Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3675/11 (I. K. i F. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3675/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3675/11, rješavajući apelaciju Irhada Kolende i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacije Irhada Kolende, Fatime Kolende i Ibre Kolende, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000108 09 Rev od 10.
maja 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0- Gž-06-002880 od 9. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-405/99 od 10. jula 2006. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Irhad Kolenda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, nastanjen u SR Njemačkoj, kojeg zastupa Mustafa Bračković, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 0 0 P 000108 09 Rev od 10. maja 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002880 od 9. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-405/99 od 10. jula 2006. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3675/11.
2. Fatima Kolenda (u daljnjem tekstu: apelantica, ili zavisno od konteksta: apelantov roditelj) iz Sarajeva, nastanjena u SR Njemačkoj, koju zastupa Mustafa Bračković, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda kao i apelant. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3706/11.
3. Ibro Kolenda (u daljnjem tekstu: drugoapelant ili u kontekstu rečenice: apelantov roditelj) iz Sarajeva, nastanjen u SR Njemačkoj, kojeg zastupa Mustafa Bračković, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda kao apelant i apelantica. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3707/11.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene tri apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 3675/11, AP 3706/11 i AP 3707/11 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3675/11.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda te od tuženih JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – Elektrodistribucija Sarajevo i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) zatraženo je 24. i 30. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelacije.
6. Vrhovni sud je dostavio odgovore na apelacije 27. juna i 7. jula 2014. godine, Kantonalni i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 2. i 9. jula 2014. godine, a tužene 3, 4, 8. i 11. jula 2014. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Općinskog suda broj P-405/99 od 10. jula 2006. godine, koja je ispravljena rješenjima broj P-405/99 od 21. jula i 4. septembra 2006. godine, tužene su obavezane da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete, isplate ukupan iznos od 96.000,00 KM i to na ime umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 70.000,00 KM, pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 10.000,00 KM, pretrpljenog straha iznos od 6.000,00 KM i estetskog naruženja iznos od 10.000,00 KM, a apelantovim roditeljima na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe iznose od po 20.000,00 KM. Ostatak tužbenog zahtjeva apelanata je odbijen, a tužene su obavezane da apelantima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 30.616,40 KM.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelant kao malodobno dijete (12 godina), 7. maja 1993. godine, doživio tešku nesreću tako što je ušao u otključanu i neobezbijeđenu trafostanicu broj TS 617, koja se nalazi u prizemlju zgrade u kojoj je stanovao, kojom prilikom je svojim tijelom napravio spoj u strujnom kolu visokog napona, zbog čega ga je odmah zahvatio plamen. Kao posljedica toga, apelant je zadobio teške tjelesne povrede (opekotine trećeg stepena u predjelu lica, potiljka vrata, leđa, prednjeg dijela grudnog koša, lijeve ruke, te potpuno uništenje lijeve ušne školjke) uslijed kojih je imao veliki broj operacija i njegovo liječenje je bilo dugotrajno. Navedene činjenice, kako je istakao Općinski sud, proizilaze i iz Zapisnika o uviđaju Višeg suda broj 329/93 od 7. maja 1993. godine, a u potpunosti su potkrijepljene i navodima vještaka za oblast vještačenja prvotužene Zorana Dujkovića od 26. aprila 2006. godine. Navedeno je da je vještak uviđajem na licu mjesta i uvidom u dokumentaciju tuženih utvrdio da je do povrede došlo zbog apelantovog ulaska u elektroenergetsko postrojenje koje je bilo pod naponom, a vlasništvo je prvotužene. Prema mišljenju vještaka, vlasnik elektroenergetskih postrojenja je morao obezbijediti da trafostanica bude zaključana, s obzirom da je i u vrijeme ratnog stanja važio Pravilnik o tehničkim mjerama za pogon i održavanje elektroenergetskih postrojenja (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Shodno odredbama člana 1.5 i 1.71 Pravilnika, prvotužena je bila dužna da zaključava i vrši nadzor svih elektroenergetskih postrojenja (trafostanica i dr.) koji se nalaze u pogonu tj. pod naponom. Sljedstveno tome, kako je navedeno, propust tuženih je se samo u tome što su vrata bila otključana, nego i u tome što su propustile izvršiti nadzor nad trafostanicom koja je, nesumnjivo, bila pod naponom.
10. Navedeno je da su pasivno legitimisane obje tužene, te je u tom kontekstu u obrazloženju pojašnjeno iz čega proizlaze njihova pasivna legitimacija i solidarna odgovornost u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, Općinski sud je istakao da tužene u konkretnom slučaju odgovaraju po principu objektivne odgovornosti, odnosno po osnovu samog prouzrokovanja štete opasnom stvari ili opasnom djelatnošću. U konkretnom slučaju, kako je navedeno, trafostanica već po poslovima za koje je namijenjena predstavlja opasnu stvar. Ona prenosi električnu energiju visokog napona, a nažalost, prema samim posljedicama po apelanta je vidljivo koji stepen opasnosti ima. Trafostanica je smještena u prizemlju stambenog objekta, a u trenutku nezgode vrata su bila otvorena, čak po izjavi jednog od svjedoka, „bila su vrata odvaljena duže vremena prije nesreće“. Nadalje, Općinski sud je istakao da, po njegovom stavu, nije osnovano pozivanje tuženih na ratne okolnosti kao višu silu i osnov za ekskulpaciju od građansko-pravne odgovornosti, shodno članu
177. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Tužene su, naime, kako je dalje istakao Općinski sud, poslovale i u ratnom periodu, distribuirale električnu energiju i naplaćivale ju, mada u smanjenom iznosu. Pri tome je navedeno da su tužene provele dokaz čitanjem spiska trafostanica na dan 12. avgust 1993. godine, iz čega proizilazi da je i u tim uslovima drugotužena obavljala svoju djelatnost, imala saznanja o stanju svojih objekata (spisak obuhvata stanice u kojim je ukradeno ulje), što ukazuje na poslovanje i obavljanje djelatnosti, mada u izuzetno složenim i teškim uslovima. Ako je takva slika stvari, kako je dalje naveo Općinski sud, tada ulazak djeteta u neobezbijeđenu i otvorenu trafostanicu predstavlja odgovornost tuženih, pa samim tim nesreća nije posljedica neke okolnosti koja se nije mogla predvidjeti ili izbjeći ili koja dolazi iz nekog uzroka van stvari. Zatim, navedeno je da se nesreća dogodila u drugoj godini rata, kada se život bio organizovao, distribuirala se električna energija i vršila naplata, pa je bilo neophodno primijeniti mjere zaštite pri obavljanju te djelatnosti. Po mišljenju Općinskog suda tužene su, kao vlasnici trafostanice, u smislu člana 173. a u vezi s članom 174. st 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odgovorne za štetu koja nastane u vezi s trafostanicom ili oko nje, pa tako i za štetu koja je uzrokovana apelantima.
11. Nadalje, Općinski sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka hirurga utvrdio da kod apelanta, zbog posljedica tjelesnih povreda pobliže opisanih u presudi, invaliditet iznosi 75%, a da iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizilazi da je apelant doživio traumu koju naziva „izvan ljudskog iskustva“, jer je prošao kroz veliki broj medicinskih procedura i operacionih zahvata koji su također pobliže opisani u presudi, apelantova opća životna sposobnost umanjena je za 60%. Slijedom toga Općinski sud je, prihvatajući oba nalaza, utvrdio da je kod apelanta opća životna aktivnost umanjena za 100%. U odnosu na apelantove roditelje, Općinski sud je istakao da su oni zbog apelantove povrede trpjeli duševne bolove, odnosno „patnje kojim nema kraja“, da su visoko traumatizirane osobe, depresivne zbog dugotrajnog stresa, da imaju emocionalni poremećaj koji je povezan s intenzivnim strahom i zabrinutošću, te da su bili u fazi žalovanja za djetetom kao da nije bilo živo, te da će ove patnje biti prisutne do kraja njihovog života.
12. Nalazeći da su tužene odgovorne za nastanak nesreće u kojoj je apelant zadobio strašne tjelesne i psihičke povrede, a apelantovi roditelji duševne bolove jakog stepena, Općinski sud je ocijenio da im pripada pravo na pravičnu naknadu u smislu člana 200. stav
1. ZOO. U pogledu visine dosuđene naknade, Općinski sud je istakao da ju je utvrdio rukovodeći se nalazima vještakā medicinske struke i to vještaka iz oblasti opšte hirurgije i iz oblasti neuropsihijatrije, za koje je istakao da su stručni i jasni. Slijedom toga, Općinski sud je apelantu na ime umanjenja opće životne sposobnosti dosudio iznos od 70.000,00 KM. Zatim, imajući u vidu dužinu i način apelantovog liječenja, primajući k znanju sve traume zbog brojnih operacija i neugoda kojim je bio izložen, sud je istakao da se apelantu može dosuditi samo maksimalan iznos na ime pretrpljenih bolova i straha, te svakako i naruženosti koja je jakog stepena, vidljiva svakom i golim okom i u svakom položaju glave i tijela. Dalje, Općinski sud je u pogledu dosuđenih naknada za pretrpljene fizičke bolove (10.000,00 KM), za strah (6.000,00 KM) i naruženost (10.000,00 KM) istakao da ih je dosudio apelantu u skladu s opredijeljenom sudskom praksom, smatrajući da „možda mogu predstavljati malu satisfakciju, malu radost ili možda čak malu nadu u bolje sutra“, pa je ostatak prvoapelantovog zahtjeva odbio kao neosnovan.
13. Pored toga, u pogledu zahtjeva apelantovih roditelja, Općinski sud je istakao da im pripada naknada po osnovu člana 201. stav 1. ZOO za pretrpljene duševne bolove na ime invaliditeta njihovog sina. Prema mišljenju vještaka neuropsihijatra za koji je Općinski sud istakao da ga je u cijelosti prihvatio, oni trpe izrazitu duševnu bol, odnosno „patnje kojim nema kraja“. Imajući u vidu stav sudske prakse, Općinski sud im je dosudio po 20.000,00 KM smatrajući da samo maksimalan iznos može predstavljati bar trenutno zadovoljenje za sve doživljene patnje.
14. Odlučujući o žalbama apelanata i tuženih protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-06-002880 od 9. aprila 2009. godine (ispravljenu rješenjem od 27. aprila 2009. godine) kojom se žalba apelanata djelomično uvažava i prvostepena presuda preinačava tako što su tužene obavezane da apelantu solidarno isplate, na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 135.000,00 KM, te apelantovim roditeljima, na ime naknade nematerijalne štete iznose od po 25.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. februara 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Istom presudom Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i u dijelu koji se odnosi na troškove prvostepenog parničnog postupka, tako što je obavezao tužene da apelantima solidarno isplate iznos od 57.238,00 KM kao i troškove drugostepenog parničnog postupka u iznosu od 6.480,31 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena a žalbe tuženih su odbijene kao neosnovane.
15. Kantonalni sud je istakao da u cijelosti prihvata zaključak Općinskog suda da su tužene po principu objektivne odgovornosti solidarno odgovorne apelantima za nastalu nematerijalnu štetu, u smislu člana 174. ZOO-a. Zatim, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani prigovori o podijeljenoj odgovornosti jer je u vrijeme nesretnog događaja na teritoriji pod kontrolom Armije BiH važila Uredba sa zakonskom snagom o radnoj ratnoj obavezi. To znači, kako je pojasnio Kantonalni sud, da su tužene bile dužne obavljati redovno poslove na obezbjeđenju trafostanica. Također je navedeno da je Općinski sud utvrdio na pouzdan način da je trafostanica bila otvorena i time dostupna djeci koja ne znaju opasnosti od opasne stvari kakva je trafostanica. Kantonalni sud je naglasio da, i po njegovom stavu, ne postoji odgovornost apelantovih roditelja jer se radi o roditeljima srednjeg obrazovnog nivoa pa je pretpostavka da su svoje dijete podučili o normalnim opasnostima, u šta svakako ne spada prostor trafostanice. Bez obzira na ratne okolnosti, kako je dalje naveo Kantonalni sud, apelantovi roditelji nisu bili dužni predvidjeti da će trafostanica biti otključana jer je taj prostor morao biti zaključan i nedostupan mldb. apelantu. Navedeno je da je Općinski sud pravilno zaključio da tužene odgovaraju po principu objektivne odgovornosti, a ukoliko su smatrale da se mogu osloboditi od ove odgovornosti, da su u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), morale dokazati u čemu se tačno sastoje propusti apelantovih roditelja, učinjeni prilikom njegovog odgoja, što je izostalo. Pri tome je Kantonalni sud naglasio da sam rat i ratne okolnosti ne predstavljaju višu silu na osnovu koje se tužene mogu ekskulpirati od odgovornosti. Također je istakao da je notorna činjenica da se za vrijeme ratnog stanja u gradu Sarajevu, i to dijelu grada pod kontrolom Armije BiH, život koliko-toliko normalizovao već nakon prva dva-tri mjeseca, tako da je u junu mjesecu 1992. godine proglašena radna ratna obaveza. Ova radna ratna obaveza podrazumijeva da su sve organizacije značajne za funkcioniranje grada normalno radile i radnici odlazili na posao. U takve organizacije spadaju i tuženi koji su morali raditi, a između ostalog njihov rad je podrazumijevao i obezbjeđenje trafostanica. Kada su tuženi imali spisak trafostanica iz kojih se krade, prije svega, su morali imati spisak trafostanica koje su zaključane i obezbijeđene.
16. Zatim, Kantonalni sud je naveo da smatra da je žalba apelanata u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđenih iznosa za pojedine vidove štete djelomično osnovana. Naime, prema stavu Kantonalnog suda, orijentacioni kriteriji Vrhovnog suda su samo orijentir za odmjeravanje visine naknade nematerijalne štete i nisu formula koja automatizmom služi za dosuđivanje pravične naknade. Slijedom toga, Kantonalni sud je povećao ukupnu naknadu apelantu sa 96.000,00 KM na 135.000,00 KM, a njegovim roditeljima sa od po 20.000,00 KM na iznose od po 25.000,00 KM.
17. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata i tuženih protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 70 0 P 000108 09 Rev od 10. maja 2011. godine kojom se „revizije apelanata i prvotužene djelomično usvajaju“, drugostepena presuda preinačava tako što se tužene obavezuju da isplate apelantu na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 72.000,00 KM, umjesto iznosa od 135.000,00 KM, a apelantovim roditeljima na ime nematerijalne štete zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe iznos od po 15.000,00 KM, umjesto iznosa od 25.000,00 KM, kao i u djelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati, tako da su tužene obavezane da na dosuđene iznose plate zakonsku zateznu kamatu počev od 10. jula 2006. godine, kao dana presuđenja, umjesto od 19. februara 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe, te u dijelu odluke o troškovima prvostepenog postupka tako da se tužene obavezuju da apelantima naknade troškove u iznosu od 40.276,00 KM, umjesto iznosa od 57.238,00 i u dijelu odluke o troškovima žalbenog postupka tako da se tužene obavezuju da apelantima naknade troškove u iznosu od 4.508,90 KM, umjesto iznosa od 6.480,31 KM. U preostalom dijelu revizije su odbijene.
18. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio odluke Općinskog i Kantonalnog suda, razloge koje su naveli ti sudovi za donošenje odluke i pravne osnove na kojima su odluke zasnovane, te navode revizije. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da osnovano apelanti i prvotužena u reviziji navode da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, odlučujući o visini za sve vidove nematerijalne štete, donio svoju odluku. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, s obzirom na činjenična utvrđenja pred Općinskim sudom koja se tiču težine povreda, procenta smanjenja opšte životne aktivnosti, životne dobi apelanta, jačine i trajanja pretrpljenih bolova i straha, te stepena estetskog naruženja, te pravnog stajališta Vrhovnog suda izraženog u orijentacionim kriterijima, pravilno je Općinski sud odlučio kada je apelantu dosudio naknadu za umanjenje opšte životne aktivnosti u iznosu od 70.000,00 KM, za pretrpljene bolove u iznosu od 10.000,00 KM, za pretrpljeni strah u iznosu od 6.000,00 KM i estetsko naruženje u iznosu od 10.000,00 KM, kao i visinu naknade njegovim roditeljima za pretrpljene duševne bolove u iznosu od po 20.000,00 KM.
19. Zatim, Vrhovni sud je istakao je osnovan prigovor tuženih o postojanju podijeljene odgovornosti. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi nisu cijenili da apelantovi roditelji nisu vodili potreban nadzor nad malodobnim sinom, jer su grubim propuštanjem dužne roditeljske pažnje i nadzora doprinijeli nastanku štetnog događaja, odnosno nisu se za svoje mldb. dijete starali onoliko koliko je bilo nužno, pogotovu što se to dogodilo u vrijeme ratnog stanja, kada su u navedenim okolnostima morali pojačati nadzor nad njim. Kako je dalje pojasnio Vrhovni sud, iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je na trafostanici bio postavljen znak „opasno po život“, što je apelant kao dvanaestogodišnjak trebao imati u vidu prije ulaska u trafostanicu. Kako je odredbom člana 192. stav 1. ZOO propisano da oštećenik koji je doprinio nastanku štete ima pravo samo na srazmjernu naknadu, Vrhovni sud je zaključio da je doprinos apelanta, odnosno njegovih roditelja, nastanku štete u procentu od 25%, zbog čega je u tom omjeru i dosudio naknade za nematerijalnu štetu, kako je to navedeno u izreci revizijske presude.
20. Dalje, Vrhovni sud je istakao da prvotužena osnovano revizijom ukazuje da je Kantonalni sud prekoračio tužbeni zahtjev kada je dosudio zakonske zatezne kamate počevši od 19. februara 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe. Kako je pojasnio Vrhovni sud, apelanti su u prvostepenom postupku „podneskom od 15. maja 2003. godine potraživali zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja (10. jula 2006. godine), tako da Kantonalni sud nije mogao dosuditi kamatu od podnošenja tužbe, već od presuđenja“, čime je učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 2. u vezi sa članom 209. ZPP-a, zbog čega je u pogledu zakonske zatezne kamate odlučeno da ona teče od 10. jula 2006. godine pa do isplate. Shodno djelomičnom preinačenju pobijane presude Vrhovni sud je na osnovu odredbe člana 386. stav 2. i člana 387. u vezi s članom 397. stav 2. ZPP-a, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici, odlučio o troškovima parničnog postupka kao što je navedeno u izreci ove presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u skoro identičnim apelacijama ističu da je do povrede navedenih prava došlo jer su redovni sudovi arbitrarno primijenili materijalno pravo. Naime, apelanti opisuju historijat postupka, te ponavljaju navode koje su istakli tokom redovnog postupka a naročito u reviziji. U tom smislu apelanti problematiziraju visinu naknade na ime nematerijalne štete koja im je dosuđena, te ističu da je trebalo da im se dosude traženi iznosi, odnosno da se njihov tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti i umjesto iznosa od 135.000,00 KM obavežu tužene da im isplate traženi iznos od 225.000,00 KM. S tim u vezi, ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava u smislu čl. 200. i 201. ZOO. Smatraju da je sud prilikom odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete trebao imati „mnogo više senzibiliteta“ i osigurati da apelanti ostvare pravo na potpunu i pravičnu novčanu naknadu. Navode da su orijentacioni kriteriji Vrhovnog suda samo okvir za odmjeravanje naknade nematerijalne štete koji treba da pomažu nižestepenim sudovima kod dosuđenja naknade nematerijalne štete, kako bi bila ujednačena sudska praksa, ali i da je svaki slučaj za sebe sui generis. Također, ističu da je u presudi Vrhovnog suda navedeno da se djelomično uvažava revizija apelanata mada je zapravo odbijena u cijelosti, pa ostaje do kraja nejasno kako je i u kojem dijelu uvažena revizija apelanta i ostalih tužitelja. Također, prigovaraju stavu Vrhovnog suda u dijelu kojim je odlučio o podijeljenoj odgovornosti, slijedom čega je Vrhovni sud, kako apelanti smatraju, zauzeo je proizvoljan i neutemeljen stav da je doprinos oštećenog (apelanta) odnosno njegovih roditelja nastanku štete u visini od 25%, zbog čega im je u tom omjeru smanjena naknada za nematerijalnu štetu. Prema njihovom stavu, pravilan je zaključak koji u svojoj presudi iznosi Kantonalni sud da su tužene kao organizacije koje posluju s opasnom djelatnošću objektivno odgovorne za štetni događaj, budući da su bile dužne držati zaključane i nedostupne trafostanice kao opasan prostor preko kojeg se obavlja opasna djelatnost. S tim u vezi, apelanti posebno ističu da je predmetnom odlukom u pobijanom dijelu, tj. smanjivanjem već dosuđene i naplaćene naknade, povrijeđeno i pravo apelanata na mirno uživanje imovine. Apelanti predlažu da Ustavni sud usvoji podnesene apelacije, utvrdi povredu istaknutih prava apelanata i poništi presudu Vrhovnog suda broj 70 0 P 000108 09 Rev od 10. maja 2011. godine te predmet vrati na ponovno odlučivanje. Također, apelanti su postavili i zahtjev za naknadu troškova sastava apelacija u iznosu od po 1.466,98 KM.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude, te da apelantima nisu povrijeđena istaknuta prava.
23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju (broj AP 3675/11) istakao da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i da je na njega pravilno primijenjeno materijalno pravo.
24. Općinski sud je naveo da su osnovi za njegovu odluku navedeni u obrazloženju, te da ostaje kod datog obrazloženja u cijelosti.
25. Prvotužena je istakla da su svi navodi apelanata neosnovani i da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao valjane razloge zbog kojih je dosudio navedene iznose. Pored toga, u pogledu navoda apelanata kojim se osporava usvojeni prigovor podijeljene odgovornosti od 25%, navedeno je da je Vrhovni sud pravilno utvrdio da nižestepeni sudovi nisu cijenili da apelantovi roditelji nisu vodili potreban nadzor nad tada malodobnim sinom, jer su grubim propuštanjem roditeljske pažnje i nadzora doprinijeli nastanku štetnog događaja, odnosno nisu se za svoje malodobno dijete starali onoliko koliko je bilo nužno, pogotovo što se to dogodilo za vrijeme ratnog stanja. Stoga je Vrhovni sud pravilno primijenio odredbu člana 192. stav 1. ZOO-a, po kojoj oštećenik koji je doprinio nastanku štete ima pravo na srazmjerno smanjenu naknadu. Dalje je navedeno da je Vrhovni sud pravilno cijenio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova i to težinu povreda, procenat umanjenja opće životne aktivnosti, životnu dob apelanta, jačinu trajanja pretrpljenih bolova i straha, te stepen estetskog naruženja, dakle sve okolnosti u smislu odredbe člana 200. ZOO koje utiču na visinu naknade nematerijalne štete, te je pravilno cijenio i pravno stajalište Vrhovnog suda izraženo u Orijentacionim kriterijima.
26. Drugotužena je u svojim odgovorima istakla da ostaje kod svih navoda istaknutih u predmetnoj pravnoj stvari kod nižestepenih sudova, kao i kod navoda koje je istakla prvotužena te je ukazala da svi razlozi koje su apelanti istakli u apelacijama predstavljaju ponavljanje navoda koji su već isticani u ranijim postupcima i o kojima su redovni sudovi odlučili u meritumu. Istakla je da apelanti nisu istakli nikakve nove činjenice, niti okolnosti, koje bi ukazivale na eventualnu povredu ljudskih prava i sloboda u smislu navedenih članova Ustava Bosne i Hercegovine.
V. Relevantni propisi
27. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Pretpostavka uzročnosti Član 173 Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174.
(1)Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar dana na privremeno korišćenje Oslobođenje od odgovornosti Člana 177. st. 1.,2. i 3.
(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. (2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
(3) Imalac se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično doprinio nastanku štete.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica te za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu..
(2) Prilikom odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201. st. 1. i 3.
(1) U slučaju smrti nekog lica sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. (3) U slučaju naročito teške invalidnosti ili naročito teške naruženosti nekog lica sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.
VI. Dopustivost
28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000108 09 Rev od 10. maja 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu je punomoćnik apelanata u redovnom postupku primio 18. jula 2011. godine a apelacije su podnesene 15. i 16. septembra 2011. godine. Slijedom toga, proizilazi da su apelacije podnijete u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
35. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama, a naročito presudom Vrhovnog suda, prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, jer smatraju da dosuđeni iznosi naknade nematerijalne štete nisu adekvatno odmjereni u skladu sa zakonom i sudskom praksom, te da je proizvoljnom primjenom prava usvojen prigovor podijeljene odgovornosti.
36. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
38. U konkretnom slučaju, vezano za apelacione navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, dali iscrpne razloge vezane za svoja odlučenja. S tim u vezi Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i estetskog naruženja, a apelantovim roditeljima na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe u iznosima preciziranim u izreci presude Vrhovnog suda, te da su tim povodom u osporenim presudama dati jasni i precizni razlozi za primjenu relevantnih odredaba ZOO, koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke. Pri tom Ustavni sud podsjeća da se iznos naknade nematerijalne štete utvrđuje imajući u vidu specifičnosti svakog slučaja ponaosob ali da se, radi ujednačavanja sudske prakse, suprotno navodima apelanata, u takvim slučajevima kreće u okvirima koje je postavio Vrhovni sud u Orijentacionim kriterijima, koji su primijenjeni i u konkretnom slučaju, kako je i obrazložio Vrhovni sud u svojoj presudi. Ustavni sud, u tom kontekstu, smatra da iz navedenih obrazloženja u vezi s određivanjem visine iznosa naknade nematerijalne štete koja pripada apelantima, nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, kao i da su obrazloženja osporenih odluka u skladu sa standardima Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, nasuprot navodima apelanata, u osporenim odlukama su data obrazloženja kako u pogledu naknade nematerijalne štete zbog umanjenja opće životne aktivnosti tako i zbog pretrpljenih bolova, straha i estetskog naruženja, te u vezi s tim pretrpljenih duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta koje trpe apelantovi roditelji kao i u pogledu načina njihovog utvrđivanja, koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sami po sebi, pa Ustavni sud smatra da navedena obrazloženja u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije.
39. Zatim, u pogledu navoda apelanata o proizvoljnoj odluci Vrhovnog suda u pogledu njihove podijeljene odgovornosti, Ustavni sud smatra da obrazloženje koje je dao Vrhovni sud u tom pogledu nije proizvoljno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud prilikom razmatranja prigovora tuženih u pogledu podijeljene odgovornosti apelanata uzeo u obzir vrijeme u kojem se desio predmetni štetni događaj, zatim pismeno upozorenje o opasnosti koje je bilo na vratima trafostanice koje je apelant kao dvanaestogodišnjak, kako je zaključio Vrhovni sud, trebao imati u vidu. Naročito, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da su apelantovi roditelji, s obzirom na ratno stanje, bili dužni da „pojačaju nadzor“ nad svojim mldb. sinom. S obzirom na navedeno, te okolnost da je Vrhovni sud u svojoj odluci detaljno raspravio prigovore koje apelanti ponavljaju u apelaciji i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanata.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani i na ovakav zaključak ne može utjecati ni činjenica da je naknada koja je dosuđena drugostepenom presudom apelantima već isplaćena.
42. Konačno, u pogledu zahtjeva svih apelanata da im se odrede troškovi nastali podnošenjem apelacija Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije snose isključivo apelanti, kao što ni apelanti ne snose bilo kakve troškove u postupku pred Ustavnim sudom.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da u slučaju apelanata ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu načina na koji je primijenio relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima na predmetnu situaciju, kao i načina na koji je primijenio procesni zakon drugostepeni sud, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
44. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić