Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3302/14 (B. V.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3302/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3302/14, rješavajući zahtjev Biljane Volak za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Biljane Volak za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Biljana Volak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, podnijela je, 14. maja 2014. godine apelaciju (registrovanu 17. jula 2014. godine) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 108046 13 Gž od 16. aprila 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 108 046 10 P od 12. jula 2013. godine. Apelantica je takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio „svako postupanje Osnovnog suda Banja Luka - izvršni postupak po presudi broj 71 0 P 108 046 10 P od 12. jula 2013. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom“.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 108 046 10 P od 12. jula 2013. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 108046 13 Gž od 16. aprila 2014. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tuženi I.J. (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina pobliže opisanih u dispozitivu rješenja, na način da je na istim postavio metalni kontejner i istovario građevinski materijal – šljunak bez volje i saglasnosti apelantice, te da se naloži tuženom da u roku od 48 sati uspostavi pređašnje stanje i ukloni metalni kontejner i građevinski materijal - šljunak i time omogući apelantici nesmetano korištenje parcele, kao i da se ubuduće uzdrži od takvog i sličnog smetanja pod prijetnjom novčane kazne i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka. Predmetnim rješenjem apelantica je obavezana da tuženom plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 KM u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja.
3. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je uvidom u rješenje o nasljeđivanju tog suda (broj i datum pobliže navedeni u obrazloženju rješenja) utvrdio da je apelantica kao jedini zakonski nasljednik iza R.I. naslijedila određene nekretnine, među kojima i nekretnine na kojima je po navodima apelantice izvršeno smetanje posjeda. Zatim je konstatovao da iz iskaza svjedoka I.V. (apelanticine kćerke) proizilazi da apelantica nikada nije bila u posjedu spornih nekretnina, dok iz iskaza svjedoka L.J. i A.M proizilazi da je tuženi bio u posjedu spornih nekretnina i koristio ih i na njih postavio kontejner, ogradio, te da ih još uvijek drži u posjedu. U vezi sa tim, Osnovni sud je dalje naveo da je članom 425. Zakona parničnom postupku Republike srpske („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničava samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed po pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili zahtjevima za naknadu štete. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije ponudila dokaze da je bila u faktičkom posjedu sporne nekretnine za koju tvrdi da je spornog dana smetao tuženi odnosno da iz provedenih dokaza proizilazi upravo suprotno, da je tuženi bio u posjedu te nekretnine, zbog čega je odlučio kao u izreci rješenja.
4. Okružni sud je u obrazloženju svog rješenja zaključio da je prvostepeno rješenje pravilno. Naime, Okružni sud je naveo da se prema članu 146. Zakona o nasljeđivanju smrću ostavioca otvara njegovo nasljeđe, a da prema članu 311. stav 1. Zakona o stvarnim pravima nasljednik postaje držalac u trenutku smrti ostavioca bez obzira kada je stekao faktičku vlast na stvari. U vezi sa tim, Okružni sud je konstatovao da je u predmetnoj pravnoj stvari odlučujuće da je apelantica kao nasljednik u momentu smrti ostavioca stekla istu vrstu državine koju je imalo ostavilac. Takođe, istakao da je da je cilj navedenih odredbi da nasljednik, koji je često odsutan u momentu smrti ostavioca, ima državinsku zaštitu prema trećim licima tako da ako je predmet ostavine u čiji faktički posjed još nije stupio oduzelo treće lice, može da protiv tog lica podigne tužbu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizilazi da apelantica nije dokazala da su ostavilac (apelanticina majka) a ni apelantica imale faktičku mirnu državinu na spornim nekretninama, zbog čega joj ne pripada pravo na državinsku zaštitu.
5. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelantica navodi da je predmetni postupak trajao preko tri godine. Takođe, tvrdi da je iz priložene dokumentacije vidljivo da naslijedila predmetne nekretnine od svoje majke i da je upisana kao vlasnik i posjednik tih nekretnina, te da saslušani svjedoci nisu sporili da je posljednji mirni posjednik tih nekretnina i sam čin smetanja, a da su redovni sudovi proizvoljno i diskriminišuće primijenili zakon kada su odbili njen tužbeni zahtjev.
6. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelantica nije posebno obrazlagala izuzev što je navela da je u obavezi da plati troškove postupka po „jednoj nezakonitoj presudi“.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U konkretnom slučaju apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi bio odložen postupak izvršenja osporenih rješenja do okončanja postupka po njenoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
10. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude (rješenja), mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno obrazložila svoj zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelantica očigledno smatra da njeni navodi o kršenju ljudskih prava, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelantica nije ponudila argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada se iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu, kao i iz apelanticinih navoda ne može zaključiti da je tuženi uopšte pokrenuo postupak izvršenja pobijanih rješenja, a apelantica nije dostavila ni dokaz da je koristila mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13), Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić