Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2435/11 (D. M., J. H., I. D., I. S., E. A., Alija)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Penzija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2435/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2435/11, rješavajući apelaciju Džemala Merdana i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Džemala Merdana, Jusufa Heljića, Ivana Dimkovskog, Ismeta Salčinovića, Ekrema Alihodžića, Alije Lončarića, Hadže Pekušića, Mehmeda Oglečevca, Senada Mikića, Envera Hadžihasanovića, Ibrahima Huskića, Murata Softića, Aziza Kurta, Zahida Hubića, Refika Hajdarevića, Zijada Salihamidžića, Husnije Sejdinovića, Rasima Delića, Dauta Osmanagića, Alage Isakovića, Fikreta Muslimovića, Mevludina Huremovića, Salke Roge, Ismeta Ajkunića, Muhameda Delalića, Kasima Pandžića, Bećira Sedića, Irfana Sulejmanovića, Muhameda Ramića, Mehmeda Alagića, Zuhdije Bašanovića, Halila Brzine, Kemala Hajdarbegovića, Hasiba Zeca, Asima Zeca, Faruka Džonlića, Omera Ključića, Ibre Šeste, Amira Zvizdića, Šefketa Bećirovića, Nedžada Suljića, Asima Džambasovića, Rifata Toskića, Sakiba Mulalića, Mustafe Beganovića, Jusufa Husejnovića, Joze Nišanovića, Seada Arnautovića, Mustafe Husića, Mustafe Šišića, Asima Kamberovića, Avdije Šabanovića, Habiba Idrizovića, Hanife Osmanović, Drage Čevre, Huse Sinanovića, Hazima Najetovića, Mirsada Sarića, Ibre Begagića, Ašira Mehinagića, Mustafe Buze, Jusufa Mušinbegovića, Esada Ahmedovića, Senada Hadžijusufovića, Saliha Fuke, Raifa Imširovića, Fuada Dizdara, Miroslava Milojevića, Refika Spahića, Ramiza Kadrića, Zaima Bešovića, Mensura Đakića, Ismeta Arapčića, Anđelka Makara, Abdulaha Vejzovića, Enesa Fišekovića, Hasana Ibrišimovića, Saliha Jamakovića, Iljke Barića, Himze Pečenkovića, Fadila Hasanagića, Hilmije Suljića, Remzije Šiljka, Envera Beganovića, Ramiza Prljače, Ešrefa Kozarića, Fahrudina Begića, Hakije Čengića, Ferida Lemeša, Asima Šehovića, Midhata Drugovića, Alima Bajramovića, Sulje Imamovića, Ekrema Krdžalije, Fikreta Čuskića, Omera Kadrića, Kemala Hindića, Šefkije Kevrića, Ilijasa Mustafića, Zijada Rujanića, Sakiba Selmanovića, Saliha Malkića, Hilme Kovača, Vahida Karavelića, Muniba Milišića, Mustafe Polutka, Ibrahima Ljubovića i Šerifa Grabovice podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 092576 11 Rev od 5. aprila 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Džemal Merdan, Jusuf Heljić, Ivan Dimkovski, Ismet Salčinović, Ekrem Alihodžić, Alija Lončarić, Hadžo Pekušić, Mehmed Oglečevac, Senad Mikić, Enver Hadžihasanović, Ibrahim Huskić, Murat Softić, Aziz Kurt, Zahid Hubić, Refik Hajdarević, Zijad Salihamidžić, Husnija Sejdinović, Rasim Delić, Daut Osmanagić, Alaga Isaković, Fikret Muslimović, Mevludin Huremović, Salko Rogo, Ismet Ajkunić, Muhamed Delalić, Kasim Pandžić, Bećir Sedić, Irfan Sulejmanović, Muhamed Ramić, Mehmed Alagić, Zuhdija Bašanović, Halil Brzina, Kemal Hajdarbegović, Hasib Zec, Asim Zec, Faruk Džonlić, Omer Ključić, Ibro Šesto, Amir Zvizdić, Šefket Bećirović, Nedžad Suljić, Asim Džambasović, Rifat Toskić, Sakib Mulalić, Mustafa Beganović, Jusuf Husejnović, Jozo Nišanović, Sead Arnautović, Mustafa Husić, Mustafa Šišić, Asim Kamberović, Avdija Šabanović, Habib Idrizović, Hanifa Osmanović, Dragi Čevra, Huso Sinanović, Hazim Najetović, Mirsad Sarić, Ibro Begagić, Ašir Mehinagić, Mustafa Buza, Jusuf Mušinbegović, Esad Ahmedović, Senad Hadžijusufović, Salih Fuka, Raif Imširović, Fuad Dizdar, Miroslav Milojević, Refik Spahić, Ramiz Kadrić, Zaim Bešović, Mensur Đakić, Ismet Arapčić, Anđelko Makar, Abdulah Vejzović, Enes Fišeković, Hasan Ibrišimović, Salih Jamaković, Iljko Barić, Himzo Pečenković, Fadil Hasanagić, Hilmija Suljić, Remzija Šiljak, Enver Beganović, Ramiz Prljača, Ešref Kozarić, Fahrudin Begić, Hakija Čengić, Ferid Lemeš, Asim Šehović, Midhat Drugović, Alim Bajramović, Suljo Imamović, Ekrem Krdžalija, Fikret Čuskić, Omer Kadrić, Kemal Hindić, Šefkija Kevrić, Ilijas Mustafić, Zijad Rujanić, koje zastupaju Ešref Gracić i dr. Dennis Gratz, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 14. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 092576 11 Rev od 5. aprila 2011. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2435/11. Na zahtjev Ustavnog suda od 12. juna 2014. godine, punomoćnici apelanata su 15. jula 2014. godine dopunili apelaciju.

2. Sakib Selmanović, Salih Malkić, Hilmo Kovač, Vahid Karavelić, Munib Milišić, Mustafa Polutak, Ibrahim Ljubović i Šerif Grabovica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 092576 11 Rev od 5. aprila 2011. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2718/11.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 2435/11 i AP 2718/11 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2435/11.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od Federalnog zavoda za mirovinsko/penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: tuženi ili Zavod PIOFBiH) zatraženo je 12. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Vrhovni sud je dostavio odgovore na apelacije 17. juna, a Zavod PIOFBiH 24. juna 2014. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 092576 06 P od 18. decembra 2009. godine (koja je ispravljena Rješenjem broj 65 0 P 092576 06 P od 7. januara 2010. godine, u dijelu odluke o visini iznosa novčane naknade i kamata) obavezan je tuženi da apelantima isplati novčane iznose pobliže navedene u izreci presude za svakog od apelanata, koji predstavljaju razliku između visine penzije koju apelanti primaju i visine penzije koju bi trebali primati pojedinačno za period od 11. maja 2003. godine do 30. septembra 2009. godine, u ukupnom iznosu od 1.775.745,19, računajući i zakonske zatezne kamate u iznosu od 277.195,28 KM, te troškove postupka u iznosu od 25.886,00 KM. Apelantima je odbijen višak tužbenog zahtjeva.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da su apelanti 10. maja 2006. godine podnijeli tužbu protiv tuženog, u kojoj su istakli da su bili u profesionalnoj vojnoj službi u Federalnom ministarstvu odbrane do 2000. godine kada su stekli pravo na starosnu penziju, nakon donošenja Uredbe Vlade Federacije BiH o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika (u daljnjem tekstu: Uredba). Navedeno je da su apelanti u toku 2000. godine od tuženog dobili privremena rješenja kojima im se priznaje pravo na starosnu penziju i određuje njena visina, ali da od početka 2001. godine primaju umanjenu penziju u odnosu na visinu koja je određena u privremenim rješenjima za svakog od njih. Slijedom toga, apelanti su postavili tužbeni zahtjev da sud obaveže tuženog da im ispati novčane iznose koji predstavljaju razliku između visine penzije koju primaju i visine penzije koju bi trebali primati pojedinačno za period od početka 2001. do 30. septembra 2009. godine.

9. Općinski sud je naveo da je tuženi u svom odgovoru, između ostalog, istakao i prigovor apsolutne nenadležnosti suda zato što se, prema odredbi člana 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), prava iz PIO-a ostvaruju u upravnom postupku. Istaknuto je da se, prema odredbi člana 96. Zakona o PIO-u, postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog osiguranja pokreće na zahtjev osiguranika, a da je članom 101. Zakona o PIO-u regulirana zaštita prava osiguranika kod tuženog, a nakon konačnog upravnog akta i sudska zaštita u upravnom sporu. Također, Općinski sud je naveo da je tuženi istakao i prigovor zastare potraživanja u smislu člana 371. u vezi s članom 373. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i da je, u smislu pozitivnih zakonskih i podzakonskih propisa, osporio tužbeni zahtjev kako u pogledu osnova tako i visine, ističući da su apelantima penzije isplaćivane u utvrđenom iznosu od dana priznavanja (2000. godina) do 31. decembra 2000. godine. Navedeno je da je Visoki predstavnik 12. novembra 2000. godine donio Odluku koja je stupila na snagu 19. decembra 2000. godine, a u istom tekstu donesen je i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona PIO-u („Službene novine FBiH“ broj 32/01), kojim su izmijenjeni čl. 50. i 51. Zakona o PIO-u, pa je tuženi bio dužan usklađivanje penzija vršiti mjesečno po potrebi, a na osnovu sredstava osiguranih za isplatu penzija. Tuženi je isplaćivao penzije u umanjenom iznosu do donošenja Uredbe o prestanku važenja Uredbe („Službene novine FBiH“ broj 21/01, u daljnjem tekstu: Uredba o prestanku važenja), koja je stupila na snagu 29. maja 2001. godine, a kojom je prestala da važi Uredba I. Kako je odredbama čl. 2. i 3. Uredbe o prestanku važenja utvrđeno da će se starosna penzija vojnih osiguranika Vojske FBiH koji su ostvarili pravo na starosnu penziju u skladu s Uredbom isplaćivati prema članu 50. stav 3, a u vezi s članom 51. Zakona o PIO-u, to je za apelante od 1. juna 2001. godine određen iznos penzije u visini od 613,00 KM, sa primjenom koeficijenta za obračun penzije od 0,84 %.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je, odlučujući o tužbi apelanata, Općinski sud 5. jula 2007. godine donio presudu kojom je odbio postavljeni tužbeni zahtjev. Međutim, odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Rješenje broj 009-0-GŽ-07-002305 od 11. februara 2009. godine, kojim je žalbu uvažio i prvostepenu presudu ukinuo te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Nakon provedenog ponovnog postupka, Općinski sud je ocijenio provedene dokaze u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da su apelanti tražili naknadu štete kao izgubljenu dobit prema članu 189. stav 3. ZOO-a i to za period od 11. maja 2001. do 30. septembra 2009. godine, za koji im je tuženi isplaćivao penziju u manjem iznosu nego što im je visina penzije utvrđena privremenim rješenjima. Općinski sud je istakao da je nesporno da je Vlada Federacije BiH donijela Uredbu koja je stupila na snagu 24. januara 2000. godine, na osnovu koje su apelanti stekli pravo na starosnu penziju, što je utvrđeno privremenim rješenjima tuženog, te je istim rješenjima apelantima utvrđen mjesečni iznos penzije koju im je tuženi isplaćivao do 31. decembra 2000. godine. Međutim, apelantima je od 1. januara 2001. godine isplaćivana penzija u iznosu manjem nego što im je to utvrđeno privremenim rješenjima, te da se tužbenim zahtjevom traži isplata štete koja predstavlja visinu razlike penzije koju su apelanti primali u odnosu na visini iznosa penzije utvrđene apelantima privremenim rješenjima, a čija visina je određena u skladu s obračunom iz nalaza vještaka finansijske struke Marka Rašića.

11. Općinski sud je naveo da su apelanti, u skladu s članom 376. ZOO-a, izgubili pravo da zahtijevaju da tuženi ispuni obavezu u smislu člana 360. tačka 1. ZOO-a za potraživanja nastala do 11. maja 2003. godine. Dalje, Općinski sud je istakao da je za period od 11. maja 2003. do 30 septembra 2009. godine tužbeni zahtjev osnovan. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je zahtjev apelanata imovinskopravnog karaktera, te je osnovanost zahtjeva tužbe sud ocijenio u smislu člana 189. stav 1. ZOO-a, kojim članom je propisano da oštećenik ima pravo na naknadu obične štete i na naknadu izmakle koristi, dok je odredbom člana 189. stav 3. ZOO-a propisano da se pri procjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Kako je ocjenom podataka iz spisa utvrđeno da je do umanjenja imovine apelanata, umanjenja penzije u odnosu na visinu priznatu privremenim rješenjima, došlo uslijed nepostupanja tuženog u primjeni važećih odredbi Zakona o PIO-u prilikom obračuna visine penzije na način kako je to u svom nalazu i datom mišljenju obrazložio vještak finansijske struke a prihvatio Općinski sud, to u konkretnom slučaju kod tuženog postoji protivpravnost postupanja pri činjenju – obračunu i isplati umanjene penzije. Samim tim, kako je obrazložio Općinski sud, postoji i odgovornost tuženog za nastanak štete zbog umanjenja imovine tužilaca u smislu člana 154. ZOO-a i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Slijedom toga, budući da su u postupku osnov i visina zahtjeva utvrđeni vještačenjem vještaka finansijske struke, to je Općinski sud zaključio da je zahtjev osnovan u visini dosuđenog iznosa naknade za period od 11. maja 2003. do 30. septembra 2009. godine.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 092576 10 Gž od 3. novembra 2009. godine žalbe apelanata i tuženog odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom Kantonalni sud je žalbu tuženog na rješenje o ispravci presude odbio i rješenje potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ocijenio prvostepenu presudu u okviru navoda žalbi i odgovora na žalbe, te člana 221. ZPP, pa je utvrdio da su žalbe neosnovane. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilnom ocjenom provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega primijenio član 154. u vezi s članom 189. ZOO-a i član

6. Evropske konvencije.

13. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani navodi tuženog da ne može biti odgovoran za neisplaćene penzije apelantima, isticanjem da država ima pravo da ograničava prava apelanata u općem interesu, jer je, kako je Kantonalni sud istakao, penzija ekonomski interes apelanata i kao takva predstavlja imovinu apelanata koja je zaštićena članom 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Prema mišljenju Kantonalnog suda, uskraćivanje apelantima prava na isplatu penzija kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju, a koje je prvostepeni sud pravilno prihvatio, bio bi povrijeđen interes pojedinca i ne bi bili postignuti principi proporcionalnosti i ravnoteže. U ovom slučaju, kada bi se štitio opći interes države, kako je naveo Kantonalni sud, apelanti bi bili potpuno uskraćeni u svom pojedinačnom interesu u ostvarivanju svojih prava na penziju i isplatu.

14. Kantonalni sud je naveo da je tačno da je penzijski sistem koncipiran tako da isplata i visina penzija zavisi od punjenja sredstava tuženog i tačno je da na visinu sredstava koja će se sliti u fond tuženog tuženi ne može utjecati. Međutim, kako je dalje istakao Kantonalni sud, prema odredbama Zakona o PIO-u, tuženi je dužan osigurati isplatu prava utvrđenih u tom smislu, te on ne može ni oduzeti ni smanjiti niti ograničiti isplatu penzije apelantima prema članu 3. Zakona o PIO-u. Način na koji tuženi osigurava sredstva za isplatu penzija je reguliran odnosom tuženog i Vlade Federacije BiH koji nema nikakvog utjecaja na ostvarivanja prava apelanata, te da bi apelanti ostvarili svoja prava na mjesečne penzije jedino je bitno da su radne organizacije u kojima su bili zaposleni redovno uplaćivale doprinose za penzijski staž, što u ovoj pravnoj stvari nije dovedeno u pitanje.

15. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 65 0 P 092576 11 Rev od 5. aprila 2011. godine, kojim je reviziju uvažio, nižestepene presude ukinuo i tužbu odbacio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio odluke Općinskog i Kantonalnog suda, te navode revizije. Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da se u ovom sporu radi o formalnim suparničarima, pa iako osporeni dio pravosnažne presude za pojedine apelante ne prelazi iznos od 10.000,00 KM (član 237. stav 2. ZPP), reviziju je izuzetno dopustio i u odnosu na te apelante primjenom člana 237. stav 3. ZPP ocijenivši da bi odlučivanje o reviziji bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima.

16. Vrhovni sud je istakao da u ovom predmetu apelanti traže da im se isplati razlika između visine penzije koju primaju i visine penzije koju bi trebali primati. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da se, prema odredbama člana 7. Zakona o PIO-u, koji je stupio na snagu 31. jula 1998. godine, prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju prema propisima o upravnom postupku, ako tim zakonom nije drugačije određeno. Dalje je navedeno da se, prema odredbama člana 101. stav 1. tog zakona, u postupku za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osigurava zaštita prava osiguranika i korisnika prava u okviru nosioca osiguranja, u skladu s tim zakonom, kao i sudska zaštita. Sudska zaštita se pruža pokretanjem upravnog spora nakon što se iscrpi mogućnost vođenja upravnog postupka u okviru nosioca osiguranja. Dovodeći navedene odredbe u kontekst s predmetnim sporom, Vrhovni sud je naglasio da iz spisa slijedi da apelanti tu mogućnost nisu iscrpili jer umjesto da zbog neisplaćivanja penzije koju bi trebali primati izjave žalbu u upravnom postupku prema odredbama člana 11. stav 3. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) zbog tzv. „šutnje administracije“, oni su 10. maja 2006. godine podnijeli tužbu tražeći isplatu neisplaćenih razlika penzije između penzija koje primaju i penzija koju bi trebali primati za sporni period. Vrhovni sud je istakao da sud u parničnom postupku nije nadležan da odlučuje o takvom zahtjevu. Stoga su nižestepeni sudovi počinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi s članom 16. ZPP kada se nisu proglasili nenadležnim za rješavanje ovog spora. Slijedom toga, kako je zaključio Vrhovni sud, revizija tuženog je osnovana, te je primjenom člana 249. stav 2. ZPP obje nižestepene presude ukinuo i tužbu odbacio. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u skoro identičnim apelacijama ističu da je do povrede navedenih prava došlo jer je Vrhovni sud arbitrarno primijenio pozitivno pravo. Naime, apelanti ističu da je stav Vrhovnog suda da su trebali ishoditi rješenja u upravnom postupku a tek onda pokrenuti sudski postupak neprimjeren stvarnosti, potrebi i zaštiti prava. S tim u vezi, ističu da od završetka rata pa do danas Kantonalni sud ni u jednom upravnom sporu nikada nije ni u jednom sličnom predmetu donio svoju presudu u meritumu, već u pravilu ili potvrdi rješenje ili ga ukine i vrati na ponovni postupak. Dalje, ističu da je prosječno vrijeme trajanja takvog postupka oko šest i više godina, za koje vrijeme tražilac svog prava u upravnom i sudskom sporu izgubi svaku vjeru. Smatraju da je pogrešan stav Vrhovnog suda da se u upravnom postupku ostvaruju prava vezana za penziju, a ne u parničnom postupku. Naglašavaju da su oni već ostvarili svoje pravo, dakle pravo na penziju (imovinu), ali su primali penziju u umanjenom iznosu, neosnovano i nezakonito, te da stoga, kako oni tumače, sudska zaštita nije upravni spor nego mogućnost pokretanja redovnog sudskog postupka. Ističu da su 2008. godine dobili konačna rješenja o njihovoj penziji i to upravo ona rješenja koja su trebala biti donesena kao konačna rješenja u 2000. godini, i to u iznosu na koji su apelanti imali pravo prilikom odlaska u penziju u 2000. godini, tako da apelanti na ta rješenja iz 2008. godine nemaju primjedbi. Naglašavaju da je penzija njihov ekonomski interes i kao takva predstavlja njihovu imovinu, koja je zaštićena članom 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju, rješenje Vrhovnog suda je zauzimanje jednog pravnog stava koji se štetno odražava na njihova imovinska prava. Smatraju da je u slučaju kada je sporno postojanje nekog prava da se to pravo koje je sporno ne može ostvarivati u izvršnom postupku, nego samo u redovnom, parničnom postupku. Na kraju, apelanti naglašavaju da su onemogućeni da u redovnom, sudskom i parničnom postupku ostvare svoje pravo i da na neki drugi način ne mogu ostvariti svoje pravo.

18. Osim toga, i u apelaciji broj AP 2718/11 apelanti su istakli da je odluka Vrhovnog suda nezakonita. Naglasili su da se Vrhovni sud nije uopće upuštao u meritum odnosno u suštinu prava apelanata, odnosno da li i zašto im je tuženi uskratio isplatu stečenih prava po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja, nego da je iz formalnopravnih razloga ukinuo nižestepene presude, kojima je utvrđena obaveza isplate apelantima nezakonito obustavljene isplate stečenih penzija. Prema stavu apelanata, ključno je da oni imaju pravo na isplatu utuženih potraživanja po osnovu ostvarenih penzija od tuženog i, kako oni ističu, nebitno je kojim postupkom su zahtijevali ostvarivanje toga prava. Nesporno je utvrđeno, kako apelanti tvrde, na osnovu dokaza koji su analizirani i prihvaćeni u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, da je tuženi nezakonito propustio apelantima isplatiti značajan dio penzijskih primanja u utuženom periodu, te da je utvrđeno o kojim se iznosima radi, jer je vještačenjem vještaka finansijske struke to nedvosmisleno izračunato. Na taj nalaz čak ni PIO nije imao primjedbi. Smatraju da bi im i u upravnom postupku sigurno sve to bilo utvrđeno i priznato. Ako bi se u ovom slučaju prihvatilo stanovište apelacijom osporene revizione odluke, odnosno ako bi se štitio interes države zbog nepridržavanja forme postupka odnosno vrste postupka, apelanti bi bili potpuno uskraćeni u svom pojedinačnom interesu u ostvarivanju svojih prava na penziju i isplatu penzija.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, te da apelantima nisu povrijeđena istaknuta prava.

20. Zavod PIOFBiH je u svom odgovoru istakao da je neprihvatljiva argumentacija apelanata da sudska zaštita koja se građanima osigurava kroz mogućnost podizanja tužbe u upravnom sporu ne znači i pristup sudu. Naime, iz odredbi Zakona o upravnim sporovima je vidljivo da se upravni spor pokreće tužbom, da o tužbi odlučuje sud koji spor rješava presudom. Navedeno je da u postupku ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja po pravilima upravnog postupka građani imaju na raspolaganju efektivne pravne lijekove u smislu mogućnosti podnošenje zahtjeva u upravnom postupku, podnošenja žalbe nosiocu osiguranja, pokretanje upravnog spora, podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke. Dalje je navedeno da je nesporno da je tužbeni zahtjev apelanata ustvari zahtjev za ostvarivanje prava penzijskog i invalidskog osiguranja, te da suština njihovog zahtjeva nije pravo na penziju kao takvo već visina penzije. Navedeno je da su odredbama čl. 50. i 51. Zakona o PIO-u propisani iznosi najviše penzije i usklađivanje penzija prema raspoloživim sredstvima, način usklađivanja, utvrđivanje isplatnih koeficijenata, a te odredbe se primjenjuju na sve penzije bez izuzetka. Imajući u vidu da je visina penzije promjenjiva kategorija, vezana za količinu prikupljenih sredstava i da je maksimalan iznos penzije koji se može isplatiti određen zakonom, to apelanti nisu mogli imati legitimno očekivanje da će im se isplatiti veći iznos penzije, tj. nisu stekli apsolutno pravo na određeni iznos, pa se ne može govoriti o šteti na njihovoj imovini. Tuženi navodi da je u svemu postupao kao institucija koja je zakonom ovlaštena da direktno provodi propise o penzijskom i invalidskom osiguranju.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/08, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja se ostvaruju po propisima o upravnom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 51.

Usklađivanje penzija utvrđenih u skladu sa odredbama ovog zakona vrši se mjesečno po potrebi, na osnovu sredstava dodijeljenih za isplatu penzija.

Ukoliko penzijska sredstva koja posjeduje nosilac osiguranja (u daljem tekstu:

raspoloživa sredstva) nisu jednaka troškovima, što podrazumijeva administrativne troškove i penzije u iznosu utvrđenom u skladu sa ovim zakonom za mjesec za koji se vrši isplata penzija (u daljem tekstu: troškovi), vrši se ponovni obračun penzija tako što se iznos penzija za taj mjesec množi dolje utvrđenim koeficijentom.

U slučaju da su raspoloživa sredstva manja od troškova, koeficijent iz stava 2. ovog člana utvrđuje se tako što se sredstva potrebna za administrativne troškove i sredstva potrebna za isplatu svih penzija do minimalnog iznosa za taj mjesec oduzimaju od raspoloživih sredstava. Iznos potreban za isplatu minimalnog iznosa penzija svim penzionerima utvrđuje se množenjem broja korisnika penzijskog osiguranja sa minimalnom penzijom. Iznos koji se dobije kada se administrativni troškovi i penzije do minimalnog iznosa oduzmu od raspoloživih sredstava za taj mjesec dijeli se iznosom potrebnim da se izvrši isplata svim penzionerima u tom mjesecu, na osnovu penzije u iznosu utvrđenom u skladu sa ovim zakonom, nakon oduzimanja administrativnih troškova i iznosa potrebnog za isplatu minimalnih penzija svim penzionerima.

Kada su raspoloživa sredstva manja od troškova, sve penzije osim minimalne penzije množe se koeficijentom iz stava 3. ovog člana. Koeficijent se primjenjuje na razliku između svake pojedine penzije u iznosu utvrđenom u skladu sa ovim zakonom za mjesec za koji se vrši isplata penzija i minimalnog iznosa penzije.

U slučaju da su raspoloživa sredstva veća od troškova, koeficijent iz stava 2. ovog člana utvrđuje se oduzimanjem sredstava potrebnih za administrativne troškove od raspoloživih sredstava. Iznos koji se dobije oduzimanjem administrativnih troškova od raspoloživih sredstava dijeli se sa iznosom potrebnim da se izvrši isplata svim penzionerima u tom mjesecu, na osnovu penzije u iznosu utvrđenom u skladu sa ovim zakonom, nakon oduzimanja administrativnih troškova.

Kada su raspoloživa sredstva veća od troškova koeficijent se odnosi na sve penzije. Svaka pojedina penzija utvrđena u skladu sa ovim zakonom množi se sa koeficijentom iz stava 5. ovog člana.

Član 96. stav 1.

Postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće se na zahtjev osiguranika.

Član 101.

U postupku za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osigurava se zaštita prava osiguranika i korisnika prava u okviru nosioca osiguranja, u skladu sa ovim zakonom, kao i sudska zaštita.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16. st. 1. i 2.

(1) Sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.

(2) Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

23. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Radi ostvarivanja sudske zaštite prava građana […] u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) […] i radi osiguranja zakonitosti, sudovi u upravnim sporovima odlučuju o zakonitosti akata kojima organi uprave i službe za upravu u općini i gradu (u daljnjem tekstu: služba za upravu), odnosno privredna i druga društva, ustanove i druga pravna lica koja imaju javna ovlaštenja (u daljnjem tekstu: institucije koje imaju javna ovlaštenja) rješavaju o pravima i obavezama pojedinaca i pravnih lica u pojedinačnim upravnim stvarima.

Član 33.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar.

U slučaju iz stava 2. ovog člana sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća ili preko drugog suda. Na raspravu se poziva i stranka. […] Član 34.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.

Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt. Član 36. st. 3. i 4.

Ako se tužba uvažava presudom se upravni akt poništava i rješava upravna stvar u slučajevima iz člana 33. st. 1. i 2. ovog Zakona i drugim slučajevima predviđenim ovim Zakonom. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt.

Kad je tužba podnesena na osnovu člana 20. ovog Zakona, a sud nađe da je opravdana, presudom će uvažiti tužbu i odrediti u kojem smislu će nadležni organ donijeti rješenje.

24. U Zakonu o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 11. stav 3.

(3) Pod uvjetima iz ovog zakona stranka ima pravo žalbe i kad prvostepeni organ nije u određenom roku donio rješenje o njenom zahtjevu.

Član 18. stav 1.

(1) Stvarna nadležnost za rješavanje u upravnom postupku određuje se po propisima kojima se uređuje određena upravna oblast ili po propisima kojima se određuje nadležnost pojedinih organa.

VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 092576 11 Rev od 5. aprila 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje su punomoćnici apelanata u redovnom postupku primili 12. maja 2011. godine, a apelacije su podnesene 14. juna i 6. jula 2011. godine. Slijedom toga, proizlazi da su obje apelacije podnijete u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelanti osporavaju Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 092576 11 Rev od 5. aprila 2011. godine tvrdeći da su im tim rješenjem povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene pozitivnih propisa jer smatraju da je Vrhovni sud „nezakonito“ postupao kad je odbacio njihovu tužbu.

33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, dao iscrpne razloge vezane za svoje odlučivanje. S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima da sud u redovnom postupku nije nadležan da odlučuje o postavljenom tužbenom zahtjevu apelanata zbog čega je njihovu tužbu, u skladu s odredbama čl. 16. i 209. ZPP, odbacio. Naime, kako proizlazi iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda, apelanti su svoja prava trebali tražiti u upravnom postupku, pa onda, eventualno, ukoliko bi bili nezadovoljni donesenim odlukama u upravnom postupku pokrenuti sudski postupak – upravni spor.

36. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 7. Zakona o PIO-u propisano da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju prema propisima o upravnom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 96. stav 1. Zakona o PIO-u propisano da se postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće na zahtjev osiguranika, a da je članom 101. tog zakona propisano da se u postupku za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osigurava zaštita prava osiguranika i korisnika prava u okviru nosioca osiguranja, u skladu s ovim zakonom, kao i sudska zaštita. Dakle, u skladu sa citiranim odredbama Zakona o PIO-u, kako je Vrhovni sud to i utvrdio, apelanti su trebali kod nosioca osiguranja odnosno tuženog pokrenuti upravni postupak kojim bi tražili ostvarivanje, kako oni smatraju, svog prava na isplatu penzije u visini koja je određena u privremenim rješenjima, te na taj način omogućiti nosiocu osiguranja da o njihovom zahtjevu odluči, nakon čega bi imali daljnju mogućnost podnošenja pravnog lijeka protiv odluke kojom bi eventualno bili nezadovoljni a tek onda, dakle na trećoj instanci, i pokretanje upravnog spora, odnosno sudske zaštite. Umjesto toga, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, apelanti su, mada je citiranim odredbama Zakona o PIO-u decidirano propisano da se prava iz PIO-a ostvaruju u upravnom postupku, pokrenuli redovan sudski postupak koji je u konačnici rezultirao osporenim rješenjem.

37. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da sud u upravnom sporu, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o upravnom sporu (u daljnjem tekstu: ZUS), utvrđuje zakonitost donesenog upravnog akta, te s tim vezi ima mogućnost da poništi osporeni upravni akt, sam riješi upravnu stvar (član 33) ili ukoliko utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, da ga poništi (član 34). Ustavni sud primjećuje da apelanti potpuno paušalno, bez bilo kakve dokazima potkrijepljene argumentacije, ističu da Kantonalni sud u upravnom sporu ne odlučuje meritorno. Međutim, Ustavni sud smatra da je, u smislu odredbe člana 6. Evropske konvencije, ključno da redovni (Kantonalni) sud ima mogućnost da u upravnom sporu utvrdi zakonitost ispitivanog akta, te da, u smislu citiranih odredbi ZUS-a, u upravnom sporu i meritorno odluči.

38. Ustavni sud, u tom kontekstu, smatra da iz navedenog obrazloženja u vezi sa apsolutnom nenadležnošću suda u redovnom postupku nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, kao i da je obrazloženje osporene odluke u skladu sa standardima Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno navodima apelanata, u osporenoj odluci je dato obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, pa Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud podsjeća i na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi već odlučivao o sličnom pravnom pitanju i da je tim povodom donio odluku u predmetu broj AP 1951/06 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1951/06 od 17. novembra 2008. godine). U tom predmetu Ustavni sud je odbacio kao prima facie apelaciju podnesenu protiv odluka redovnih sudova kojim je tužba koja je podnesena zbog ostvarivanja prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja odbačena, zbog stvarne nenadležnosti suda. U toj odluci, Ustavni sud je ukazao na odredbe čl. 7, 96. i 101. Zakona o PIO-u kojima je propisano da se postupak za ostvarivanje prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja pokreće na zahtjev osiguranika i da se prava ostvaruju prema propisima o općem upravnom postupku, te je zaključio da je pravilan stav redovnih sudova da predmetni postupak ne spada u nadležnost sudova već upravnih organa.

40. S obzirom na navedeno, a uzimajući u obzir i citiranu praksu, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na štetu apelanata, te da su apelanti, zbog svojih propusta, onemogućeni da sud meritorno odluči o njihovom zahtjevu u zakonom propisanoj proceduri.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenog prava u suštini vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o PIO-u i ZPP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2435/11 (D. M., J. H., I. D., I. S., E. A… | Sudska praksa | Aktio