Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3659/11 (JU Univerzitet u Zenici)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3659/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3659/11, rješavajući apelaciju JU Univerzitet u Zenici, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JU Univerzitet u Zenici, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 019633 11 Rev od 12. jula 2011. godine u dijelu u kojem je postupak meritorno okončan (stav I).
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. JU Univerzitet u Zenici (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnio je 14. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 019633 11 Rev od 12. jula 2011. godine, u dijelu u kojem je postupak meritorno okončan (stav I).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužitelja Mladena Šaina, zatraženo je 27. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. januara 2014. godine, Kantonalni sud 7. januara 2014. godine, Općinski sud 23. januara 2014. godine, dok je tužitelj Mladen Šain odgovor na apelaciju dostavio 23. januara 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 019633 09 P od 20. aprila 2010. godine, donesenom po tužbi Mladena Šaina (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta kao tuženog, radi radno-pravnog statusa, apelant je obavezan da izvrši Odluku broj 01-108-304-0426/08 od 30 aprila 2008. godine, da s tužiteljem zaključi ugovor o radu, kojom će kao poslodavac tužitelja imenovati u zvanje višeg asistenta za naučnu oblast „Državno međunarodno i javno pravo“ (u daljnjem tekstu: predmetna naučna oblast) na Pravnom fakultetu apelanta u Zenici (u daljnjem tekstu: Pravni fakultete), na period od četiri godine, s međusobnim pravima i obavezama u skladu sa Zakonom o radu, kolektivnim ugovorom i općim apelantovim aktima, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.360,00 KM. Istom presudom odbijen je kao neosnovan dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva koji glasi da se apelant obavezuje da mu naknadi izgubljenu zaradu u visini očekivane plaće za period od 1. maja 2008. godine do 30. septembra 2009. godine u iznosu od 20.002,40 KM sa zateznim kamatama od 30. septembra 2009. godine, te da mu na ime doprinosa u korist Fonda PIO/MIO Mostar uplati iznos od 6.845,95 KM, a na ime doprinosa za zdravstveno osiguranje iznos od 4.891,98. KM.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj na temelju Odluke apelantovog Senata broj 01-108-309-1094/07-18 od 5. decembra 2007. godine, objavljene u dnevnom listu „Avaz“ od 8. decembra 2007. godine za izbor saradnika u zvanje višeg asistenta za predmetnu naučnu oblast na Pravnom fakultetu na period od četiri godine, i nakon provedene konkursne procedure, apelantovom Odlukom broj 01-108-304-04-26/08 od 30. aprila 2008. godine izabran u zvanje višeg asistenta za predmetnu naučnu oblast na period od četiri godine. Dalje, taj sud je utvrdio da je nesporno da su tužitelj i apelant 16. oktobra 2007. godine i 29. februara 2008. godine imali zaključene ugovore o održavanju nastavnih aktivnosti i vježbi, odnosno ugovore o djelu koji su realizirani, kao i da je apelant ponovo 18. jula 2009. godine raspisao konkurs za izbor nastavnika i saradnika na Pravnom fakultetu za zvanje višeg asistenta za predmetnu naučnu oblast na period od četiri godine i pored činjenice što je odlukom od 30. aprila 2008. godine tužitelja već izabrao u navedeno zvanje, ali s kojim nije nikad zaključio ugovor o radu. Sud je dalje istakao da je među parničnim strankama sporno da li je apelant u obavezi da s tužiteljem zaključi ugovor o radu na određeno vrijeme na period od četiri godine u skladu s odlukom od 30. aprila 2008. godine, zatim da li je obavezan da tužitelju na ime štete zbog izgubljene plaće za period od 1. maja 2008. godine do 30. septembra 2009. godine isplati iznos preciziran u presudi, te da mu kod nadležnih institucija izvrši uplatu doprinosa za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje.
7. Razmatrajući osnovanost tužiteljevog tužbenog zahtjeva usmjerenog na obavezivanje apelanta na zaključivanje ugovora o radu na period od četiri godine i imenovanje tužitelja u zvanje višeg asistenta za predmetnu naučnu oblast (stav I izreke presude), Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu osnovan, pri tome se pozivajući na odredbu člana 33. stav 3. i člana 63. Okvirnog zakona o visokom obrazovanju, člana 87. st. 2. i 7. Zakon o visokom obrazovanju, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke o izboru tužitelja u zvanje višeg asistenta od 30. aprila 2008. godine i člana 225. apelantovih Pravila iz novembra 2005 godine. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 33. stav 3. Okvirnog zakona o visokom obrazovanju propisano, da akademsko osoblje zaključuje ugovor o radu s visokoškolskom ustanovom na određeno vrijeme, i to na period na koji je izabran, te da je nakon isteka tog perioda visokoškolska ustanova dužna zaključiti novi ugovor o radu sa svakim članom akademskog osoblja koji je izabran u isto ili više akademsko zvanje, dok je članom 63. istog zakona propisano, da će se zakoni Republike Srpske i kantonalni zakoni iz oblasti visokog obrazovanja uskladiti s odredbama ovog zakona u periodu od šest mjeseci nakon njegovog stupanja na snagu (Zakon stupio na snagu 16. augusta 2007. godine). Članom 87. st. 2. i 7. Zakona o visokom obrazovanju propisano je da se viši asistent bira na period od četiri godine i da može biti ponovo još jednom izabran u isto zvanje, a da izuzeto od odredaba st. 2, 5. i 6. ovog člana lica koja ispunjavaju uvjete utvrđene ovim zakonom i koja ne zasnivaju radni odnos na univerzitetu mogu se izabrati u zvanje asistenta, višeg asistenta, predavača, lektora, docenta, vanrednog profesora i redovnog profesora, za vrijeme od četiri godine. Nadalje je navedeno da je članom 225. apelantovih Pravila iz novembra 2005 godine propisano da nastavnici i saradnici zaključuju na Univerzitetu ugovor o radu nakon provedenog konkursa i izbornog postupka u skladu sa Zakonom ili ugovorom o djelu ukoliko nije vršen izbor radi zasnivanja radnog odnosa.
8. Prema tome, Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza i primjenom citiranih odredaba relevantnih propisa zaključio da je nesporno da je apelant s tužiteljem kao kandidatom izabranim u zvanje višeg asistenta, nakon što je apelantova odluka od 30. aprila 2008. godine stupila na pravu snagu, bio dužan zaključiti ugovor o radu na period od četiri godine. Navedeno je da je apelant raspisao novi konkurs 18. jula 2009. godine za izbor višeg asistenta za predmetnu naučnu oblast i pored činjenice da je već izabrao tužitelja u navedeno zvanje na period od četiri godine. Stoga, Općinski sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da je ispunio svoju obavezu jer je prema odluci od 30. aprila 2008. godine, tužitelja angažirao na temelju zaključenog Ugovora o održavanju nastave (vježbe) od 16. oktobra 2007. godine i Ugovora o održavanju nastavnih aktivnosti (ljetni semestar) od 29. februara 2008. godine koji je važio do maja 2008. godine, u svojstvu diplomiranog pravnika, na vježbama iz predmeta Uvod u pravo Evropske unije, Lokalne samouprave, Kolektivno radno pravo, Ustavno pravo i Organizirani kriminal. U tom kontekstu je istaknuto da iz izvedenih dokaza slijedi da je apelant poslove po navedenim ugovorima obavljao u svojstvu diplomiranog pravnika, a ugovori su zaključeni prije donošenja odluke o izboru apelanta u zvanje višeg asistenta od 30. aprila 2008. godine te koji su u cijelosti realizirani. Dakle Općinski sud smatra da se apelantova prava iz navedenih ugovora ne mogu dovesti u vezu s njegovim pravima iz navedene odluke. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja Općinski sud je odbio kao neosnovan, zaključivši da je u suprotnosti i kontradiktoran s usvojenim dijelom njegovog zahtjeva, budući da zaključivanjem ugovora o radu između parničnih stranaka i imenovanjem tužitelja u zvanje višeg asistenta za predmetnu naučnu oblast na Pravnom fakultetu, prestaju razlozi štete, odnosno da samo ukoliko apelant s tužiteljem ne bi zaključio ugovor o radu, u tom slučaju bi tužitelj stekao pravo na potraživanje naknade izmakle koristi u vidu izgubljene zarade i doprinosa. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio u skladu s odredbom člana 386. stav 1, a u vezi s članom 387. stav
2. ZPP-a.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 019633 10 Gž od 17. augusta 2010. godine, apelantova žalba izjavljena protiv presude Općinskog suda od 10. decembra 2009. godine je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je apelant obavezan na izvršenje svoje odluke od 30. aprila 2008. godine (zaključivanjem ugovor o radu i imenovanjem tužitelja u zvanje višeg asistenta za predmetnu naučnu oblast) u skladu sa ZOR-om, kolektivnim ugovorom i apelantovim općim aktima i u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je tužiteljev tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio kao neosnovan. Istom presudom tužiteljeva žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 20.002,40 KM s pripadajućim kamatama a na ime naknade štete, i u dijelu isplate doprinosa za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje te je tužitelju naloženo da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.782,10 KM.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta prvostepenog suda proizilazi kao nesporno da je tužitelj apelantovom odlukom od 30. aprila 2008. godine izabran u zvanje višeg asistenta za predmetnu naučnu oblast na Pravnom fakultetu na period od četiri godine, s mogućnošću još jednog ponovnog izbora u isto zvanje, da apelant nije postupio prema navedenoj odluci i da sa tužiteljem nije zaključio ugovor o radu, ni nakon tužiteljevog pismenog obraćanja apelantu (podneskom od 11. septembra 2008. godine). Takođe, po ocjeni tog suda nije sporno da je tužitelj za apelantove potreba na temelju ugovora o održavanju nastavnih aktivnosti zaključenih 16. oktobra 2007. godine i 29. februara 2008. godine izvodio nastavno-naučnu djelatnost u akademskoj 2007/2008. godini za zimski semestar, odnosno da je održavao vježbe u ljetnom semestru u akademskoj 2007/2008. godini do 31. maja 2008. godine. Kantonalni sud je, međutim, zaključio da su osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud na tačno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelanta obavezao da s tužiteljem zaključi ugovor o radu na period od četiri godine na radno mjesto višeg asistenta za predmetnu naučnu oblast, jer po ocjeni tog suda niti jednom apelantovom odlukom nije povrijeđeno pravo tužitelja (da on nema pravo na sudsku zaštitu), budući da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 103. stav 3. ZOR-a, odnosno jer tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe, niti u vrijeme obraćanja apelantu sa zahtjevom za zaključenje ugovora o radu (11. septembra 2008. godine) nije imao status apelantovog zaposlenika, zbog čega je odlučio kao u stavu I izreke presude. Prema tome, kako u apelantovim radnjama ne postoji protivpravnost koja je uvjet po odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za naknadu štete, niti su ispunjeni uvjeti iz člana 96. ZOR-a, Kantonalni sud je takođe zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu izgubljene zarade i uplatu doprinosa. U vezi s navedenim je ukazao da je članom 85. ZOR propisano da je, ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava, te ta odredba zakona upućuje da zaposlenik svoje pravo na naknadu štete ostvaruje po opštim propisima obligacionog prava u koja spadaju i propisi o opštim načelima o odgovornosti za štetu, iz čega slijedi da zaposlenik koji je oštećen svoje pravo na naknadu štete može ostvariti, odnosno sud mu može dosuditi naknadu štete samo ako postoji osnov odgovornosti kod poslodavca. Prema tome, postupajući prema odredbi člana 226. ZPP-a Kantonalni sud je tužiteljevu žalbu u ovom dijelu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, dok je odluku o troškovima postupka donio na temelju člana 386. stav 1. u vezi članom 387. i članom 397. stav 2. ZPP-a.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 43 0 P 019633 11 Rev od 12. jula 2011. godine (stav I) tužiteljevu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda od 17. augusta 2010. godine djelimično uvažio i pobijanu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o apelantovoj obavezi da zaključi ugovor o radu s tužiteljem, tako što je u tom dijelu žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepene presude od 20. aprila 2010. godine odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Stavom II. iste presude Vrhovni sud je ukinuo presudu Kantonalnog suda u dijelovima kojima je odlučeno o naknadi izgubljene zarade, uplati doprinosa Fondu PIO Mostar, doprinosa za zdravstveno osiguranje Kantonalnom zavodu za zdravstveno osiguranje – Zenica i parničnim troškovima, te je u tim dijelovima predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu (mjera osiguranja) apelantova revizija odbačena kao nedopuštena.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da smatra pravilnim stav prvostepenog suda kojim je utvrđeno da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelantu naloženo da s tužiteljem zaključi ugovor o radu na period od četiri godine pozivajući se na odredbu čl. 33. stav 3. i čl. 63. Okvirnog Zakona o visokom obrazovanju, te člana 225. apelantovih Pravila, zaključivši da je prvostepeni sud, suprotno stavu drugostepenog suda, pravilno obrazložio razloge zbog kojih je u ovom dijelu udovoljeno tužiteljevom tužbenom zahtjevu, odnosno da je dao pravilne i valjane razloge za svoju odluku, koje kao takve prihvata i ovaj sud. Dakle, Vrhovni sud smatra da su za tužitelja u ovom dijelu njegovog zahtjeva relevantne citirane odredbe zakona, da su potpuno bez pravnog osnova zaključci drugostepenog suda u dijelu kojim se poziva na odredbu člana 103. stav
3. ZOR-a, navodeći da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije imao status apelantovog zaposlenika, što je po ocjeni Vrhovnog suda nesporno, jer da je imao status zaposlenika ne bi ni bilo razloga za podnošenje tužbe sudu. Istovremeno, temeljem člana 250. stav 2. ZPP-a Vrhovni sud je zaključio, da je zbog pogrešnog zauzetog pravnog stava i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i preostali dio presude Kantonalnog suda valjalo ukinuti i vratiti tom sudu na ponovni postupak, smatrajući da nije bilo uvjeta za preinačenje ovog dijela presude Kantonalnog suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime apelant smatra da je Vrhovni sud na pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 225. apelantovih Pravila od 1. novembra 2005. godine i odredbu člana 87. st. 2. i 7. Zakona o visokom obrazovanju ZDK, kada ga je obavezao da je dužan sa tužiteljem da zaključi ugovor o radu na period od četiri godine i istog imenuje u zvanje višeg asistenta za predmetnu naučnu oblast na Pravom fakultetu, jer je kako ističe taj sud potpuno zanemario činjenicu da je u cijelosti postupio po navedenom propisu, i odluci od 30. aprila 2008. godine, budući da je s tužiteljem zaključio ugovore o angažiranju, 16. oktobra 2007. godine i 29. februara 2008. godine. Dalje navodi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje, princip nepristranosti i ravnopravnosti strana u postupku koje navode obrazlaže, da je tužitelj protiv presude Vrhovnog suda izjavio reviziju 18. oktobra 2010. godine, koji je odluku donio 12. jula 2011. godine, što smatra „sumnjivo“ brzim donošenjem odluke, pri tome ukazujući da je Vrhovni sud navedenu odluku donio tako da je udovoljio apelantovoj reviziji, zbog što je tužiteljeva majka jedna od sudija Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno apelant takođe smatra da mu je Vrhovni sud, donoseći odluku o preostalom dijelu njegovog zahtjeva, povrijedio i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da smatra da je apelacija neosnovana, te predlaže da se odbije.
15. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilo utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio materijalno pravo, kada je apelanta obavezao da s tužiteljem zaključi ugovor o radu, jer smatra da niti jednom odlukom apelant nije povrijedio pravo tužitelja, te da stoga tužitelj nema pravo na sudsku zaštitu, zbog toga što za to nisu ispunjeni uvjeti iz član 103. stav 3. ZOR-a. Takođe ističe da tužitelj nema pravo na naknadu štete, kao ni uplatu doprinosa za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje, s obzirom da u apelantovim radnjama nema protivpravnosti koja je uvjet po ZOO, a niti su za navedeno ispunjeni uvjeti iz relevantnih odredbi 96 ZOR-a.
16. Tužitelj navodi da je apelantova zakonska obaveza bila da na temelju odluke od 30. aprila 2008. godine, s njim zaključio ugovor o radu na period od četiri godine. Kako apelant do dostavljanja odgovora na apelaciju s njim nije zaključio ugovor o radu, smatra da prema odredbama ZOO ima pravo na naknadu štete, u vidu izgubljene zarade u visini očekivane plaće kako je to utvrđeno i nalazom vještaka. Dalje ističe da je nesporno da je kod apelanta bio angažiran, tj, da je imao zaključene Ugovore o održavanju nastave (vježbi) od 16. oktobra 2007. godine i 29. februara 2008. godine, koji posao je obavljao kao diplomirani pravnik, a ne na osnovu Odluke o izboru u zvanje višeg asistenta, koje poslove je obavljao prije donošenja odluke o izboru u zvanje višeg asistenta od 30. aprila 2008. godine, dakle što nema veze sa njegovim pravima iz navedene odluke.
V. Relevantni propisi
17. Okvirni zakon o visokom obrazovanju BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 59/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 33. stav 3.
Akademsko osoblje zaključuje ugovor o radu s visokoškolskom ustanovom na određeno vrijeme, i to na period na koji je izabran. Nakon isteka tog perioda visokoškolska ustanova dužna je zaključiti novi ugovor o radu sa svakim članom akademskog osoblja koji je izabran u isto ili više akademsko zvanje. […].
Član 63. stav 1.
Zakoni Republike Srpske i kantonalni zakoni iz oblasti visokog obrazovanja uskladit će se s odredbama ovog Zakona u periodu od šest mjeseci nakon njegovog stupanja na snagu. […]
18. Zakon o visokom obrazovanju ZDK („Službene novine ZDK“ broj 5/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 87. stav 2. i 7.
[…] (2)Viši asistent se bira za vrijeme od četiri godine i može biti ponovo još jednom izabran u isto zvanje […] (7)Izuzetno od odredaba 2., 5. i 6. ovog člana, lica koja ispunjavaju uvjete utvrđene ovim Zakonom i koja ne zasnivaju radni odnos na univerzitetu, mogu se izabrati u zvanje asistenta, višeg asistenta, predavača, lektora, docenta, vanrednog profesora i redovnog profesora za vrijeme od četiri godine.
Član 94.
Nastavniku ili višem asistentu koji je u radnom odnosu na univerzitetu, koji ne bude izabran u isto ili više zvanje prestaje radni odnos u roku od godinu dana od dana isteka perioda na koji je izabran u zvanje (otkazni rok), ako univerzitet nema mogućnosti da ga rasporedi na drugo odgovarajuće radno mjesto. Asistentu prestaje radni odnos istekom vremena na koje je zasnovao radni odnos.
19. Zakon o visokom obrazovanju ZDK („Službene novine ZDK“ broj 6/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 87. stav 3. i 8.
[…] (3)Viši asistent se bira za vrijeme od četiri godine i može biti ponovo još jednom izabran u isto zvanje […] (8)Izuzetno od odredaba 2., 5. i 6. ovog člana, lica koja ispunjavaju uvjete utvrđene ovim Zakonom i koja ne zasnivaju radni odnos na univerzitetu, mogu se izabrati u zvanje asistenta, višeg asistenta, predavača, lektora, docenta, vanrednog profesora i redovnog profesora za vrijeme od četiri godine.
20. Pravila Univerziteta u Zenici broj 902-1/05 od 1. novembra 2005. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 225.
Nastavnici i saradnici zaključuju na Univerzitetu Ugovor o radu nakon provedenog konkursa i izbornog postupka u skladu sa Zakonom o radu ili Ugovor o djelu ukoliko nije vršen izbor radi zasnivanja radnog odnosa.
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant osporava Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 019633 11 Rev od 12. jula 2011. godine, u dijelu u kojem je postupak meritorno okončan (stav I), dakle u dijelu protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. augusta 2011. godine a apelacija je podnesena 14. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu navoda ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda, u dijelu u kojem je postupak meritorno okončan i kojim mu je naloženo da s tužiteljem zaključi ugovor o radu na period od četiri godine prema odluci od 30. aprila 2008. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
26. U vezi s tim, s obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da državni organi i javna vlast ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome prekršena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati apelacione navode o kršenju ustavnog prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k).
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza, s obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje radno-pravnog statusa tužitelja i obavezivanje apelanta na zasnivanje radnog odnosa s apelantom. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
29. Apelant smatra da mu je odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je pobijana odluke utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev, a svoj zaključak temeljili na relevantnim odredbama Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u BiH, Zakona o visokom obrazovanju ZDK i odredbama Pravila apelant. Ustavni sud smatra da je taj sud suprotno navodima apelanta za svoj stav dao jasno i argumentirano obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je tužitelj shodno navedenim odredbama zakona po objavljenom konkursu od 8. decembra 2007. godine, nakon provedene konkursne procedure, apelantovom odlukom od 30. aprila 2008. godine, izabran u zvanje višeg asistenta za predmetnu naučnu oblast na period od četiri godine. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode koje ponavlja u apelaciji, da je u cijelosti postupio po odluci od 30. aprila 2008. godine, te dao razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi da je zaključivanjem ugovora s tuženim o održavanju nastave (vježbe) od 16. oktobra 2007. godine i o održavanju nastavnih aktivnosti (ljetni semestar) od 29. februara 2008. godine, ispunio svoju obavezu prema tužitelju. Pri tom je Vrhovni sud cijenio da su ti ugovori zaključeni prije donošenja navedene odluke, a da je tužitelj prema navedenim ugovorima bio angažiran u svojstvu diplomiranog pravnika na drugim predmetima, te je zaključio da se poslovi definirani navedenim ugovorima ne mogu dovesti u vezu s apelantovim obavezama iz odluke o izboru u zvanje višeg asistenta od 30. aprila 2008. godine. Stoga Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu.
32. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenom presudom narušen princip objektivne nepristranosti i ravnopravnosti zbog činjenice, da je tužitelj protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu 18. oktobra 2010. godine, koji je odluku donio već 12. jula 2011. godine, što smatra „sumnjivo“ brzim donošenjem odluke, a kao razlog za to navodi da je tužiteljeva majka jedan od sudija Vrhovnog suda FBiH, Ustavni sud razmatrajući ova apelantove navode naglašava da se nepristranost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelant, osim paušalnih navoda, ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristranost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da je Vrhovni sud u ovom postupku bio objektivno pristran, pa okolnost da je odluku po izjavljenoj reviziji donesena u roku od sedam mjeseci i 24 dana, imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a kojim je reguliran revizioni postupak, sama po sebi, u nedostatku objektivnih dokaza na te okolnosti, ne može voditi zaključku o pristranosti suda budući da je primarni cilj svakog postupka okončanje predmeta u razumnom roku. S obzirom na navedeno u cijelosti se pokazuju neosnovani apelantovi navodi da je zbog „sumnjivo“ brzog donošenja revizione odluke prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje.
33. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine .
Ostali navodi
34. Apelant u apelaciji ističe da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo i na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava u svojoj suštini zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude dao iscrpne razloge o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, jer u cijelosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
36. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić