Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3185/11 (M. Š.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3185/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine u predmetu broj AP-3185/11, rješavajući apelaciju Miroslava Šternberga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Šternberga podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051303 11 Gž od 3. juna 2011. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu zbog povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Šternberg iz Dortmunda, Njemačka (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Sarajeva, podnio je, 10. avgusta 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 051303 11 Gž od 3. juna 2011. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 051303 01 P od 2. oktobra 2008. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 65 0 P 051303 01 P od 2. oktobra 2008. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 051303 11 Gž od 3. juna 2011. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji nekretnine-stana, bliže označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: ugovor o otkupu stana), koji je zaključen između apelantovog prednika i bivše JNA, koji nikad nije dostavljen apelantom predniku, pravno valjan, pa da je tuženi dužan da trpi da se apealntov prednik uknjiži u knjigu položenih ugovora kao vlasnik sa 1/1.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude ukazao da je među strankama bilo nesporno da je apelant nasljednik iza umrlog prednika (svog oca), te da se nije obraćao Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo, kao ni CRPC radi povrata predmetnog stana. Nadalje, ukazano je da je članom

39. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo propisano da je nosilac stanarskog prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšom JNA zaključio pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pismeni ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio nadležnoj poreskoj upravi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa važećim zakonom u cjelini izmirena u ugovorenom roku. Nadalje, ukazano je da se iz dokaza koje je apelant proveo na glavnoj raspravi ne može na pouzdan način utvrditi da je ugovor o kupoprodaji postojao u formi koja je propisana zakonom između apelantovog pravnog prednika i pravnog prednika tuženog. Također, ukazano je da se nije moglo utvrditi da je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa zakonom, kao i da je isplatom označenog novčanog iznosa u cijelili i izmirena, jer se zbog nedostatka pisanog ugovora nije moglo utvrditi i kolika je bila.

4. Kantonalni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjem prvostepenog suda, ukazujući da Zakon o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, te Zakon o izmjenama i dopunama ovog Zakona predstavlja lex specialis za raspravljanje spornog odnosa. Nadalje, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao postojanje pismenog ugovora, odnosno da nije dokazao postojanje pravno-valjanog ugovora na osnovu kog se može uknjižiti u knjigu položenih ugovora. U tom smislu neosnovanim je ocijenjeno apelantovo pozivanje na potvrdu izdatu od označene banke, te uplatnicu o uplati troškova procjene Komisiji za otkup stana od 12. februara 1992. godine kao dokaz o isplati cjelokupne ugovorene cijene, jer one ne mogu biti dokaz o postojanju pisanog ugovora, obzirom da se njima dokazuje samo jedan od elementa kojim se dokazuje pravna valjanost ugovora o prodaji-otkupu nekretnine. Najzad, ukazano je da je postojanje pismene forme nužan preduslov da bi ugovor stvorio pravno obavezujući odnos, odnosno prava i obaveze za obje ugovorne strane, a time, uz ispunjenje ostalih zakonskih uslova iz člana 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi na je je njegov prednik, otac, bio vojno lice i da je penzionisan 1971. godine, ta da je na početku ratnih dejstava ostao u Sarajevu gdje je i preminuo 22. jula 1992. godine. Nadalje, apelant tvrdi da je njegov otac prije smrti sa bivšom JNA zaključio ugovor o otkupu stana, da je 12. februara 1992. godine u cjelini uplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 68.000,00 YU dinara, a nakon što je po uplati troškova od 12. februara 1992. godine Komisija za otkup stanova izvršila njegovu procjenu. Nadalje, apelant navodi i da je 15. juna 1992. godine izvršen pretres stana od strane ovlaštenih službenih lica kao i da je nakon smrti njegovog oca u stan useljeno treće lice. Nakon prestanka ratnih dejstava bilo mu je onemogućeno da uđe u očev stan i uzme ugovor o kupoprodaji zbog čega je vodio ostavinski postupak pred Općinskim sudom, u kom je oglašen za jedinog nasljednika. Zbog svega navedenog, apelant smatra da se ne može pripasati njemu u krivicu da nema i sam ugovor o kupoprodaji stana odnosno da je očigledno da isti ne može predočiti iz objektivnih razloga tj. ratnih dejstava. Najzad, apelant tvrdi da mu nikad nije dozvoljeno da uđe u očev stan i eventulano provjeri šta se od pokretnih stvari i dokumentacije još uvijek nalazi u stanu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav 3. Pravila Ustavnog suda u relevantnom dijelu glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom »

8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na imovinu Ustavni sud podsjeća da Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).

9. Ustavni sud zapaža da se apelantov tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju ne tiče njegove «postojeće imovine», već se apelant pojavljuje samo kao podnosilac zahtjeva u vezi sa ugovorom o otkupu stana koji je zaključio njegov otac. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant kao jedini nasljednik iza svog oca imao «ostvariv zahtjev», ali je morao dokazati postojanje ugovora o otkupu stana u pismenoj formi, te da je po tom ugovoru utvrđena kupoprodajna cijena u cjelini isplaćena, a što nisu i okolnosti konkretnog slučaja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije pokazao da ima «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74 i Ustavni sud, odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega su njegovi navodi o kršenju prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Apelant je u apelaciji ukazao i da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, apelant ovaj navod nije obrazlagao, a iz predočenih dokumenta Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da se na bilo koji način osporenim odluka dovode u pitanje garancije u pogledu apelantovog doma, porodičnog života i prepiske kao vrijednosti koje štiti navedeno pravo. Stoga, se Ustavni sud nije mogao ni upustiti u ispitivanje ove apelantove tvrdnje.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3185/11 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio