Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4216/11 (M. P.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Javni interes
  • Šta se smatra imovinom
  • Krivično djelo
  • Proporcionalnost
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4216/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4216/11, rješavajući apelaciju Milovana Pejića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milovana Pejića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000285 10 Rev od 20. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-05-001449 od 25.

septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-256/04 od 18. maja 2005 godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milovan Pejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Čedo Niškanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000285 10 Rev od 20. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-001449 od 25. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-256/04 od 18. maja 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, kao i Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, kao druge strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 14. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. aprila 2014. godine, Okružni sud 26. februara 2014. godine, Osnovni sud 5. marta 2014. godine i tužena 20. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj P-256/04 od 18. maja 2005. godine usvojen je prigovor zastare potraživanja istaknut od tužene i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 54.000,00 KM je odbijen kao neosnovan. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 700,00 KM.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud analizom izvedenih dokaza utvrdio da je apelant kao civil ranjen 31. avgusta 1992. godine u Banjoj Luci od zalutalog metka ispaljenog iz vatrenog oružja od nepoznatog počinioca, da je zbog posljedica ranjavanja zadobio teške tjelesne povrede, pa je Rješenjem Odjeljenja za boračku i invalidsku zaštitu Grada Banja Luka broj 06-534-32/02 od 12. avgusta 2002. godine proglašen civilnom žrtvom rata II kategorije sa 100% invaliditeta. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, kojem je taj sud poklonio vjeru kao objektivnom i sačinjenom u skladu sa pravilima struke, utvrđeno je da je apelantovo liječenje završeno 1995. godine, kada je šteta na apelantovoj strani dobila svoj konačan oblik. Osnovni sud je, odlučujući o prigovoru tužene o zastari predmetnog potraživanja, utvrdio da je on osnovan, pa kako se radi o prigovoru materijalnopravne prirode, apelantov zahtjev je odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, taj sud je ukazao da je u vrijeme apelantovog ranjavanja (31. avgusta 1992. godine) bila na snazi Odluka Predsjedništva Srpske republike BiH broj 03-11/92 od 15. aprila 1992. godine („Službeni glasnik srpskog naroda u BiH“ broj 6/92), kojom je proglašena neposredna ratna opasnost na području Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS), koja je potvrđena na sjednici Skupštine srpskog naroda BiH od 12. maja 1992. godine i koja je bila na snazi do donošenja Odluke Narodne skupštine RS broj 02-732/96 od 12. juna 1996. godine („Službeni glasnik RS“ broj 15/96), kojom je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti na teritoriji RS zaključno sa 19. junom 1996. godine. Prema tome, Osnovni sud je, imajući u vidu navedeno, ukazao da su u vrijeme dok je trajalo ratno stanje i neposredna ratna opasnost bile na snazi takve okolnosti koje su, po ocjeni suda, u smislu člana 383 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), sprečavale tok zastarijevanja, zbog čega je konstatovao da je rok za pokretanje postupka, gledano sa aspekta relevantnih odredbi ZOO, u konkretnom slučaju počeo teći ne od dana apelantovog ranjavanja i od dana kada je saznao za konačan oblik svoje štete (dan kada je završen proces liječenja, a to je 1995. godina, prema nalazu vještaka), već od dana kada je ukinuta odluka o produženju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, tj. od 19. juna 1996. godine. Prema tome, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 376 st. 1 i 2 ZOO zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo, imajući u vidu da je apelant tužbu tom sudu podnio 3. marta 2004. godine, dakle, protekom zastarnog roka propisanog citiranim odredbama zakona, odnosno osam godina nakon ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti na teritoriji RS.

7. Osim toga, taj sud je u vezi sa apelantovim pozivanjem da nije došlo do zastare njegovog potraživanja iz razloga što nije protekao zastarni rok za krivično gonjenje zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 377 ZOO, jer je kao nesporno utvrđeno da nije pokrenut niti vođen krivični postupak protiv nepoznatog izvršioca počev od dana kada je krivično djelo izvršeno, pa sve do okončanja parničnog postupka, zbog čega je ove apelantove navode odbio kao neosnovane, tj. jer u krivičnom postupku nije utvrđeno krivično djelo kojim je apelantu pričinjena šteta, odnosno jer u parničnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi da se utvrdi da je šteta apelantu pričinjena krivičnim djelom.

8. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-001449 od 25. septembra 2009. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i presuda Osnovnog suda od 18. maja 2005. godine potvrđena.

9. Okružni sud je naveo da apelant žalbom osporava pravilnost zaključka prvostepenog suda o nastupanju zastare potraživanja, ističući da se u konkretnom slučaju radi o šteti nastaloj iz krivičnog djela u toku neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja i da kao takva ne može zastarjeti. U vezi sa ovim apelantovim navodima Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da je prigovor tuženog osnovan iz razloga što iz spisa predmeta nesporno proizilazi da je apelant kao civilno lice ranjen 31. avgusta 1992. godine, kada je zadobio teške tjelesne povrede, da je nalazom vještaka medicinske struke, kojem parnične stranke na glavnoj raspravi održanoj 18. aprila 2005. godine nisu prigovorile, konstatovano da je proces liječenja apelanta završen 1995. godine, dakle, u svakom slučaju prije nego što je na teritoriji RS ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost (19. juna 1996. godine), a da je apelant tužbu prvostepenom sudu podnio 3. marta 2004. godine, dakle, osam godina nakon što su 19. juna 1996. godine prestale okolnosti da se sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. Dakle, apelant je, prema članu 371 stav 1 ZOO, zahtjev za naknadu štete mogao podnijeti sudu najkasnije do navedenog datuma s obzirom na to da je navedenom odredbom zakona propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje ju je učinilo, a da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2 član 376 ZOO).

10. Okružni sud je, takođe, zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je štetni događaj nastao kao posljedica krivičnog djela koje nije obuhvaćeno rokovima zastare, konstatujući da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe ZOO koje se odnose na zastarijevanje štete pričinjene krivičnim djelom, jer je kao nesporno utvrđeno da su predmetnu štetu počinila nepoznata lica, da za ovaj događaj nije pokrenut niti vođen krivični postupak, te da stoga nema mjesta primjeni roka zastarjelosti iz člana 377 stav 1 ZOO, kojom je propisan rok zastarjelosti za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom. Okružni sud je, takođe, podsjetio da se, zbog načela po kojem se niko ne može smatrati krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom presudom u krivičnom postupku, u parničnom postupku ima smatrati da šteta nije nastala krivičnim djelom. Dakle, stranke u parničnom postupku mogu utvrđivati postojanje obilježja krivičnog djela ako od toga zavisi osnovanost prigovora zastarjelosti potraživanja samo u slučaju kada postoje prepreke za vođenje krivičnog postupka, a što u konkretnom predmetu nije slučaj.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000285 10 Rev od 20. septembra 2011. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.

12. Vrhovni sud je naveo da je uvidom u spise predmeta utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu člana 376 st. 1 i 2 ZOO s obzirom na činjenicu da je šteta apelantu pričinjena u avgustu 1992. godine, da je liječenje završeno 1995. godine, da je stanje ratne opasnosti i ratno stanje ukinuto 19. juna 1996. godine, od kojeg datuma teku rokovi zastarjelosti za naknadu štete propisani članom 376 st. 1 i 2 ZOO. Dakle, kako je apelant tužbu prvostepenom sudu podnio 3. marta 2004. godine, tj. osam godina nakon 19. juna 1996. godine, to je, po ocjeni Vrhovnog suda, osnovan prigovor tužene da je predmetno potraživanje zastarjelo prema članu 376 st. 1 i 2 ZOO. Vrhovni sud je, takođe, ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su zaključili da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni člana 377 ZOO, jer se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete propisan navedenim članom može primijeniti samo ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Međutim, kako u konkretnom slučaju protiv nepoznatog izvršioca iz čijeg vatrenog oružja je apelant ranjen nije pokrenut krivični postupak, odnosno kako u krivičnom postupku nije utvrđeno krivično djelo kojim je apelantu nanesena šteta, te kako nije bilo uslova da se navedeno utvrdi u parničnom postupku jer krivični postupak protiv nepoznatog izvršioca nije obustavljen, odnosno nije se mogao ni pokrenuti, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada zastarjelost apelantovog potraživanja nisu ocijenili sa aspekta člana 377 ZOO.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava obrazlaže navodeći da su sudovi njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete nezakonito odbili na njegovu štetu, jer smatra da je njegova povreda nastala krivičnim djelom za koju su znali svi nadležni organi, koji su bili dužni sprovesti istragu i utvrditi učinioca ovog krivičnog djela, budući da je vijest o njegovom ranjavanju objavljena u sredstvima javnog informisanja (objavljena na vijestima). Dalje, navodi da mu nije poznato da li su nadležni organi vodili istragu, koju on nije mogao pokrenuti jer je bio na liječenju, nakon čega je vodio upravni spor da bi utvrdio pravo na invalidninu, koji je bez njegove krivice trajao neopravdano dugo i koji je okončan rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banja Luka 12. avgusta 2002. godine, te koje je postalo pravosnažno tek 22. avgusta 2002. godine.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da je ispitao zakonitost drugostepene presude, te naveo da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, kao i da u cjelini ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke.

15. Okružni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani zbog čega predlaže Ustavnom sudu da apelaciju odbije.

16. Osnovni sud je naglasio da je prvostepena presuda potvrđena na dvije više sudske instance i da je presuda donijeta primjenom relevantnih zakona, te da nema povreda apelantovih prava na koje se poziva.

17. Tužena je istakla da su u toku postupka utvrđene relevantne činjenice, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, kao i da nije došlo do povrede prava na koja se apelant žali. Osim toga, obrazloženja osporenih presuda, prema mišljenju tužene, sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi. Tužena predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377. stav 1.

Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000285 10 Rev od 20. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 31. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana 5 Evropske konvencije i člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

24. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu;

25. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

26. U vezi sa apelantovim navodima da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i sipstvenu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, takođe, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se, s obzirom na odredbe ZOO koje regulišu pravo na naknadu štete, apelantova „imovina“ koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njegovom „legitimnom očekivanju“ da će ostvariti naknadu nematerijalne štete nastale kao posljedica ranjavanja. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da potraživanje naknade štete predstavlja apelantovu „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u postupku povodom apelantove tužbe zbog naknade nematerijalne štete od tužene, nastale od posljedice ranjavanja jer je kao civil 31. avgusta 1999. godine ranjen od zalutalog metka ispaljenog iz vatrenog oružja od nepoznatog izvršioca i tom prilikom nadležni organi nisu sproveli istragu radi otkrivanja počinioca ovog djela. S obzirom na to, kako je navedeno u prethodnoj tački, da se radi o apelantovoj imovini, proizilazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

29. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi na sve tri instance u osporenim odlukama dali jasna obrazloženja u pogledu zastarjelosti apelantovog potraživanja za naknadu štete, da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je apelant kao povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze i da se sud ne može obazirati na zastarjelost ako se tuženi na nju nije pozvao. Dakle, sud ne pazi na zastaru potraživanja ex offo, već se taj prigovor mora izričito istaći, kao što je tužena učinila u konkretnom postupku. Odlučujući o ovom prigovoru materijalnopravnog karaktera, sudovi su u obrazloženjima jasno naveli da je šteta apelantu pričinjena u avgustu 1992. godine, nakon čega je liječen, a na temelju nalaza vještaka medicinske struke je utvrđeno da je apelantovo liječenje završeno 1995. godine. Dakle, apelant je od stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine tužbu sudu za naknadu štete podnio tek 3. marta 2004. godine, dakle, osam godina nakon stupanja na snagu navedene odluke, na temelju čega su zaključili da je njegovo potraživanje, shodno članu 376 st. 1 i 2 zastarjelo, a da je prigovor tužene o zastarjelosti njegovog potraživanja osnovan. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se rok zastarjelosti koji je propisan u odredbi člana 376 ZOO odnosi na potraživanja naknade štete, bez obzira po kojem osnovu je šteta nastala, da je u prvom stavu navedene odredbe propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu a u drugom stavu objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete u kom je neophodno podnijeti tužbu radi ostvarenja sudske zaštite naknade štete, a da je apelant u konkretnom slučaju tužbu sudu podnio tek 3. marta 2004. godine, računajući taj rok od donošenja odluke o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti na teritoriji RS, tj. od 19. juna 1996. godine (osam godina nakon donošenja navedene odluke).

30. Iz navedenog proizilazi da je apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete konačnom presudom Vrhovnog suda koju apelant apelacijom osporava odbijen na temelju odredbe iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO. Međutim, kako apelant u apelaciji ukazuje na primjenu odredaba člana 377 ZOO, kojima su propisani duži rokovi zastare, tvrdeći da je njegovo ranjavanje posljedica krivičnog djela počinjenog od nepoznatog počinioca, da su nadležni organi bili dužni sprovesti istragu i utvrditi ko je počinilac tog djela, Ustavni sud mora ispitati da li je apelantovo pravo na imovinu primjenom odredbe člana 376 st. 1 i 2 ZOO, za koju apelant tvrdi da je pogrešna, bilo ugroženo ili ograničeno odlukama redovnih sudova zbog neprimjenjivanja odredbe člana 377 ZOO. S tim u vezi, zadatak Ustavnog suda jeste da ispita prirodu ovih rokova u konkretnom slučaju (čl. 376 i 377 ZOO).

31. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je, prema stanovištu Evropskog suda, svrha rokova zastarjelosti da omoguće pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojim bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na temelju dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi, Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. avgusta 2008. godine, st. 68-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33, ECHR 2000-I).

32. Dalje, Evropski sud smatra da je njegov zadatak da utvrdi da li su priroda roka koji je u pitanju i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Evropski sud, Vrbica protiv Hrvatske, aplikacija broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010. godine). Pri tome Evropski sud ocjenjuje da li se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za lice koje je u pitanju s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Evropski sud, Osu protiv Italije, aplikacija broj 36534/97, stav 35, 11. juli 2002. godine, citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), aplikacija broj 16924/08, stav 69, 19. juli 2011. godine). Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 44252/10 od 2. oktobra 2012. godine, stav 33), analizirajući prirodu zastarnih rokova u vezi sa članom 377 ZOO (koji zastaru reguliše na identičan način kao i ZOORS), istakao da navedeni član predviđa duži zastarni rok za naknadu štete u slučaju kad je šteta nastala krivičnim djelom i na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, kako je dalje naveo Evropski sud u citiranoj odluci, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski rok je primjenjiv samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Evropski sud je u citiranoj odluci ukazao „da su u ovom (konkretnom) predmetu podnosioci podnijeli građansku tužbu za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom Opštinskom sudu u Dubrovniku 7. septembra 2000. godine. U to vrijeme zakonski zastarni rok za djelo o kojem je riječ još nije bio istekao, u skladu sa članom 377 ZOO, te je još uvijek bio u toku uporedni krivični postupak protiv počinilaca. Međutim, opšti zakonski zastarni rok iz člana 376 ZOO istekao je više od četiri godine prije toga. U tom pogledu Sud zapaža da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu građansku tužbu za naknadu štete u opštem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376 ZOO (vidi st. 3 i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući uticaj na njihovu građansku tužbu. U pogledu tvrdnje podnosilaca kako su na osnovu člana 12 ZPP građanski sudovi mogli ispitati činjenicu da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, Sud zapaža kako ništa u materijalima koji su mu dostavljeni u pogledu domaće sudske prakse ne podupire takva očekivanja. S tim u vezi, Sud bi ponovio da nije njegova zadaća tumačiti i primjenjivati domaće pravo, te da on ne može preuzeti ulogu domaćih sudova“.

33. Dovodeći u vezu navedene stavove sa relevantnim odredbama ZOO kojima su regulisani rokovi zastare i suštinu apelacije kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu primjene rokova zastare iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO, Ustavni sud, imajući u vidu da njegov zadatak nije tumačenje i primjena prava (osim izuzetno, vidi, Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), ne može zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, jer je nastupila zastarjelost potraživanja, a time i njegovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Budući da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije prezentovao pravosnažnu krivičnu presudu, na što je radi ostvarenja tog prava, konkretno primjene dužeg zastarnog roka (primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 123 ZPP), bio obavezan, to redovni sudovi u građanskoj parnici koju je tužbom pokrenuo nisu imali zakonsku mogućnost da primijene navedenu odredbu, već odredbu kojom je regulisan opšti zastarni rok. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda iz citirane odluke Baničević protiv Hrvatske (st. 34 i 35 navedene odluke) iz kog proizilazi obligatornost redovnih sudova u građanskoj parnici da ispitaju osnovanost zahtjeva za naknadu štete prema opštem zastarnom roku iz člana 376 st. 1 i . ZOO i u slučaju kad je podnesena „građanska tužba za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom“, dakle, dovodeći tu odredbu u kontekst sa odredbom člana 377 ZOO.

34. Imajući u vidu okolnosti da apelant ukazuje da je šteta prouzrokovana krivičnim djelom i da su sudovi u konkretnom slučaju bili dužni primijeniti odredbu člana 377 ZOO, kojom je propisano da se ona može primijeniti samo ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen, ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim presudama dali jasan i argumentovan odgovor na ove apelantove navode, ukazujući da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je predmetnu štetu počinilo nepoznato lice i da za ovaj događaj nije pokrenut, niti vođen krivični postupak, te da stoga nema mjesta primjeni odredbe člana 377 ZOO, a niti je sam apelant, osim tvrdnji da je šteta posljedica krivičnog djela, dokazao da je u krivičnom postupku krivično djelo utvrđeno pravosnažnom presudom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je «miješanje» u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.

35. U tom kontekstu okolnost da je vijest o apelantovom ranjavanju objavljena u sredstvima javnog informisanja (zbog čega su, kako apelant smatra, nadležni organi bili dužni sprovesti istragu i utvrditi učinioca ovog krivičnog djela), ne može sama po sebi voditi kršenju apelantovih prava na koje se poziva. Naime, Ustavni sud ističe da apelant ni u apelaciji ne iznosi navode, niti dokaze u smislu da se obraćao institucijama vlasti u vezi s pokretanjem istrage u njegovom slučaju, pa bi, s obzirom da je u periodu ratnih dejstava (od 1992. do 1995. godine) svakodnevno na desetine civila bilo ranjeno, bilo iluzorno očekivati od nadležnih organa da ispitaju ranjavanje svakog pojedinca po službenoj dužnosti. Naime, upravo te specifične okolnosti su ukazivale na potrebu da lica koja su ranjena na te okolnosti ukažu nadležnim organima i time ih iniciraju da istraže sporni događaj (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3976/10 od 23. decembra 2013. godine, tačka 33).

36. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih odluka proizilazi da je apelant propustio zakonom propisan rok u kojem je mogao zahtijevati sudsku zaštitu (blagovremenim podnošenjem tužbe) zbog čega je njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete (u vezi s prigovorom materijalnopravne prirode, zastarjelosti potraživanja) odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, ne može se zaključiti da je, zbog apelantovog pasivnog odnosa prema eventualnom ostvarenju svojih prava (neblagovremenim podnošenjem tužbe) država stavila neprimjeren teret na apelanta.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi

38. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na život, ličnu slobodu i bezbjednost, privatni i porodični život i pravo na slobodu kretanja i prebivališta garantovana odredbama člana II/3a), d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 5 i 8 Evropske konvencije, te člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud smatra da je razmatranje ovih apelacionih navoda bespredmetno, budući da se garancije navedenih prava sadržajno ne mogu dovesti u vezu sa apelantovim tužbenim zahtjevom kojim je potraživao naknadu nematerijalne štete od tužene.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da su osporene odluke sudova zasnovane na zakonu, donesene u javnom interesu, te da na apelanta nije stavljen prekomjeran teret radi ostvarenja zakonitog cilja.

40. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4216/11 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio