Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2118/11 („Neckar & Co.“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2118/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2118/11, rješavajući apelaciju „Neckar & Co.“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Neckar & Co.“ d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 Ps 008894 09 Rev od 3. februara 2011.
godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Ps 008894 09 Pž od 13. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 Ps 008894 08 Ps od 28. januara 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Neckar & Co.“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije „Amir Salihagić i Armin Mušija“ iz Sarajeva, podnio je 17. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 Ps 008894 09 Rev od 3. februara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Ps 008894 09 Pž od 13. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 Ps 008894 08 Ps od 28. januara 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili Ustavnom sudu u periodu od 6. do 12. juna 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 45 0 Ps 008894 08 Ps od 28. januara 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime pričinjene štete isplati iznos od 1.712.768,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, te naknadu troškova parničnog postupka, uz istovremeno odbijanje zahtjeva tuženog za naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je apelant 21. jula 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete. Općinski sud je, također, naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da je Općinski sud u Sarajevu kao organ tuženog svojim Rješenjem o izvršenju broj Ip 57/03-A od 30. decembra 2002. godine dopustio izvršenje protiv apelanta kao izvršenika radi namirenja potraživanja „Triglav BH osiguranja“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: „Triglav-osiguranje“) kao tražioca izvršenja u navedenom izvršnom predmetu u iznosu od 468.504,41 KM. Predmetno izvršenje je provedeno zapljenom i predajom motornih vozila pobliže navedenim u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: predmetna vozila), koja su u momentu provođenja izvršenja bila u apelantovom posjedu. Općinski sud je u obrazloženju dalje naveo da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Sarajevu od 5. marta 2007. godine, donesenoj povodom tužbe Hypo Steiemark Kraftfahzeug und Maschinenleasing Austria (u daljnjem tekstu: vlasnik predmetnih vozila, odnosno treće lice), proglašeno nedopuštenim izvršenje na predmetnim vozilima, te da je navedenom presudom Rješenje o izvršenju broj Ip-57/03-A od 30. decembra 2002. godine ukinuto uz nalog da se izvršni postupak obustavi. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na to da je u predmetnoj tužbi apelant, pozivajući se na odredbu člana 59. Zakona o sudovima u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o sudovima), kojom je propisano da Federacija, odnosno kanton, zavisno od toga ko osigurava sredstva za rad suda, odgovara za štetu koju u vršenju službe učine službenici suda, fizičkim ili pravnim licima svojim nezakonitim i nepravilnim radom, istakao da je zbog nezakonitog rada Općinskog suda u Sarajevu u izvršnom postupku pretrpio štetu. Naime, apelant je smatrao da mu je pljenidbom predmetnih vozila, kao predmetom izvršenja po osnovu Rješenja Ip- 57/03-A od 30. decembra 2002. godine, koje je ukinuto pravosnažnom presudom od 5. marta 2007. godine, pričinjena šteta u vidu izmakle dobiti zbog neupotrebe predmetnih vozila za obavljanje registrirane djelatnosti u periodu od 17. januara 2005. godine do 12. jula 2007. godine.
7. Općinski sud je obrazložio da je, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je „Triglav-osiguranje“ kao tražilac izvršenja podnio Općinskom sudu u Sarajevu više prijedloga za određivanje izvršenja protiv apelanta kao izvršenika radi prinudne naplate novčanih potraživanja i to u predmetima navedenog suda br. Ip-823/02, Ip- 57/03 i Ip-2816/05. Također je utvrđeno da je nakon neuspjeha u provođenju izvršenja na apelantovim transakcijskim računima, u predmetu broj Ip-57/03-A, rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 17. januara 2005. godine usvojen precizirani prijedlog „Triglav-osiguranja“ da se izvršenje provede pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari – 17 motornih vozila (predmetna vozila) koja su bila u apelantovom posjedu, od kojih je u postupku izvršenja samo jedno vozilo („Mitsubishi“ tip Pajero) bilo zaplijenjeno i oduzeto iz apelantovog posjeda, dok su ostala popisana vozila ostala i dalje u njegovom posjedu. Naime, utvrđeno je da je apelant tokom tog izvršnog postupka prigovorio da se izvršenje ne može izvršiti na popisanim putničkim vozilima, jer su ta vozila vlasništvo trećeg lica, te da je prigovor odbijen zato što apelant nije dokazao svoje tvrdnje. Također je utvrđeno da je Općinski sud u Sarajevu, odlučujući o prigovoru trećeg lica kojim je tražio da se sporno izvršenje proglasi nedopuštenim u odnosu na popisana vozila, odbio prigovor upućujući treće lice na parnični postupak, shodno odredbi člana 52. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), zato što nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 52. stav 2. ZIP-a jer treće lice (pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom) nije dokazalo opravdanost svog prigovora. Dalje, utvrđeno je da je u parničnom postupku, povodom tužbe trećeg lica (tužioca u tom postupku) presudom Općinskog suda u Sarajevu od 5. marta 2007. godine, koja je postala pravosnažna 12. jula 2007. godine, proglašeno nedopuštenim izvršenje na predmetnim vozilima pobliže navedenim u izreci te presude, zbog čega je Rješenje o izvršenju broj Ip-57/03 od 30. decembra 2002. godine ukinuto, te naložena obustava izvršnog postupka.
8. Općinski sud je ukazao na to da je tokom postupka bilo sporno da li je Općinski sud u Sarajevu kao organ tuženog postupao nezakonito kada je u izvršnom postupku na prijedlog „Triglav-osiguranja“ kao tražioca izvršenja počeo provoditi postupak izvršenja na predmetnim vozilima. Kako je navedena činjenica sporna, prema mišljenju Općinskog suda, na apelantu je bio teret dokazivanja činjenica koje se odnose na redovni tok stvari, što podrazumijeva utvrđivanje okolnosti u kojima je apelant poslovao u vrijeme za koje se vezuje šteta, te da te okolnosti nesumnjivo upućuju na zaključak da bi u to vrijeme apelant ostvario dobit koja je obračunata u postupku vještačenja u iznosu od 1.712.768,00 KM. Dalje je istaknuto da apelant na navedene okolnosti (uvjeti poslovanja u spornom periodu u smislu osnovnih aranžmana, finansijskih efekata poslovanja i sl.) tokom postupka nije predlagao niti provodio dokaze. Stoga je Općinski sud zaključio da se na osnovu predloženih i u postupku provedenih dokaza nije moglo na nesumnjiv način utvrditi da je apelant pretrpio štetu u vidu izmakle koristi, kao ni da je šteta koju potražuje u uzročnoj vezi sa tuženim, odnosno sa licima za koje tuženi odgovora, shodno članu 59. Zakona o sudovima, a u vezi s članom 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome, Općinski sud je ukazao na to da je prilikom odlučivanja imao u vidu odredbu člana 189. stav 3. ZOO-a kojom je propisano da izmakla korist predstavlja dobit koja se osnovano može očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, te odredbu člana 155. ZOO-a kojom je propisano da naknada štete po obimu i visini treba da odgovora prouzrokovanoj šteti, što znači da bude objektivno određena s obzirom na konkretan slučaj. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na to da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je u toku izvršnog postupka od apelanta zaplijenjeno i oduzeto samo jedno vozilo na kojem je izvršenje utvrđeno nedopuštenim, što znači da navedeno vozilo nije bilo u apelantovom posjedu i da njime apelant objektivno nije mogao obavljati registriranu poslovnu djelatnost. Prema mišljenju Općinskog suda, oduzimanje iz apelantovog posjeda jednog vozila je direktno uzrokovano sudskom pljenidbom po rješenju o izvršenju, pa činjenica da je izvršenje u tom dijelu proglašeno nedopuštenim izvršni postupak ne čini nezakonitim i nepravilnim da bi za posljedicu imao odgovornost tuženog, shodno odredbi člana 59. Zakona o sudovima i člana 172. ZOO-a.
9. Općinski sud je naglasio da preostalih 16 vozila nije izuzeto od apelanta u izvršnom postupku, pa u odnosu na navedena vozila apelant nije dokazao uzročnu vezu između donošenja rješenja kojim je određeno izvršenje nad tim vozilima i izmakle koristi koja se potražuje. Apelantovi navodi da su sporna vozila bila sakrivena da ne bi bila zaplijenjena, prema mišljenju Općinskog suda, ne predstavljaju relevantnu okolnost za dosuđivanje ovog vida štete u smislu odredbe člana 189. stav 3. ZOO-a. Kako apelant tokom postupka predloženim i provedenim dokazima nije dokazao da je pretrpio štetu u iznosu od 1.712.768,00 KM, shodno odredbi člana 189. ZOO-a, Općinski sud je njegov tužbeni zahtjev odbio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
10. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 Ps 008894 09 Pž od 13. aprila 2009. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje, zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku. Naime, Kantonalni sud je prvenstveno ukazao na to da, u smislu relevantnih odredaba ZIP-a (čl. od 51. do 53), tražilac izvršenja predlaže predmet i način izvršenja, te da se ne sprečava provođenje postupka izvršenja, niti ostvarivanje potraživanja tražioca izvršenja, upućivanjem na parnicu trećih lica i do pravosnažne odluke parničnog suda o tužbenom zahtjevu trećeg lica, jer se, u smislu odredbe člana 60. ZIP-a, izvršenje može odgoditi potpuno ili djelimično samo na prijedlog tražioca izvršenja. Dakle, jasno proizlazi zaključak da izvršni sud, u konkretnom slučaju, prilikom provođenja izvršenja nije postupao nezakonito, budući da apelant u izvršnom postupku nije ponudio dokaze da je treće lice vlasnik predmetnih vozila.
11. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 45 0 Ps 008894 09 Rev od 3. februara 2011. godine odbio reviziju. Vrhovni sud je, prije svega, ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova nalazeći da su navedeni sudovi na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donijeli pravilne i zakonite odluke. Vrhovni sud je istakao da se pitanje odgovornosti tuženog za štetu koju njegovi organi uzrokuju nekom licu može podvesti pod odredbu člana 172. ZOO-a, prema kojoj pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje nekom licu u vršenju ili u vezi s vršenjem funkcije. U obrazloženju je istaknuto da osnov odgovornosti pravnog lica predstavlja kauzalitet – vezu uzroka i posljedice, a da bi pravno lice odgovaralo za nastalu štetu, uvjet je da radnja organa pravnog lica bude protivpravna. U konkretnom slučaju, apelant je prema ocjeni Vrhovnog suda trebalo da dokaže da je šteta nastala zbog nezakonitog i nepravilnog rada izvršnog suda (Općinskog suda u Sarajevu) ili sudije koji je učestvovao u vođenju izvršnog postupka i donošenju odluke.
12. Vrhovni sud je pojasnio da je Općinski sud u Sarajevu, odlučujući o prijedlogu „Triglav-osiguranja“, na osnovu pravosnažne presude tog istog suda dopustio izvršenje zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari iz apelantovog voznog parka, postupivši u svemu u skladu sa odredbom člana 120. stav 3. ZIP-a. Dalje je pojašnjeno da, shodno citiranom članu, ako treća lica ne obavijeste sud o svojim pravima na pokretnoj stvari u izvršenikovom posjedu, koja je predmet izvršenja, niti dokažu svoja prava na njima, smatra se da takva prava trećih lica ne postoje i da je izvršenik vlasnik stvari koja se nalazi u njegovom posjedu. Imajući u vidu takvu zakonsku odredbu, pri činjenici da treće lice podnošenjem prigovora na rješenje o izvršenje nije dokazalo da ima takvo pravo na vozilima (pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili sl.), a time ni opravdanost prigovora u obimu u kojem su njegova prava bila zahvaćena izvršenjem, pa budući da je apelant bio u posjedu tih stvari, izvršni sud nije postupio nezakonito i nepravilno jer je članom 51. stav 2. ZIP-a propisano da podnošenjem prigovora trećeg lica ne sprječava provedbu tog rješenja i ostvarivanje potraživanja tražioca izvršenja. Osim toga, kako je u obrazloženju istaknuto, pravo prigovora trećeg lica (član 51. ZIP-a) i njegovo upućivanje na parnicu, u smislu člana 52. stav 1. ZIP-a, ne sprječava provedbu rješenja i ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja (član 53. stav 1. ZIP-a), pa imajući u vidu da je izvršni sud nastavio provedbu izvršenja sve do donošenja pravosnažne presude parničnog suda, ne znači da je navedeni sud postupao suprotno zakonu, zbog čega i prema mišljenju Kantonalnog suda nije bilo uvjeta za udovoljavanje tužbenom zahtjevu za naknadu štete u vidu izmakle koristi u zahtijevanom iznosu od 1.712.768,00 KM.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je hronološki ponovio tok postupka i ukazao na to da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu pravilno primijenili odredbu člana 120. stav 3. ZIP-a jer je treće lice pravosnažnom presudom dokazalo svoje pravo na predmetu izvršenja. Smatra da smisao citirane odredbe ide za tim da treće lice dokaže svoja prava, pa ako to nije učinio i prihvatio izvršni sud, onda je očigledno da je citirana odredba ZIP-a nepravilno primijenjena u izvršnom postupku. Navodi da je Vrhovni sud našao da treće lice u izvršnom postupku nije dokazalo da je vlasnik vozila koja su bila predmet izvršenja, ali se apelant pita šta u takvim okolnostima znači upućivanje trećeg lica na parnicu i donošenje pravosnažne presude kojom je izvršenje proglašeno nedopuštenim, a rješenje o izvršenju ukinuto, te naložena obustava izvršnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da u postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
15. Tuženi je naveo da su osporene presude pravilne i zakonite, te da nisu povrijeđena Ustavom zagarantirana prava na čiju povredu ukazuje apelant. Tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10 i 72/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 59.
Odgovornost Federacija, odnosno kanton, zavisno od toga ko osigurava sredstva za rad suda, odgovaraju za štetu koju u vršenju službe učine službenici suda fizičkim ili pravnim licima svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.
17. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 51.
Pretpostavke za prigovor (1) Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem. (2) Prigovor se može podnijeti do okončanja izvršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprečava provedbu izvršenja i ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
(3) Sud će prigovor dostaviti tražiocu izvršenja i izvršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana izjasne o prigovoru.
Član 52.
Odluke suda po prigovoru trećeg lica (1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.
(2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svog prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom.
Član 53. stav 1.
Upućivanje na parnicu (1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona ne sprečava provedbu izvršenja, niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.
Član 120. st. 1, 2, 3, 5. i 6.
Predmet pljenidbe (1) Pljenidba se obavlja sastavljanjem pljenidbenog popisa.
(2) Popisati se mogu stvari koje se nalaze u posjedu izvršenika te njegove stvari koje se nalaze u posjedu tražioca izvršenja.
(3) Smatra se da izvršeniku pripadaju stvari koje ima na sebi odnosno koje se nalaze na ili u njegovoj nepokretnosti, u stanu u kojemu stanuje odnosno u poslovnoj prostoriji koju je je zakupio.
(5) Izvršenikove stvari koje se nalaze u posjedu treće osobe mogu se popisati samo ako ona na to pristane.
(6) Ako treća osoba ne pristane na popis, sud će zaključkom na tražioca izvršenja, na njegov prijedlog, prenijeti izvršenikovo pravo na predaju stvari u skladu sa članom 178. ovog zakona.
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 172. stav 1.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 45 0 Ps 008894 09 Rev od 3. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
23. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. Ustavni sud zapaža da se postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
26. U konkretnom slučaju apelant kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene procesnog prava u okviru redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka iskazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelant postavlja, ispitati da li su osporene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni procesnog prava.
28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku tražio isplatu naknade na ime izmakle koriste zbog, kako apelant tvrdi, propusta izvršnog suda (Općinskog suda u Sarajevu) koji je suprotno članu 120. ZIP-a dopustio izvršenje na predmetnim vozilima koja nisu bila u vlasništvu apelanta već trećeg lica, što je u parničnom postupku dokazano. Imajući u vidu takve činjenične okolnosti, apelant je smatrao da mu, zbog propusta Općinskog suda u Sarajevu, pripada tražena naknada štete na ime izmakle koristi. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza iskazali drugačiji stav ocijenivši tužbeni zahtjev neosnovanim u prvom redu zato što tokom postupka temeljem provedenih dokaza nije utvrđeno da je izvršni sud (Općinski sud u Sarajevu) postupao protivpravno i suprotno odredbi člana 120. stav 3. ZIP-a kada je dopustio predloženo izvršenje „Triglav-osiguranja“ na spornim putničkim vozilima. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi naglasili da su se sporna vozila nalazila u apelantovom posjedu, a da treće lice u prigovoru nije relevantnim dokazima uspjelo da dokaže da su sporna vozila njegovo vlasništvo, zbog čega je treće lice upućeno na parnični postupak.
29. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prilikom odlučivanja imali u vidu i okolnost da sve do pravosnažnosti odluke parničnog suda, kojom je proglašeno da je izvršenje na spornim vozilima nedopušteno, za izvršni sud nisu postojale nikakve smetnje da nastavi sa postupkom izvršenja, pa su redovni sudovi zaključili da izvršni sud nije postupao nezakonito i da stoga ne postoji odgovornost tužene, u smislu člana 172. stav 2. ZOO-a. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi uz pozivanje na relevantne odredbe ZIP-a i ZOO-a za svoj stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dali jasna i argumentirana obrazloženja pri čemu su, suprotno apelacionim navodima, dali iscrpna obrazloženja vezana za primjenu člana 120. ZIP-a, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao tokom postupka, a koje su redovni sudovi razmotrili u osporenim presudama i obrazložili zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje u okolnostima konkretnog slučaja smatra neosnovanim.
30. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama redovnih sudova nije prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev, za što su dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelant neosnovano ukazao.
32. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić