Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2017/11 (S. R.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2017/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2017/11, rješavajući apelaciju Svetozara Rističevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Svetozara Rističevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 003423 10 Gž od 16. februara 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Svetozar Rističević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Miljevine kod Foče, kog zastupaju Dragan Škuletić i Momo Turanjanin, advokati iz Trebinja, podnio je 9. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 003423 10 Gž od 16. februara 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 prethodnih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Okružnog suda i od Radmile Miljković (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 30. maja 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. juna 2011. godine. Tužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), donesenoj u ponovnom postupku, utvrđeno je da je pravno valjan i da proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji, koji je zaključen 15. jula 1989. godine, između apelanta kao kupca i pravnog prednika tužene Jefte Miljkovića (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te da ugovor predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na nepokretnosti označenoj kao k.č. 294 (po novom premjeru k.č. 319), kućište sa dvorištem i kućom, površine 122 m², upisana u zk. ul. br. 155 k.o. Pridvorci (u daljnjem tekstu: sporna nepokretnost), što je tužena dužna da prizna i trpi da se sporna nepokretnost u zemljišnim knjigama upiše kao apelantova svojina sa dijelom 1/1 (stav 1 izreke presude). Istom presudom, i to stavom 2 izreke, apelantu je odbijen višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa (u odnosu na postojanje kupoprodajnog ugovora od 9. novembra 1989. godine), uz istovremeno (stav 3 izreke presude) obavezivanje tužene na naknadu troškova paničnog postupka u iznosu od 8.341,20 KM.

6. Na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je apelant kao kupac sa pravnim prednikom tužene Jeftom Miljkovićem (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužene) kao prodavcem zaključio dva ugovora i to sporni ugovor (koji sudovi označavaju i kao privremeni ugovor) i ugovor od 9. novembra 1989. godine, kojim je pravni prednik tužene apelantu prodao ponovo spornu nepokretnost, te druge nepokretnosti iz zk. br. 91 k.o. Pridvorci, koje su pobliže precizirane u obrazloženju, iz čega je proizašlo da je ugovorom od 9. novembra 1989. godine pod tačkom 1 apelant kupio od pravnog prednika tužene spornu nepokretnost, te da su navedeni ugovor potpisale ugovorne strane, ali nije ovjeren u sudu. Tokom postupka je utvrđeno da je pravni prednik tužene tokom postupka umro, da je zbog toga postupak bio privremeno prekinut, te da je nastavljen nakon okončanja ostavinskog postupka u kom je tužena proglašena za jedinog zakonskog nasljednika svog pravnog prednika, preuzevši predmetnu parnicu.

7. Osnovni sud je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je osnovan postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na sporni ugovor, jer je u spis dostavljen originalni primjerak tog ugovora, iako je tužena tvrdila da njen pravni prednik sporni ugovor nikada nije potpisao, što tokom postupka nije dokazala, shodno članu 7 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pri takvom stanju stvari, Osnovni sud je prihvatio apelantove tvrdnje da je pravni prednik tužene potpisao sporni ugovor, te je u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev usvojen.

8. U vezi s prigovorom tužene da sporni ugovor ne ispunjava uslove pravne valjanosti, Osnovni sud se pozvao na član 9 Zakona o prometu nepokretnosti koji propisuje da se ugovori o prometu nepokretnosti zaključuju u pismenom obliku, te da potpisi ugovarača moraju biti ovjereni u nadležnom sudu, a izuzetno da ugovor zaključen u pismenoj formi proizvodi pravno dejstvo i u slučaju da potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini, ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koja su se potpisala na ugovor. Osnovni sud je u vezi s citiranom odredbom istakao da je sporni ugovor zaključen u prisustvu dva svjedoka, te bez obzira na to što nije sudski ovjeren, on kao takav proizvodi pravno dejstvo, te da činjenica da su ugovorne strane zaključile novi ugovor od 9. novembra 1989. godine predstavlja dokaz da je apelant pravnom predniku tužene isplatio preostalu kupoprodajnu cijenu od 7.000,00 KM. Dalje je Osnovni sud razmotrio pitanje da li sporni ugovor ima važnost ugovora ili predugovora, s obzirom na to da sporni ugovor glasi kao privremeni kupoprodajni ugovor, utvrdivši da bez obzira na naziv spornog ugovora, navedeni ugovor posjeduje sve elemente i formu pravog ugovora.

9. U vezi s apelantovim zahtjevom kojim je tražio utvrđenje da je pravno valjan i ugovor koji je zaključen nakon spornog ugovora, odnosno 9. novembra 1989. godine, Osnovni sud je taj dio tužbenog zahtjeva odbio jer u spis nije dostavljen originalni primjerak tog ugovora, odnosno u spisu postoji samo fotokopija, pa zbog toga, shodno Zakonu o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prepisa, takav ugovor nije mogao da bude predmet ocjene valjanosti. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio na osnovu odredbe člana 386 ZPP.

10. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je Presudom broj 95 0 P 003423 10 Gž od 16. februara 2011. godine usvojio žalbu, te preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu (stav 1 izreke presude) na način da je tužbeni zahtjev odbijen, dok je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (stav 2 izreke) ostala neizmijenjena, te je istovremeno apelant obavezan na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

11. Okružni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u granicama žalbenih razloga, odgovora na žalbu, stanja spisa, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost osporene presude, u smislu člana 221 ZPP, zaključio da je pravno shvatanje prvostepenog suda nepravilno. U tom kontekstu, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda. Okružni sud je prilikom odlučivanja, između ostalog, imao u vidu apelantov iskaz dat na ročištu a iz kog je proizašlo da pravni prednik tužene u vrijeme zaključenja spornog ugovora (privremenog) nije bio vlasnik na spornoj nepokretnosti, navodeći sljedeće: „Očekivao sam da će Jefto prenijeti vlasništvo na nekretninama koje su pripadale tetki“. Istaknuto je da ovakvim činjenicama idu u prilog navodi iz odgovora na tužbu tužene datog tokom postupka, tako da tužena osnovano u žalbi ističe da pravni prednik tužene u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije bio vlasnik sporne nepokretnosti.

12. Okružni sud je prilikom odlučivanja imao u vidu čl. 20 i 33 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima koji propisuju da je za derivatno sticanje prava svojine potrebno da se ispune tri uslova i to: a) svojina, b) titulus i c) modus, odnosno način sticanja. U tom smislu je naglašeno da bi neko mogao prenijeti svojinu neke stvari mora biti njen vlasnik, odnosno da niko ne može prenijeti na drugog više prava nego što ga sam ima (nemo plus iuris ad alium potest quam ipse habet). Zatim je navedeno da bi neki pravni posao bio pravno valjan, potreban je njegov titulus odnosno naslov sticanja, a da bi neki pravni posao mogao da proizvede pravni učinak prijenos prava svojine ne smije biti apstraktan, već to mora biti kauzalni pravni posao kom je svrha prijenos svojine. U tom smislu je dalje pojašnjeno da i kada je zaključen valjan pravni posao, što u konkretnom nije slučaj, jer nije zaključen sa vlasnikom, svojina nije stečena kad nedostaje način sticanja (modus aqirendi) što za nepokretnost znači upis u javnu knjigu, ili na drugi odgovarajući način (član 33 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). Sem toga, Okružni sud je utvrdio da sve i da je sporni ugovor pravno valjan, a nije, navedenom ugovoru nedostaje clausula intabulandi, jer se pravo svojine stiče upisom u zemljišnu knjigu samo na osnovu objektivno punovažnog pravnog posla.

13. Takođe je navedeno da za sticanje prava svojine nije dovoljan samo ugovor već je potrebna i predaja stvari (modus), a kada se radi o nepokretnostima, kao u konkretnom slučaju, predaja se vrši upisom u zemljišnu knjigu. U tom kontekstu, Okružni sud se pozvao na sličan stav Vrhovnog suda Hrvatske iz Presude broj Gž.2972/75.

14. Imajući u vidu sve izneseno, Okružni sud je naveo da se žalbom opravdano ukazuje na to zašto su ugovorne strane zaključivale novi ugovor 9. novembra 1989. godine, koji su naslovili kao kupoprodajni ugovor, kada sporni ugovor kao privremeni ugovor ima sve elemente predugovora iz člana 45 ZOO-a. Naime, kako je istakao Okružni sud, propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, pa se ne može tražiti utvrđenje prava svojine na nepokretnosti na osnovu zaključenog predugovora. Naglašeno je da predugovor o prodaji nepokretnosti koji nije zaključen u pismenoj formi i na kome potpisi stranaka nisu ovjereni u sudu ne proizvodi pravno dejstvo jer se za taj predugovor zahtijeva forma koju predviđa Zakon o prometu nepokretnosti, kao uslov za punovažnost ugovora o prodaji nepokretnosti.

15. Dakle, kako je istakao Okružni sud, s obzirom na to da prema stanju spisa pravni prednik tužene u momentu zaključenja spornog ugovora nije bio vlasnik sporne nepokretnosti, kao i činjenica da spornom ugovoru nedostaje clausula intabulandi, to se na osnovu Zakona o zemljišnim knjigama apelant ne bi ni mogao upisati kao vlasnik sporne nepokretnosti jer navedeni zakon propisuje da su upisi dozvoljeni jedino protiv onoga koji je u vrijeme zaključenja ugovora u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik ili imalac u pogledu kog se vrši upis. Naglašeno je još da kako se pravo svojine na osnovu pravnog posla na nepokretnostima stiče tek upisom u zemljišne knjige, to onda znači da se apelant sve dotle dok upis nije izvršen ne može smatrati vlasnikom sporne nepokretnosti, sve i da je stekao valjan pravni osnov (titulus) za upis te nepokretnosti na svoje ime. Okružni sud je istakao da se zaključenjem valjanog ugovora o prodaji nepokretnosti, što ovdje nije slučaj, stiče pravni osnov za predaju nepokretnosti u državinu i za prijenos i upis nepokretnosti sa prodavčevog imena na ime kupca u zemljišnim knjigama. Na osnovu svega navedenog, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je pravno shvatanje Okružnog suda neprihvatljivo u okolnostima kada je prvostepeni sud potpuno pravilno zaključio da je sporni ugovor pravno valjan, te da predstavlja punovažan pravni osnov za sticanje prava svojine. Ukazuje na to da je osporena presuda donesena kao rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Navodi da je za punovažnost spornog ugovora, pri činjenici da su ga potpisala dva svjedoka, bez uticaja okolnost što je isplata dijela kupoprodajne cijene odložena za kasnije, kao što je bez uticaja i činjenica da je predaja u posjed sporne nepokretnosti odložena. Ističe da sporni ugovor ima zahtijevanu formu kojom su se ugovorne strane dogovorile da kasnije zaključe stalni ugovor o kupoprodaji, ali je isto tako nesporno da ugovornim strankama niko nije mogao da zabrani da takvu obavezu preuzmu. Smatra da je tokom postupka nesporno dokazao pravnu valjanost spornog ugovora, te ističe da osnov za uknjižbu nije bio samo sporni ugovor već i presuda kojom se utvrđuje da ti ugovori proizvode pravno dejstvo, shodno članu 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti, koju je drugostepeni sud proizvoljno tumačio. Predložio je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na pravično suđenje i imovinu, da se sporna odluka ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je u podnesku koji je dostavio na izričit zahtjev Ustavnog suda kojim su traženi odgovor na navode apelacije i dostavnice udovoljio zahtjevu Ustavnog suda samo u dijelu traženja dostavnice o uručenje osporene presude apelantu, bez preciznijeg odgovora u odnosu na apelacione navode.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

19. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 (ispravka), 58/09 i 95/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 355. stav 1. tačka a) Prestanak važenja zakona Početkom primjene ovog Zakona prestaje primjena sledećih zakona u Republici Srpskoj:

a)Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (...)

Član 356.

Započeti postupci Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončaće se po odredbama tih propisa.

20. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 9. st. 2, 3. i 4.

Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 003423 10 Gž od 16. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 9. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se raspravljalo pitanje pravne valjanosti spornog ugovora i sticanje prava svojine na osnovu ugovora, što nesporno ulazi u okvir apelantovih građanskih prava i obaveza. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenljiv.

29. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te pogrešnoj ocjeni dokaza.

30. U vezi sa prigovorima koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

32. U vezi s apelantovim prigovorima kojim ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

33. Ustavni sud zapaža da apelant osporava drugostepenu oduku kojom je usvojena žalba tužene, te preinačena prvostepena presuda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je pravno valjan sporni ugovor i da proizvodi pravno dejstvo, te da ugovor predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava svojine i upis u zemljišnu knjigu. Ustavni sud podsjeća na to da je prvostepeni sud utvrdio da je pravno valjan sporni ugovor i pored činjenice da potpisi na ugovoru nisu sudski ovjereni, imajući u vidu da je sporni ugovor zaključen u prisustvu dva svjedoka koji su stavili svoj potpis na sporni ugovor, u skladu s odredbom člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti, kao i činjenice da je originalni primjerak spornog ugovora sudu dostavljen na uvid. S druge strane, Okružni sud je prilikom ispitivanja prvostepene presude pošao od činjenice da pravni prednik tužene u momentu zaključenja spornog ugovora nije bio vlasnik sporne nepokretnosti, što predstavlja jednu od procesnih pravnih pretpostavki za sticanje prava svojine, koja u konkretnom slučaju nije ispunjena. U vezi s tim, Okružni sud je takođe naglasio da niko ne može da prenese na drugog više prava nego što ga sam ima. Okružni sud je pojasnio da ni drugi uslov za sticanje prava svojine, a to je titulus, u konkretnom slučaju nije ispunjen, budući da sporni ugovor nije zaključen sa vlasnikom, pri čemu je naglašeno da se svojina ne može steći ako nedostaje način sticanja, a to je modus aqurendi, što, kada je riječ o nepokretnostima, znači upis u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način, kako to propisuje član 33 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Sem navedenog, Okružni sud je istakao da se apelant, pod pretpostavkom da je sporni ugovor pravno valjan, ne bi ni mogao upisati u zemljišnu knjigu jer spornom ugovoru nedostaje clausula intabulandi. S tim u vezi je naglašeno da bi apelant, u slučaju da je sporni ugovor punovažan, imao ovlašćenje da podnese tužbu protiv tužene za zaključenje formalnog ugovora za zemljišnoknjižni prijenos sa tzv. tabularnom ispravom, pa u slučaju neizvršenja te činidbe, apelant bi prijenos svojine mogao da izvrši na osnovu te presude. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje koje je Okružni sud u osporenoj odluci detaljno prezentovao uz pozivanje na sadržinu provedenih dokaza i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Okružni sud zasnovao svoju odluku (Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Zakon o prometu nepokretnosti, Zakon o zemljišnim knjigama i ZOO), Ustavni sud smatra da, suprotno apelacionim navodima, iz datog obrazloženja Okružnog suda ne proizilazi proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, kao ni u pogledu činjeničnog utvrđenja, niti se ocjena izvedenih dokaza čini proizvoljnom, pa se u takvim okolnostima apelantovi navodi pokazuju proizvoljnim i neosnovanim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmotrio apelantove navode vezane za primjenu člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti, na čijoj primjeni apelant insistira i u navodima apelacije, i dao razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja navedena odredba nije primjenjiva, odnosno zašto ne može dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a dato obrazloženje u tom segmentu, takođe, ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Okružnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava odnose na iste navode koje je apelant istakao u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda nisu prekršeni apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Okružni sud, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev, za svoj stav dao dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.

37. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2017/11 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio