Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1381/11 (M. D., B. G., B. K., M. M. i G. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1381/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1381/11, rješavajući apelaciju Milorada Dušanića i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Dušanića, Boška Gvozdenovića, Borislava Kičića, Milorada Maleševića i Gostimira Kneževića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044 154 09 Rev od 25. januara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milorad Dušanić, Boško Gvozdenović, Borislav Kičić, Milorad Malešević i Gostimir Knežević (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banjaluke, podnijeli su 22. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 044 154 09 Rev od 25. januara 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 prethodnih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te učesnika u postupku „1. maj metalska“ AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 7. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili Ustavnom sudu u periodu od 14. do 31. marta 2014. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 7. jula 2014. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj Rs-832/04 od 11. novembra 2007. godine poništene su kao nezakonite odluke tuženog o otkazu ugovora o radu koje su donesene 8. decembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: sporne odluke), te je tuženi obavezan da apelante vrati na poslove i radne zadatke koje su obavljali do otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njihovim radnim ili stručnim sposobnostima, kao i da za period od otkaza do vraćanja na posao uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim su apelanti tražili da se tuženi obaveže da im isplati određene iznose na ime naknade za neisplaćene plate za vremenski period i u iznosu kako je pobliže navedeno u izreci presude za svakog apelanta posebno, sa zakonskim zateznim kamatama, te da im nadoknadi troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi nesporno utvrđeno da su apelanti bili u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme, te da im je pojedinačnim odlukama tuženog od 8. decembra 2003. godine radni odnos prestao po osnovu otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze – neopravdanog izostanka s posla u periodu od 1. januara 2003. godine do 28. oktobra 2003. godine. Naime, Osnovni sud je utvrdio da su apelanti učestvovali u štrajku radnika tuženog koji je na osnovu odluke Sindikalne skupštine radnika tuženog počeo 29. jula 2002. godine, te da su od tada pa do kraja 2002. godine povremeno dolazili na svoja radna mjesta. Takođe je utvrđeno da od 1. januara 2003. godine pa do 28. oktobra 2003. godine apelanti nisu dolazili na mjesto koje je odlukom Sindikalne skupštine radnika tuženog određeno kao mjesto okupljanja radnika za vrijeme štrajka (glavna kapija i mala sala u krugu tuženog), niti su dolazili na svoja radna mjesta u preduzeće tuženog. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je disciplinski postupak protiv apelanata pokrenut i vođen na osnovu disciplinskih prijava poslovođe tuženog podnesenih 28. oktobra 2003. godine, te da je Sindikalna skupština radnika bila obaviještena o vođenju disciplinskog postupka protiv njih.
8. Osnovni sud je naveo da je u ocjeni zakonitosti disciplinske mjere – teže povrede radne obaveze iz člana 91 Zakona o radu – prvenstveno ispitao istinitost činjenica na kojima je navedena disciplinska mjera zasnovana. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na to da se ispitivanje istinitosti činjenica vrši da bi se prije svega utvrdilo postupanje disciplinskih organa, odnosno da li su disciplinski organi potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i da li su pravilno primijenili materijalno pravo, od čega, prema mišljenju suda, i zavisi pravičnost odluke o disciplinskoj odgovornosti. Naime, prema mišljenju Osnovnog suda, to znači da je poslodavac, u konkretnom slučaju tuženi, dužan da navede koje povrede se stavljaju apelantima na teret i da u odgovarajućem postupku utvrdi da li su apelanti napravili te povrede, a nakon toga da donese odluku o njihovoj odgovornosti. Osnovni sud smatra da su to uslovi koje tuženi mora ispoštovati, a u slučaju spora pred sudom teret dokazivanja da su postojali razlozi za otkaz ugovora o radu leži na poslodavcu [tuženom], shodno odredbi člana 115 stav 3 Zakona o radu. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je, ocjenjujući zakonitost odluka u konkretnom slučaju, zaključio da se iz spornih odluka ne može utvrditi činjenični opis radnje koja se stavlja na teret tužiocima [apelantima], vrijeme i mjesto, način niti kvalifikacija te radnje. Naime, Osnovni sud je istakao da u obrazloženju osporenih odluka tuženi navodi za sve tužioce [apelante] isto, tj. da su izostali sa posla od 1. januara 2003. godine do 28. oktobra 2003. godine, a nakon štrajka koji je organizovan i započeo 29. jula 2002. godine. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da navedena paušalna tvrdnja tuženog ne čini povredu radne obaveze iz člana 91 Zakona o radu jer smatra da samo paušalno navođenje povrede radne obaveze bez navođenja činjenica na kojima je odluka zasnovana dovodi do njene nezakonitosti. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da sporne odluke o otkazu ugovora u radu apelantima nisu donesene u skladu sa odredbom člana 91 Zakona o radu, te je udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata u dijelu kojim je traženo poništenje spornih odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantima. S obzirom na to da su sporne odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantima od 8. decembra 2003. godine poništene kao nezakonite, Osnovni sud je zaključio da apelantima pripada pravo na vraćanje na rad, poslove i zadatke koje su obavljali kod tuženog prije otkaza i pravo na uplatu doprinosa za svakog apelanta posebno, te je i u tom dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata.
9. U pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plata, Osnovni sud je zaključio da tužbeni zahtjev u tom dijelu nije osnovan jer je u toku postupka nesporno utvrđeno da je tuženi apelantima isplatio iznose na ime neisplaćenih plata, te da su apelanti potpisali izjave u kojima navode da po tom osnovu više nemaju potraživanja od tuženog.
10. Odlučujući o žalbama stranaka, Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-07-000 546 od 30. aprila 2008. godine odbio žalbu tuženog i prvostepenu presudu u osporavajućem dijelu potvrdio (poništenje odluka o otkazu, vraćanje na rad i povezivanje radnog staža). Istom presudom žalba apelanata je uvažena i prvostepena presuda ukinuta u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na novčana potraživanja apelanata (isplata plata i regresa) i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Nalazeći da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje se odnose na organizovanje i vođenje štrajka i učešće apelanata u štrajku, Okružni sud je prihvatio pravno shvatanje prvostepenog suda u pogledu nezakonitosti osporenih odluka tuženog o otkazu ugovora o radu od 8. decembra 2003. godine, te je zaključio da je prvostepena presuda u ovom dijelu pravilna i zakonita. Okružni sud je u pogledu zahtjeva apelanata za isplatu izgubljenih plata zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu zaključio da je u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva bilo neophodno utvrditi da li apelanti imaju pravo na platu za vrijeme dok se nalaze u štrajku, odnosno da li postoji odluka poslodavca tuženog da se odsustvovanje po tom osnovu, koje je trajalo duže od 12 dana, smatra plaćenim odsustvom. Imajući u vidu da o navedenim činjenicama prvostepena presuda ne sadrži obrazloženje, a te su činjenice, prema mišljenju Okružnog suda, relevantne za ishod postupka. Stoga, Okružni sud je uvažio žalbu apelanata i u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje, u skladu sa odredbom člana 227 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 71 0 P 044 154 09 Rev od 25. januara 2011. godine, kojom je reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za poništenje spornih odluka tuženog o otkazu ugovora o radu od 8. decembra 2003. godine, vraćanje na rad, poslove i zadatke koje su apelanti obavljali do otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi, te povezivanje radnog staža do vraćanja apelanata na posao. Nakon što je detaljno ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da iz činjeničnog utvrđenja nesporno proizilazi da apelanti od 1. januara 2003. godine pa do podnošenja pojedinačnih disciplinskih prijava od 28. oktobra 2003. godine nisu dolazili na mjesto koje je odlukom o štrajku određeno kao mjesto okupljanja radnika tuženog (glavna kapija i mala sala u krugu tuženog), niti su dolazili na svoja radna mjesta kod tuženog. Vrhovni sud je zaključio da je tuženi, u disciplinskom postupku koji je vođen protiv apelanata, pravilno postupio kada je utvrdio da su apelanti zbog navedenog ponašanja počinili povredu radne obaveze iz člana 91 stav 2 tačka 8 Zakona o radu i izrekao im mjeru prestanka radnog odnosa. Naime, Vrhovni sud je istakao da je disciplinski postupak protiv apelanata vođen na osnovu disciplinskih prijava poslovođe tuženog podnesenih protiv njih 28. oktobra 2003. godine, te da je saslušanje apelanata disciplinski organ tuženog obavio u periodu od 7. do 10. novembra 2003. godine i da su apelanti dali iskaze iz kojih proizilazi njihovo priznanje da u periodu navedenom u odlukama o otkazu nisu dolazili na mjesto određeno za okupljanje radnika niti na svoja radna mjesta kod tuženog. Vrhovni sud je, takođe, ukazao na to da u spornom periodu Sindikalna skupština nije donijela odluku o prekidu štrajka, te je s tim u vezi zaključio da se nejavljanje apelanata na mjesto određeno odlukom organizatora štrajka može izjednačiti sa neopravdanim izostankom sa posla u smislu odredbe člana 91 stav 2 tačka 8 Zakona o radu. Sem toga, Vrhovni sud je ukazao na to da je odredbom člana 1 Zakona o štrajku štrajk definisan kao organizovani prekid rada, što, prema mišljenju Vrhovnog suda, podrazumijeva samo prekid rada i obavljanja radnih zadataka, te određenu disciplinu u vrijeme trajanja štrajka, ali nikako i nedolazak na radno mjesto, odnosno na mjesto određeno odlukom sindikata (član 3 u vezi sa članom 4 tačka 4 Zakona o štrajku). Naime, Vrhovni sud je istakao da apelanti u toku postupka nisu dokazali, da su i uz pomoć policije fizički bili spriječeni da pristupe na mjesto okupljanja određeno odlukom organizatora štrajka, te da su okupljanje organizovali na mjestu van kruga preduzeća tuženog, na čemu su, između ostalog, zasnivali tužbeni zahtjev. Takođe, Vrhovni sud je istakao da apelanti u toku postupka nisu izveli niti jedan dokaz da su o eventualnom sprječavanju okupljanja radnika tuženog obavještavali nadležnu Republičku inspekciju rada koja, prema odredbi člana 19 stav 1 Zakona o štrajku, vrši nadzor nad primjenom tog zakona.
12. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovane revizione tvrdnje apelanata da je tuženi prekršio odredbe Zakona o štrajku jer je u toku štrajka angažovao treća lica za obavljanje poslova iz svoje djelatnosti. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da je odredbom člana 21 stav 1 tačka 3 Zakona o štrajku propisana mogućnost kažnjavanja poslodavca ako u vrijeme štrajka angažuje lica koja nisu u radnom odnosu radi održavanja procesa rada, te je s tim u vezi istakao da takvo nepoštovanje zakona može biti samo predmet odlučivanja u upravnom postupku inspekcije rada, shodno odredbi člana 19 Zakona o štrajku. Imajući u vidu da iz spisa predmeta nesporno proizilazi da je tuženi u toku postupka dokazao da apelanti nisu dolazili na mjesto koje je odlukom o štrajku određeno kao mjesto okupljanja niti na svoja radna mjesta u preduzeću tuženog od 1. januara 2003. godine pa do podnošenja disciplinske prijave 28. oktobra 2003. godine, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi u disciplinskom postupku koji je vođen protiv apelanata pravilno utvrdio da su apelanti navedenim ponašanjem počinili povredu radne obaveze iz člana 91 stav 2 tačka 8 Zakona o radu, te im izrekao mjeru prestanka radnog odnosa. Takođe, Vrhovni sud je istakao da je pravo na isplatu plate, pa time i ostalih potraživanja apelanata, vezano za faktičko obavljanje radnih zadataka na određenom radnom mjestu. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi u toku postupka dokazao, a što apelanti i ne osporavaju, da apelanti od 1. januara 2003. godine pa do podnošenja disciplinske prijave 28. oktobra 2003. godine nisu dolazili na mjesto koje je odlukom o štrajku određeno kao mjesto okupljanja, niti su dolazili na svoja radna mjesta u preduzeće tuženog, te je s tim u vezi zaključio da otkazivanje ugovora o radu apelantima nije učinjeno na štetu njihovih prava iz radnog odnosa, a na kojima su u preostalom dijelu apelanti zasnivali svoj tužbeni zahtjev.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju navoda o kršenju navedenih prava apelanti su detaljno prezentovali činjenično stanje, te iz navoda proizilazi da, u suštini, osporavaju navedenu odluku zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističu da je Vrhovni sud osporenu presudu zasnovao na proizvoljnom tumačenju člana 91 stav 2 tačka 8 Zakona o radu. Kao argument za svoje navode apelanti opširno iznose sopstveno shvatanje toga kako smatraju da je Vrhovni sud potpuno zanemario činjenicu da su oni bili legalni učesnici štrajka, te da direktor tuženog nije priznavao legitimnost štrajka. S tim u vezi, apelanti su istakli da je direktor tuženog zabranio okupljanje radnika štrajkača, te smatraju da je direktor tuženog grubo povrijedio odredbe Zakona o štrajku jer su radnici bili prinuđeni da se okupljaju na drugo mjesto van kruga preduzeća tuženog. Naime, apelanti smatraju da bez obzira na utvrđenje da su 10 mjeseci neopravdano izostali sa posla, prema njihovom mišljenju, Vrhovni sud je morao imati u vidu da su vodili potpuno legalan i legitiman štrajk, da takvu legitimnost tuženi nije priznavao u cijelosti, što je dovelo do otkaza ugovora o radu. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporenu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke. Vrhovni sud smatra da je dato obrazloženje u skladu sa relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi sa materijalnopravnim propisima na kojima je zasnovana reviziona odluka. Stoga, Sud smatra da tom odlukom nisu povrijeđena Ustavom zagarantovana prava na čiju povredu apelanti ukazuju.
15. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci.
16. Osnovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji navodeći da je nakon podnošenja apelacije presudom tog suda od 16. septembra 2011. godine odbijen tužbeni zahtjev u dijelu isplata po osnovu izgubljene zarade, toplog obroka i regresa, a koji postupak je vođen nakon što je presudom Okružnog suda od 30. aprila 2008. godine ukinuta prvostepena presuda od 11. jula 2007. godine. Osnovni sud je takođe naveo da je presuda od 16. septembra 2011. godine potvrđena i presudom Okružnog suda od 6. aprila 2012. godine.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o štrajku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 10/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
[...] Štrajk u smislu ovog zakona, smatra se organizovan prekid rada u preduzeću, ustanovi i kod drugog domaćeg i stranog pravnog i fizičkog lica koje zapošljava radnike (u daljnjem tekstu: preduzeće).
Član 3.
Odluku o stupanju u štrajk u preduzeću ili dijelu preduzeća donosi organ sindikata određen aktom sindikata, ili većina radnika preduzeća, odnosno dijela preduzeća.
Član 4. tačka 4.
[...] Mjesto okupljanja ako se štrajk ispoljava okupljanjem ne može biti van kruga preduzeća u kome se štrajkuje, ili drugog zatvorenog kruga.
18. Zakon o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 91. stav 2. tačka 8.
Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se: [...] 8. neopravdan izostanak s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini. Član 113. stav 1. tačka 1.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1.ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 91. ovog zakona. VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044 154 09 Rev od 25. januara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 18. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv u konkretnom slučaju.
26. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog, zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili sve odlučne činjenice, ali da su pogrešno zaključili da su osporene odluke tuženog nezakonite. Naime, prema mišljenju Vrhovnog suda, tuženi je prilikom donošenja osporenih odluka o otkazu ugovora o radu u potpunosti postupio u skladu sa odredbom člana 91 stav 2 tačka 8 Zakona o radu, budući da je nesporno dokazano da apelanti od 1. januara 2003. godine pa do podnošenja disciplinske prijave 28. oktobra 2003. godine nisu dolazili na mjesto koje je odlukom o štrajku određeno kao mjesto okupljanja, niti su dolazili na svoja radna mjesta u preduzeću tuženog. Takođe, Vrhovni sud je, suprotno navodima apelanata, jasno ukazao na to da okupljanje radnika na mjestu različitom od mjesta određenog odlukom organizatora štrajka, na čemu su apelanti zasnivali svoj tužbeni zahtjev, ne može se smatrati dolaskom na posao, niti okupljanjem u skladu sa odlukom organizatora štrajka, pa makar to okupljanje bilo i u neposrednoj blizini tuženog preduzeća (član 4 tačka 4 Zakona o štrajku). Naime, Vrhovni sud je jasno naglasio da štrajk, u smislu odredbe člana 1 Zakona o štrajku, podrazumijeva organizovani prekid rada, te je s tim u vezi zaključio da to u suštini znači samo prekid rada i obavljanja radnih zadataka, ali nikako i nedolazak na radno mjesto, odnosno na mjesto određeno odlukom sindikata tuženog (član 3 u vezi sa članom 4 tačka 4 Zakona o štrajku). Pri tom je Vrhovni sud ocijenio i da upravo iz iskaza apelanata proizilazi da u periodu navedenom u odlukama o otkazu nisu dolazili na mjesto određeno za okupljanje radnika niti na svoja radna mjesta kod tuženog. Imajući u vidu navedeno, kao i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Vrhovni sud zasnovao svoje odlučenje (Zakon o štrajku i Zakon o radu), pri čemu je odlučujući o reviziji tuženog dao jasne i precizne razloge zbog kojih je zaključio da reviziju treba uvažiti i drugostepenu presudu preinačiti tako što je i u konkretnom slučaju presudio, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, u datom obrazloženju ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.
29. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene presude ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporene presude. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je jasno i precizno obrazložio zbog čega je smatrao da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova o tome da su sporne odluke tuženog nezakonite, odnosno dao iscrpne razloge zašto je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, te u skladu s tim uvažio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu u tom dijelu. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu presudu i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenog prava zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
33. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić