Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1140/11 (R. L.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1140/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1140/11, rješavajući apelaciju Radenka Lukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radenka Lukanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 010940 10 Kž 6 od 29. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 K 010940 10 K od 20. oktobra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radenko Lukanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 21. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 K 010940 10 Kž 6 od 29. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 K 010940 10 K od 20. oktobra 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) prethodnih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je 14. marta 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo 24. marta 2014. godine. Osnovni sud nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. jula 2014. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 K 010940 10 K od 20. oktobra 2010. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, mjestu i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo silovanja iz člana 193. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje je na osnovu istog zakonskog propisa i uz primjenu odredbi čl. 32. i 33 KZRS osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 16. februara 2010. godine pa nadalje. Istom presudom apelant je oslobođen plaćanja troškova postupka.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na glavnom pretresu proveo dokaze optužbe i odbrane (taksativno nabrojani na str. 2. i 3. presude), te da je sud, ocjenjujući izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, uključujući i apelantov iskaz, u smislu odredbe člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKPRS), zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela silovanja iz člana 193. stav 1. KZRS. Naime, Osnovni sud je naveo da je svoj zaključak prvenstveno zasnivao na iskazu oštećene A. R., koju je saslušao u svojstvu svjedoka, a koja je detaljno opisala kritični događaj, kada ju je, prema njenom iskazu, apelant odveo u svoj stan gdje ju je silovao (detaljan iskaz na str. 3, 4. i 5. presude). Osnovni sud je naveo da je iskaz oštećene prihvatio ocjenjujući ga istinitim jer je potvrđen i drugim brojnim dokazima. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da su iskaz oštećene posredno potvrdili svjedoci i to mldb. M. N., koji je oštećenu vidio neposredno nakon kritičnog događaja i kojem je prvom saopštila šta joj se dogodilo, te svjedoci D. R., R. R. i D. R. koji su saglasnim iskazima opisali izgled i ponašanje oštećene prilikom njihovog susreta neposredno nakon kritičnog događaja. Osnovni sud je također naveo da je, uz iskaze navedenih svjedoka, odlučne činjenice koje se odnose na apelantove radnje utvrdio i na osnovu iskaza svjedoka dr. G. S. koja je kao ginekolog pregledala oštećenu kada je istog dana nakon kritičnog događaja dovedena u bolnicu, te iskaza svjedoka S. Đ. koji je kao neuropsihijatar istog dana izvršio psihijatrijski pregled oštećene i u svom nalazu dao jasan i detaljan opis njenog psihičkog stanja. Nakon što je proveo dokaze saslušanjem svjedoka, čiji su pojedinačni iskazi prezentirani u obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je proveo i druge dokaze i to ginekološko vještačenje oštećene A. R., koje je obavio vještak ginekolog Z. M., koji je, osim što je dao pisani nalaz i mišljenje, saslušan kao vještak medicinske struke na glavnom pretresu, te uvidom u materijalne dokaze uključujući i nalaz i mišljenje KTC MUP-a Republike Srpske o vještačenju tragova krvi i sperme, kao i nalaz i mišljenje Instituta za generičko inžinjerstvo i biotehnologiju Sarajevo o DNK ekspertizi profila i tragova oštećene na oduzetim predmetima, kao i druge dokaze materijalne prirode pobliže navedene u obrazloženju presude. Nalaze i mišljenja provedenih vještačenja, kao i ostale materijalne dokaze optužbe, Osnovni sud je prihvatio jer su urađeni prema pravilima struke i na zakonit način su ih pribavili ovlašteni organi i lica. Vještaci su, kako je dalje navedeno, na glavnom pretresu ostali dosljedni sačinjenim nalazima i mišljenjima, a odbrana ih drugim izvedenim dokazima nije dovela u sumnju.

8. Osnovni sud je, ocjenjujući apelantovu odbranu kojom je negirao da je uopće imao spolni odnos sa oštećenom, zaključio da je odbrana apsolutno neprihvatljiva, jer je analizom i prihvaćenim dokazima, a naročito iskazom oštećene, te objektivnim dokazima i to provedenom DNK ekspertizom i ginekološkim vještačenjima oštećene, utvrdio da apelantov iskaz nije istinit već da je iskonstruiran radi izbjegavanja krivice.

9. Osnovni sud je naveo da je odbio prijedlog apelantove odbrane da se izvrši dodatna DNK ekspertiza profila oštećene na maramicama sa tragovima sperme koje su pronađene u apelantovom stanu, zato što je i sam vještak D. M. naveo da takva DNK ekspertiza ne bi bila lagana i da bi postupak potrajao. Također, Osnovni sud je zaključio da navedeno dodatno vještačenje u suštini ne bi promijenilo utvrđeno činjenično stanje već bi samo izazvalo dodatne troškove i odugovlačenje postupka.

10. Osnovni sud je također ocijenio nepotrebnim da vještak ginekolog M. B. uradi dodatno ginekološko vještačenje oštećene, te dodatno vještačenje i pregled apelanta na način kako je njegova odbrana predlagala, jer su, prema mišljenju suda, doktorica G. S. i vještak Z. M. nesporno utvrdili da kod oštećene nije bilo težih fizičkih ginekoloških povreda, zbog čega je Osnovni sud i zaključio da bi dodatno vještačenje oštećene i apelanta bilo bespotrebno, pa je stoga i ovaj prijedlog apelantove odbrane odbijen. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je, ocjenjujući sve izvedene dokaze, te dovodeći ih u vezu sa apelantovom odbranom, zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant upotrebom sile i prijetnje radnje izvršavao na način kako je u izreci presude navedeno, te da su se takvim radnjama stekla bitna obilježja krivičnog djela silovanja iz člana 193. stav 1. KZRS. Navedeno je da je apelant krivično djelo počinio svjesno i sa direktnim umišljajem, koji u konkretnom slučaju upravo proizlazi iz njegovih radnji, čime, prema mišljenju suda, pokazuje i svijest i htijenje ovog djela. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te je zaključio da je izrečena kazna razmjerna težini krivičnih djela i apelantovoj krivičnoj odgovornosti, te da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja.

11. Odlučujući o žalbama izjavljenim protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 85 0 K 010940 10 Kž 6 od 29. decembra 2010. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, a žalbu tužioca uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o krivičnoj sankciji tako što je osudio apelanta za krivično djelo silovanja iz člana 193. stav 1. KZRS, za koje je tom presudom proglašen krivim, na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepeni sud povrijedio apelantovo pravo na odbranu zato što nije dopustio da se ponovo izvede dokaz ginekološkog vještačenja oštećene, koje bi izvršio vještak ginekolog M. B. kojeg je predložila apelantova odbrana, radi osporavanja nalaza i mišljenja vještaka Z. M. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio novo vještačenje jer i prema mišljenju Okružnog suda u nalazu i mišljenju vještaka Z. M. nije bilo nedostataka koji bi mogli dovesti u pitanje njegovu stručnost i objektivnost. Okružni sud je zaključio da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi o povredi njegovog prava na odbranu jer je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane da se izvrši dodatna DNK ekspertiza (radi utvrđivanja prisustva DNK profila oštećene na maramicama sa tragovima sperme koje su pronađene u apelantovom stanu). U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na to da iz nalaza i mišljenja Instituta, koji je na glavnom pretresu usmeno izložio prof. dr. D. M., ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost, te je s tim u vezi zaključio da i ponovno vještačenje ne bi moglo dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećene i činjenica koje su utvrđene na osnovu tog iskaza i drugim provedenim dokazima. Stoga, Okružni sud je zaključio da razloge zbog kojih je prvostepeni sud odbio i ovaj prijedlog odbrane, iznesene na 20. stranici obrazloženja prvostepene presude, u cijelosti prihvata i taj sud.

13. Okružni sud je dalje naveo da je apelant u svojoj žalbi ukazivao na pogrešno utvrđeno činjenično stanje vezano za ocjenu dokaza, odnosno da je osporavao iskaz oštećene A. R. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na to da je oštećena A. R. u svom iskazu detaljno opisala kritični događaj, i ono što mu je prethodilo, te da je opis događaja tako realističan i uvjerljiv da je isključena mogućnost da ga je izmislila. Okružni sud je zaključio da apelantove žalbene tvrdnje da je iskaz oštećene protivrječan njenom iskazu datom u policiji nemaju uporište u izvedenim dokazima, jer dokaz na koji se apelant poziva u žalbi, zapisnik CJB od 16. februara 2010. godine, nije ni ponuđen na glavnom pretresu. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da su navodi oštećene posredno potvrđeni i iskazima svjedoka koji su bili u kontaktu sa oštećenom nakon kritičnog događaja, a to potvrđuju i rezultati vještačenja i DNK, kao i nalazi i mišljenja vještaka medicinske struke. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao suštinsku analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza, uključujući i apelantov iskaz, te da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo sasvim određene razloge zašto je zaključio da pouzdanost iskaza oštećene nije dovedena u pitanje dokazima odbrane, te zašto je prihvatio iskaz oštećene i dokaze optužbe, a odbacio kao neistinitu apelantovu odbranu, a koje razloge je prihvatio i taj sud, jer te razloge apelantovi žalbeni prigovori nisu doveli u pitanje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovana apelantova žalba kojom je osporavao pravilnost činjeničnih utvrđenja koja je prvostepeni sud utvrdio na osnovu iskaza oštećene i ostalih dokaza na koje se pozvao u obrazloženju svoje presude, jer, prema mišljenju Okružnog suda, nesumnjivo je dokazano da je apelant, na način opisan u izreci prvostepene presude, postupao sa direktnim umišljajem, te prinudio oštećenu na obljubu. Okružni sud je zaključio da su se u tim apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela silovanja iz člana 193. stav 1. KZRS i da je u izvršenju tog djela postupao sa direktnim umišljajem. Međutim, kako smatra Okružni sud, ranija apelantova osuđivanost prema presudi Okružnog suda od 29. maja 1998. godine za dva krivična djela silovanja u sticaju, za koja mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam godina, okolnost je koja ukazuje na povećanu društvenu opasnost apelanta kao učinioca. Naime, kako ističe sud, očito je da ranija osuđivanost nije utjecala na apelanta da se suzdrži od vršenja ovog krivičnog djela, zbog čega je taj sud preinačio odluku o kazni, smatrajući da je kazna zatvora od pet godina razmjerna težini krivičnih djela i stepenu krivične odgovornosti, te da je dovoljna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da su prihvatanjem izvedenih dokaza, i to iskaza oštećene i saslušanih svjedoka, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da su redovni sudovi poklonili punu vjeru iskazu oštećene iako njen iskaz nema uporište u izvedenim dokazima. On je, također, istakao da sudovi nisu prihvatili prijedlog odbrane da se izvede dokaz vještačenjem vještaka ginekologa dr. M. B. radi osporavanja nalaza i mišljenja vještaka ginekologa dr. Z. M. Također je naveo da su sudovi odbili njegov prijedlog da se izvrši dodatna DNK ekspertiza radi utvrđivanja prisustva DNK profila oštećene na maramicama pronađenim u apelantovom stanu, a koji bi dokazi dokazali njegovu nevinost. Također, apelant navodi da sudovi, osim neprihvatanja njegovog navedenog prijedloga za dodatnim vještačenjima, nisu pravilno ocijenili ni ostale dokaze u postupku, odnosno nisu u jednakoj mjeri ocijenili dokaze optužbe i odbrane. Apelant smatra da su mu navedenim postupanjem redovnih sudova prekršeni pravo na odbranu i pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. Također, apelant smatra da mu je tokom postupka prekršen i princip in dubio pro reo jer smatra da nisu sa sigurnošću utvrđene sve činjenice koje idu u njegovu korist. Apelant smatra da redovni sudovi nisu dali ni valjano obrazloženje u pogledu odlučnih činjenica.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju ocijenio neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Okružno tužilaštvo je u iscrpnom odgovoru navelo da su na osnovu svih provedenih dokaza redovni sudovi van svake sumnje utvrdili da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Okružno tužilaštvo je istaklo da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje niti u jednom segmentu na koji se apelant pozvao u apelaciji, pa je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 193.

(1) Ko drugoga prinudi na obljubu ili neku drugu polnu radnju upotrebom sile ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo tog ili njemu bliskog lica, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi. (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 295.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 304. stav 7.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 K 010940 10 Kž 6 od 29. decembra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 8. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

23. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…] d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

[…]

26. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje na to da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

27. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Smatra da mu je uskraćeno pravo na odbranu jer nije bio ravnopravno tretiran u postupku budući da nisu prihvaćeni i provedeni svi njegovi dokazi. Također ističe da je osporenim presudama prekršen princip in dubio pro reo, budući da činjenice koje idu na teret optuženom moraju sa sigurnošću biti utvrđene, za razliku od činjenica koje idu u korist optuženom, te da sudovi za svoje odluke nisu dali valjano obrazloženje, što je sve za posljedicu imalo kršenje njegovih prava na pravično suđenje.

28. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije u konkretnom slučaju bili poštovani.

30. U vezi s apelantovim navodima da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da nisu dali valjano obrazloženje o odlučnim činjenicama, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, presuda Doorson protiv Holandije od 6. marta 1996. godine).

31. Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta, saslušao svjedoke optužbe i odbrane, proveo vještačenja sa vještacima medicinske struke i izvršio uvid u brojnu dokumentaciju u spisu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo sa umišljajem i za koje je proglašen krivim. Ustavni sud ukazuje na to da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud ističe da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio apelantov iskaz koji je dao u svojstvu svjedoka, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je ocjena izvedenih dokaza, te pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja bila predmet apelantove žalbe protiv prvostepene presude, a Okružni sud je te žalbene navode detaljno razmotrio i dodatnom analizom svih provedenih dokaza u svjetlu apelantovih identičnih apelacionih navoda, u obrazloženju svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKP, dao jasne razloge i obrazloženja kojima je te prigovore ocijenio neosnovanim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud upravo dodatnom analizom provedenih dokaza nesporno zaključio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, i to iskaza oštećene u svojstvu svjedoka, te iskaza drugih saslušanih svjedoka, vještačenjem vještaka medicinske struke, kao i nalaza DNK ekspertize i drugim materijalnim dokazima (dakle, ne samo na osnovu iskaza oštećene, kako apelant u apelaciji neosnovano ukazuje), nesporno utvrdio apelantovu odgovornost, odnosno sva odlučna činjenična pitanja u vezi sa inkriminiranim događajem i apelantovom odgovornošću. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, zbog čega se pokazuju neosnovanim navodi da u osporenim presudama nisu data valjana obrazloženja o odlučnim činjenicama.

32. Dalje, u vezi sa apelantovim prigovorima o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode ničim nije konkretizirao, ali iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza, budući da apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što je nezadovoljan zaključcima o svojoj krivici do kojih su sudovi došli. Imajući u vidu navedeno, kao i prethodni zaključak Ustavnog suda o tome da nema ničega što ukazuje na to da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra paušalnim i neosnovanim.

33. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na odbranu i principa ravnopravnosti strana iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, koje apelant dovodi u kontekst neprihvatanja njegovog prijedloga da vještak ginekolog dr. M. B. obavi dodatno ginekološko vještačenje oštećene i apelanta, te da se uradi dodatna DNK ekspertiza o utvrđivanja prisustva DNK profila oštećene na maramicama koje su pronađene u apelantovom stanu, Ustavni sud ukazuje na to da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi trebaju da ocijene prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje optuženi žele da se pozovu (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruši smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uvjetima“ i uz „jednakost oružja“. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34).

34. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud, razmatrajući opravdanost zahtjeva, jasno obrazložio zašto nije prihvatio navedeni prijedlog odbrane i jasno ukazao na to da dodatno ginekološko vještačenje oštećene i apelanta koje bi obavio vještak ginekolog dr. M. B. kao ni dodatna DNK analiza ne bi promijenili utvrđeno činjenično stanje. Zaključke prvostepenog suda je u cijelosti potvrdio i drugostepeni sud, u čemu Ustavni sud također ne vidi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka imao mogućnost da predlaže dokaze, što je apelant tokom postupka i činio, zatim je imao mogućnost da aktivno učestvuje u postupku, zajedno sa svojim braniocem, odnosno da iznosi prigovore i ispituje svjedoke i da osporava tvrdnje Tužilaštva, što je apelant i činio, pa u takvim okolnostima Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim ove apelantove navode. Osim toga, Ustavni sud zapaža da u činjenicama predmeta odnosno obrazloženjima osporenih presuda nema ničega što bi ukazivalo na to da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njegove dokazne prijedloge, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, pri čemu je detaljno obrazložio zašto nije prihvatio apelantov prijedlog za dodatno ginekološko vještačenje oštećene i apelanta i dopunu nalaza DNK ekspertize radi utvrđivanja prisustva DNK profila oštećene na maramicama sa tragovima sperme koje su pronađene u apelantovom stanu i zašto oni nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Time je, dakle, Okružni sud poštovao svoju obavezu garantiranu članom 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti tako i njihove međusobne povezanosti i kada je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, te kada nema elemenata koji ukazuju na kršenje principa in dubio pro reo, pri čemu je i primjena materijalnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6. Evropske konvencije.

37. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1140/11 (R. L.) | Sudska praksa | Aktio