dokaza, čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude, nesporno utvrđeno da je tužitelj vlasnik - nosilac prava raspolaganja na poslovnoj zgradi u Sarajevu u ulici Maršala Tita broj 13, te da su tuženi za obavljanje svoje djelatnosti koristili poslovni prostor na trećem spratu navedene zgrade. Također je utvrđeno da su tužitelj i apelant 10. aprila 2002. godine zaključili sudsku nagodbu te da iz sadržaja navedene nagodbe proizlazi da se apelant obavezao da će najkasnije do 31. avgusta 2002. godine predati tužitelju u posjed predmetni poslovni prostor bez plaćanja bilo kakve naknade. Sudska nagodba postala je pravosnažna 10. aprila 2002. godine. Općinski sud je također utvrdio da apelant i drugotuženi nisu do ugovorenog roka predali tužitelju predmetni poslovni prostor, te da je 10. avgusta 2004. godine tužitelj kao tražilac izvršenja, a temeljem sudske nagodbe od 10. aprila 2002. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika radi predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora. Općinski sud je također utvrdio da su apelant i drugotuženi tokom postupka prinudnog izvršenja i to 27. oktobra 2004. godine tužitelju predali predmetni poslovni prostor. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da su apelant i drugotuženi za sporni period bili nesavjesni posjednici predmetnog poslovnog prostora, te je shodno odredbi člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dosudio tužitelju iznos pobliže preciziran u izreci presude.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 013511 11 Pž od 25. decembra 2012. godine odbijene su kao neosnovane apelantova žalba i žalba drugotuženog, te su prvostepena presuda od 23. decembra 2010. godine i rješenje o ispravci te presude od 6. februara 2012. godine potvrđeni. Kantonalni sud je ispitujući prvostepenu presudu u granicama propisanim zakonom ocijenio da žalbe nisu osnovane jer je prvostepeni sud na temelju analize i ocjene svih izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno postupio kada je udovoljio tužbenom zahtjevu u skladu sa odredbom člana 219. ZOO.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 013511 13 Rev od 1. marta 2014. godine odbijene su apelantova revizija i žalba drugotuženog. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke nižestepenih sudova te je zaključio da su nižestepeni sudovi svoje odluke utemeljili na pravilnoj primjeni materijalnog prava (član 219. ZOO) jer po mišljenju Vrhovnog suda iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je „tužitelj vlasnik predmetnih poslovnih prostorija (što apelant i drugotuženi tokom postupka nisu ni osporavali)“, te da su apelant i drugotuženi predmetni poslovni prostor koristili za obavljanje svoje djelatnosti i da su za cijeli utuženi period bili nesavjesni posjednici, zbog čega po mišljenju Vrhovnog suda i postoji njihova obaveza da tužitelju naknade utuženi iznos koji bi ostvario da je drugim pravnim licima izdavao predmetni poslovni prostor.
5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da mu nisu uredno dostavljeni pozivi za pripremno i glavno ročište te da mu je onemogućeno da učestvuje u postupku pred nižestepenim sudovima. Također smatra da su sudovi proizvoljno utvrdili da je apelant bespravno koristio dio predmetnog poslovnog prostora za obavljanje svoje djelatnosti, kao i da su proizvoljno utvrdili da je tužitelj upisan u zemljišne knjige sa pravom raspolaganja na poslovnoj zgradi u kojoj se na trećem spratu nalazi predmetni poslovni prostor. Zbog navedenog smatra da Ustavni sud treba donijeti privremenu mjeru kojom bi obustavio provođenje rješenja o izvršenju Općinskog suda broj broj 65 0 Ip 342944 13 IP do donošenja odluke o apelaciji“.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Razlozi, kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant traži od Ustavnog suda da obustavi „provođenje rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 Ip 342944 13 IP do donošenja odluke o apelaciji“. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
9. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelant naveo kao osnov za donošenje privremene mjere, a tiču se isključivo kršenja prava apelanata u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim odlukama, ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi obustavio provođenje predmetnog rješenja o izvršenju. Naime, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, dakle, nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da navodi istaknuti u zahtjevu za donošenje privremene mjere, koji se tiču merituma predmeta, ne predstavljaju razloge i dokaze koji bi opravdali donošenje privremene mjere odnosno koji bi, u smislu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnova.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić