Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3030/11 (K. R.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3030/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3030/11, rješavajući apelaciju Komlena Ružića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Komlena Ružića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 426 09 Rev od 21. juna 2011. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-09 000 021 od 25. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj P.338/00 od 29. decembra 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Komlen Ružić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda kojeg zastupa Milenko- Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 27. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000 426 09 Rev od 21. juna 2011. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015- 0-Gž-09-000 021 od 25. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.338/00 od 29. decembra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovog suda te učesnika u postupku, tuženog, JPŠ „Šume RS“ AD „Sokolac“ Šumsko gazdinstvo „Maglić“, Foča (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 23. decembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 31. decembra 2013. godine, Okružni sud 20. januara 2014. godine, dok su Osnovni sud i tuženi odgovore na apelaciju dostavili 6. januara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Presudom Osnovnog suda broj P.338/00 od 29. decembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-09-000 021 od 25. maja 2009 godine i Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000 426 09 Rev od 21. juna 2011. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nekretnina, pobliže označenih izrekom prvostepene presude, koje sve po kulturi predstavljaju šumu (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), te da se tuženi obaveže da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 10.180,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 1.000,00 KM.

5. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant 6. avgusta 1979. godine i 3. novembra 1980. godine tom sudu podnio tužbu protiv tuženog, i tražio da taj sud utvrdi da je pravo vlasništva na spornim nekretninama, na kojima je tuženi izvršio sječu šume 1978. i 1981. godine, stekao kupoprodajom čime mu je prouzrokovao štetu. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjene i analize izvedenih dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, Osnovni sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Osnovni sud je na osnovu materijalnih dokaza uloženih u spis, nalaz i mišljenje vještaka geometra i vještaka šumarske struke, te iskaza svjedoka, utvrdio da apelant nije stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama i pored činjenice što je kao kupac 17. novembra 1961. godine zaključio Ugovor o kupoprodaji navedenih nekretnina sa prodavacima, Ajkunom Pohara, Nazifom Pohara i Hadžirom Čankušić (u daljnjem tekstu: prodavci). Naime, po ocjeni tog suda, apelant nije dokazao da je pravo vlasništva na tim nekretninama stekao na jedan od načina propisanih odredbom člana 20 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Naime, uvidom u spis tog suda broj P.591/98 Osnovni sud je utvrdio da prodavci nisu bili upisani kao vlasnici i posjednici spornih nekretnina, niti su imali valjan pravni osnov za takav upis, pa kupoprodajnim ugovorom na apelanta nisu mogli da prenesu više prava nego što su ga sami imali. Osnovni sud je dalje utvrdio da se apelant prilikom ustrojavanja novog katastarskog plana upisao kao posjednik spornih nekretnina, koja činjenica po ocjeni tog suda nije od značaja u konkretnom slučaju, s obzirom da je posjedovni list dokaz o posjedu ali ne i o vlasništvu na nekretninama, zbog čega je zaključio da posjed ne može ni na posredan način da posluži kao dokaz za utvrđivanje prava vlasništva na spornim nekretninama, budući da za šumsko zemljište, odnosno šume, nije nikad važilo pravilo imovinskog prava, prema kojem se njegov posjednik smatra i vlasnikom, jer je zakonska pretpostavka da su šume državno vlasništvo, tako da se i pravo vlasništva na šumskom zemljištu ne može steći održajem. Prema tome, Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev, zaključivši da apelant tokom trajanja ovog postupka nije dokazao da je tuženi izvršio sječu šume na spornim nekretninama u njegovom vlasništvu, tj. jer nije dokazao da je radnjama tuženog došlo do umanjenja njegove imovine, sve u skladu s odredbom člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, zaključio da je prvostepeni sud postupio pravilno kada je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev, jer smatra da je taj sud dao argumentovane i na zakonu zasnovane razloge, koje je kao valjane prihvatio i taj sud. U pogledu ocjene dokaza, Okružni sud je istakao da prvostepena presuda sadrži ocjenu svih izvedenih dokaza, njihovu analizu i razloge zbog kojih su prihvaćeni. Okružni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornim nekretninama kupoprodajni ugovor koji je zaključio s prodavcima 17. novembra 1961. godine, ocijenivši da bi takav ugovor bio osnovan samo pod uslovom da je apelant dokazao da su prodavci bili i zemljišno knjižni vlasnici spornih nekretnina, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. S tim u vezi Okružni sud je takođe podsjetio da se pravo vlasništva na šumskom zemljištu u smislu člana 20 ZOSPO stiče po osnovu samog zakona, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem, kao i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom, a da je u konkretnom slučaju prema stanju spisa predmeta nesporno da je apelant sa prodavcima zaključio kupoprodajni ugovor, međutim sudu nije priložio dokaz da je pravo vlasništva na spornim nekretninama stekao od lica koja su u momentu zaključivanja kupoprodajnog ugovora bila uknjižena kao njihovi vlasnici, tj. da su pravo vlasništva stekli u smislu člana 20 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, zbog čega je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Osim toga, kako prilikom ispitivanja ožalbene presude nije našao povredu odredaba procesnog i materijalnog prava u smislu člana 221 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), to je na osnovu člana 226 istog zakona odlučio kao u izreci presude.

7. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, da je apelant na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora od prodavaca kupio sporne nekretnine koje nisu bile upisane ni kao posjed, ni kao vlasništvo tih lica, zbog čega je apelantovu reviziju da je pravo vlasništva na navedenim nekretninama stekao ne osnovu navedenog ugovora odbio kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih, apelant povredu prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbe člana 20 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Apelant tvrdi da je ugovorom o kupoprodaji zaključenim sa prodavcima dokazao da je pravo vlasništva na spornim nekretninama stekao na zakonit način. Isto tako, apelant navodi da nije sporno da sudu nije prezentovao dokaz da je pravo vlasništva na navedenom zemljištu stekao od lica koja su prije zaključenja ugovora bila upisana kao njihovi vlasnici, jer su zemljišne knjige na području opštine Foča uništene u toku 1942. godine. Stoga apelant smatra da su sudovi bili dužni da udovolje njegovom zahtjevu i priznaju mu pravo vlasništva na spornim nekretninama na osnovu Ugovora o kupoprodaji koji je zaključio s prodavcima, koji kako navodi predstavlja valjan pravni osnov za upis prava vlasništva u smislu člana 20 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

b) Odgovor na apelaciju

9. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi i smatra da nije došlo do povrede apelantovih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, koja su navedena u apelaciji.

10. Okružni sud je naveo da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koje se poziva u apelaciji, stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Osnovni sud je naveo da u postupku pred ovim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, da su Okružni i Vrhovni sud takođe u svojoj odluci dali razloge i prihvatili utvrđenje ovog suda, a te razloge je kako ističe argumentovano obrazložio.

12. Tuženi je u odgovoru na apelaciju u najvećem dijelu odgovora ponovio obrazloženja osporenih presuda i naveo kako smatra da osporene presude nisu zasnovane na proizvoljnoj i nepravičnoj primjeni materijalnopravnih propisa i proizvoljnoj ocjeni dokaza na apelantovu štetu, te da su zato njegovi navodi očigledno neosnovani.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80 i 36/90, i „Službeni glasnik Republike Srpske broj 38/03) Član 20.

1) Pravo vlasništva se stiče po samom zakonu, na temelju pravnog posla i nasljeđivanjem, 2) Pravo vlasništva stiče se i odlukom državnog otrgana, na način i pod uslovima određenim zakonom.

14. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br.

58/03, 85/03 i 74/05) Član 123.

1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

15. U skladu a članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

22. Ustavni sud prevashodno zapaža da se postupak u kom je apelant učestvovao kao tužilac pred redovnim sudovima odnosio na utvrđivanje prava vlasništva na spornim nekretninama, dakle na postupak građanskopravne prirode čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje njegovih građanskih prava i obaveza, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

23. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na apelantovu tvrdnju da je osporenim presudama na pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primjenjeno materijalno pravo, član 20 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, jer je pravo vlasništva na spornim nekretninama dokazao ugovorom o kupoprodaji zaključenim s prodavcima.

24. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

26. Ustavni sud ne nalazi da su sudovi osporenim presudama arbitrarno primijenili odredbu člana 20 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kada su, odlučujući o njegovom zahtjevu za utvrđivanje prava vlasništva na spornim nekretninama, zaključili da nije dokazao da je pravo vlasništva stekao u smislu citirane odredbe zakona zaključivanjem kupoprodajnog ugovora s prodavcima, Ustavni sud smatra da su sudovi jasno i argumentovano obrazložili svoj stav, ukazujući da bi ovakav apelantov zahtjev bio osnovan samo pod uslovom da je dokazao da su prodavci nekretnina s kojima je zaključio kupoprodajni ugovor bili i njihovi zemljišno-knjižni vlasnici, međutim kako apelant tu okolnost tokom trajanja postupka nije dokazao, Ustavni sud smatra pravilnim stav sudova da se pravo vlasništva, shodno citiranoj odredbi navedenog zakona, priznaje samo pod uslovom da se dokaže osnov sticanja. Dakle, kako je osporenim presudama utvrđeno da prodavci nisu bili vlasnici spornih nekretnina, Ustavni sud smatra da su sudovi jasno i argumentovano obrazložili svoj stav, da zaključivanjem kupoprodajnog ugovora na apelanta nisu mogli da prenesu više prava nego što su ga i sami imali. Shodno tome, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nalazi da nema ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantni propis na apelantovu štetu.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

28. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant povredu ovog prava zasniva na identičnim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom da su ovi navodi već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene materijalnog prava, jer su sudovi dali jasne i argumentovane razloge zašto su odbili apelantov tužbeni zahtjev.

30. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3030/11 (K. R.) | Sudska praksa | Aktio