Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1978/11 (S. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izuzeće
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivično djelo
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1978/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1978/11, rješavajući apelaciju Siniše Katanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Siniše Katanića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 000531 10 Kž od 24. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 000531 10 K od 4. maja 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Siniša Katanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjih Cerana, Derventa, kojeg zastupa Slobodan S. Bilić, advokat iz Dervente, podnio je 3. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 000531 10 Kž od 24. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 000531 10 K od 4. maja 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio da se osporene presude neće izvršavati do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1978/11 od 8. juna 2011. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. maja 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore 26. maja, te 3. i 13. juna 2011. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Okružni sud je u krivičnom postupku protiv apelanta (kao četvrtooptuženog) i drugih saoptuženih (još pet lica) donio Presudu broj 13-0-K-000531 10 K od 4. maja 2010. godine, kojom je apelant proglašen krivim za počinjeno krivično djelo spolnog nasilja nad djetetom iz člana 185. stav 4. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) apelant je obavezan da na ime paušala plati iznos od 150,00 KM, kao i troškove krivičnog postupka koji će naknadno biti utvrđeni posebnim rješenjem. Osim toga, Okružni sud je oštećenu, na osnovu člana 108. stav 3. ZKPRS, sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, postupajući povodom Optužnice Tužilaštva broj KT-713/08 od 8. oktobra 2009. godine, nakon održanog glavnog i nejavnog pretresa i izvedenih brojnih dokaza utvrdio da je apelant, neutvrđenog datuma u junu 2002. godine, u periodu od 01.00 do oko 06.00 časova, u mjestu Debela Obala, Ljupljanica, općina Derventa, počinio predmetno krivično djelo, odnosno da su apelant i drugi optuženi upotrebom sile dijete prinudili na obljubu, te je tom prilikom više lica izvršilo više djela. Naime, Okružni sud je utvrdio da su apelant i drugi optuženi, nakon što su prethodno bili u diskoteci „Imperija“ u društvu sa oštećenom, djetetom I. M. (u daljnjem tekstu: oštećena), rođenom 17. juna 1989. godine, dogovorili da nad oštećenom izvrše obljubu, zatim da je prvooptuženi oštećenu svojim vozilom marke „Mercedes“ odvezao na naprijed navedeno mjesto, gdje je sa njom imao seksualni odnos, čemu se oštećena nije protivila. Nakon toga su na navedeno mjesto stigli apelant i drugi optuženi, što oštećenoj nije bilo poznato, i nad njom na silu izvršili obljubu.
8. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je Tužilaštvo, s ciljem dokazivanja počinjenja djela koje je apelantu i drugim optuženim u tom predmetu stavljeno na teret, izvelo dokaze saslušanjem svjedoka, odnosno oštećene, D. B., N. P. i M. T., te ulaganjem materijalnih dokaza i to izvoda iz Matične knjige rođenih, izvoda iz krivične evidencije, ulaganjem zapisnika o saslušanju oštećene pred tužiocem od 18. januara 2008. godine i 8. aprila 2009. godine i zapisnika o saslušanju svjedoka D. B., N. P. i M. T. datih pred ovlaštenim službenim licima Jedinice za posebne istrage MUP-a Republike Srpske, te ulaganjem zapisnika o ispitivanju osumnjičenih pred Tužilaštvom. Okružni sud je naveo da je oštećena svjedočila u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti svjedoka i da je saslušana u posebnoj prostoriji pomoću uređaja za prijenos slike i zvuka. U vezi s tim je navedeno da je vještakinja, klinička psihologinja Lj. S., kojoj je sud naredio da utvrdi sposobnost svjedokinje-oštećene da svjedoči u istoj prostoriji u kojoj su i optuženi i kako bi njihovo prisustvo utjecalo na njenu sposobnost svjedočenja, navela da kod oštećene postoje simptomi posttraumatskog stresa i da predstavljaju kumulaciju traumatskih životnih događaja, da je više puta pokušala suicid i ukoliko bi se susrela sa optuženima nastupile bi neprijatne scene. Okružni sud je navedeni nalaz prihvatio kao objektivan, tačan i dat u skladu sa pravilima struke. Također, Okružni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da oštećena nema bolesti koje bi je činile nesposobnom da bi dala vjerodostojan iskaz.
9. Okružni sud je u presudi interpretirao iskaze oštećene i drugih saslušanih svjedoka, kao i optuženih koji su svjedočili u svoju korist, te je istovremeno naveo zaključke tih iskaza. Pri tome, Okružni sud je istakao da je sve provedene dokaze kritički ocijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima, u skladu s članom 295. stav 2. ZKP, te prihvatio dokaze Tužilaštva i zaključio da je tužilac van svake razumne sumnje dokazao radnje u odnosu na apelanta i ostale optužene koje se odnose na izvršenje krivičnog djela koje im je stavljeno na teret, izuzev u odnosu na optuženog D. S. Okružni sud je naročito istakao da je prihvatio iskaz oštećene kao uvjerljiv, istinit i tačan, jer je ona djelovala potpuno iskreno i potreseno, a također i zbog toga što je njen iskaz potvrđen drugim provedenim dokazima. Okružni sud je naveo da je prilikom unakrsnog ispitivanja oštećene, u skladu s članom 279. ZKPRS, zabranio braniocima da postavljaju pitanja o kasnijim seksualnim iskustvima oštećene.
10. Dalje, kako je istakao Okružni sud, sasvim je razumljivo da oštećena tetovažu na apelantovoj ruci nije primijetila, s obzirom na to da su dešavanja bila u toku noći, a pri seksualnom odnosu sa oštećenom apelant nije morao skinuti gornji dio odjeće. Navedeno je i da su svi branioci brojnim pitanjima pokušali da zbune oštećenu, npr., ko ju je držao na Debeloj Obali dok je obljubu konkretno vršio neki od optuženih, budući da je oštećena ustrajala u tome da su je uvijek držala dvojica. Okružni sud je na kraju zaključio da je izjava oštećene u pogledu godine događanja konzistentna (2002. godina), dok su apelant i ostali optuženi svoj iskaz mijenjali, tako da je taj sud uvidom u ostale izvedene dokaze zaključio da su se inkriminirani događaji desili 2002. godine, a ne 2004. godine. Takvo činjenično utvrđenje, prema ocjeni tog suda, ničim nije dovedeno u pitanje, pa ni iskazima svjedoka odbrane, koji su, smještajući inkriminirani događaj u 2004. godinu, pokušali apelantu i ostalim optuženim olakšati krivičnopravni položaj.
11. U pogledu apelantove odbrane, Okružni sud je istakao da nije prihvatio njegov iskaz jer je u suprotnosti sa iskazima suoptuženih S. M. i D. M. datim u toku istrage, a naročito sa iskazom oštećene. Okružni sud je istakao da je apelantovom braniocu zabranio pitanje vezano za kasnije događaje u životu oštećene povodom kojih se vodi krivični postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), te da je branilac predlagao da se od tog suda pribave pojedini dijelovi dokaznog materijala, svjedočenje oštećene, kao dokaz nevjerodostojnosti njenog svjedočenja, te da je Okružni sud odbio prijedlog odbrane da se pribave spisi tog predmeta (K-54/08 u predmetu Jeftić i dr. radi trgovine ljudima iz člana 186. Krivičnog zakona BiH) jer se radi o nedopuštenim dokazima. Sud je istakao da je odbio i prijedlog apelantovog branioca za provođenje uviđaja na licu mjesta na lokalitetu Debela Obala a sve kako bi se utvrdilo da li je teren onakav kakvim ga opisuje oštećena ili je drugačiji, smatrajući da je to nepotrebno za ovu krivičnopravnu stvar. Također, iz zemljopisne karte vidljivo je mjesto Derventa, tačnije Debela Obala, kao i položaj tog mjesta, što je ustvari irelevantno za ovu krivičnopravnu stvar.
12. Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 K 000531 10 Kž od 24. februara 2011. godine žalbu apelanta (i drugih optuženih) odbio kao neosnovanu i potvrdio osuđujući dio presude Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u dispozitivu ožalbene presude vrijeme i mjesto izvršenja krivičnih djela dovoljno precizno određeno za pravilnu primjenu materijalnog prava, te da je apelantov zahtjev za preciznijim određenjem nepotreban. Naime, Vrhovni sud je naglasio da je, bez obzira na moguću odbranu alibijem, priroda ovog krivičnog postupka takva da nije bilo moguće preciznije odrediti tačno vrijeme događanja, a da je određenje kako je izvršeno u osporenoj presudi u skladu s čl. 9. i 10. KZRS. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i apelantov žalbeni navod da je u prvostepenom postupku počinjena povreda člana 7. ZKPRS jer odbrani nije ostavljeno dovoljno vremena za pripremu, s obzirom na to da nije navedeno u čemu se sastoji utjecaj „ove povrede“ na zakonito i pravilno donošenje osporene presude. Vrhovni sud je naglasio da su neosnovani i apelantovi žalbeni prigovori o nedostacima transkripta audiozapisa, zatim prigovori koji se odnose na razmještaj lica unutar sudnice i saslušanja oštećene u drugoj prostoriji. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da odnos medija prema datom krivičnom postupku i njihov odnos prema pretpostavci nevinosti, što je sve otvoreno apelantovom žalbom, nisu dovedeni u vezu sa zakonitošću osporene presude.
13. Vrhovni sud je naglasio da se žalbama svih optuženih pokušava dovesti u pitanje iskaz oštećene da su se predmetni događaji odigrali 2002. godine kada je oštećena u krivičnopravnom smislu bila dijete, a ne 2004. godine, kako tvrde optuženi u iskazima datim na glavnom pretresu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da branioci optuženih iz izjave oštećene izdvajaju samo jedan dio, a ne uzimaju i analiziraju njen cjelokupan iskaz. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nema mjesta oštrom suprotstavljanju izjava oštećene iz istrage i sa glavnog pretresa jer su u najvećoj mjeri te izjave saglasne s obzirom na to da u obje izjave oštećena tvrdi da je u inkriminirano vrijeme imala 13 godina i da je to bilo 2002. godine, dok je njen dio izjave da je tada završavala deveti razred dat pod rezervom. Navedeno je da je neosnovana tvrdnja iz žalbi da određivanje godine u kojoj su se događaji odvijali, kao i druge činjenice od značaja u ovoj krivičnoj stvari proizlaze samo iz izjava oštećene. Naime, Vrhovni sud je naveo da se gubi iz vida da se većina optuženih u svojim izjavama koje su dali u istrazi, a koje su korištene u toku njihovog ispitivanja u skladu sa odredbom člana 288. stav 1. ZKPRS (i koje predstavljaju dio dokazne građe u ovom predmetu), izjasnila o svojim kontaktima sa oštećenom i jasno ih vremenski locirali u 2002. godinu. Vrhovni sud je naglasio da izjave nisu jednake, da sadrže osporavanje ili umanjivanje značaja vlastitog učešća u događaju, neke su date i pred braniocem, ali ono što im je svima zajedničko, osim u apelantovom slučaju, jeste to da se predmetni događaj desio upravo 2002. godine. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da činjenično utvrđenje da se inkriminirani događaj desio 2002. godine a ne 2004. godine nije sa uspjehom dovedeno u pitanje ni drugim provedenim dokazima koje je Okružni sud ocijenio na ispravan način.
14. Navedeno je da je prilikom ocjene iskaza bilo kojeg svjedoka, a naročito oštećene u krivičnom predmetu kao što je ovaj, pretjerano tražiti potpunu preciznost, dosljednost i tačnost svakog detalja o kojem svjedok daje iskaz. Vrhovni sud je naveo da je u vezi s tim i apelantova teza da oštećena u spornom periodu nije živjela u istoj kući u kojoj je živio i on, iako dokazana nije dovoljna za odbacivanje cjelokupnog iskaza oštećene. Dalje je navedeno da nije sporno da je oštećena jedno vrijeme zaista stanovala sa apelantom u istoj kući, međutim, eventualni kontakti iz tog perioda između njih dvoje unutar kuće u kojoj su živjeli nisu predmet ovog krivičnog postupka. S druge strane, činjenica da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret proizlazi i iz drugih dokaza, pa je stoga Okružni sud pravilno postupio kada je i apelanta proglasio krivim za predmetno krivično djelo.
15. Vrhovni sud je istakao da je određivanje načina utvrđivanja pojedinih činjenica koje su od značaja za ishod krivičnog postupka na strani koja želi ili treba da ih dokaže. To se odnosi i na vrijeme izvršenja krivičnog djela, koje je u konkretnom slučaju Tužilaštvo dokazalo na način koji su prihvatili prvostepeni sud i Vrhovni sud kao drugostepeni sud. Prigovor iz apelantove žalbe da je prilikom utvrđivanja ove činjenice trebalo zatražiti odgovarajuće informacije od folklornog društva (kada su imali goste iz Srbije i kada su organizirali sporni događaj u ugostiteljskom objektu „Imperija“), prema zaključku Vrhovnog suda, neosnovan je, s obzirom na to da Tužilaštvu očigledno nije trebao ovaj dokaz. Navedeno je da to svakako nije sprečavalo odbranu da sama prikupi takve dokaze.
16. Također je Vrhovni sud istakao da je neosnovana tvrdnja iz apelantove žalbe da ga oštećena na ovaj način lažno tereti i želi od njega iznuditi novac. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se prije svega za ovakav stav ne nudi bilo kakav dokaz već se radi samo o prostoj nepotkrijepljenoj tvrdnji. Osim toga, Vrhovni sud je ponovio da nije samo oštećena ta koja tereti apelanta, nego da to proizlazi i iz iskaza optuženog S. M. koji je dao u istrazi 22. maja 2008. godine a iz koje slijedi da je apelant skupa sa drugim optuženim imao seksualni odnos sa oštećenom.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U veoma opširnoj apelaciji apelant je ponovio utvrđene činjenice i hronologiju krivičnog postupka. Apelant prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, primjeni pozitivnopravnih propisa, te analizi dokaza. On navodi da je tokom postupka u više navrata povrijeđeno pravo na nepristran sud zato što je sud nebrojeno puta tolerirao Tužilaštvu sugestivna pitanja upućena njihovim svjedocima i što je tolerirao intervencije tužioca usmjerene na prekid svjedočenja kada bi svjedok svjedočio drugačije od onog što je iskazivao u istrazi. Apelant navodi da zaključak o pristranosti prvostepenog suda ne umanjuju kasnije reakcije suda koje je iznudila odbrana optuženih. Također, apelant tvrdi da je sud pristran i zbog toga što vjeruje lažnim, očigledno lažnim i kontradiktornim izjavama oštećene, a ne vjeruje materijalnim dokazima i svjedocima odbrane. Dalje, apelant prigovara što u optužnici nije sa velikom preciznošću navedeno vrijeme i mjesto inkriminiranog događaja, niti je takvo što utvrđeno na glavnom pretresu. U tom kontekstu on navodi da je radi razjašnjenja mjesta događanja predlagao uviđaj na licu mjesta, ali da je Okružni sud taj prijedlog odbio provesti, kao i da je nudio materijalni dokaz, odnosno kartu kojom je osporavao tvrdnju oštećene o udaljenosti mjesta događanja (15 km) od diskoteke „Imperija“. Osim toga, apelant prigovora i da mu nisu dostavljeni svi dokazi koje je prikupilo Tužilaštvo i ističe da mu je nakon potvrđivanja optužnice omogućeno fotokopiranje priloga uz optužnicu, pa smatra da odbranama, osim priloga optužnice, nisu dostupni drugi materijali Tužilaštva. U tom kontekstu navodi da je saznao da su svjedokinje S. D. i T. D. davale izjave u policiji, a da je kasnije saslušanje ovih svjedokinja u toku sudskog postupka koje je obavljeno na prijedlog odbrana išlo u prilog optuženima. Apelant, također, navodi da Okružni sud nije udovoljio njegovom zahtjevu od 28. aprila 2010. godine da od Suda BiH zatraži dio dokaznog materijala – svjedočenja oštećene iz predmeta K.54/08, dio zapisnika, tačnije 25 redova zapisnika kojim ova svjedokinja, opisujući događaj koji je predmet suđenja u Doboju, čak osam puta spominje manji broj učesnika ovog događaja. Naime, ističe da je u Sudu BiH oštećena navela da je u inkriminiranom događaju učestvovalo pet lica, a u predmetnom postupku navodi šest lica. Osim toga, ističe da mu Okružni sud nije osigurao dovoljno vremena za pripremu odbrane. Također, apelant navodi da je tražio od Okružnog suda da mu se dostavi transkript audiozapisa, ali takvom zahtjevu nije udovoljeno nego se odbrana mogla koristiti audiozapisom i skraćenim zapisnikom u kojima nije registrirano i niz drugih relevantnih momenata. S tim u vezi, pojašnjava da se u audiozapisu ne oslikava pravo stanje stvari, te navodi da je bilo problema oko neadekvatnog smještaja optuženih i njihovih branioca u sudnici. Apelant tvrdi da je krivični postupak počeo sa enormnim interesom javnosti i da su brojni mediji, pored objektivnog izvještavanja, suprotno pretpostavci nevinosti, vršili neprimjeren pritisak na sud. Dalje, apelant u apelaciji analizira pojedinačne dokaze Tužilaštva, te iznosi svoje zaključke o tome šta iz kojeg dokaza proizlazi, te kontradiktornosti koje, prema njegovom mišljenju, slijede iz njih, suprotno činjeničnom utvrđenju redovnog suda. U tom kontekstu, navodi da je neprihvatljivo vjerovanje suda oštećenoj i ističe primjer da je apelant, na braniočev zahtjev, pokazao da ima dvije tetovaže na lijevoj ruci, a da je oštećena izjavila da joj nije poznato postojanje tih tetovaža, iako tvrdi da je nakon navodnog inkriminiranog događaja imala u više navrata seksualne odnose sa apelantom. Stoga, apelant smatra da mu je povrijeđen i princip jednakosti oružja, a time i princip in dubio pro reo.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da njegova presuda sadrži sve potrebne razloge u skladu sa odredbama ZKPRS, koje su u saglasnosti sa odredbama Evropske konvencije.
19. Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima datim u presudi koju je donio.
20. Tužilaštvo je navelo da je u konkretnom predmetu optužnica potvrđena 16. oktobra 2009. godine, a glavni pretres počeo 9. aprila 2010. godine, te da je apelant imao skoro četiri mjeseca za pripremu odbrane, budući da su mu prezentirani i dokazi Tužilaštva. Tužilaštvo je navelo da apelant u suštini ponavlja navode iz žalbe na koje je Vrhovni sud dao adekvatno obrazloženje u svojoj presudi, te da se u apelaciji ne iznosi ni jedna tvrdnja koju Vrhovni sud nije razmotrio u žalbenom postupku.
V.Relevantni propisi
21. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase:
Polno nasilje nad djetetom Član 185. st. 1, 2. i 4.
(1) Ko izvrši obljubu ili drugu polnu radnju sa djetetom, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(2) Ko izvrši silovanje ili druge polne radnju sa djetetom (član 183.) ili sa nemoćnim djetetom (član 184.), kaznit će se zatvorom od tri do petnaest godina.
(4) Ako je djelo iz stava 1, 2. i 3. ovog člana izvršeno na naročito svirep ili naročito ponižavajući način, ili je istom prilikom izvršeno više djela od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća silovanog ženskog lica, učinilac će se kazniti zatvorom od najmanje pet godina.
22. U Zakonu o krivičnom postupku – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09), koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja osporenih presuda, relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 3.
Pravo na odbranu (3)Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 13. st. 1. i 2.
Pravo na suđenje bez odlaganja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred nezavisan i nepristrasan sud i da mu bude suđeno bez odlaganja. (2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioce tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 37.
Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
[ ]
đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 38. st. 1. i 2.
Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca (1) Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branilac.
(2) Stranke i branilac mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka glavnog pretresa, a ako su za razlog izuzeća iz člana 37. t. a) do đ) ovog zakona saznale kasnije, zahtjev podnose odmah po saznanju.
Član 55. stav 3.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (3) Nakon podizanja optužnice, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
Član 268. stav 1.
Način vođenja zapisnika (1) O radu na glavnom pretresu vodi se zapisnik. Ako je glavni pretres sniman u skladu sa članom 66. ovog zakona, prepis preduzete radnje će se na zahtjev stranaka i branioca dostaviti strankama i braniocu najkasnije u roku od tri dana od preduzete radnje na glavnom pretresu.
Član 278.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Član 279. stav 1.
Posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata (1) Oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela koje je predmet postupka. Ni jedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije seksualno iskustvo, ponašanje ili seksualnu orijentaciju oštećenog neće biti prihvatljiv.
VI.Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 000531 10 Kž od 24. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 3. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
27. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. st. 1, 2. i 3. tačke b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; […]
30. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
31. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža, vezano za apelacione navode koji su skoro identični apelantovim žalbenim navodima, izuzev navoda o pristranosti suda, da je ove navode Vrhovni sud razmotrio i u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je povodom skoro identične apelacije koju je protiv istih osporenih presuda kao i u ovom predmetu podnio prvooptuženi iz predmetnog postupka donio Odluku broj AP 1585/11 od 25. juna 2014. godine (objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju prvooptuženog.
32. Dalje, vezano za apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na nepristran sud, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno lična nepristranost članova vijeća se pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran.
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća na to da su radi osiguranja nepristranosti suda u odredbama člana 37. ZKPBiH propisani razlozi za izuzeće sudije i to kako objektivni tako i subjektivni. Ustavni sud ukazuje i na to da iz ove odredbe (37) i odredbe člana 38. ZKPRS proizlazi da se može tražiti izuzeće predsjednika suda i sudija. Budući da u konkretnom slučaju apelant ne navodi koji od sudija je bio pristran i da je kao razlog za sumnju u nepristranost suda a ne pojedinačnih sudija naveo činjenice koje se tiču upravljanja glavnim pretresom (što je sud nebrojeno puta tolerirao Tužilaštvu sugestivna pitanja njihovim svjedocima i intervencije tužioca usmjerene na prekid svjedočenja kada bi svjedok svjedočio drugačije od onog što je iskazivao u istrazi), te što je, nasuprot apelantovom stavu, prihvatio dokaze Tužilaštva a ne dokaze odbrane, Ustavni sud ove navode smatra neosnovanim. Naime, i sam apelant navodi da zaključak o pristranosti prvostepenog suda ne umanjuju kasnije reakcije suda koje je iznudila odbrana optuženih. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant nije tokom postupka tražio izuzeće bilo kojeg sudije, na što je prema relevantnim odredbama ZKPRS imao pravo (član 38), pa uzimajući u obzir i tu okolnost, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
34. U pogledu apelantovog navoda o kršenju prava na pravično suđenje zbog navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava, te pogrešne ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 15. ZKPRS). Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP), po principu slobodne ocjene dokaza. Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uvjetima“ i uz „jednakost oružja“. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34).
36. Dovodeći prethodne stavove u kontekst sa apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u apelantovom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem su saslušani kako svjedoci optužbe tako i svjedoci apelantove odbrane i odbrane ostalih optuženih. Osim toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi ukazivao na to da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njegove dokazne prijedloge, niti da u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljno obrazloženje, pri čemu je dao detaljne razloge zašto je odbio prijedlog odbrane vezano za uviđaj na licu mjesta, odnosno zašto je uskratio apelantovoj odbrani postavljanje pitanja vezanih za intimni život oštećene nakon predmetnog događaja. Iz obrazloženja presude nesporno proizlazi da su ovi dokazi odbrane, prema ocjeni suda, nepotrebni odnosno nebitni za predmetnu krivičnopravnu stvar, odnosno da kao takvi ne utječu na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključak do kojih je došao prvostepeni sud na osnovu dokaza koje je detaljno analizirao i čiju ocjenu je dao u obrazloženju svoje odluke. Time je, dakle, Okružni sud poštovao svoju obavezu garantiranu članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze. S obzirom na navedeno, te okolnost da iz osporenih presuda nesporno proizlazi da je apelant imao mogućnost da ospori, odnosno diskreditira iskaz oštećene prilikom unakrsnog ispitivanja, što nije sporio ni sam apelant, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na osnovanost apelantovih navoda u ovom dijelu niti nalazi bilo šta što bi ukazivalo na to da je apelantu uskraćeno pravo da ispita oštećenu u smislu garancija navedenog člana.
37. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, pri čemu je taj sud razmotrio sve žalbene navode koje apelant ponavlja u apelaciji (korištenje iskaza iz istrage, odbijanje pitanja vezano za intimni život oštećene, ocjenu dokaza i u vezi s tim pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje), te, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPRS, dao iscrpno obrazloženje zašto ih je ocijenio kao neosnovane i zašto nisu mogli dovesti do drugačijeg ishoda konkretnog postupka. Naime, žalbeni sud je zaključio da iz činjeničnog stanja utvrđenog pred prvostepenim sudom kao nesporno proizlazi da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret, pri čemu, suprotno apelacionim navodima, zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo ne proizlazi samo iz izjave oštećene već i iz drugih provedenih dokaza. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne razloge na osnovu kojih su zaključili da se inkriminirani događaj desio 2002. godine a ne 2004. godine, ocijenivši sadržaj brojnih dokaza izvedenih u postupku.
38. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost jer su mu odbijeni prijedlog za provođenje dokaza uviđajem na licu mjesta i prijedlog da Okružni sud od Suda BiH zatraži dio dokaznog materijala – svjedočenja oštećene iz predmeta K.54/08, Ustavni sud primjećuje da i sam apelant navodi da je u oba postupka bila isključena javnost, te da iz njegovih navoda slijedi da ima saznanja o tome kako glasi iskaz oštećene dat u postupku pred Sudom BiH, te da zna koji dio treba da se zatraži od Suda BiH. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije Okružnom sudu dostavio bilo kakav dokaz da je pokušao od Suda BiH da dobije taj dokaz, te da je onemogućen u njegovom pribavljanju zbog čega bi bila potrebna intervencija Okružnog suda u tom smislu. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak specifičan i zbog prirode krivičnog djela koje je apelantu i drugim optuženim stavljeno na teret, te da je iz tog slučaja bila isključena javnost, pa da je apelant mogao sva svoja saznanja iznijeti na nejavnom glavnom pretresu. Stoga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud odbijanjem apelantovog istaknutog prijedloga iskoristio svoje diskreciono pravo da odluči da ne dopusti provođenje ovog dokaza, o čemu je dao jasne i logične razloge, te da time nisu narušeni smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uvjetima“ i uz „jednakost oružja“. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom dijelu neosnovani.
39. Dalje, u pogledu apelantovih navoda o utjecaju medijske kampanje na presumpciju nevinosti, Ustavni sud ukazuje na to da redovan sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju (vidi Ustavni sud, Odluka broj 2963/06 od 9. maja 2002. godine, tačka 31). Razmatrajući ove navode, Ustavni sud primjećuje da se iz osporenih presuda ne može zaključiti da su sudije koje su učestvovale u donošenju osporenih presuda bile opterećene bilo kakvim pritiskom javnosti prilikom donošenja odluka. Ustavni sud zapaža da je odluka o apelantovoj krivici isključivo rezultat dokaznog postupka provedenog na glavnom pretresu, te da odluke redovnih sudova ne odaju dojam da su donesene pod bilo kakvim utjecajem vanjskih informacija. Naprotiv, odluka redovnih sudova zasnovana je isključivo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu uz poštovanje svih procesnih garancija.
40. Također, u pogledu apelantovih navoda da u njegovom slučaju nije poštovan princip in dubio pro reo, tj. pravilo da i najmanja sumnja u vezi sa dokazima kada je krivično djelo počinjeno mora da ide u korist optuženom, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu s tim principom, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, a što je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud već elaborirao. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s preduvjerenjem o apelantovoj krivici, da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu navedenih principa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
41. Vezano za apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje zbog nedovoljnog vremena za pripremu odbrane, Ustavni sud naglašava da odredba člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije propisuje pravo na dovoljno vrijeme i mogućnost za pripremu odbrane. Stanovište Evropskog suda je da se ne radi samo o pravima optuženog već i pravima branioca, tako da se pri ocjeni da li ima povrede razmatra pozicija obojice. U presudi Gregačević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Gregačević protiv Hrvatske, zahtjev broj 58331/09, presuda od 10. jula 2012. godine) Evropski sud je, između ostalog, naveo da odbrana na raspolaganju mora imati dovoljno vremena da pripremi svoj odgovor, te da mora imati mogućnost da djelotvorno izloži sudu sve mjerodavne argumente i time utjecati na ishod postupka (stav 53). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da je članom 7. ZKPRS propisano da se optuženom mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane, a da je članom 13. ZKPRS propisano da optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred nezavisan i nepristran sud i da mu bude suđeno bez odlaganja (stav 1), te da je sud dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku (stav 2). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo protiv apelanta podiglo optužnicu 8. oktobra 2009. godine, a da je glavni pretres počeo 9. aprila 2010. godine. Dakle, apelant je za pripremanje svoje odbrane imao na raspolaganju period od pola godine od podizanja optužnice do početka glavnog pretresa, a taj rok Ustavni sud ne smatra neprimjerenim za pripremu odbrane. Pogotovo što, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, nakon podizanja optužnice nije bilo novih dokaza Tužilaštva (izuzev predloženih u optužnici), koji bi iziskivali prolongiranje glavnog pretresa i time davanje odbrani dužih rokova za pripremu odbrane. Osim navedenog, uzimajući u obzir cjelokupan krivični postupak, Ustavni sud ne može zaključiti da apelantovoj odbrani nije dato dovoljno vremena za proučavanje dokumenata i pripremu odgovora, čime je zadovoljen zahtjev propisan odredbom člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije, zbog čega su navodi u vezi s tim neosnovani.
42. U odnosu na navode o kršenju proceduralnih garancija iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je ovo pravo usko povezano sa pravom na jednakost strana u postupku. Opći princip je da optuženim licima mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije svjedočenje se oslanja tužilac. Procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva se jednakost sredstava. Svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi sa mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u okviru člana 6. stav 1. utvrdio da je apelant u postupku bio u ravnopravnom položaju sa Tužilaštvom. Bilo mu je omogućeno da predlaže i ispituje svjedoke, te da je u diskreciji suda bilo da apelantovoj odbrani uskrati da nekim svjedocima prilikom unakrsnog ispitivanja postavljaju pitanja, uključujući i uskraćivanje pitanja vezanih za kasnija seksualna iskustva oštećene. Također, apelant je imao mogućnost da u toku cijelog postupka svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Prema tome, kao što je Ustavni sud već naveo, odluka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti je donesena na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu uz prisustvo apelanta i njegovog branioca. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
43. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ničim nije dokazao da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip nepristranosti suda. Apelantu je bilo omogućeno aktivno učešće u toku cijelog postupka u istoj mjeri kao i Tužilaštvu, na način da mu je omogućeno da predlažu i izvode dokaze u svoju korist i da su pri tom redovni sudovi dali argumentirano obrazloženje zašto su neke od dokaza prihvatili, a neke ne, što samo po sebi ne vodi kršenju prava iz člana 6. Evropske konvencije. U osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi postupajući na navedeni način poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom i da nisu na bilo koji način u predmetnom postupku doveli apelante u neravnopravan položaj s Tužilaštvom. Također, nisu povrijeđeni principi in dubio pro reo i presumpcije nevinosti, niti su povrijeđene proceduralne garancije iz člana 6. stav 3. tačke b) i d) Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke b) i d) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza zaključili da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, ne ostavljajući bilo kakvu sumnju u tom pogledu. Također, Ustavni sud zaključuje da apelantovim navodima nisu dovedene u pitanje garancije iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, kao i da je apelant imao dovoljno vremena za pripremu svoje odbrane, u smislu člana 6. stav 3. tačka b), te da osporene presude niti u jednom dijelu ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti, odnosno da u osporenim presudama nema ničega što bi ukazivalo na to da je zbog odbijanja prijedloga za provođenje određenih dokaza povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
45. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić