Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2340/11 (R. Ć. iz Doboja)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2340/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2340/11, rješavajući apelaciju Rade Ćelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Rade Ćelić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 014685 10 Rev od 1.
juna 2011. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Radi Ćelić, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, isplati iznos od 3.300,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav
5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Rade Ćelić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 014685 10 Rev od 1. juna 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rada Ćelić iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Slobodanka Stajić, advokatica iz Doboja, podnijela je 6. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povodom njene tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa u predmetu Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-891/98, novi broj 84 0 P 014685 99. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2340/11. Apelantica je dopunila apelaciju 18. juna 2011. godine.
2. Apelantica je 18. jula 2011. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 014685 10 Rev od 1. juna 2011. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2940/11. Apelantica je dopunila apelaciju 17. maja 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda i Opštinske organizacije Crvenog krsta Brod (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelacije.
4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 12. maja 2014. godine, Okružni sud 5. maja 2014. godine, a tuženi 8. maja 2014. godine. Osnovni sud, kojem su apelacije dostavljene na odgovor 28. aprila 2014. godine, do trenutaka donošenja ove odluke nije dostavio odgovor.
5. Na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2340/11 i AP 2940/11 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2340/11.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Tuženi je Rješenjem broj 06 18 103 68/98 od 1. juna 1998. godine apelanticu rasporedio na poslove i radne zadatke kuhara u javnoj kuhinji kod tuženog na neodređeno vrijeme. Apelantica je protiv ovog rješenja blagovremeno uložila prigovor koji je rješenjem tuženog od 10. septembra 1998. godine odbijen.
8. Apelantica je tužbom od 24. septembra 1998. godine pokrenula radni spor pred Osnovnim sudom protiv tuženog, tražeći da se poništi rješenje tuženog o rasporedu na poslove kuhara od 1. juna 1998. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o rasporedu), kao i rješenje tuženog od 10. septembra 1998. godine kojim je odbijen njen prigovor protiv rješenja o rasporedu (u daljnjem tekstu: rješenje o prigovoru), te da se tuženom naloži da je rasporedi u skladu sa njenom stručnom spremom. Najzad, apelantica je zatražila i da se tuženi obaveže da joj nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu.
9. Osnovni sud je Presudom broj P-31/99 od 19. marta 1999. godine poništio rješenja tuženog o rasporedu i o prigovoru kao nezakonita, te mu naložio da apelanticu rasporedi na poslove i zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, kao i da joj nadoknadi označeni iznos troškova postupka. Presuda je postala pravosnažna 7. septembra 1999. godine.
10. Tuženi je Rješenjem broj 06-18-103-117/99 od 16. septembra 1999. godine apelanticu uputio na čekanje posla u trajanju od šest mjeseci (u daljnjem tekstu: rješenje o čekanju). Apelantica je protiv ovog rješenje blagovremeno izjavila prigovor 1. oktobra 1999. godine o kojem tuženi nije odlučio. Zbog toga, apelantica je 25. oktobra 1999. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa.
11. Apelantica je 25. juna 2000. godine podnijela tužbu Osnovnom suda radi poništenja Rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa broj 06-18-63/00 od 20. juna 2000. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o otkazu).
12. Osnovni sud je Presudom broj 345/99 od 23. oktobra 2000. godine poništio rješenje tuženog o čekanju kao nezakonito i naložio tuženom da apelantici uspostavi sva prava po osnovu radnog odnosa, da je rasporedi na poslove i radne zadatke u skladu sa stručnom spremom, kao i da joj nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-21/01 od 24. januara 2001. godine, odlučujući o žalbi tuženog, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje jer je utvrdio da je zbog propusta Osnovnog suda činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.
13. Osnovni sud je Rješenjem broj 128/00 od 2. maja 2001. godine spojio postupke povodom apelanticinih tužbi za zaštitu prava iz radnog odnosa (podnesene zbog upućivanja na čekanje posla, odnosno zbog poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa) i odredio da će se voditi jedinstveni postupak i donijeti jedna odluka pod brojem P-146/01.
14. Osnovni sud je djelimičnom Presudom broj P 146/01 od 26. februara 2002. godine, odlučujući o apelanticinim tužbama za zaštitu prava iz radnog odnosa i poništenje rješenja o otkazu, poništio rješenje tuženog o otkazu te mu naložio da apelanticu vrati na rad zaključno sa 17. septembrom 1999. godine, a do donošenja konačne odluke o apelanticinom prigovoru protiv rješenja o čekanju. Istom presudom odbijen je kao preuranjen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje o čekanju. Najzad, o preostalom dijelu apelanticinog zahtjeva koji se odnosio na uspostavu prava i obaveza iz radnog odnosa za period od 17. septembra 1999. godine pa do donošenja konačne odluke tuženog povodom prigovora na rješenje o čekanju, te troškovima postupka određeno je da će biti odlučeno naknadno nakon pravosnažnosti djelimične presude.
15. Okružni sud je Presudom broj Gž-572/02 od 7. novembra 2002. godine djelimično uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je poništeno rješenje o otkazu, te u tom dijelu predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. U preostalom dijelu djelimična presuda je ostala neizmijenjena.
16. Osnovni sud je djelimičnom Presudom broj P-146/01 od 25. februara 2003. godine, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva koji se ticao zaštite prava iz radnog odnosa, obavezao tuženog da apelanticu vrati na rad zaključno sa 20. junom 2000. godine, pa do donošenja konačne odluke o apelanticinom prigovoru na rješenje o otkazu, i to u roku od osam dana od pravosnažnosti ove djelimične presude.
17. Okružni sud je Presudom broj Gž-428/03 od 5. novembra 2003. godine žalbu tuženog protiv ove presude odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu.
18. Protiv presude Okružnog suda i apelantica i tuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu.
19. Apelantica je 26. novembra 2003. godine na temelju presude Okružnog suda od 5. novembra 2003. godine podnijela prijedlog za izvršenje pravosnažnog djela djelimične presude o vraćanju na posao. Nakon donošenja rješenja o izvršenju, tuženi je apelanticu vratio na posao rješenjem od 26. novembra 2003. godine, pa je apelantica povukla reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 5. novembra 2003. godine.
20. Tuženi je Rješenjem broj 06-18-73/03 od 28. novembra 2003. godine odbio kao neosnovan apelanticin prigovor izjavljen na rješenje o otkazu od 20. juna 2000. godine.
21. Apelantica je 11. decembra 2003. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu tražeći da se poništi kao nezakonito rješenje o otkazu i rješenje o prigovoru.
22. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 212 od 25. maja 2007. godine uvažio reviziju tuženog i presudu Okružnog suda od 5. novembra 2003. godine ukinuo i predmet vratio na ponovo odlučivanje ovom sudu. Apelanticina revizija protiv ove presude je odbačena jer ju je povukla. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, ukazano na to da u ponovnom postupku treba raspraviti da li su rješenja tuženog o čekanju od 16. septembra 1999. godine i rješenje o otkazu od 20. juna 2000. godine zakonita i pravilna u smislu tada važećih propisa, s obzirom na to da niti jedno od ovih rješenja nije bilo konačno u postupku interne zaštite. Također, ukazano je na to da prigovor, u smislu člana 58. Zakona o radnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZRO), prestaje da zadržava izvršenje prvostepenog rješenja od dana kada poslodavac odnosno tuženi prvi put pred sudom ospori tužbeni zahtjev suprotne strane, odnosno da se takva izjava pred sudom može upodobiti sa donošenjem rješenja o odbijanju prigovora.
23. Okružni sud je u ponovnom postupku Rješenjem broj 013-0-Gž-07-000 405 od 6. decembra 2007. godine uvažio žalbu tuženog i djelimičnu presudu Osnovnog suda od 25. februara 2003. godine kojom je tuženom naloženo da apelanticu vrati na posao ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje ovom sudu.
Osporene presude
24. Osnovni sud je Presudom broj 84 0 P 014685 99 P od 8. maja 2009. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Okružnog suda broj 84 0 P 014685 09 Gž od 30. marta 2010. godine, odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito Rješenje tuženog o upućivanju na godišnji odmor broj 0618103-117/99 od 16. septembra 1999. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o godišnjem odmoru), te Rješenje o otkazu broj 06-18-63/00 od 20. juna 2000. godine, kao i da se tuženi obaveže da je vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj ili radnoj spremi. Najzad, odbijen je kao neosnovan i apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati za označene vremenske periode označene novčane iznose, te naknade plate i uplati doprinose Fondu PIORS, odnosno odbačen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila isplatu plate, uplatu doprinosa Fondu PIORS, te regresa za godišnji odmor, zimnice i ogrjeva za označene vremenske periode.
25. Vrhovni sud je Presudom broj 84 0 P 014685 10 Rev od 1. juna 2011. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu.
26. Iz obrazloženja presuda proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje o godišnjem odmoru neosnovan, odnosno da je to rješenje doneseno u skladu s članom 23. Zakona o radnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZRO) i članom 22. Opšteg kolektivnog ugovora, kao propisa koji su važili u relevantnom periodu. S tim u vezi je ukazano na to da je Presudom Osnovnog suda broj P-31/99 od 19. marta 1999. godine usvojen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženom naloži da je rasporedi na poslove i radne zadatke magacionera, koje je obavljala prije rješenja o rasporedu na poslove kuhara i čije poništenje je u ovom postupku i zahtijevala, ili na druge odgovarajuće poslove. Dalje, ukazano je na to da su u to vrijeme kod tuženog postojale okolnosti koje su onemogućile apelanticin povratak na rad, a što je utvrđeno na temelju molbe za raspoređivanje radnika koju je tuženi uputio Opštini Brod radi rješavanja problema četiri radnika, među kojim i apelantice, koji su označeni kao tehnološki višak. Shodno navedenom, prema ocjeni redovnih sudova, u slučaju kada su nastupile okolnosti koje onemogućavaju uključivanje u proces rada, reintegracija radnika se može izvršiti i aktiviranjem onih prava iz radnog odnosa, kao što je i korištenje godišnjeg odmora, koje bi radnik u takvim okolnostima ostvarivao da nije bio nepropisno isključen iz procesa rada. Ukazano je na to da iz rješenja o godišnjem odmoru proizlazi da je apelantica upućena na korištenje godišnjeg odmora sa poslova i radnih zadataka magacionera, te da joj je omogućeno ostvarivanje prava iz radnog odnosa ponovnim prijavljivanjem kod nadležnih organa i prava na naknade koje joj pripadaju.
27. U obrazloženjima presuda je ukazano na to da je članom 64. stav 1. ZRO-a bilo propisano da radnika za čijim radom je prestala potreba zbog smanjenog obima posla na radnom mjestu ili zbog privremenih ekonomskih teškoća direktor može uputiti na čekanje najduže do šest mjeseci. Ukoliko se pak istekom ovog perioda ne steknu uslovi za raspored radnika na odgovarajuće radno mjesto, radniku prestaje radni odnos istekom otkaznog roka propisanog članom 54. ovog Zakona.
28. Dalje, u obrazloženjima presuda je navedeno da se tuženi u periodu koji je prethodio donošenju osporenih rješenja nalazio u organizacionim promjenama, te je s tim u vezi ukazano na rješenje o čekanju od 16. septembra 1999. godine iz kojeg proizlazi da je Izvršni odbor Skupštine opštine Brod obavijestio tuženog da je u mogućnosti osigurati plate samo za tri radnika, da je tuženi izvršio reorganizaciju i donio Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta, odnosno Izmjene i dopune Pravilnika od 29. aprila 1998. godine, prema kom je došlo do smanjenja broja izvršilaca na radnom mjestu magacioner sa 1+2 izvršioca na jednog izvršioca, te da je došlo do smanjenja priliva humanitarne pomoći. Također, u toku postupka je utvrđeno, na temelju rješenja od 30. septembra 1999. godine, da je u istom periodu tuženi, osim apelantice, na čekanje uputio još tri radnika. Shodno navedenom, zaključeno je da je apelantica upućena na čekanje posla zbog organizacionih promjena i ekonomskih teškoća kod tuženog.
29. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je zaključeno da su u vrijeme isteka perioda čekanja bili ispunjeni i uslovi za prestanak apelanticinog radnog odnosa iz člana 64. stav 2. ZRO-a. U vezi s tim je ukazano na to da je tuženi smanjio broj izvršilaca na radnom mjestu na koje je apelantica bila raspoređena, zbog čega su bili ispunjene materijalnopravne pretpostavke propisane navedenom odredbom, shodno čemu je apelantici protekom roka iz člana 54. ZRO-a prestao radni odnos.
30. Ukazano je i na to da je apelantica, s obzirom na suspenzivno dejstvo prigovora, i to prigovora protiv rješenja o upućivanju na čekanje i prigovora protiv rješenja o otkazu, imala pravo da radi do donošenja odluka o uloženim prigovorima. S tim u vezi je ukazano na to da apelantica, nakon isteka bolovanja, na kom se nalazila u vrijeme kada je donijeto rješenje o čekanju, nije radila niti je u jednom od prigovora tražila da joj se omogući da radi do donošenja odluka o prigovorima. Međutim, prema stavu sva tri suda, suspenzivno dejstvo prigovora, u smislu člana 58. ZRO-a, nije neograničeno i završava se ne samo donošenjem odluke o prigovoru već i kada tuženi ospori tužbeni zahtjev. U konkretnom slučaju, a s obzirom na to da je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se rješenje o čekanju proglasi nezakonitim, tuženi osporio 19. decembra 1999. godine, u tom trenutku je prestalo suspenzivno dejstvo prigovora protiv ovog rješenja i ono je postalo konačno. Također, s obzirom na to da je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje o otkazu od 20. juna 2000. godine tuženi osporio 17. avgusta 2000. godine, suspenzivno dejstvo prigovora protiv ovog rješenja je prestalo i ono je postalo konačno navedenog dana. Također, ukazano je i na to da je apelantici za vrijeme čekanja posla isplaćivana naknada, a da u toku postupka izvedenim dokazima apelantica nije dokazivala visinu neostvarene zarade za period suspenzivnog dejstva prigovora protiv rješenja o čekanju odnosno o prestanku radnog odnosa. S tim u vezi je ukazano na to da je članom 34. ZRO-a bilo regulisano da radnik pravo na platu ostvaruje po osnovu izvršenog rada a pravo na naknadu plate po osnovu odobrenog odsustva (bolovanje i sl.). Istaknuto je da je apelantica za povredu prava na isplatu ovih primanja znala svakog mjeseca jer joj one nisu isplaćene. Najzad, s obzirom na to da je isplatu naknada plata i drugih primanja zahtijevala preinačenom tužbom od 16. aprila 2008. godine a radi se o potraživanjima iz perioda od 18. novembra 2000. godine do kraja 2003. godine, zaključeno je da je tužba ovom dijelu, shodno čl. 56. i 57. ZRO-a, neblagovremena.
31. Dalje, neosnovanim su ocijenjene apelanticine tvrdnje da tuženi nije utvrdio kriterije za upućivanje na čekanje posla, pa da su zbog toga nezakonita rješenja o čekanju i o otkazu. S tim u vezi je ukazano na to da u relevantnom periodu tuženi nije imao organizovan sindikat, što je utvrđeno na temelju akta Opštinskog sindikata Brod od 22. maja 2002. godine, pa da, shodno tome, nije imao ni obavezu u smislu člana 38. Opšteg kolektivnog ugovora da ove kriterije utvrđuje. Neosnovanim su ocijenjene i apelanticine tvrdnje da kod tuženog i dalje radi pet radnika kao i u vrijeme kada je ona upućena na čekanje. S tim u vezi je naglašeno da iz pregleda prijava na osiguranje kod tuženog od 4. aprila 1992. godine do 11. decembra 2008. godine, koji je sačinio Fond PIORS, proizlazi da su kod tuženog zaposlena tri radnika, kao i da je radnica A. S., na čije zaposlenje je apelantica ukazivala, zaposlena kod tuženog 1. februara 2004. godine, a ne u vrijeme donošenja osporenih rješenja, odnosno u vrijeme kada su postojali razlozi za njihovo donošenje u skladu s članom 64. ZRO-a.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
32. Apelantica je u apelaciji od 6. juna 2011. godine istakla da su joj povrijeđeni pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelacionim navodima detaljno je navedena hronologija postupka kao i u dijelu ove odluke označenom kao Činjenice predmeta, te ukazano na to da se radi o radnom sporu koji je zakonom određen kao hitan. Apelantica je istakla i da je samohrana majka dvoje maloljetne djece koja se nalaze na školovanju. Najzad, apelantica je zatražila da joj se odredi naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 5.000,00 KM, te da se odredi i naknada nematerijalne štete njenim maloljetnim kćerkama S. Z. i Sl. Z. u iznosu od po 2.500,00 KM. U dopuni apelacije od 18. juna 2011. godine apelantica je obavijestila Ustavni sud da je Vrhovni sud odlučio o reviziji koju je izjavila protiv presude Okružnog suda, te da će protiv ove presude također podnijeti apelaciju Ustavnom sudu.
33. Apelantica je u apelaciji od 18. jula 2011. godine osporila presudu Vrhovnog sud zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelanticini navodi se svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica ističe da su redovni sudovi zasnovali svoje odluke na Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, te njegovim izmjenama i dopunama, a koje je tuženi mijenjao kako bi, kako tvrdi, ozakonio svoje nezakonito postupanje, odnosno na kojim je falsifikovao datume donošenja kako bi ih uskladio sa čl. 58. i 64. ZRO-a. Dalje, apelantica tvrdi da je tuženi i sam priznao i u ranijim postupcima, kao i u ponovljenom postupku, da nije imao kriterije o upućivanju radnika na čekanje posla. Najzad, apelantica tvrdi da tuženi zbog smanjenog obima posla nikad nije smanjio broj zaposlenih, te da je ovu činjenicu dokazala prijavama zaposlenih radnika Fonda PIORS, Filijala Doboj, za period od 1993. godine do 2010. godine, a po kom osnovu su sudovi u ranijim postupcima njenu tužbu i uvažavali i poništavali osporena rješenja tuženog. U prilog ovom navodu apelantica ukazuje i na zaposlenje radnice A. S. U dopuni apelacije od 17. maja 2012. godine apelantica je zatražila da se Ministarstvo finansija RS obaveže da joj naknadi označeni iznos troškova postupka, označeni iznos neisplaćenih mjesečnih plata, te označeni iznos na ime zakonskih zateznih kamata, odnosno označeni ukupni iznos po ovim osnovama.
b) Odgovor na apelaciju
34. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su u apelaciji ponovljeni identični navodi kao i u postupku pred redovnim sudovima o kojim su date ocjene na temelju izvedenih dokaza i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa da smatra nepotrebnim da se o njima ponovno izjašnjava i u odgovoru na apelaciju. U vezi sa apelanticinim tvrdnjama o nedonošenju odluke u razumnom roku, ukazano je na to da je povodom apelanticine revizije, koja je u ovom sudu zaprimljena 23. juna 2010. godine, odlučeno 1. juna 2011. godine, tj. u roku od deset mjeseci pa da apelanticina prava u ovom dijelu nisu povrijeđena u postupku pred ovim sudom.
35. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji, kao i da je o izjavljenim žalbama protiv prvostepenih presuda ovaj sud odlučivao u razumnim rokovima.
36. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da su redovni sudovi u svemu pravično odlučili i da su apelanticine tvrdnje o povredi navedenih prava neosnovane.
V.Relevantni propisi
37. Zakon o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 14/94, 15/95, 21/96, 3/97, 26/97 i 10/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
(...)
Sindikalna organizacija upisuje se u registar sindikalnih organizacija koji propisuje i vodi ministarstvo nadležno za poslove rada.
Član 53.
Radni odnos prestaje:
(…) b)Bez saglasnosti radnika:
(…) 15. istekom vremena čekanja na posao na koje je radnik upućen zbog smanjenog obima rada odnosno zbog ekonomskih teškoća preduzeća;
(…) Član 56.
Radnik koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa u preduzeću može, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, da podnese prigovor upravnom odboru preduzeća ili njemu po funkciji drugom odgovarajućem organu određenom kolektivnim ugovorom.
(…) Rješenje drugostepenog organa iz stava 1. ovog člana konačno je u preduzeću.
Član 57.
Radnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa iz člana 56. stav 1. ovog zakona, odnosno od isteka roka za odlučivanje po prigovoru ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava u skladu sa zakonom.
Radnik koji se nije koristio pravom prigovora u preduzeću nema pravo na sudsku zaštitu u smislu prethodnog stava.
Član 58.
Prigovor zadržava izvršenje prvostepenog rješenja, osim kad se radi o:
1. određivanju plate;
2. raspoređivanju radnika na drugo radno mjesto;
3. udaljenju radnika iz preduzeća;
4. određivanju prekovremenog rada.
Član 64.
Radnik za čijim radom je prestala potreba zbog smanjenog obima rada ili zbog drugih ekonomskih teškoća preduzeća, ustanove (…), kao i zbog tehnoloških i organizacionih promjena preduzeća radi prilagođavanja proizvodnje uslovima tržišta, direktor može uputiti na privremeno čekanje koje ne može biti kraće od 6 mjeseci niti duže od godine dana (…).
Ako se istekom roka iz stava 1. ovog člana ne steknu uslovi za raspored radnika na odgovarajuće radno mjesto, radniku prestaje radni odnos istekom otkaznog roka iz člana 54. ovog zakona.
Za vrijeme čekanja u smislu člana 1. ovog člana radnik ima pravo na naknadu plate u visini od 70% plate koju je ostvario u mjesecu koji prethodi mjesecu u kom je upućen na čekanje, ili u visini od 70% prosječne plate ostvarene u preduzeću u istom mjesecu, s tim što se naknada mjesečno usklađuje sa kretanjem plate u preduzeću.
38. Opšti kolektivni ugovor („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/98, 39/99 i 26/00) u relevantnom dijelu glasi:
Prestanak potrebe za radom radnika Član 38.
Kada, u skladu sa Zakonom o radnim odnosima, zbog smanjenog obima posla, privremenih ekonomskih teškoća poslodavca, tehnoloških promjena i promjena u organizaciji rada prestane potreba za radom radnika, poslodavac i sindikat utvrđuju kriterijume za upućivanje radnika na čekanje, s tim što kao kriterijumi ne mogu utvrditi:
-udaljenost radnika o mjesta rada, -invalidnost i profesionalno oboljenje radnika, -trudnoća i porođajno odsustvo radnice.
(…)
39. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. od 4/77 do 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/74 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 434.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
40. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnog odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
41. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
42. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
43. Apelantica je najprije ukazala na povredu prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetu koji u trenutku podnošenja apelacije nije bio okončan, jer Vrhovni sud još uvijek nije bio odlučio o apelanticinoj reviziji. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na član 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojem može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da iako je u toku trajanja postupka pred Ustavnim sudom Vrhovni sud donio odluku o izjavljenoj reviziji, apelacija je, u odnosu na pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, bila dopustiva već u vrijeme podnošenja. Konačno, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
44. Dalje, apelantica je osporila i Presudu Vrhovnog suda broj 84 0 P 014685 10 Rev od 1. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu datum donošenja osporene presude, tj. 1. juni 2011. godine, te da je apelacija podnijeta 18. jula 2011. godine, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
46. Apelantica smatra da su joj u postupku pred redovnim sudovima, te osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
48. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom (...). Navodi o činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava
49. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te je proizvoljno i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
50. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
51. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
52. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je rješenje o upućivanju apelantice na čekanje (16. septembar 1999. godine) donijeto u skladu s članom 64. st. 1. i 3. ZRO-a. Naime, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je kod tuženog zbog smanjenog obima rada, konkretno, znatno manjeg priliva humanitarne pomoći, prestala potreba za dotadašnjim brojem izvršilaca na radnom mjestu na koje je bila raspoređena i apelantica, da je Opština Brod obavijestila tuženog da je u mogućnosti osigurati plate samo za tri zaposlena, da je uslijed toga došlo i do izmjene Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (29. april 1998. godine), nakon čega je apelantica rješenjem o čekanju od 16. septembra 1999. godine upućena na čekanje, kao i rješenjima od 30. septembra 1999. godine još troje zaposlenih kod tuženog. Također, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je apelantica u periodu od šest mjeseci, koliko je trajalo čekanje posla, primala naknade i bila prijavljena u skladu sa zakonom. S obzirom na to da je došlo do smanjenja obima posla, shodno čemu je izvršena i reorganizacija i donijete izmjene Pravilnika, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili član 64. st. 1. i 3. ZRO-a kada su zaključili da je rješenje o čekanju zakonito jer su kod tuženog utvrđene ekonomske teškoće i organizacijske promjene. Imajući u vidu datum donošenja rješenja o čekanju i datum kada su usvojene izmjene i dopune Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelanticine tvrdnje da je tuženi mijenjao i prilagođavao Pravilnik odnosno falsifikovao datum njegovog donošenja kako bi „ozakonio“ svoje nezakonite radnje. Najzad, neosnovana je i apelanticina tvrdnja da tuženi u relevantnom periodu nije imao utvrđene kriterije za upućivanje radnika na čekanje posla. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženjima osporenih odluka ukazano na član 38. Opšteg kolektivnog ugovora kojim je bilo propisano da poslodavac i sindikat utvrđuju ove kriterije. Međutim, kako je u postupku nesporno utvrđeno, a što i apelantica ne dovodi u pitanje u apelaciji, da u relevantnom periodu nije bio formiran sindikat kod tuženog, to nije postojala ni obaveza tuženog kao poslodavca da, u smislu citirane odredbe Kolektivnog ugovora, ove kriterije utvrdi.
53. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je rješenje o otkazu od 20. juna 2000. godine u skladu s članom 64. stav 2. ZRO-a, te da je donijeto nakon proteka roka iz člana 53. stav 1.b) tačka 15. ZRO-a. U prilog ovakvom zaključku u obrazloženjima osporenih presuda je ukazano na to da je rješenje o otkazu donijeto nakon proteka roka na koji je apelantica bila upućena na čekanje. Redovni sudovi su s tim u vezi ukazali na to da je protiv rješenja o čekanju apelantica izjavila prigovor o kom tuženi nije odlučio u roku od 15 dana, pa je apelantica istekom ovog roka, shodno članu 57. stav 1. ZRO-a, podnijela tužbu sudu. S obzirom na to da prigovor u ovom slučaju, u smislu člana 58. ZRO-a, ima suspenzivno dejstvo, prema zaključku redovnih sudova, ono je trajalo do 19. decembra 1999. godine, tj. kada je tuženi osporio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se rješenje o čekanju proglasi nezakonitim. Shodno navedenom, rješenje o čekanju je postalo konačno 19. decembra 1999. godine i, računajući od ovog datuma, rješenje o otkazu od 20. juna 2000. godine donijeto je nakon proteka roka od šest mjeseci na koliko je apelantica bila upućena na čekanje posla, tj. nakon proteka roka iz člana 54. stav 1.b), tačka 15. ZRO-a, a iz razloga utvrđenih članom 64. stav 2. ZRO-a, tj. s obzirom na to da je smanjen obim poslovanja i da su usljed toga nastale organizacione promjene, pa se nakon proteka čekanja posla nisu stekli uslovi za apelanticin raspored na druge poslove. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelanticinim tvrdnjama, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je na temelju pregleda prijava na osiguranje kod tuženog u periodu od 4. aprila 1992. godine do 11. decembra 2008. godine, koji je sačinio Fond PIORS, utvrđeno da je kod tuženog zaposleno troje radnika, a ne pet, kao i u vrijeme kada je apelantica radila kod tuženog, te najzad, da je radnica A. S. na čije zaposlenje je apelantica posebno ukazivala, zasnovala radni odnos kod tuženog tek 2004. godine a ne u vrijeme donošenja osporenih rješenja. S obzirom na navedeno, te činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženjima redovnih sudova da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan.
54. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi da joj je pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava neosnovani. Navodi u vezi sa donošenjem odluke u razumnom roku
55. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje.
a)Period koji se uzima u obzir
56. Ustavni sud primjećuje da je apelantica tužbom od 25. oktobra 1999. godine pokrenula radni spor u kom je tražila da se rješenje o čekanju proglasi nezakonitim. Dalje, apelantica je tužbom od 25. juna 2000. godine pokrenula radni spor u kom je tražila da se utvrdi da je rješenje o otkazu nezakonito. Najzad, Osnovni sud je 2 maja 2001. godine donio rješenje kojim je spojio postupke u obje tužbe u kojim će voditi jedan postupak i donijeti jednu presudu. Međutim, imajući u vidu da je spor nastao 25. oktobra 1999. godine, da o njemu nije bilo odlučeno ni u vrijeme podnošenja druge apelanticine tužbe s kojom je ovaj postupak spojen i o kojim je konačno odlučeno osporenom presudom Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da se za početak relevantnog perioda treba uzeti 25. oktobar 1999. godine, te da je ovaj period okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 1. juna 2011. godine, tj. da relevantni period obuhvata period od 11 godina i sedam mjeseci. b)Analiza dužine trajanja postupka
57. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu u okviru koga je apelantica tražila da se ponište odluke tuženog o čekanju i otkazu. S obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, ne može se govoriti o posebno složenom predmetu. Osim toga, budući da je apelantica tražila i isplatu označenih novčanih iznosa, isplatu plata i naknada za regres, ogrjev i zimnicu, proizlazi da je postupak za apelanticu bio i od posebnog značaja.
58. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je shodno ZPP koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja prve tužbe, kao i prema ZPP u vrijeme kada je postupak okončan, obaveza suda bila da osigura da se postupak okonča bez odugovlačenja i sa što manje troškova, kao i da su radni sporovi označeni kao hitni. U konkretnom slučaju, do 2003. godine, do kada je postupak vođen prema odredbama starog ZPP, proizlazi da su Osnovni i Okružni sud donijeli pet presuda. U ovom periodu ne može se zaključiti da sudovi nisu blagovremeno preduzimali radnje u postupku ili da je postupak trpio nepotrebna odlaganja. Ipak, proizlazi da je u dva navrata ukidana presuda Osnovnog suda zbog propusta tog suda da raspravi o svim relevantnim činjenicama za razrješenje konkretnog spora. Od 2003. godine, kada je stupio na snagu novi ZPP, pa do okončanja postupka, donijeto je ukupno šest presuda. U ovom periodu se izdvaja odlučivanje o reviziji tuženog koje je trajalo četiri godine i koje je za učinak imalo ukidanje presude Okružnog suda od 5. novembra 2003. godine, nakon čega je Okružni sud ukinuo presudu Osnovnog suda od 25. februara 2003. godine i tako postupak vratio na početak. Najzad, ovaj postupak je okončan nakon tri donijete presude u periodu od 2009. do 2011. godine. Shodno navedenom, proizlazi da se trajanje postupka i pored značajnog broja odluka koje su donijete u prvom redu može pripisati redovnim sudovima, tj. Osnovnom sudu koji je u više navrata propustio pravilno utvrditi činjenično stanje posebno imajući u vidu da je shodno ZPP koji je važio do 2003. godine, a do kada su ovi propusti i nastali, imao ovlaštenje i sam utvrđivati činjenice provođenjem dokaza koje je smatrao potrebnim, te Vrhovnom sudu koji je o reviziji tuženog odlučio tek nakon četiri godine, a što je u konačnici dovelo do toga da je postupak vraćen na početak.
59. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka posmatranog u cjelini, koji je zakonom određen kao hitan i koji je bio od posebnog značaja za apelanticu, ne zadovoljava zahtjev donošenja odluke u „razumnom roku“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. c)Pitanje naknade nematerijalne štete
60. Apelantica je zatražila da joj se zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati iznos od 5.000,00 KM, kao i da se po 2.500,00 KM isplati po istom osnovu njenim maloljetnim kćerkama. U dopuni apelacije od 17. maja 2012. godine apelantica je zatražila i da se Ministarstvo finansija RS obaveže da joj isplati na ime troškova postupka, neisplaćenih mjesečnih plata i zakonskih zateznih kamata označeni ukupni novčani iznos.
61. Ustavni sud ističe da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koju će odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom načelu, za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo bi isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno 300,00 KM u predmetima koji zahtijevaju posebnu ažurnost.
62. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da je utvrđena povreda apelanticinog prava na donošenje odluke u razumnom roku, u postupku koji je zakonom određen kao hitan i koji je za apelanticu bio od posebnog značaja, to apelantici, prema usvojenom kriteriju, za trajanje postupka od nešto više od 11 godina pripada naknada u iznosu od 3.300,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke.
63. Dalje, s obzirom na to da se postupak ticao odlučivanja o apelanticinom pravu, te da apelantica izuzev tvrdnje da je samohrana majka nije učinila vjerovatnim da postoji dovoljno direktna veza između njenih maloljetnih kćerki i štete koju su one pretrpjele zbog trajanja postupka u kom je odlučivano o njenim pravima, Ustavni sud se nije upuštao u ocjenu navoda o naknadi nematerijalne štete i njenim kćerkama.
64. Najzad, shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ne može određivati naknadu troškova postupka pred redovnim sudovima, te isplatu razlika plata i zateznih kamata. Ostali navodi
65. Apelantica tvrdi i da joj je zbog dužine trajanja postupka kao i osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se tvrdnja o povredi ovog prava temelji na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno razmatra i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak, koji je zakonom određen kao hitan, koji nije pokretao naročito složena činjenična i pravna pitanja, te koji je bio od posebnog značaja za apelanticu, trajao 11 godina i sedam mjeseci, a zbog propusta redovnih sudova, koji s tim u vezi nisu ponudili niti jedan razlog ili obrazloženje.
67. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti i pogrešne primjene.
68. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić