Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1779/11 (E. S.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1779/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1779/11, rješavajući apelaciju Emira Sokolovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Sokolovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 000 389 10 GŽ -2 od 19. januara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emir Sokolović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 15. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 I 000 389 10 GŽ -2 od 19. januara 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te učesnika u postupku „Metalno“ DD Zenica (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 10. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 14. marta 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud i izvršenik 17. marta 2014. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. jula 2014. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 18. augusta 2008. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika radi izvršenja – vraćanja apelanta na poslove i radne zadatke lansera ili na druge poslove i radne zadatke u okviru njegove stručne spreme, a na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda od 20. juna 2008. godine, koja je postala pravosnažna 7. jula 2008. godine, u dijelu kojim su poništene odluke tuženog o otkazu ugovora o radu od 18. aprila 2005. godine i odluke o odbijanju prigovora od 26. maja 2005. godine i u dijelu kojim je naloženo izvršeniku da apelanta vrati na poslove lansera ili na druge odgovarajuće poslove u okviru njegove stručne spreme (stav 1. izreke presude).
7. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 43 0 I 000 389 I od 17. septembra 2009. godine odredio izvršenje protiv izvršenika radi izvršenja vraćanjem apelanta na rad, uz naknadu troškova izvršnog postupka. Protiv navedenog rješenja o izvršenju izvršenik je izjavio prigovor koji je rješenjem Općinskog suda od 15. marta 2010. godine odbijen.
8. Kantonalni sud je, odlučujući o izvršenikovoj žalbi protiv rješenja od 15. marta 2010. godine, donio Rješenje broj 43 0 I 000 389 10 GŽ od 30. juna 2010. godine, kojim je žalbu uvažio i prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak radi pravilne primjene odredaba člana 215. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku, a u vezi sa članom 178. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP).
9. Općinski sud je, postupajući u ponovnom postupku, donio Rješenje broj 43 0 I 000 389 08 I od 15. septembra 2010. godine, kojim je apelantov prijedlog za izvršenje podnesen tom sudu 18. augusta 2008. godine odbačen kao neblagovremen, pa je Rješenje o izvršenju broj 43 0 I 000 389 I od 17. septembra 2009. godine stavljeno van snage, a do tada provedene radnje su ukinute.
10. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja od 15. septembra 2010. godine, donio Rješenje broj 43 0 I 000 389 10 GŽ-2 od 19. januara 2011. godine, kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je izvršni sud vezan za rok određen u izvršnoj ispravi, te je istakao da je u presudi Općinskog suda od 20. juna 2008. godine kao izvršnoj ispravi određen paricioni rok od 15 dana od dana pravosnažnosti navedene presude za dobrovoljno izvršenje činidbe. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na to da je u konkretnom slučaju navedeni rok za dobrovoljno izvršenje presude za izvršenika istekao 22. jula 2008. godine, te da je apelant nakon toga stekao pravo da podnese prijedlog za izvršenje u daljnjem roku od 30 dana, a shodno odredbama člana 215. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
11. Kantonalni sud je istakao da je apelant 18. augusta 2008. godine prvostepenom sudu podnio prijedlog za izvršenje, koji je, prema mišljenju suda, blagovremen jer je podnesen u roku propisanom odredbom člana 215. stav 1. ZIP-a. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da prijedlog za izvršenje nije osnovan. Naime, Kantonalni sud je istakao da je u toku postupka dokazano da je izvršenik postupajući po pravosnažnoj presudi od 20. juna 2008. godine apelantu poslao poziv 26. juna 2008. godine da dođe na posao najdalje do 7. juna 2008. godine, uz upozorenje da ukoliko se ne odazove na poziv i ne dođe na posao do datog roka smatrat će se da apelant ne želi više da radi kod izvršenika. Također, Kantonalni sud je istakao da u toku postupka nije bilo sporno da se apelant u datom roku nije odazvao na izvršenikov poziv radi vraćanja na rad niti je na bilo koji način opravdao svoj nedolazak na posao. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao na to da se apelant putem punomoćnika obraćao izvršeniku radi isplate otpremnine i zaključenja sporazumnog prestanaka radnog odnosa, a što sve proizlazi iz apelantovog prijedloga od 11. jula 2008. godine, te izvršenikovog odgovora od 18. septembra 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju izvršenik, postupajući u smislu odredbe člana 215. ZIP-a, dobrovoljno pristupio izvršenju pravosnažne presude jer je u roku datom u prvostepenoj presudi kao izvršnoj ispravi pozvao apelanta na rad, ali se apelant nije odazvao na poziv niti je na bilo koji način opravdao svoj izostanak. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prijedlog za izvršenje u konkretnom slučaju neosnovan jer je, prema mišljenju Kantonalnog suda, izvršni postupak opravdan samo ako se radnik javio poslodavcu, a poslodavac ga odbio primiti na posao, te radniku ostaje mogućnost da ostvari svoje pravo u izvršnom postupku koji treba pokrenuti u zakonskom roku propisanom odredbom člana 215. stav 1. ZIP-a. Kantonalni sud je ukazao na to da je u konkretnom slučaju apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje kojim je prijedlog za izvršenje odbačen jer su, u smislu odredbe člana 39. stav 6. ZIP-a, posljedice odluke kojom se prijedlog za izvršenje odbacuje ili odbija iste.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je osporeno rješenje doneseno proizvoljnom primjenom materijalnih propisa jer je, prema njegovom mišljenju, Kantonalni sud zanemario odredbu člana 216. Zakona o izvršnom postupku, koja regulira način provođenja izvršenja na osnovu izvršne isprave kojom je izvršeniku naloženo da ga vrati na rad. Naime, apelant smatra da je navedenim članom propisano da se izvršenje provodi primjenom odredbi člana 17. i odredbi glave XIX Zakona o izvršenju radi ostvarenja obaveze na radnji koju može obaviti samo izvršenik. S obzirom na to da je, prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud zanemario navedene odredbe, a primjenom odredbi člana
215. ZIP-a izveo zaključak da je izvršenik upućivanjem poziva apelantu 30. juna 2008. godine ispunio obavezu, odnosno postupio prema izvršnoj ispravi, apelant smatra da je Kantonalni sud osporeno rješenje donio proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporeno rješenje Kantonalnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je istakao da su apelacioni navodi neosnovani jer iz dokaza u spisu, a na koje se apelant i u apelaciji poziva, nesporno proizlazi da je izvršenik apelantu uputio poziv da se vrati na rad i to dostavom poziva lično apelantu i njegovom punomoćniku, te da apelant ne samo što se nije javio izvršeniku radi vraćanja na posao već se nije ni odazvao na njegov poziv. Kantonalni sud smatra da je osporeno rješenje zasnovano pravilnom primjenom materijalnopravnih propisa, te je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
14. Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena prava na čiju povredu ukazuje apelant i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Izvršenik je istakao da su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari pravilno utvrdili sve odlučne činjenice i detaljno su obrazloženi razlozi za zaključak o neosnovanosti apelantove žalbe. V.Relevantni propisi
16. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17. stav 1.
Kad je ovim zakonom novčana kazna predviđena kao sredstvo izvršenja, može se izreći fizičkim osobama u iznosu od 100 KM do 5.000 KM, a pravnoj osobi u iznosu od 1.000 do 100.00 KM.
Član 215. st. 1. i 2.
Prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenog vrati na rad, odnosno službu može se podnijeti u roku od 30 dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese.
Smatra se da je radnik stekao pravo da podnese prijedlog iz stava 1. ovog člana, po proteku roka za dobrovoljno izvršenje određeno u izvršnoj ispravi.
Član 216.
Izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je izvršeniku naloženo da tražioca izvršenja vrati na rad odnosno u službu provodi se primjenom odgovarajućih odredbi člana 17. i odredbama glave XIX ovog zakona o izvršenju radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 I 000 389 10 GŽ-2 od 19. januara 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 15. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
21. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Apelant u suštini smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.
24. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
26. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja kojim je apelantov prijedlog za izvršenje podnesen tom sudu 18. augusta 2008. godine odbačen kao neblagovremen, prvenstveno zaključio da je, u skladu sa odredbom člana 215. stav 1. ZIP-a, navedeni prijedlog za izvršenje blagovremen, ali da on, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije osnovan. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao na to da je izvršni sud vezan za rok određen u izvršnoj ispravi, te da, prema mišljenju Kantonalnog suda, iz stanja spisa jasno proizlazi da je u roku od 15 dana, a taj rok je određen u presudi Općinskog suda od 20. juna 2008. godine kao izvršnoj ispravi, pozvao apelanta da se javi na posao kod izvršenika, te da je nesporno utvrđeno da se apelant u roku koji je izvršenik naveo u pozivu nije odazvao niti je opravdao svoj izostanak. Također, prema mišljenju Kantonalnog suda, izvršenik je dobrovoljno pristupio izvršenju presude od 20. juna 2008. godine u roku koji je naveden u presudi, te je s tim u vezi zaključio da bi izvršni postupak u konkretnom slučaju bio opravdan u situaciji da se apelant javio izvršeniku radi početka obavljanja posla i da ga je izvršenik odbio primiti pri čemu bi apelant imao mogućnost da ostvari svoje pravo u izvršnom postupku koji mora pokrenuti u roku propisanom odredbom člana 215. stav 1. ZIP-a. Dakle, Kantonalni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi dao jasne i precizne razloge zbog kojih je našao da žalbu treba odbiti kao neosnovanu. U navedenom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.
27. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenog rješenja ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je smatrao da apelantov prijedlog za izvršenje nije osnovan, te u skladu s tim odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Imajući u vidu činjenice apelantovog slučaja, te relevantne odredbe materijalnog prava, odredbe ZIP-a na kojim je Kantonalni sud zasnovao svoje odlučenje, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u odlučenju Kantonalnog suda koji je odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda pri čemu je u obrazloženju rješenja dao iscrpne razloge. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je nesporno da se, prema članu 216. ZIP-a, izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je izvršeniku naloženo da tražioca izvršenja vrati na rad odnosno u službu provodi primjenom odgovarajućih odredbi člana 17. i odredbama glave XIX ZIP-a o izvršenju radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik. Međutim, Ustavni sud naglašava da je primjena navedenih odredbi moguća samo u slučaju da izvršenik nije dobrovoljno postupio prema izvršnoj ispravi, a nesporno je da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je u apelantovom slučaju izvršenik dobrovoljno postupio prema izvršnoj ispravi, ali da apelant nije vraćen na posao isključivo zbog ličnog propusta da se javi na izvršenikov poziv.
28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
31. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić