Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1658/11 („Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1658/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1658/11, rješavajući apelaciju DOO „Digitel Telekom Company“ Gradačac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija DOO „Digitel Telekom Company“ Gradačac.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je nakon podnošenja apelacije okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 Mal 007484 11 Rev od 21. juna 2011.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „Digitel Telekom Company“ Gradačac podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Mal 007484 10 Gž od 19. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 Mal 007484 03 Mal od 10. decembra 2009. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca podnio je 11. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 Mal 007484 10 Gž od 19. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 Mal 007484 03 Mal od 10. decembra 2009. godine. Apelant je podnescima od 14. septembra i 2. decembra 2011. godine, te 12. marta i 11. novembra 2013. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od učesnika u postupku, tuženih Merseda Huskića i Mustafe Huskića, zatraženo je 12. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 28. aprila 2014. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj 28 0 Mal 007484 03 Mal.

3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 21. februara 2014. godine, Općinski sud 20. februara 2014. godine, Mersed Huskić 18. i 19. februara 2014. godine, a Mustafa Huskić 19. februara 2014. godine. Općinski sud je traženi spis dostavio 6. maja 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 21. oktobra 1999. godine Općinskom sudu podnio tužbe protiv Merseda Huskića i Mustafe Huskića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate duga zbog priključka na javnu automatsku mrežu ATC Mionica I, Općina Gradačac.

6. Općinski sud je tužbu dostavio na odgovor tuženim 14. novembra 1999. godine, a tuženi su odgovor na tužbu dostavili Sudu 29. novembra 1999. godine.

7. Na pripremnom ročištu održanom 14. augusta 2009. godine apelant je konačno uredio tužbu i zatražio da se tuženi obavežu da mu isplate iznose od po 1.600,00 KM, sa zateznom kamatom od 1. februara 1997. godine, kao dana priključenja na telefonsku mrežu, pa do isplate, te da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 172,00 KM. Apelant je predložio da Sud, bez obzira na to što se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koji ne prelazi iznos od 3.000,00 KM, predmetni spor vodi kao spor o nekretninama ili spor o smetanju posjeda, a ne kao spor male vrijednosti. Dalje je predložio da Sud primjenom člana 454. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP), u slučaju propuštanja davanja odgovora na tužbu tuženih, postupi u smislu člana 182. ZPP i donese presudu zbog propuštanja.

8. Općinski sud je 7. oktobra 2009. godine održao pripremno ročište, a 10. novembra 2009. godine ročište za glavnu raspravu kada je donio rješenje kojim je utvrdio da će presudu o ovoj pravnoj stvari donijeti 10. decembra 2009. godine.

9. Presudom Općinskog suda broj 28 0 Mal 007484 03 Mal od 10. decembra 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se njegov tužbeni zahtjev usvoji, da se tuženi obavežu da mu na ime naknade za priključak na javnu telefonsku mrežu plate iznos od po 1.600,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. februara 1997. godine, kao dana priključenja na telefonsku mrežu, pa do konačne isplate, te da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 172,00 KM (stav I izreke presude). Stavom II presude je utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, te da je apelant dužan da troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 240,00 KM uplati u korist Budžeta Tuzlanskog kantona (stav III).

10. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud nakon ocjene svih izvedenih dokaza, uvidom u Rješenje Općinskog sekretarijata za privredu, društvene djelatnosti, upravu i budžet (u daljnjem tekstu: Služba) br. 04/18-360-46/90 od 7. decembra 1990. godine, utvrdio da je navedena služba, rješavajući zahtjev iz Gradačca, formirala Komisiju za tehnički prijem telefonske mreže centrale ATC tipa i prijenosnog sistema Gradačac – Mionice I, a da su, prema navedenom rješenju, investitori radova bili MZ Mionice I i Bukva, dok je Rješenjem Službe br. 04/18-360-46/90 od 30. januara 1991. godine investitorima izdata upotrebna dozvola, odnosno istim rješenjem ta služba je odobrila upotrebu izgrađenog objekta. Uvidom u račune tuženih za april i maj 1997. godine utvrđeno je da su tuženi nakon priključenja na telefonsku mrežu uredno izmirivali svoje obaveze Javnom preduzeću PTTBiH, a na osnovu iskaza svjedoka Fuada Begovića i Bahrije Skerlić, kojima je sud povjerovao kao objektivnim, uvjerljivim i pouzdanim svjedocima, utvrđeno je da su i oni kao i tuženi tokom 1997. godine priključeni na javnu telefonsku mrežu koja je trenutku njihovog priključenja bila vlasništvo JP PTTBiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: JP PTTBiH) i koji su također kao i tuženi na ime priključenja uplatili vlasniku traženi iznos od po 600,00 KM. Dalje, Općinski sud je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da je tokom 1997. godine vršena rekonstrukcija telefonske mreže na području MZ Mionica I, koja je u toku rata bila potpuno uništena, da tamo gdje su bila njihova domaćinstva, kao i domaćinstva tuženih, uopće nije postojala ni podzemna ni nadzemna telefonska mreža, da su mještani dobrovoljnim prilozima pomagali u rekonstrukciji, te da im je kao i tuženim nalog za priključenje na telefonsku mrežu 1997. godine izdao vlasnik, JP PTTBiH (kada je telefonska mreža i uknjižena kao njegovo vlasništvo), na osnovu čega su za priključenje na telefonsku mrežu JP PTTBiH platili iznos od 600,00 KM. Općinski sud se zatim pozvao na odredbu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na kojoj je apelant zasnivao svoj tužbeni zahtjev, te istakao, uz pozivanje na odredbu čl. 8. i 123. stav 2. ZPP, da je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da apelant nije uspio dokazati da su se tuženi neosnovano obogatili za utuženi iznos. U tom kontekstu je navedeno da apelant nije ni vlasnik izgrađene PTT mreže, već je to JP PTTBiH Sarajevo, što je nesporno u ovoj pravnoj stvari, a tuženi su na ime priključenja na telefonsku mrežu uredno platili iznose od po 600,00KM, iz čega proizlazi da se nisu ni mogli neosnovano obogatiti u ovoj pravnoj stvari, te prema tome nisu ni dužni isplatiti navedeni dug, određen u tužbenom zahtjevu. Osim toga, istaknuto je da tuženi nisu ni mogli znati za postojanje trojnog ugovora koji je apelant zaključio sa MZ Mionica I i MZ Buka kao i sa JP PTTBiH Sarajevo, te je istaknuto da bi apelant svoj tužbeni zahtjev eventualno mogao usmjeriti prema tim licima.

11. Općinski sud je primjenom člana 429. stav 1. ZPP, kojim je propisano da su sporovi male vrijednosti oni sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 3.000,00 KM, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da taj sud spor vodi kao spor o nekretninama. U tom kontekstu je ukazao na to da je odredbom člana 430. stav 1. ZPP propisano da se sporovima male vrijednosti ne smatraju sporovi o nekretninama, sporovi iz radnih odnosa i sporovi o smetanju posjeda. Dalje, taj sud je istakao da je apelantov tužbeni zahtjev po svojoj prirodi obligacionopravne prirode, jer je potraživanje izraženo u novcu, zbog čega se ne može smatrati sporom o nekretninama ili eventualno sporom o smetanju posjeda. Primjenom člana 396. ZPP Općinski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, jer je apelant izgubio parnicu a tuženi do zaključenja glavne rasprave nisu postavili opredijeljen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Sud je, primjenom člana 386. stav 1. ZPP, a u vezi sa odredbom tarifnog broja 1 Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona i odredbom člana 39. stav 1. i tarifnog broja 2 stav 7. Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona, apelanta, budući da je njegov tužbeni zahtjev odbijen, obavezao na uplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 240,00 KM na ime Budžeta Tuzlanskog kantona.

12. Apelant je 25. decembra 2009. godine izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda od 10. decembra 2009. godine, koju je Sud dostavio tuženima na odgovor 31. decembra 2009. godine. Tuženi su dostavili odgovor 8. januara 2010. godine.

13. Kantonalni sud je Presudom broj 28 0 Mal 007484 10 Gž od 19. januara 2011. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u trećem stavu izreke prvostepene presude, tako što je apelanta obavezao da u korist Budžeta Tuzlanskog kantona, umjesto iznosa od 240,00 KM uplati iznos od 160,00 KM, dok je u preostalom dijelu apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

14. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je taj sud nakon uvida u spise predmeta prvostepenog suda utvrdio da je apelantova žalba djelimično osnovana, u dijelu odluke prvostepenog suda za uplatu troškova parničnog postupka u korist Budžeta Tuzlanskog kantona u iznosu od 240,00 KM, jer je odredbom člana 37. Zakona o sudskim taksama („Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona“ broj 13/97), koja se primjenjuje na konkretan pravni postupak, propisano da taksena obaveza nastaje u trenutku predaje tužbe. Nakon ocjene izvedenih dokaza Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da apelant nije uspio dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva, tj. da je bio u ugovornom odnosu sa apelantima u toku 1997. godine kada su apelanti podnijeli zahtjev za priključenje na telefonsku mrežu koja je u tom momentu bila u vlasništvu JP PTTBiH i kojem su tuženi za priključenje na telefonsku mrežu platili iznos od 600,00 KM. Zbog toga, prema ocjeni tog suda, tuženi nisu u obavezi apelantu isplatiti utuženi iznos, naknadu za telefonski priključak. Također, taj sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud počinio povredu parničnog postupka, konkretno odredbu člana 182. ZPP, jer nije udovoljeno njegovom zahtjevu za donošenje presude zbog propuštanja, utvrdivši da iz spisa predmeta jasno proizlazi da je prvostepeni sud apelantovu tužbu dostavio na odgovor tuženim 14. novembra 1999. godine, a da su tuženi odgovorili 29. novembra 1999. godine, čime su u cijelosti osporili osnovanost apelantovog potraživanja, zbog čega, prema ocjeni tog suda, nije bilo osnova za donošenje presude zbog propuštanja. Kantonalni sud je, dalje, odbio kao neosnovane apelantove navode u vezi sa ocjenom dokaza, budući da smatra da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio kako pojedinačno tako i u vezi sa ostalim dokazima, u skladu sa članom 8. ZPP, a to činjenično stanje kao pravno valjano prihvata i ovaj sud, kao i apelantove navode da je prvostepeni sud predmetni spor pogrešno ocijenio kao spor male vrijednosti jer se tužbeni zahtjev odnosio na novčana potraživanja (vrijednost spora 1.600,00 KM), smatrajući da se radilo o sporu o nekretninama ili eventualno sporu o smetanju posjeda, jer tvrdi da je osnov njegovog tužbenog zahtjeva neosnovano bogaćenje zbog priključka na ATC, koji, u smislu odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), predstavlja „građevinu“. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na to da je prvostepeni sud za ove apelantove navode dao valjane razloge koje kao takve prihvata i ovaj sud, navodeći da je odredbom člana 429. stav 1. ZPP jasno propisano da su sporovi male vrijednosti oni sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja u novcu koji ne prelazi iznos od 3.000,00 KM, dok je odredbom člana 430. stav 1. citiranog zakona propisano da se sporovima male vrijednosti ne smatraju sporovi o nekretninama, sporovi iz radnih odnosa i sporovi o smetanju posjeda. S obzirom na to da do zaključenja glavne rasprave apelant nije dokazao činjenične tvrdnje za primjenu odredbi 631. ZOO-a (kojom je reguliran ugovor o građenju) i 210. ZOO-a, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode kojim je ukazivao na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.

15. Apelant je 10. marta 2011. godine izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 28 0 Mal 007484 11 Rev od 21. juna 2011. godine odbacio kao nedopuštenu budući da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije propisane odredbom člana 237. st. 2. i 3. ZPP. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Njegovi navodi se u suštini svode na proizvoljnu primjenu odredaba ZPP. Naime, apelant smatra da je prvostepeni sud bio dužan donijeti presudu zbog propuštanja, jer tuženi, u smislu člana 182. ZPP, nisu dostavili odgovor na tužbu koju je tom sudu dostavio 14. augusta 2009. godine. Apelant navodi da je postupak nezakonito vođen kao spor male vrijednosti, jer se, prema njegovom mišljenju, radi o sporu o nekretninama ili sporu o smetanju posjeda, budući da svaka telefonska linija, tj. telefonski priključak, zadovoljava definiciju nekretnine, odnosno građevinskog objekta namijenjenog trajnoj upotrebi, bez obzira na iskazanu vrijednost novčanog potraživanja, te da se u suprotnom postavlja pitanje validnosti trojnog ugovora koji je njegov pravni prednik kao investitor i izvođač radova zaključio sa DPPTT saobraćaja „Brčko“ Brčko i MZ Mionica I i MZ Bukva o izgradnji telefonske mreže. S tim u vezi, smatra da su se tuženi nezakonito uključili u javni automatski saobraćaj putem ATC Mionice, uplatom iznosa od po 600,00 KM u korist JP PTTBiH, a da na njegov račun nisu uplatili iznos od po 1.600,00 KM. Zbog toga smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Apelant ističe da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, jer je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U dopunama apelacije apelant u suštini ponavlja navode iz apelacije. Iako to nije eksplicitno istakao, iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje i na kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje, ističući da postupak traje nerazumno dugo, da je tužbu Općinskom sudu podnio 21. oktobra 1999. godine, koji u roku od deset godina nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Dalje, apelant ističe hronologiju postupanja prvostepenog i drugostepenog suda.

b) Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud smatra neosnovanim apelantove navode i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da je taj sud 21. oktobra 1999. godine primio 176 apelantovih tužbi, te da se radi o velikom broju istovrsnih predmeta. Međutim, svaki od tih predmeta ipak ima svoje specifičnosti zbog čega njihovo rješavanje zahtijeva mnogo vremena i veliki angažman sudija i stručnih saradnika, budući da je potrebno izvoditi veći broj dokaza. Što se tiče konkretne apelacije, smatra da je ona neosnovana, da ne postoji kršenje prava na koje se apelant poziva, te predlaže da se odbije kao neosnovana.

19. Tuženi u odgovoru na apelaciju ističu da su redovni sudovi postupak vodili na pravilan i zakonit način, pa predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 70. stav 1.

Nakon prijema tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu.

Član 182. stav 1.

Kad tuženi kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužitelj predložio donošenje presude zbog propuštanja ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja) osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.

Član 429. stav 1.

Sporovi male vrijednosti, u smislu odredaba ovog zakona, jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja u novcu koji ne prelazi iznos od 3.000 konvertibilnih maraka.

Član 430.

Ne smatraju se sporovima male vrijednosti, u smislu odredaba ovog zakona, sporovi o nepokretnostima, sporovi iz radnih odnosa i sporovi zbog smetanja posjeda. Sporovi male vrijednosti, u smislu odredaba ovog zakona, jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja u novcu koji ne prelazi iznos od 3.000 konvertibilnih maraka.

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

STICANJE BEZ OSNOVA

Odsjek 1.

OPŠTE PRAVILO

Član 210 (1)Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.

(2)Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelaciji naveo da je Vrhovnom sudu izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Međutim, iz spisa predmeta proizlazi da je Vrhovni sud u međuvremenu odlučio o izjavljenoj reviziji Rješenjem broj 28 0 Mal 007484 11 Rev od 21. juna 2011. godine, apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu iz formalnih razloga (neispunjavanje novčanog cenzusa za izjavljivanje revizije). S obzirom na navedeno, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 28 0 Mal 007484 10 Gž od 19. januara 2011. godine. S obzirom na to da je osporenu presudu Kantonalnog suda apelant primio 10. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 11. aprila 2011. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

26. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, iako to nije eksplicitno istakao, iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje i na kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […].

A) Primjena prava i ocjena dokaza

28. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u parničnom postupku koji je vođen povodom apelantove tužbe, kojom je tražena isplata duga od tuženih, dakle o građanskom postupku u kojem se rješavalo o apelantovim pravima, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

29. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

31. U kontekstu navedenog, a vezano za apelantove navode da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 182. ZPP, jer nije udovoljio njegovom prijedlogu za donošenje presude zbog propuštanja, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoj stav u pogledu primjene citirane odredbe ZPP na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao na to da iz spisa predmeta jasno proizlazi da je Općinski sud tužbu dostavio na odgovor tuženim 14. novembra 1999. godine, a da su tuženi odgovor na tužbu dostavili sudu 29. novembra 1999. godine, zbog čega nije bilo osnova za donošenje presude zbog propuštanja. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu.

32. Osim toga, u odnosu na apelantove navode da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZPP i predmetni spor okarakterizirali kao spor male vrijednosti, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama sudova jasno i argumentirano odgovoreno i na ove navode, tj. da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, a ne o sporu o nekretninama ili eventualno sporu o smetanju posjeda u smislu člana 430. ZPP, kako to apelant tvrdi, jer se tužbeni zahtjev u odnosu na tužene odnosio na potraživanje izraženo u novcu (precizirana vrijednost spora od 1,600,00 KM), zbog čega su primjenom člana 429. stav 1. ZPP zaključili da se radi o sporu male vrijednosti (sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja u novcu koji ne prelazi iznos od 3.000 konvertibilnih maraka), a ne o sporu o nekretninama. Imajući u vidu relevantne odredbe ZPP i okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da predmetni spor u smislu relevantnih odredbi ZPP predstavlja spor male vrijednosti.

33. U vezi sa apelantovim navodom da je osporenim presudama izostala pravilna ocjena dokaza, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve savjesne ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 8. ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza i ocjena izvedenih dokaza, o čemu su se sudovi detaljno izjasnili u obrazloženju osporenih presuda. Naime, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza utvrdili da apelant 1997. godine, kada su tuženi podnijeli zahtjev da se priključe na telefonsku mrežu, nije bio vlasnik mreže (vlasnik JP PTTBiH), pa su svoj stav obrazložili na način da apelant nije dokazao da je sa tuženim bio u ugovornom odnosu 1997. godine, jer su tuženi na ime priključenja na telefonsku mrežu vlasniku JP PTTBiH isplatili traženi iznos od 600,00 KM. Prema tome, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su sudovi osporenim presudama jasno obrazložili, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a, zašto je tužbeni zahtjev neosnovan odnosno zašto tuženi nisu ni bili u obavezi isplatiti apelantu traženu naknadu. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno obrazložili postupak izvođenja svih dokaza, pri tom analizirajući svaki dokaz posebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj vezi, te da su na taj način došli do zaključka da su apelantovi tužbeni navodi neosnovani.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni odredbi ZPP i ZOO-a, te proizvoljnoj ocjeni dokaza, nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Suđenje u razumnom roku

a) Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, prema stanju spisa, postupak radi isplate duga započeo 21. oktobra 1999. godine time što je apelant podnio tužbu Općinskom sudu a okončan je donošenjem rješenja Vrhovnog suda od 21. juna 2011. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka je period od 11 godina i osam mjeseci.

b) Analiza razumnosti trajanja postupka

37. U konkretnom slučaju, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.

38. Ustavni sud zapaža da Općinski sud, nakon što je primio apelantov tužbeni zahtjev (21. oktobra 1999. godine), osim što ga je dostavio tuženim na odgovor, koji su odgovorili 29. novembra 1999. godine, devet godina, devet mjeseci i 23 dana nije preduzeo nijednu procesnu radnju u postupku, budući da je prvo pripremno ročište zakazao i održao tek 14. augusta 2009. godine. Dalje, Općinski sud je održao dva ročišta (7. oktobra i 10. novembra 2009. godine), te je 10. decembra 2009. godine donio prvostepenu presudu. Dakle, Ustavni sud zapaža da je taj sud prvostepenu presudu donio tek nakon 10 godina, jedan mjesec i devetnaest dana nakon podnošenja tužbe, u kojem periodu je skoro 10 godina bio potpuno pasivan, a koju dužinu postupka Ustavni sud smatra suprotnu principu razumnog roka, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno koja bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti je Općinski sud u odgovoru na apelaciju ukazao na njih. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi da je Kantonalni sud svojim ponašanjem utjecao na dužinu postupka, budući da je povodom apelantove izjavljene žalbe drugostepenu presudu donio u roku od godinu dana nakon donošenja prvostepene presude, kao ni Vrhovni sud koji je o apelantovoj reviziji odlučio u roku od skoro pet mjeseci. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka, te da je taj sud u odgovoru na apelaciju kao razloge svoje neažurnosti u konkretnoj pravnoj stvari naveo velik broj primljenih predmeta, što se ne može smatrati razumnim opravdanjem za ovakvo postupanje suda.

39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka, zbog pasivnosti Općinskog suda, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. U pogledu apelantovog navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni relevantnog prava i ocjeni dokaza, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije u situaciji kada Općinski sud, nakon što je primio apelantov tužbeni zahtjev, u periodu od skoro 10 godina nije preduzeo nijednu procesnu radnju u ovom postupku, za što u cijelosti snosi odgovornost za dužinu trajanja postupka, odnosno zato što nije iskazao primjerenu ažurnost.

42. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, ZPP i ZOO, dali iscrpne i argumentirane razloge zašto su odbili apelantov tužbeni zahtjev, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

43. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić