Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2122/11 (S. H., A. H. i A. R.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku · čl. 7
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-2122/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2122/11, rješavajući apelaciju Samije Haljeta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 2. i 3. tačka c), člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Samije Haljeta, Amela Haljete i Amele Rizvanović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku:
- u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000157 09 Rev od 24.
marta 2011. godine, i
- u postupku koji je okončan Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 036585 06 P od 6. jula 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Samije Haljeta, Amela Haljete i Amele Rizvanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000157 09 Rev od 24. marta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-000370 od 28. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-747/02 od 17. novembra 2006.
godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Samije Haljeta, Amela Haljete i Amele Rizvanović zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 052139 08 I.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samije Haljeta, Amela Haljete i Amele Rizvanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 253 od 7. maja 2008.
godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-555/04 od 23.
decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Samija Haljeta, Amel Haljeta i Amela Rizvanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva podnijeli su 18. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 118-0-Rev-06-000 253 od 7. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-555/04 od 23. decembra 2005. godine, Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 70 0 P 000157 09 Rev od 24. marta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000370 od 28. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-747/02 od 17. novembra 2006. godine.
2. Apelanti također smatraju da postupak izvršenja prema Rješenju Osnovnog suda broj 71 0 I 052139 08 I od 23. marta 2011. godine nije okončan.
3. Apelanti ukazuju i na nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 036585 06 P.
4. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom se zabranjuje izvršenje Odluke Općinskog suda broj P-747/02 od 17. novembra 2006. godine predajom u posjed predmetnih nekretnina u Sarajevu slijednicima M. F. do donošenja odluke naslovljenog suda o apelaciji ili do izvršenja Odluke Osnovnog suda broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
5. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2122/11 od 29. juna 2011. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
6. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), te člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Osnovnog suda zatraženo je u periodu od 27. maja 2011. godine do 14. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
7. Vrhovni sud je odgovor dostavio 3. juna 2011. godine, Kantonalni sud 10. juna 2011. godine, Općinski sud 7. jula 2011. godine, a Osnovni sud 6. juna 2011. godine i 25. aprila 2011. godine.
8. Ustavni sud je 14. aprila 2014. godine od Osnovnog suda zatražio da dostavi na uvid spise broj 71 0 I 052139 08 I i broj 71 0 P 036585 06 P, što je i učinjeno 25. aprila 2014. godine, odnosno 5. maja 2014. godine. Nakon ostvarenog uvida spisi su vraćeni Osnovnom sudu 26. juna 2014. godine.
III.Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
a) Presude donesene pred redovnim sudovima Republike Srpske
10. Presudom Osnovnog suda broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine utvrđeno je da je ništavan ugovor o prodaji nekretnina zaključen 15. juna 1994. godine i ovjeren 17. juna 1994. godine u Osnovnom sudu pod brojem Ov-I-2147/94, između tužioca N. H. (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) i tužene P. K., čiji su predmet bile nekretnine bliže označene u izreci ove presude, te je obavezana tužena da predniku apelanata preda u posjed nekretnine, slobodne od lica i stvari, i da trpi uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Istom presudom obavezan je prednik apelanata da tuženoj, na ime vraćanja kupoprodajne cijene, isplati iznos od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. juna 1994. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu (do traženih 60.000,00 KM) protivtužbeni zahtjev odbijen. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove spora.
11. Presudom Okružnog suda broj Gž-555/04 od 23. decembra 2005. godine žalba prednika apelanata je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o zateznoj kamati, tako da je prednik apelanata obavezan da tuženoj, na glavno potraživanje od 40.000,00 KM, isplati zateznu kamatu prema kamatnoj stopi koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale na DM valutu na štedne uloge po viđenju, za period od 17. juna 1994. godine do 18. maja 2001. godine. U ostalom dijelu žalba prednika apelanata je odbijena, kao i žalba tužene u cjelini i prvostepena presuda u odnosnom dijelu potvrđena.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 253 od 7. maja 2008. godine djelimično je uvažena revizija prednika apelanata i nižestepene presude su preinačene u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu koji se odnosi na zateznu kamatu, tako da je odbijen zahtjev tužene za plaćanje zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 40.000,00 KM za period od 17. juna 1994. godine do predaje u posjed predmetnih nekretnina tužiocu.
13. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1483/09 od 12. januara 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelantice Samije Haljeta protiv Presude Vrhovnog suda RS broj 118-0-Rev-06-000 253 od 7. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda broj Gž-555/04 od 23. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
b) Presude donesene pred redovnim sudovima Federacije BiH
14. Presudom Općinskog suda broj P-747/02 od 17. novembra 2006. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca M. F., kojim je utvrđeno da je ništavan ugovor o zamjeni nekretnina čiji su predmet bile nekretnine bliže označene u izreci ove presude, sačinjen 17. maja 1994. godine u Palama, broj 2552/94 od 16. maja 1994. godine, ovjeren u SO Pale, između tužioca i prednika apelanata, te je prednik apelanata obavezan da tužiocu M. F. preda kuću sa garažom i okućnicom koje su u posjedu prednika apelanata, slobodnu od lica i stvari, te da tužiocu M. F. na ime troškova postupka isplati označeni iznos u roku od 30 dana, sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Prvostepenom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev prednika apelanata kojim je tražio da se obaveže tužilac M. F. da mu istovremeno preda njegove nekretnine u Banjoj Luci bliže označene u izreci presude.
15. Iz obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora bilo utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 17. maja 1995. godine između tužioca M. F. i prednika apelanata. Općinski sud je zaključio da navedeni ugovor ima formalne nedostatke jer potpisi ugovarača nisu bili ovjereni na propisani način i pred nadležnim organom, u smislu člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list RBiH“ broj 18/94). Dalje, ukazano je na to da ugovor o zamjeni nekretnina, s obzirom na okolnosti u kojim je zaključen, ne odgovara pravoj volji stranaka, odnosno da volja stranaka nije bila usmjerena niti jasno izražena da žele zaključenje ugovora o zamjeni nekretnina, a na čije sklapanje su očigledno utjecale i ratne okolnosti. Shodno navedenom, zaključeno je da je ugovor o zamjeni ništavan, u smislu čl. od 103. do 110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
16. Općinski sud je ukazao na član 104. ZOO-a kojim je regulirano da je svaka strana dužna vratiti ono što je primila po osnovu ništavnog ugovora. Općinski sud se pozvao na Presudu Osnovnog suda broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev prednika apelanata i poništen ugovor o kupoprodaji zaključen između prednika apelanata i tužene P. K., kojom je tužena P. K. obavezana da predniku apelanata preda nekretnine u Banjoj Luci, a prednik apelanata da joj isplati iznos od 40.000,00 KM. Ukazano je na to da je u postupku pred Osnovnim sudom donijeta pravosnažna i izvršna sudska odluka koja kao takva djeluje prema svima, a posebno prema strankama. Općinski sud je istakao da nije mogao prihvatiti kao bitne za odlučivanje tvrdnje prednika apelanata da je novac od prodaje njegove nekretnine u Banjoj Luci primio tužiočev sin R. F. a ne on, s obzirom na to da su ovi navodi već ocijenjeni pred Osnovnim i Okružnim sudom. Također, ukazano je na to da nisu postojali razlozi za prekid ovog postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda RS o izjavljenoj reviziji, jer je u postupku koji je vođen pred Osnovnim i Okružnim sudom donijeta pravosnažna i izvršna presuda čije izvršenje nije odlagalo ulaganje revizije kao vanrednog pravnog lijeka. Najzad, Općinski sud je zaključio da je pitanje reguliranja vraćanja uzetog novca između prednika apelanata i R. F., tužiočevog sina, nezavisno od ove parnice, te da prednik apelanata povrat ovog novca može tražiti podnošenjem posebne tužbe, a što je već i učinio podnošenjem regresne tužbe 27. februara 2006. godine u Osnovnom sudu. Na osnovu svega navedenog, Općinski sud je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev u onom dijelu u kojem je moguća restitucija, te predniku apelanata naložio da preda tužiocu M. F. nekretnine u Sarajevu, bliže označene u izreci presude, a za koje je u toku postupka utvrđeno kao nesporno da ih drži prednik apelanata, odnosno njegovi nasljednici. U odnosu na zahtjev prednika apelanata da mu tužilac M. F. istovremeno preda nekretnine u Banjoj Luci, istaknuto je da tužilac M. F. nije u njihovom posjedu, niti je ikad bio, već da je u njihovom posjedu P. K. Ukazano je i na to da je predniku apelanata ulazak u posjed navedenih nekretnina već omogućen pravosnažnom presudom Osnovnog suda uz istovremenu isplatu 40.000,00 KM P. K. Činjenica da je iznos od 40.000,00 KM primio R. F., tužiočev sin, a ne prednik apelanata već je ocijenjena u postupku koji se vodio u sudovima u Banjoj Luci i ne oslobađa obaveze prednika apelanata da ovaj iznos plati P. K., a sve kako bi ušao u posjed svojih nekretnina u Banjoj Luci. Na osnovu navedenog odbijen je protivtužbeni zahtjev prednika apelanata.
17. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-07-000370 od 28. januara 2009. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantice Samije Haljeta i tužioca M. F., te prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti.
18. Kantonalni sud se saglasio sa razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda u pogledu ništavnosti ugovora o zamjeni nekretnina, te dodao da je ovaj ugovor ništavan i shodno članu 21a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti. Kantonalni sud se saglasio sa zaključkom Općinskog suda da ništavan ugovor za posljedicu ima vraćanje onog što je u skladu s njim primljeno. S obzirom na to da ugovor o zamjeni nije sadržao odredbe o cijeni niti je prema njemu bilo novčanih davanja između prednika apelanata i tužioca M. F., ništavnost ugovora je mogla imati za posljedicu samo vraćanje zamijenjenih nekretnina. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev prednika apelanata za predaju u posjed njegovih nekretnina u Banjoj Luci. S tim u vezi je ukazano na to da se, shodno članu 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, ostvarivanje prava na povrat stvari može ostvarivati samo od posjednika te stvari. Dalje, ukazano je na to da se tužilac M. F. u trenutku postavljanja protivtužbenog zahtjeva prednika apelanata nije nalazio u posjedu njegovih nekretnina, kao i da se radi o istim nekretninama u pogledu čije predaje u posjed je prednik apelanata uspio u postupku koji je vodio pred sudovima u Banjoj Luci. U pogledu isplate iznosa od 40.000,00 KM, ukazano je na to da prednik apelanata nije mogao zahtijevati taj iznos u ovom postupku jer on nije predstavljao iznos razlike cijene zamijenjenih nekretnina prema ugovoru o zamjeni, kao i zbog činjenice da je prednik apelanata podnio regresnu tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci 23. marta 2006. godine protiv tužiočevog sina R. F. radi isplate navedenog iznosa. Najzad, u pogledu navoda prednika apelanata da je prvostepeni sud nezakonito odbio da kao svjedoka sasluša R. F., tužiočevog sina, koji živi u Hrvatskoj, Kantonalni sud je istakao da je ovaj svjedok pristupio na ročište za glavnu raspravu koje je održano 26. aprila 2005. godine, koja je odložena zbog bolesti punomoćnika tužioca M. F., da se ovaj svjedok nije odazivao na sljedeće pozive, te da je punomoćnik prednika apelanata 17. oktobra 2006. godine povukao prijedlog za saslušanje ovog svjedoka.
19. Vrhovni sud FBiH je Presudom broj 70 0 P 000157 09 Rev od 24. marta 2011. godine odbio kao neosnovanu reviziju prednika apelanata protiv presude Kantonalnog suda.
20. Vrhovni sud je istakao da su nedopušteni revizioni navodi prednika apelanata da su učinjene povrede odredaba postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer nižestepeni sudovi, usvajajući tužbeni zahtjev tužioca M. F. da mu se vrate njegove nekretnine, nisu istovremeno odlučili da se predniku apelanata vrate njegove nekretnine. S tim u vezi, Vrhovni sud FBiH je najprije naglasio da ovaj navod ne ukazuje na povredu niti jedne odredbe ZPP, već da se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer se njime osporava stav nižestepenih sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva, te neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva. Dalje, ukazano je na to da je prvostepeni sud utvrdio pravno relevantne činjenice za presuđivanje, s kojim se saglasio kao pravilnim i drugostepeni sud. Zbog toga su, u skladu s članom 240. stav 2. ZPP, ocijenjeni kao nedopušteni revizioni prigovori kojim je osporavana pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na posjedovanje nekretnine prednika apelanata, postojanje volje kod zaključenja spornog ugovora prednika apelanata i njegovog prisilnog davanja potpisa prilikom prodaje nekretnina trećem licu, kao i tvrdnje da je drugostepeni sud pogrešno ocijenio dokaze, a što, prema mišljenju prednika apelanata, predstavlja povredu člana 8. ZPP. U vezi s tim je ukazano na to da drugostepeni sud nije ni primjenjivao navedenu odredbu, već je to učinio prvostepeni sud, a prema članu 240. stav 1. tačka 1. ZPP revizija se može izjaviti samo zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom. S obzirom na to da pred drugostepenim sudom nije otvarana rasprava prema odredbi člana 217. stav 2. ZPP, to ovaj sud nije mogao ni počiniti povredu člana 8. ZPP. Dalje, ukazano je na to da za ocjenu da li je tužilac M. F. u obavezi istovremeno predati predniku apelanata njegove nekretnine nije potrebno čekati okončanje revizionog postupka (pred Vrhovnim sudom RS) po pravosnažnoj presudi kojom je utvrđena ništavnost ugovora između prednika apelanata i tužene P. K. kojoj je naloženo da nekretnine vrati predniku apelanata. Također, ukazano je na to da su nižestepeni sudovi ocjenu ovog pitanja dali na osnovu pravilne ocjene dokaza, utvrdivši da tužilac nije u posjedu nekretnina prednika apelanata i da zbog toga ne može biti obavezan na predaju nekretnina tuženom. Vrhovni sud FBiH je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, tj. član 103. ZOO-a i član 21a. Zakona o prometu nepokretnosti, a na osnovu čega su usvojili tužbeni zahtjev tužioca M. F. i utvrdili da je ugovor o zamjeni nekretnina ništavan. Najzad, neosnovanim je ocijenjen i revizioni navod da je ništavnost ugovora o zamjeni utvrđena u korist tužioca M. F. a na štetu prednika apelanata jer je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev za istovremenu predaju njegovih nekretnina. Vrhovni sud je istakao da nije pogrešno primijenjen član 104. stav 1. ZOO-a jer on ne isključuje primjenu člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima prema kojoj vlasnik može tužbom tražiti od posjednika povrat individualno određene stvari, uz dokaz da ima pravo vlasništva na stvari i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti određenog lica. U konkretnom slučaju, nižestepeni sudovi su utvrdili da je o predaji nekretnina predniku apelanata odlučeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda, kao i da tužilac M. F. ovu nekretninu nikad nije ni zaposjeo. Također, ukazano je na to da na drugačiju odluku u ovom predmetu ne utječe ni činjenica da je P. K. kao kupac kupoprodajnu cijenu za nekretninu prednika apelanata isplatila tužiočevom sinu R. F. jer su nižestepeni sudovi utvrdili da je R. F. novac primio po nalogu prednika apelanata, kao i da je prednik apelanata protiv njega podnio tužbu Osnovnom sudu radi vraćanja tog iznosa. Na osnovu navedenog zaključeno je da nisu postojali uvjeti iz člana 104. stav 1. ZOO-a da se tužilac M. F. obaveže da preda nekretnine predniku apelanata.
c) Izvršni postupak u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 052139 081 I
21. Osnovni sud je, na prijedlog apelanata, Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 052139 081 I od 23. marta 2011. godine dopustio izvršenje Presude istog suda broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine, te naložio tuženoj, a sada izvršeniku P. K., da apelantima preda u posjed bliže označene nekretnine, najkasnije u roku od osam dana od dana prijema ovog rješenja. Izvršeniku P. K. je naloženo da apelantima nadoknadi i troškove izvršenja. Najzad, prihvaćen je i prijedlog apelanata da se radi namirenja troškova izvršnog postupka odredi pljenidba, procjena i prodaja izvršenikovih pokretnih stvari.
22. Osnovni sud je u dopisu od 23. marta 2011. godine apelantima ukazao na to da su presudom čije su izvršenje zatražili obavezani da izvršeniku P. K. isplate 40.000,00 KM, pa da su dužni u roku od 15 dana od dana prijema ovog dopisa, a shodno članu 31. Zakona o izvršnom postupku, dostaviti dokaz da su na depozit ovog suda uplatili navedeni novčani iznos, uz napomenu da će postupak izvršenja biti obustavljen ako u ostavljenom roku ne bude dostavljen traženi dokaz.
23. Izvršenik je 29. marta 2011. godine protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor.
24. Apelanti su 6. aprila 2011. godine uplatili iznos od 40.000,00 KM na depozit Osnovnog suda.
25. Osnovni sud je zaključkom od 18. maja 2011. godine odredio provođenje rješenja o izvršenju za 8. juni 2011. godine.
26. Iz zapisnika o izvršnoj radnji sačinjenog 8. juna 2011. godine, na kojem su svojeručni potpisi apelanta Amela i apelantice Amele, proizlazi da im je nekretnina predana u posjed.
27. Izvršenik je 9. juna 2011. godine obavijestio Osnovni sud da povlači prigovor protiv rješenja o izvršenju.
28. Osnovni sud je zaključkom od 14. decembra 2011. godine, shodno članu 8. stav 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), pozvao apelante da dostave prijedlog kojim će predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja u odnosu na troškove izvršenja u označenom novčanom iznosu, s obzirom na to da izvršenje zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika nije bilo moguće jer prilikom predaje u posjed nekretnine nisu zatečene pokretne stvari izvršenika koje bi mogle biti predmet zapljene i prodaje.
29. Apelanti su novi prijedlog dostavili 3. januara 2012. godine predlažući da se izvrši pljenidba, procjena i prodaja pokretnih stvari P. K. na adresi lica sa kojim izvršenik živi u zajedničkom domaćinstvu.
30. Osnovni sud je zaključkom od 12. septembra 2012. godine ponovo pozvao apelante da dostave sudu podatke o pokretnoj imovini kojom raspolaže izvršenik. U obrazloženju zaključka je ukazano na to da je službeno lice suda 27. jula 2012. godine na licu mjesta utvrdilo da je izvršenik odselio sa adrese koju su apelanti naveli u svom prijedlogu od 3. januara 2012. godine, odnosno da na ovoj adresi nikad nije bio ni prijavljen i da se nalazi u Domu za stare u Modriči.
31. Apelanti su 24. septembra 2012. godine obavijestili sud da je izvršenik svu svoju imovinu prenio u vlasništvo sina, te da je uživalac lične penzije. Također, obavijestili su sud da su provjerili i utvrdili da se izvršenik ne nalazi u Domu za stare u Modriči.
32. Osnovni sud je zaključkom od 26. marta 2013. godine pozvao izvršenika da ga obavijesti o pokretnoj i nepokretnoj imovini kojom raspolaže, te novčanim sredstvima i depozitima, uz upozorenje da će mu biti izrečena novčana kazna u smislu člana 37. stav 5. u vezi s članom 17. ZIP-a, te je upozoren da, shodno članu 37. stav 6. istog zakona, može krivično odgovarati za davanje lažnog iskaza ako navede nepotpune ili netačne podatke.
33. Osnovni sud je zaključkom od 5. augusta 2013. godine apelante ponovno pozvao da sudu dostave podatke o izvršenikovoj imovini. U obrazloženju je ukazano na to da je zaključkom naloženo izvršeniku da dostavi tražene podatke, da je zaključak primila izvršenikova snaha, ali da podaci nisu dostavljeni.
34. Osnovni sud je 4. oktobra 2013. godine obavijestio apelante da nije u mogućnosti saznati podatak da li izvršenik ostvaruje penziju u Fondu PIO jer u spisu nema njegovog matičnog broja. Istog dana Osnovni sud se obratio i Fondu PIO tražeći da ih obavijesti da li se izvršenik nalazi u njihovoj evidenciji.
35. Apelanti su 11. oktobra 2013. godine dostavili izvršenikov jedinstveni matični broj.
36. Osnovni sud je 29. novembra 2013. godine Fondu PIO dostavio izvršenikov jedinstveni matični broj.
37. Fond PIO je 6. decembra 2013. godine obavijestio Osnovni sud da se izvršenik ne nalazi u njihovoj evidenciji.
38. Obavijest Fonda PIO od 6. decembra 2013. godine dostavljena je apelantima 3. marta 2014. godine.
39. Prema stanju spisa, postupak još uvijek nije okončan.
d) Parnični postupak u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 036585 06 P
40. Apelanti su 29. marta 2006. godine pred Osnovnim sudom pokrenuli parnični postupak protiv R. F. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate kupoprodajne cijene, prema ugovoru zaključenom 17. juna 1994. godine između N. H. i P. K.
41. Nakon dva neuspjela pokušaja, tuženom je tužba dostavljena na odgovor 1. februara 2007. godine na adresu u R Hrvatskoj. Pismeno je primila njegova supruga.
42. Apelanti su urgencijom od 2. oktobra 2007. godine zatražili zakazivanje pripremnog ročišta.
43. Osnovni sud je 19. februara 2010. godine putem Ministarstva pravde Republike Srpske proslijedio zamolnicu da se putem nadležnog organa u R Hrvatskoj tuženom dostavi tužba na odgovor.
44. Tuženom je tužba uručena 6. septembra 2010. godine i on je odgovor dostavio 27. septembra 2010. godine.
45. Osnovni sud je 13. januara 2011. godine putem zamolnice za pravnu pomoć zatražio da se tuženom dostavi poziv za pripremno ročište zakazano za 14. mart 2011. godine.
46. Na pripremnom ročištu održanom 14. marta 2011. godine sud je donio rješenje da će se glavna rasprava održati 6. juna 2011. godine.
47. Osnovni sud je putem zamolnice za pružanje pravne pomoći tuženom uručio poziv za glavnu raspravu 25. maja 2011. godine.
48. Na glavnoj raspravi održanoj 6. juna 2011. godine sud je obavijestio stranke da će odluka biti donijeta 6. jula 2011. godine, te da će se dostavljanje izvršiti putem pošte jer tuženom mora biti dostavljena odluka diplomatskim putem u R Hrvatsku.
49. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 036585 06 P od 6. jula 2011. godine u cjelini usvojio tužbeni zahtjev apelanata od 29. marta 2006. godine.
50. Presuda je postala pravosnažna 25. maja 2012. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
51. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda RS, te osporenim presudama Vrhovnog suda FBiH, Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
52. Apelanti smatraju da su navedenim presudama povrijeđene i odredbe člana I.1.5), 6) i 11) Aneksa VI (pravo na pravično i javno saslušanje u građanskim i krivičnim postupcima, pravo na poštivanje ličnog i porodičnog života, nepovredivost doma i korespondencije i pravo na imovinu), te Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
53. Apelanti posebno ističu da su postupci pred sudovima u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine trajali neopravdano dugo, zbog čega im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, pa su zatražili da se Vlada Republike Srpske i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavežu da im na ime naknade nematerijalne štete isplate po 5.000,00 KM, te da im nadoknade sudske troškove koje su do sada imali.
54. Najzad, apelanti se žale na dužinu postupka izvršenja u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 052139 08 I, kao i na nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 036585 06 P.
55. Povreda prava na pravično suđenje, kako smatraju apelanti, ogleda se u činjenici da se ni sudovi u Banjoj Luci ni u Sarajevu ne mogu smatrati nezavisnim. Apelanti smatraju da sudovi koji nezavisno sude ne mogu svoje odluke povezivati jedne s drugim, a da pri tom nisu ni hijerarhijski ni sistemski povezani. Dalje, apelanti smatraju da je u njihovom slučaju povrijeđen i princip pravičnosti jer ni pred sudovima u Banjoj Luci kao ni u Sarajevu nije saslušan svjedok R. F., a zbog čega su odluke donijete na štetu njihovog prednika. Apelanti ističu da je u postupcima pred sudovima u Sarajevu pravosnažna odluka donijeta nakon sedam godina, odnosno da je odluka o reviziji donijeta nakon 11 godina, a u postupcima pred sudovima u Banjoj Luci odluka o reviziji je donijeta nakon sedam godina. Također, apelanti ukazuju na to da je povodom regresne tužbe pred Osnovnim sudom ročište za glavnu raspravu prvi put zakazano nakon šest godina, kao i da izvršni postupak koji su pokrenuli radi izvršenja Presude Osnovnog suda broj P- P-825/02 traje već tri godine i još uvijek nije okončan. Na osnovu navedenog, apelanti zaključuju da im je u svim pobrojanim postupcima povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Dalje, apelanti osporavaju i utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava kako pred sudovima u Banjoj Luci tako i u Sarajevu. Opširni navodi u ovom dijelu se svode na tvrdnju apelanata da njihov prednik nije mogao biti obavezan na vraćanje nekretnine tužiocu M. F. a da i tužilac M. F. ne bude obavezan da njemu plati 40.000,00 KM jer ovaj iznos u konkretnom slučaju potpada pod restituciju u smislu člana 104. ZOO-a, da je odlukom sudova u Banjoj Luci i Sarajevu njihov prednik lišen imovine iako ga je tužiočev sin R. F. prisilio da zaključi prvo ugovor o zamjeni nekretnina, a onda i ugovor o prodaji nekretnina, a što je za posljedicu imalo da njihov prednik bude lišen svega, te da bude obavezan i da plati novčani iznos koji je naplatio i za sebe zadržao tužiočev sin R. F.
56. Iako apelacijom izričito ne osporavaju Odluku Ustavnog suda broj AP 1483/09 od 12. januara 2010. godine, apelanti smatraju da je i tom Odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje jer je Ustavni sud u dijelu u kojem je odbacio apelaciju u odnosu na odluke sudova u Republici Srpskoj strogo formalnim pristupom onemogućio apelante da zaštite svoja prava. Prema njihovom mišljenju, Ustavni sud je zanemario i da se odluke sudova u Republici Srpskoj i odluke sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine odnose na iste nekretnine, pa s obzirom na to da nisu mogli znati da li će svoje pravo ostvariti dok se ne okončaju postupci u oba entiteta, smatraju da je njihova apelacija dopuštena i odnosu na odluke sudova u Republici Srpskoj, jer je podnose u roku od 60 dana od dana kada im je uručena presuda Vrhovnog suda FBiH.
57. Kako ističu apelanti, povreda prava na dom se ogleda u činjenici da su zbog odluka sudova u Banjoj Luci i Sarajevu, i pored odluke CRPC-a, izgubili dom, a prema presudama sudova u Sarajevu nemaju nikakva prava ni na kuću tužioca M. F.
58. Povreda prava na imovinu se ogleda u činjenici da i pored odluke CRPC-a zbog odluka sudova ne mogu vratiti nekretninu koja je pripadala njihovom predniku, odnosno njima kao njegovim zakonskim nasljednicima.
59. Povreda prava na efektivan pravni lijek, prema mišljenju apelanata, ogleda se u činjenici da zbog načina na koji su sudovi postupali i kakve su odluke donosili suštinski nisu ni imali na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi povratili svoje nekretnine, jer i pored pokretanja i vođenja velikog broja postupaka u tome nisu uspjeli ni nakon više od devet godina.
60. Povrede člana I.1.5), 6) i 11) Aneksa VI Općeg okvirnog sporazuma apelanti zasnivaju na identičnim navodima iznesenim u pogledu prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu.
61. Najzad, u odnosu na povredu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma (pravo na povratak u svoje domove) apelanti ističu da zbog odluka sudova u Banjoj Luci i Sarajevu, koji su postupali suprotno citiranom aneksu, ne mogu ostvariti svoje pravo i uz nespornu činjenicu da njihov prednik nije dobrovoljno zaključio niti jedan pravni posao, kao i da je odlukom CRPC-a utvrđeno njegovo pravo na nekretninama.
b) Odgovor na apelaciju
62. Vrhovni sud FBiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je presuda ovog suda donijeta u skladu sa zakonom, te da nisu povrijeđena prava apelanata na koja ukazuju u apelaciji.
63. Kantonalni sud je istakao da je presuda ovog suda donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te se u cjelini pozvao na razloge i obrazloženja iz svoje odluke.
64. Općinski sud je detaljno izložio hronologiju postupka: tužilac M. F. je podnio tužbu 2. aprila 2002. godine, koja je nakon dva poziva suda uređena 2. septembra 2002. godine; pripremno ročište zakazano za 18. decembar 2002. godine odloženo je za 11. mart 2003. godine; prednik apelanata je na tom ročištu dostavio odgovor na tužbu te zatražio odgađanje; do kraja 2003. godine održana su još tri ročišta; ročište za glavnu raspravu zakazano za 20. januar 2004. godine odgođeno je zbog promjene uređujućeg sudije te je zakazano novo za 29. april 2004. godine koje je održano i na kojem je prednik apelanata uložio protivtužbu; ročište zakazano za 1. decembar 2004. godine odloženo je za 20. decembar 2004. godine zbog neuredne punomoći za tužiočevog punomoćnika; to ročište je zbog bolesti sudije odgođeno i zakazano za 23. mart 2005. godine kada je i održano; ročište za glavnu raspravu zakazano za 26. april 2005. godine odloženo je na prijedlog tužiočevog punomoćnika za 15. septembar 2005. godine; nastavak glavne rasprave zakazan je i 15. decembra 2005. godine; nastavak glavne rasprave zakazan za 2. februar 2006. godine odgođen je za 30. mart 2006. godine, a ovo ročište odgođeno je za 30. maj 2006. godine, koje je i održano, te nastavak zakazan za 11. septembar 2006. godine; novi nastavak je zakazan za 17. oktobar 2006. godine kada je glavna rasprava i zaključena; prvostepena presuda je donijeta 17. novembra 2006. godine; žalbe protiv ove presude su izjavljene 14. decembra 2006. godine, pa je predmet dostavljen na odlučivanje Kantonalnom sudu 23. marta 2007. godine; Kantonalni sud je presudu donio 28. januara 2009. godine; protiv ove presude prednik apelanata je izjavio reviziju 15. aprila 2009. godine uz otkazivanje punomoći dotadašnjem advokatu, koja je povučena 7. maja 2009. godine; predmet je dostavljen Vrhovnom sudu FBiH na odlučivanje 26. oktobra 2009. godine, a Vrhovni sud FBiH je donio odluku 24. marta 2011. godine.
65. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije u dijelu koji su se ticali izvršnog postupka u predmetu broj 71 0 I 052139 08 I izložio hronologiju postupka na način kako je ona prezentirana u dijelu ove odluke označenom kao Činjenice predmeta, te zaključio da nisu povrijeđena prava apelanata na koja u apelaciji ukazuju.
V.Relevantni propisi
66. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Posljedice ništavosti Član 104.
(1)U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
67. Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10 i 72/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Obaveznost sudskih odluka Odluke svih sudova u Bosni i Hercegovini obavezujuće su na teritoriji Federacije.
68. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
69. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
70. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Hitnost i redoslijed postupanja Član 5. stav 1.
(1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Troškovi postupka Član 16. stav 7.
(7) O troškovima postupka odlučuje sud u izvršnom postupku i u tom postupku određuje, na prijedlog stranke, izvršenje radi njihova ostvarenja.
Izvršenje radi naplate troškova postupka Član 206.
(1) Tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje radi ispražnjenja i predaje nepokretnosti zatražiti da se zajedno s izvršenjem odredi izvršenje na izvršenikovim pokretnim stvarima koje treba ukloniti s nepokretnosti radi naplate troškova izvršnog postupka.
(2) Izvršenje iz stava 1. ovog člana određuje se i sprovodi po pravilima ovog zakona o izvršenju na izvršenikovim pokretnim stvarima radi naplate novčanog potraživanja, a na prijedlog tražioca izvršenja. Sud rješenjem određuje izvršenje.
VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na presude redovnih sudova iz Republike Srpske
71. Apelanti osporavaju presude Vrhovnog suda RS broj 118-0-Rev-06-000 253 od 7. maja 2008. godine, Okružnog suda broj Gž-555/04 od 23. decembra 2005. godine i Osnovnog suda broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine.
72. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. stav 3.c) Pravila Ustavnog suda.
73. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
74. Član 18. stav 3. Pravila Ustavnog suda u relevantnom dijelu glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
75. Ustavni sud ukazuje na to da je apelantica Samija Haljeta protiv navedenih presuda sudova u Republici Srpskoj podnijela apelaciju 14. maja 2009. godine. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 1483/09 od 12. januara 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je ovu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
76. S obzirom na to da je apelantica Samija Haljeta i u ovom predmetu ponovno osporila iste presude, a da niti jedan od ostalih apelanata u ovom predmetu nije učinio mogućim i vjerovatnim da je apelacija u ovom dijelu podnijeta u roku od 60 dana, kako je određeno članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnijeta nakon proteka navedenog roka.
77. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3.c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka, Ustavni sud je o ovom dijelu apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na presude redovnih sudova iz Federacije BiH
78. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
79. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
80. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 70 0 P 000157 09 Rev od 24. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 14. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
81. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost u odnosu na postupke u predmetima Osnovnog suda broj 71 0 I 052139 08 I i broj 71 0 P 036585 06 P
82. Ustavni sud ukazuje na to da, shodno članu 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
83. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u izvršnom postupku u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 052139 08, zbog dužine trajanja ovog postupka, te u parničnom postupku u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 036585 06 P, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
84. Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Najzad, imajući u vidu citiranu odredbu, Ustavni sud smatra da, iako je nakon podnošenja apelacije parnični postupak u predmetu Osnovnog suda pravosnažno okončan Presudom broj 71 0 P 036585 06 P od 6. jula 2011. godine, s obzirom na navode o povredi prava na odlučivanje u razumnom roku, apelacija bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja.
85. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum
86. Apelanti tvrde da im osporenim presudama Vrhovnog suda FBiH, Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
87. Apelanti tvrde i da im je u postupku donošenja osporenih presuda pred redovnim sudovima u Federaciji BiH, te u izvršnom i parničnom postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
Pravo na pravično suđenje
88. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
89. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
A)Osporene presude
90. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama Vrhovnog suda FBiH, Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te je proizvoljno i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da nisu poštovane garancije u pogledu nezavisnog suda. Najzad, apelanti tvrde da je povrijeđen princip pravičnosti jer nije saslušan svjedok R. F.
91. U vezi s navodima apelanata da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
92. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka iskazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda kao konačna odluka u postupku zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
93. U konkretnom slučaju apelanti tvrde da redovni sudovi nisu mogli obavezati njihovog prednika da vrati nekretninu tužiocu M. F. a da i tužilac ne bude obavezan da njemu plati 40.000,00 KM jer, prema njihovom mišljenju, ovaj iznos potpada pod restituciju u smislu člana 104. ZOO-a.
94. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tužilac u postupku pred redovnim sudovima tražio da se poništi ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključio sa prednikom apelanata. Dalje, redovni sudovi su zaključili, a što ni apelanti ne dovode u pitanje, da je ovaj ugovor ništavan u smislu čl. od 103. do 110. ZOO-a. Redovni sudovi su zaključili da je, shodno članu 104. stav 1. ZOO-a, svaka od strana u ugovornom odnosu koji je proglašen ništavnim dužna vratiti ono što je po takvom ugovoru i primila. S obzirom na to da iznos od 40.000,00 KM koji je prednik apelanata potraživao od tužioca nije predstavljao razliku u cijeni i nije isplaćen po ugovoru o zamjeni nekretnina koji je proglašen ništavnim u ovom postupku, redovni sudovi su zaključili da je zahtjev prednika apelanata, shodno članu 104. stav 1. ZOO-a, neosnovan. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je ovakav stav zasnovan, između ostalog, i na činjenici da iznos od 40.000,00 KM predstavlja novac koji je tužiočev sin primio na ime prodaje nekretnina prednika apelanata u Banjoj Luci, po ugovoru o prodaji koji je zaključen između prednika apelanata kao prodavca i P. K. kao kupca, a koji je poništen presudama sudova u Republici Srpskoj i na osnovu kojih su apelanti i uvedeni u posjed ove nekretnine. Tu činjenicu, kao i utvrđenje redovnih sudova da je tužilac bio vlasnik nekretnine koja je bila predmet poništenog ugovora o zamjeni, pa da je, shodno članu 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, mogao tražiti njeno vraćanje od prednika apelanata u čijem posjedu se ona i nalazila u trenutku podnošenja tužbe, apelanti također nisu osporili u apelaciji. Najzad, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi zaključili da apelanti mogu potraživati označeni novčani iznos od tužiočevog sina kojem je ovaj iznos i isplaćen u posebnom postupku, kao i da je to već i učinjeno podnošenjem tužbe Osnovnom sudu. U vezi s tvrdnjama apelanata da su redovni sudovi odbili saslušati u svojstvu svjedoka R. F., tužiočevog sina, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda izričito ukazano na to da je ovaj svjedok pristupio na ročište za glavnu raspravu koje je održano 26. aprila 2005. godine, koje je odloženo zbog bolesti punomoćnika tužioca M. F., da se ovaj svjedok nije odazvao na sljedeće pozive, te da je punomoćnik prednika apelanata 17. oktobra 2006. godine povukao prijedlog za saslušanje ovog svjedoka. Shodno navedenom, a suprotno tvrdnjama apelanata, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, pa da je shodno tome pogrešno primijenjeno materijalno pravo, tj. član 104. stav 1. ZOO-a.
95. Apelanti tvrde da su im povrijeđene garancije prava na pravično suđenje u pogledu nezavisnog suda. U prilog ovoj tvrdnji apelanti su istakli da sudovi koji nezavisno sude ne mogu povezivati jedne s drugim svoje odluke, s obzirom na to da ni hijerarhijski ni sistemski nisu povezani.
96. Ustavni sud podsjeća na to da se pojam „nezavisnosti“ u smislu prava na pravično suđenje odnosi na vezu između sudije i tijela vlasti, odnosno inter alia imenovanje sudija, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskih pritisaka i utjecaja, kao i postojanje općeg utiska o nezavisnosti (vidi Evropski sud, Campbell and Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. juna 1984. godine, serija A, broj 80, stav 78).
97. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da je članom 7. Zakona o sudovima u Federaciji BiH propisano da su odluke svih sudova u Bosni i Hercegovini obavezujuće na teritoriji Federacije BiH.
98. Imajući u vidu navedene principe o pojmu „nezavisan sud“, kao i citiranu zakonsku odredbu koja propisuje obavezujući karakter odluka koje donosi bilo koji sud u BiH, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanom tvrdnju apelanata da im je povrijeđena garancija „nezavisnog suda“ zbog činjenice da su sudovi u Federaciji BiH svoje odluke dovodili u vezu sa pravosnažnim i izvršnim odlukama sudova iz Republike Srpske.
99. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanata da im je osporenim presudama Vrhovnog suda FBiH, Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. B)U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
100. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku donošenja osporenih presuda pred sudovima u Federaciji BiH.
101. Apelanti tvrde da im je ovo pravo povrijeđeno i pred Osnovnim sudom i to u izvršnom postupku u predmetu broj 71 0 I 052139 08 I, te u parničnom postupku u predmetu broj 71 0 P 036585 06 P.
Relevantni principi
102. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka, bez obzira na to da li se radi o odlučivanju o postojanju krivičnih optužbi ili građanskom pravu, mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
a)Postupak pred sudovima u Federaciji BiH -Period koji se uzima u obzir
103. Ustavni sud podsjeća na to da se u pogledu utvrđivanja građanskih prava i obaveza kao početak relevantnog perioda uzima trenutak u kojem je postupak u pitanju pokrenut (vidi Evropski sud, Katte Klitshe de la Grange protiv Italije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, stav 50) ili u kojem je, u okviru nekog drugog postupka, takvo pravo ili obaveza istaknuto u odbrani.
104. U konkretnom slučaju tužilac je tužbom od 2. aprila 2002. godine pokrenuo parnični postupak radi proglašavanja ništavnim ugovora o zamjeni nekretnina koji je zaključio sa prednikom apelanata. Prednik apelanata je na tužbu odgovorio 11. marta 2003. godine. U tom smislu, za početak relevantnog perioda uzima se 11. mart 2003. godine kao trenutak u kojem je nastao spor o pravima prednika apelanata o kojem je trebalo da odluči sud. Ovaj postupak je pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda FBiH od 24. marta 2011. godine. Shodno navedenom, proizlazi da relevantni period obuhvata osam godina i 13 dana.
-Analiza razumnosti trajanja postupka
105. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je postupak pokretao složena činjenična ili pravna pitanja koja bi opravdala trajanje postupka od osam godina.
106. Dalje, iz odgovora Općinskog suda na navode iz apelacije u ovom dijelu proizlazi da je prvostepeni postupak trajao nešto više od tri godine, prije svega zbog toga što su na godišnjem nivou zakazivana najviše po dva ročišta, uz izuzetak posljednje godine trajanja postupka pred ovim sudom, da su ročišta u najvećem dijelu odgađana zbog razloga koji se mogu pripisati sudu, te po jedno ročište zbog razloga koji se mogu pripisati predniku apelanata, te tužiocu. Postupak odlučivanja o žalbi trajao je malo više od dvije godine, te najzad, postupak o reviziji gotovo dvije godine. Iz predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da su apelanti svojim postupanjem i propustima doprinijeli trajanju postupka.
107. Shodno navedenom, s obzirom na to da se nije radilo o predmetu koji je pokretao složena činjenična i pravna pitanja, te imajući u vidu, prije svega, postupanje Općinskog suda, Ustavni sud smatra da postupak koji je pred tri sudske instance trajao nešto više od osam godina ne zadovoljava standard donošenja odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje.
108. Ustavni sud zaključuje da je u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda FBiH apelantima povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)Parnični postupak u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 036585 06 P -Period koji se uzima u obzir
109. U konkretnom slučaju prednik apelanata je 29. marta 2006. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv R. F. kao tuženog radi isplate kupoprodajne cijene po ugovoru zaključenom 17. juna 1994. godine između njega i P. K. Taj postupak je okončan pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 6. juna 2011. godine. Stoga, relevantni period obuhvata period od pet godina, dva mjeseca i sedam dana.
- Analiza razumnosti trajanja postupka
110. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je postupak pokretao složena činjenična i pravna pitanja koja bi opravdala njegovo trajanje više od pet godina.
111. Dalje, na osnovu uvida u spis Osnovnog suda Ustavni sud je utvrdio da je tuženom, koji je imao mjesto prebivališta u R Hrvatskoj, tužba prvi put uručena u februaru 2007. godine, ali da nakon toga nije preuzeta niti jedna radnja sve do februara 2010. godine kada je dostavljanje tužbe ponovljeno putem zamolnice nadležnim organima R Hrvatske. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je, s obzirom na to da je mjesto prebivališta tuženog u drugoj državi, način dostavljanja (putem nadležnih organa R Hrvatske) utjecao na preduzimanje radnji u okviru suda i da je doprinio trajanju postupka. Međutim, ova činjenica ne može opravdati potpunu neaktivnost suda u periodu od tri godine, posebno imajući u vidu da je, nakon početka korištenja zamolnica za pružanje pravne pomoći, postupak okončan za nešto više od jedne godine. Najzad, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su prednik apelanata i apelanti na bilo koji način doprinijeli trajanju postupka.
112. Ustavni sud zaključuje da je u parničnom postupku pred Osnovnim sudom u predmetu broj 71 0 P 036585 06 P povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c)Izvršni postupak u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 052139 08 I -Period koji se uzima u obzir
113. Apelanti su 15. decembra 2008. godine Osnovnom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje Presude tog suda broj P-825/02, kojom je trebalo da im bude predana u posjed predmetna nekretnina. Na osnovu uvida u spis utvrđeno je da ovaj postupak nije okončan i da u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda traje pet godina, šest mjeseci i jedanaest dana. -Analiza razumnosti trajanja postupka
114. Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je Osnovni sud donio rješenje kojim je dopustio izvršenje koje su apelanti predložili, kao i da je proveo predloženo izvršenje, tj. da je apelantima predana u posjed predmetna nekretnina. Međutim, na osnovu uvida u spis Ustavni sud je utvrdio da ovaj postupak još uvijek nije okončan jer nisu namireni troškovi izvršenja.
115. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su apelanti u prijedlogu za izvršenje koje je i dopušteno rješenjem o izvršenju predložili da se troškovi izvršenja namire pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika P. K. koje se zateknu prilikom predaje u posjed nekretnine. Međutim, kako ovakve stvari nisu zatečene prilikom predaje, Osnovni sud je pozvao apelante da dostave prijedlog kojim će predložiti novo sredstvo izvršenja. Postupajući u skladu sa nalogom suda, apelanti su, u dosadašnjem toku postupka, u dva navrata, dostavljali prijedloge koje također nije bilo moguće realizirati budući da izvršenik nije imao pokretnih stvari. Pri tome, Osnovni sud je i sam, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima koje ima, shodno članu 37. ZIP-a, pokušavao doći do saznanja o izvršenikovoj imovini na kojoj bi se moglo provesti izvršenje, ali koji nisu rezultirali pozitivnim ishodom.
116. Ustavni sud podsjeća na to da, shodno članu 16. stav 7. ZIP-a, o troškovima postupka odlučuje sud i u tom postupku određuje, na prijedlog stranke, izvršenje radi njihovog ostvarenja. U dosadašnjem toku postupka, na osnovu prijedloga apelanata, a zbog razloga koji se ne mogu pripisati u krivicu ni njima ni Osnovnom sudu, to nije bilo moguće. Ustavni sud ukazuje na to da je članom 63. ZIP-a određeno da postupak izvršenja može biti obustavljen, a što je jedan od razloga da se, u smislu člana 64. istog zakona, smatra dovršenim. Međutim, na osnovu uvida u spis, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti iz člana 63. ZIP-a da postupak bude obustavljen, a shodno tome i dovršen u smislu člana 64. ZIP-a.
117. Imajući u vidu da je Osnovni sud odredio i proveo izvršenje, tj. da su apelanti uvedeni u posjed nekretnine, što je i bio predmet izvršenja, te da zbog okolnosti koje se ne mogu pripisati u krivicu Osnovnom sudu ovaj postupak nije okončan jer nisu namireni troškovi izvršenja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane tvrdnje apelanata da im je u ovom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje. Naime, propuštanje izvršenja zbog izvršenikovog siromaštva ne može se uzeti protiv države osim u mjeri u kojoj se može pripisati domaćim vlastima, naprimjer, njihovim pogreškama ili odugovlačenju izvršnog postupka (vidi Evropski sud, Šostarić protiv Hrvatske, presuda od 12. aprila 2007. godine, tačka 31).
118. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je u izvršnom postupku u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 052139 08 I povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Naknada nematerijalne štete
119. Apelanti su zatražili da se zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupcima pred sudovima u Federaciji BiH, te u postupcima pred Osnovnim sudom, Vlada Federacije BiH i Vlada Republike Srpske obavežu da im isplate po 5.000, 00 KM.
120. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu.
121. Uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti predmeta, Ustavni sud smatra da je odgovarajuća satisfakcija za apelante odluka kojom se utvrđuje kršenje ustavnih prava u postupku pred sudovima u Federaciji BiH koji je okončan Presudom Vrhovnog suda FBiH broj 70 0 P 000157 09 Rev od 24. marta 2011. godine, te u parničnom postupku pred Osnovnim sudom koji je okončan Presudom broj 71 0 P 036585 06 P od 6. jula 2011. godine.
U odnosu na pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na povratak
122. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama sudova u Federaciji BiH povrijeđena i prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na povratak iz Aneksa VII.
123. Apelanti su u prilog tvrdnji o povredi navedenih prava istakli da su osporenim odlukama lišeni svog doma, odnosno da im je onemogućeno da vrate imovinu svog prednika. Navodi apelanata u ovom dijelu u suštini se svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava koji su u ovoj odluci već detaljno ispitani i za koje je zaključeno da su neosnovani. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je u vrijeme trajanja postupka pred sudovima u Federaciji BiH već bio okončan sudski postupak u Republici Srpskoj, a u kojem je apelantima vraćena imovina, predmetna nekretnina, njihovog prednika, te da su na osnovu rješenja Osnovnog suda, neposredno nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu, uvedeni u posjed nekretnine. Također, Ustavni sud primjećuje da je presudom Osnovnog suda tuženom naloženo da apelantima isplati i novčani iznos od 40.000,00 KM. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja osporenim presudama redovnih sudova u Federaciji BiH, kojim je apelantima naloženo da tuženom vrate njegovu nekretninu, nisu povrijeđena prava apelanata na imovinu i na dom. S druge strane, evidentno je da osporene presude upravo korespondiraju garancijama sadržanim u Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji garantira pravo izbjeglica i prognanika da se vrate u svoje domove.
124. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata da su im osporenim presudama sudova u Federaciji BiH povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na povratak iz Aneksa VII neosnovani.
Pravo na efektivan pravni lijek
125. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama sudova u Federaciji BiH povrijeđeno i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
126. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje, pravom na dom i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njihovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani.
Ostali navodi
127. Apelanti tvrde da su im povrijeđena prava iz člana I.1.5), 6) i 11) Aneksa VI Općeg okvirnog sporazuma (pravo na pravično i javno saslušanje u građanskim i krivičnim postupcima, pravo na poštivanje ličnog i porodičnog života, nepovredivost doma i korespondencije i pravo na imovinu). S obzirom na to da navedena prava u potpunosti korespondiraju pravima iz Ustava BiH i Evropske konvencije, u odnosu na koje su u ovoj odluci već ispitani navodi apelanata, Ustavni sud smatra bespredmetnim razmatranje tih navoda.
VIII.Zaključak
128. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na činjenično stanje utvrđeno u provedenom postupku, koje navodima apelanata nije dovedeno u sumnju, primijenili relevantne odredbe materijalnog prava dajući za to iscrpne i jasne razloge koji ne ostavljaju utisak pogrešne i proizvoljne primjene.
129. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na povratak iz Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir kada apelanti kršenje tih prava vezuju za pogrešnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
130. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada u parničnom postupku pred redovnim sudovima apelantima nije bila uskraćena mogućnost da izjave žalbu i ulože reviziju, kao zakonom propisane pravne lijekove koje su i koristili.
131. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je parnični postupak, u kojem nisu pokrenuta složena činjenična i pravna pitanja, okončan nakon osam godina i trinaest dana, a trajanje postupka se u najvećoj mjeri može pripisati načinu na koji je vođen postupak pred prvostepenim sudom.
132. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je parnični postupak, u kojem nisu pokrenuta složena činjenična i pravna pitanja, okončan nakon pet godina, dva mjeseca i sedam dana, usljed zastoja u radu suda od tri godine, a u vezi s kojim nije ponuđen niti jedan razlog ili obrazloženje.
133. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije kada izvršni postupak, u kojem je određena i provedena radnja izvršenja, nije dovršen ni nakon pet godina, šest mjeseci i jedanaest dana, jer nisu namireni troškovi izvršenja, a u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da se to može pripisati u krivicu sudu pred kojim se postupak vodi.
134. Na osnovu člana 18. st. 2. i 3.c), člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
135. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić