Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4707/13 (A. T.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4707/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine., u predmetu broj AP 4707/13, rješavajući zahtjev Albine Terzić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Albine Terzić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Albina Terzić (u daljnjem tekstu: apelantice) koju zastupaju Alma i Sanela Dautbegović, advokati iz Zenice, podnijela je 18. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 005665 13 Krž 2 od 5. jula 2013. godine i S1 1 K 005665 11 Kri od 19. oktobra 2012. godine. Apelantica je također 11. aprila 2014. godine podnijela zahtjev kojom je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom bi se odložilo izvršenje Presude Suda BiH broj S1 1K 005665 13 Krž 2 od 5. jula 2013. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda“.

2. Presudom Suda BiH broj S1 1K 005665 11 Kri 2 od 19. oktobra 2012. godine apelantica je osuđena na pet godina zatvora zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1 tačka c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). U toku dokaznog krivičnog postupka Sud BiH je utvrdio da je apelantica, za vrijeme oružanog sukoba u BiH kršeći Pravila međunarodnog prava, nečovječno postupala sa zatvorenicima i sudjelovala u nečovječnom postupanju prema istim. Sud BiH je utvrdio da je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina adekvatna ocjeni olakšavajućih okolnosti na strani apelantice koje je sud, u njihovoj ukupnosti, cijenio naročito olakšavajućim, a koje se ogledaju u činjenici da je predmetno djelo izvršila kao mlada osoba (u vrijeme izvršenja krivičnog djela je bila mlađe punoljetno lice), da ranije nije osuđivana, kao i njeno korektno držanje pred sudom, zatim da posljedice njenog postupanja nisu toliko teške niti dalekosežne prirode kako je to slučaj sa težim djelima ratnog zločina, dok otežavajuće okolnosti na strani apelantice sud nije našao. Sud BiH je, stoga, utvrdio da će se izrečenom kaznom ostvariti uslovi kako specijalne tako i generalne prevencije.

3. Presudom Suda BiH broj S1 1K 00566 Ei 13 Krž 2 od 5. jula 2013. godine odbijena je kao neosnovana žalba Tužilaštva BiH izjavljena na prvostepenu presudu, dok je žalba branioca apelantice djelimično uvažena žalba branioca apelantice, pa je prvostepena presuda broj S1 1 K 005665 11 Krl od 19. oktobra 2012. godine preinačena u pogledu primjene krivičnog zakona i odluke o kazni. Naime, radnje opisane u tačkama 1, 4 i 5 izreke prvostepene presude za koje je apelantica oglašena krivom pravno kvalifikuje kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu. KZ SFRJ) koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ, u vezi sa članom 22 (saizvršilaštvo). Nadalje, u odnosu na tačke 2 i 3 izreke prvostepene presude za koje je apelantica oglašena krivom pravno kvalifikuje kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFR u pogledu odluke o kazni na način da se primjenom gore navedenih odredbi i primjenom članova 33, 38, 41, 42, i 43. Krivičnog zakona SFRJ, za navedeno krivično djelo osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

4. Rješenjem Suda BiH broj S1 1K 005665 13 Iks od 28. januara 2014. godine odbijena je molba apelantice za odgađanje izvršenja kazne po pravomoćnoj presudi Suda BiH broj S1 1 K 005665 13 Krž 2 od 5. jula 2013. godine, kojom je presuda Suda BiH broj S1 1K 005665 11 Kri od 19. oktobra 2012. godine preinačena u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela i odluke o kazni. Stavom II navedenog rješenja apelantica je obavezana da se javi na izdržavanje kazne zatvora u Kaznenopopravni zavod u Tuzli.

5. Razmotrivši sve okolnosti koje je apelantica navela, Sud BiH je utvrdio da je molba apelantice neosnovana. Kako se navodi u obrazloženju, prema člana 131. stav 1. tačka 1. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera(„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 12/10: u daljnjem tekstu: ZIKS), osuđenom licu se može odgoditi izvršenje kazne zatvora ako je oboljelo od teže akutne bolesti (tačka 1.). U konkretnom slučaju, Sud BiH je utvrdio da nisu ispunjeni uslovi za odgađanje izvršenja kazne zatvora po ovom zakonskom osnovu, obzirom da se iz dostavljene medicinske dokumentacije, ne može izvesti nesporan zaključak da se radi o težoj akutnoj bolesti osuđenog lica, zbog koje bi bilo neophodno usvojiti predmetnu molbu. Naime, nesporno je utvrđena činjenica da apelantica ima određene zdravstvene probleme odnosno da je njeno opšte zdravstveno stanje narušeno. Međutim, Sud BiH na osnovu uvida u dostavljenu medicinsku dokumentaciju, a prije svega stalnog sudskog vještaka medicinske struke Prim. Dr. Ibrahima Gavrankapetanović, koji, vlastitim nalazom i mišljenjem, ne potvrđuje akutna medicinska stanja kod apelantice. Navodi se da na osnovu nalaza dostavljenih uz molbu se konstatuje da su zdravstveni problemi apelantice takve prirode, da vremenom prelaze u hronicitet, a u tom slučaju apelantica, po ocjeni Suda BiH, u zavodu ima zakonsko pravo na redovne ljekarske preglede i prijavu promjene zdravstvenog stanja. Sud BiH nalazi da zdravstveni problemi apelantice nisu takve prirode da bi se mogli smatrati tezom akutnom bolešću, u smislu odredaba člana 131. stav 1. tačka 1. ZIKS-a. Sud BiH navodi da apelantica u toku izdržavanja kazne zatvora nije i ne može biti uskraćena za sve potrebne vidove zdravstvene zaštite i prava na liječenja uključujujući pravo na hospitalizaciju, a sve u skladu sa relevantnim odredbama ZIKS-a i Pravilnika o kućnom redu KPZ-a, te na osnovu svega navedenog, zaključuje da apelantici u toku boravka na izdržavanju kazne, neće biti narušeno opšte zdravstveno stanje.

6. Rješenjem Suda BiH broj SU-10-34/14 od 4. februara 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice podnesena protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1K 005665 13 Iks od 28. januara 2014. godine.

7. U postupku odlučivanja o predmetnoj žalbi apelantice, ocjenom svih relevantnih okolnosti i analizom raspoloživih činjenica iz spisa u cjelosti su prihvaćeni razlozi na kojima se zasniva prvostepeno rješenje, pa je Sud BiH na temelju navedenog zaključio da pravilnost i zakonitost istog nisu dovedeni u pitanje ni navodima iz žalbe budući da je, pobijanim rješenjem pravilno je zaključeno da će u toku izdržavanja kazne zatvora apelantici biti omogućeni redovni ljekarski pregledi, uključujući po potrebi i hospitalizaciju, a sve u skladu sa relevantnim odredbama ZIKS-a i Pravilnika o kućnom redu KPZ-a. Sud BiH je zaključio da se neosnovanim i ukazuje prijedlog za dopunskim vještačenjem, obzirom da naprijed navedeno pobijanim rješenjem nije ni dovedeno u pitanje postojanje akutne bolesti kod apelantice. Imajući u vidu naprijed izloženo, po mišljenju Suda BiH, pobijano rješenje se ukazuje pravilnim i zakonitim, a žalba apelantice neosnovanom, pa je ista i odbijena.

8. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.

9. Osim toga, apelantica je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom bi se odložilo izvršenje Presude Suda BiH broj S1 1K 00566 Ei 13; Krž 2 od 5. jula 2013. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda“. Apelantica navodi da bi izvršenjem predmetne presude, odnosno upućivanjem apelantice na izdržavanje izrečene kazne zatvora, imenovanoj bila nanesena šteta po zdravlje, koja je nemjerljiva sa ostalim vidovima štete, a koja bi svakako bila u suprotnosti sa zakonitim ciljem izraženim kroz princip pravne sigurnosti i princip vladavine prava. Ta šteta se, po mišljenju apelantice, ogleda u činjenici da bi izvršenjem presude neposredno bilo ugroženo odnosno onemogućeno liječenje apelantice i to u fazi kada bi ono bilo i najdjelotvornije, što u stvari i jeste svrha privremene mjere, jer apelantica nije osoba sklona činjenju krivičnih djela, neporočnog je ponašanja i njen boravak na slobodi ne znači opasnost za društvenu zajednicu.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelantica tražila u skladu sa zakonskim odredbama da redovni sud odloži izdržavanje kazne zakona utvrđene pravosnažnom presudom. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao svoje razloge zbog kojih smatra da molba za odgodu izdržavanja kazne nije osnovana, što je potvrđeno odlukom Suda BiH donesenom po žalbi apelantice. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji navodi iste razloge za odgodu izvršenja kazne, koje je navela pred redovnim sudom, a koje je redovni sud cijenio. Imajući u vidu činjenicu da je redovni sud utvrdio činjenično stanje, te izveo zaključak o neosnovanosti zahtjeva apelantice uz pozivanje na relevantne odredbeZ IKS-a, te budući da u postupku pred Ustavnim sudom apelantica ne nudi dokaze koji bi opravdali donošenje privremene mjere od strane Ustavnog suda, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4707/13 (A. T.) | Sudska praksa | Aktio