Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2393/11 (N. A., G. K., S. M.-V., A. A. i A. B.-K.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2393/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2393/11, rješavajući apelaciju Nađe Arifović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nađe Arifović, Galibe Katica, Svjetlane Milišić-Veličkovski, Aide Aganović i Anabele Bogdan-Krstović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 005296 09 Rev od 22.

marta 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 005296 09 Gž od 28. maja 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nađa Arifović, Galiba Katica, Svjetlana Milišić-Veličkovski, Aida Aganović i Anabela Bogdan-Krstović (daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović i Maida Galijatović, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 10. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 005296 09 Rev od 22. marta 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 005 296 09 Gž od 28. maja 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva pravde i uprave Sarajevo, koje je u postupku zastupalo Kantonalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 13. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 21. januara 2014. godine, Kantonalni sud 16. januara 2014. godine, a tuženi 20. januara 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud u Goraždu je Presudom broj 45 0 P 005296 07 P od 27. marta 2009. godine obavezao tuženog da apelanticama na ime razlike plaće za vrijeme porodiljskog odsustva isplati označene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Iz obrazloženja presude, između ostalog, proizlazi da su apelantice, sutkinje Općinskog suda u Sarajevu, u označenim vremenskim periodima koristile porodiljsko odsustvo, te da im je za ovo vrijeme isplaćena naknada plaće u iznosu od 60% prosječne plaće, a ne naknada plaće u punom iznosu kao vršiteljicama sudijske funkcije, u skladu s članom 5. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama). Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud zaključio da se plaća sudija za vrijeme obavljanja sudijske funkcije, utvrđena Zakonom o plaćama, donesenim na osnovu Ustava FBiH, ne može umanjivati za vrijeme obavljanja sudijske funkcije. Dalje, ukazano je na to da općim propisima i pojedinačnim pravnim aktima niže pravne snage ne mogu biti derogirani pravni odnosi zagarantirani Ustavom i propisima više pravne snage, a zbog čega je neprihvatljivim ocijenjen pravni osnov za obračun naknada za vrijeme porodiljskog odsustva samo na osnovu člana 143. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i porodica sa djecom (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti).

6. Kantonalni sud je Presudom broj 45 0 P 005 296 09 Gž od 28. maja 2009. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako da je tužbeni zahtjev apelantica u cijelosti odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude je, između ostalog, ukazano na to da je članom 12. Zakona o plaćama regulirano da sudije i tužioci imaju pravo na zdravstveno osiguranje i bolovanje u skladu s važećim Zakonom o zdravstvenom osiguranju FBiH, kao i da niti jedan od ovih propisa ne regulira naknadu plaće za vrijeme porodiljskog odsustva. Dalje, ukazano je na to da je članom 127. Zakona o socijalnoj zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom Kantona Sarajevo propisano da ova naknada iznosi 60% od prosječne plaće na nivou kantona, kao i da je u skladu s ovom odredbom apelanticama naknada i isplaćivana. S obzirom na to da se ne radi o plaći već o naknadi plaće, pogrešnim je ocijenjen stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju treba primijeniti član 2. Zakona o plaćama kojim je propisana visina plaće za sudije i tužioce, s obzirom na to da su drugim odredbama istog zakona određene naknade na koje sudije i tužioci imaju pravo. Budući da se radi o naknadi a ne o plaći, zaključeno je i da se na isplatu naknada ne odnosi ustavna zabrana smanjenja plaće.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 45 0 P 005296 09 Rev od 22. marta 2011. godine odbio kao neosnovanu reviziju koju su apelantice izjavile protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je članom 12. Zakona o plaćama propisano da sudije i tužioci imaju pravo na zdravstveno osiguranje i bolovanje u skladu s važećim Zakonom o zdravstvenom osiguranju. Istaknuto je da je, shodno članu 125. stav 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju, propisano da se naknada plaće po osnovu porodiljskog odsustva do donošenja propisa u oblasti dječije zaštite, koji će regulirati porodiljsko odsustvo, ostvaruje u oblasti zdravstvenog osiguranja. Propis u oblasti dječije zaštite koji regulira porodiljsko odsustvo donijet je u Kantonu Sarajevo 25. juna 2002. godine – Zakon o socijalnoj zaštiti. Ovaj zakon stupio je na snagu 5. jula 2002. godine i od tada se na pitanje naknade za porodiljsko odsustvo u Kantonu Sarajevo prestao primjenjivati Zakon o zdravstvenom osiguranju. Najzad, ukazano je na to da je članom 143. stav 1. Zakona o socijalnoj zaštiti propisano da se naknada za vrijeme porodiljskog odsustva utvrđuje u iznosu od 60% od prosječne plaće, kao i da su apelantice putem nadležne općinske službe i primale ovaj iznos naknade. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio tvrdnje apelantica da je prekršena ustavna zabrana umanjenja plaće za vrijeme vršenja sudijske funkcije jer su naknadu za porodiljsko odsustvo dobijale u iznosu kako je određen članom 143. Zakona o socijalnoj zaštiti. Dalje, ukazano je na to da ne postoji zakonski osnov da se apelanticama iz budžeta iz kojeg se finansira sud isplati razlika do punog iznosa njihovih plaća, pa da je u tom smislu bez značaja da se sredstva za rad sudova planiraju i dobijaju iz budžeta za pune iznose plaća, bez obzira na to da li su u tom periodu neke sudije i majke na porodiljskom odsustvu i da se za taj period na njihovo mjesto ne mogu imenovati druge osobe da bi obnašale sudijsku funkciju. Također, s obzirom na to da je apelanticama za vrijeme neposredno i nakon porođaja naknada za porodiljsko odsustvo isplaćivana shodno Zakonu o socijalnoj zaštiti, neosnovanom je ocijenjena tvrdnja da im nije bilo osigurano plaćeno odsustvo ili odsustvo sa odgovarajućom naknadom. Najzad, navedeno je da sutkinje u Republici Srpskoj pravo na naknadu na porodiljsko odsustvo ostvaruju u skladu s propisima tog entiteta, kao i da činjenica da je u istom periodu Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu, na osnovu svog Pravilnika, isplaćivalo razliku do punog iznosa plaće tužiteljicama koje su primale i naknadu za porodiljsko odsustvo nema značaja za razrješenje konkretne pravne stvari.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelantice tvrde da im je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), k) i f) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantice tvrde da im je povrijeđeno pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Najzad, apelantice tvrde da im je povrijeđeno pravo iz čl. 1, 2. i 11. Konvencije Ujedinjenih naroda o ukidanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene, član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP), te najzad član 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: MPESKP).

9. Apelantice tvrde da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je u osporenim presudama arbitrarno primijenjeno materijalno pravo. U prilog ovoj tvrdnji istakle su da su zanemareni čl. 35. i 36. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o sudijskoj funkciji), te član 2. Zakona o plaćama, kao i relevantne odredbe Ustava Federacije BiH, koje propisuju da se plaće ili druge naknade sudija ne mogu umanjivati za vrijeme vršenja sudijske funkcije. Prema njihovom mišljenju, navedeni zakoni su lex specialis u pogledu uređenja plaća i naknada sudija, pa u odsustvu izričitih odredbi u ovim zakonima, a imajući u vidu princip zabrane umanjenja plaća i naknada sudija, naknada za porodiljsko odsustvo mogla se utvrditi samo primjenom čl. 35. i 36. Zakona o sudijskoj funkciji, odnosno članom 2. Zakona o plaćama. S tim u vezi, apelantice su podsjetile na to da pravo na plaćeno odsustvo ili uz odgovarajuća socijalna davanja, majke uživaju prije i poslije rođenja a što proizlazi i iz člana 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te člana 8. Evropske socijalne povelje, a BiH je potpisnica oba instrumenta.

10. Apelantice tvrde da im je povrijeđeno i pravo na imovinu. Istakle su da miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom jer se temelji na članu 143. Zakona o socijalnoj zaštiti, koji se, kako tvrde, u njihovom slučaju nije mogao primijeniti, s obzirom na citirane odredbe zakona koji su lex specialis u odnosu na sudije. Pri tom, smatraju da se miješanje ne može opravdati ni postojanjem javnog interesa, odnosno da je nejasno u čemu se sastoji javni interes da im se, suprotno Zakonu o sudijskoj funkciji i Zakonu o plaćama, za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva ne isplati plaća već naknada po osnovu socijalnog davanja u znatno nižem iznosu. Na temelju identičnih razloga, apelantice smatraju da im je povrijeđeno i pravo na porodični život, tj. da je miješanje izvršeno protivno zakonu i da se ne može pravdati nužnom mjerom i demokratskom društvu. Također, ukazuju na to da ovo pravo uključuje i pravo roditelja da djetetu u prvim mjesecima rođenja pruže adekvatnu brigu i pažnju, pa da propust javnih vlasti da za taj period roditeljima osiguraju adekvatnu materijalnu sigurnost predstavlja miješanje u uživanje ovog prava.

11. Apelantice tvrde i da su diskriminirane i to u odnosu na sutkinje i tužiteljice u RS, sutkinje i tužiteljice u drugim kantonima FBiH, te najzad u odnosu na tužiteljice u Kantonu Sarajevo. U vezi s tim ukazuju na to da je u istom periodu kada je njima isplaćivana naknada plaće u iznosu od 60%, sutkinjama i tužiteljicama u RS za vrijeme porodiljskog odsustva isplaćivana plaća u punom iznosu, odnosno da je u drugim kantonima ova naknada iznosila i do 80%, te najzad da je tužiteljicama u Kantonu Sarajevo, pored naknade plaće od 60%, isplaćivana i razlika do punog iznosa njihove plaće. Prema njihovom mišljenju, ovako različit tretman nema razumno i objektivno opravdanje. U prilog ovom zaključku ukazuju na to da su Zakonom o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH uvjeti za imenovanje sudija i tužilaca propisani jedinstveno za cijelu BiH, da je na jedinstven način uređena disciplinska odgovornost sudija i tužilaca, nespojivost sudijske i tužilačke funkcije sa drugim dužnostima, razrješenje i prestanak vršenja ovih funkcija i dr. Shodno navedenom, smatraju da je intencija zakonodavca bila na teritoriji cijele BiH da na jedinstven način uredi položaj, prava, obaveze i odgovornosti sudija i tužilaca, kao i da je ovo opredjeljenje iskazano i u entitetskim zakonima o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, odnosno o plaćama sudija. S obzirom na to da nisu primijenjeni ovi zakoni već Zakon o socijalnoj zaštiti, apelantice smatraju da su dovedene u diskriminirajući položaj, te da ne postoji objektivno i razumno opravdanje za njihov različit tretman, kao i da ovako ustanovljeni različit tretman ne teži bilo kakvom legitimnom cilju, te najzad, da ne postoji proporcionalnost između korištenih sredstava i cilja koji treba ostvariti. Najzad, apelantice ukazuju na to da, osim što ovaj tretman predstavlja diskriminaciju po teritorijalnom principu, rezultira i diskriminacijom po osnovu spola, koja je zabranjena članom 11. Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama, članom 26. MPGPP, te članom

10. MPESKP.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je istakao da u predmetnom postupku nisu prekršena ustavna prava apelantica niti je primjena materijalnog prava u osporenoj presudi bila proizvoljna.

13. Kantonalni sud je istakao da osporenom presudom nisu prekršena ustavna prava apelantica, te se pozvao na razloge i obrazloženja iz presude.

14. Tuženi je istakao da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na članu 143. Zakona o socijalnoj zaštiti, da se u konkretnom slučaju radi o naknadi plaće a ne o plaći, pa da su neosnovane tvrdnje da je prekršena zabrana o smanjenju plaće. Dalje, ukazano je na to da je apelanticama naknada za vrijeme porodiljskog odsustva utvrđena i isplaćivana u skladu sa Zakonom o socijalnom osiguranju, zbog čega se ne može govoriti o umanjenju imovine apelantica. S obzirom na to da apelanticama nije bilo uskraćeno pravo na porodiljsko odsustvo, koje su i koristile u punom trajanju, i da im je u ovom periodu isplaćivana naknada u skladu sa zakonom, neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje o povredi prava na porodični život. Najzad, u vezi s tvrdnjama o diskriminirajućem položaju, ukazano je na to, čak i kad su u pitanju tužiteljice Kantonalnog tužilaštva, da se radi o „situacijama individualnog prava“ i mogućnosti svakog poslodavca na davanja prema svojim materijalnim mogućnostima, odnosno da takve mogućnosti i individualnosti ne mogu biti obavezujuće za druge, jer nemaju utemeljenje u propisu.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 72/05 i 22/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

Zdravstveno osiguranje i bolovanje Sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. ovog Zakona imaju pravo na zdravstveno osiguranje i bolovanje u skladu sa važećim Zakonom o zdravstvenom osiguranju u Federaciji Bosne i Hercegovine.

16. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 125. stav 3.

Pravo na naknadu plaće po osnovu porodiljskog odsustva, do donošenja propisa u oblasti dječije zaštite, koji će regulirati porodiljsko odsustvo, ostvaruje se u oblasti zdravstvenog osiguranja.

17. Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 16/02, 8/03, 21/06 i 17/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143. stav 1.

Naknada umjesto plaće ženi-majci utvrđuje se u iznosu 60% od prosječne plaće.

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 45 0 P 005296 09 Rev od 22. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 12. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 10. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

22. Apelantice tvrde da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 26. MPGPP, člana 10. MPESKP, te najzad pravo iz čl. 1, 2. i

11. Konvencije Ujedinjenih naroda o zabrani svih oblika diskriminacija nad ženama. Pravo na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

26. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.

27. Ustavni sud ukazuje na to da je identično činjenično i pravno pitanje, tj. utvrđivanje naknade za vrijeme porodiljskog odsustva sutkinjama, razmatrao u odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3961/11 od 25. juna 2014. godine (dostupna na web-stranci Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s identičnim navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne primjene materijalnog prava, Ustavni sud je zaključio da stav redovnih sudova da se naknada za porodiljsko odsustvo sutkinjama treba isplaćivati shodno članu 12. Zakona o plaćama i članu 143. Zakona o socijalnoj zaštiti, ne ukazuje na nepravilnost ili arbitrarnost u primjeni materijalnog prava. Shodno navedenom, a imajući u vidu razloge i obrazloženja iz presuda koje su osporene predmetnom apelacijom, Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od navedenog stava. Naime, u relevantnom periodu, a shodno Zakonu o plaćama, naknada za porodiljsko odsustvo sutkinja mogla je biti utvrđena i isplaćena samo na temelju Zakona o socijalnoj zaštiti. S obzirom na to da je apelanticama ova naknada utvrđena i isplaćena shodno navedenom zakonu, a koju činjenicu one i ne dovode u pitanje, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne primjene prava neosnovani.

28. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

29. Dalje, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3961/11, razmatrajući identične navode o diskriminaciji u vezi s članom 14. Evropske konvencije, koji korespondira članu 1. Protokola broj 12, na koji su apelantice ukazale u konkretnom slučaju, Ustavni sud je zaključio da apelantice ničim nisu dokazale da su diskriminirane u poređenju s drugim sutkinjama u Federaciji BiH koje su u istom položaju kao i apelantice i na koje se u pogledu naknade za porodiljsko odsustvo primjenjuju kantonalni propisi koji su primijenjeni i u konkretnom slučaju. U odnosu na navode apelantica o njihovom različitom tretmanu u odnosu na sutkinje u Republici Srpskoj i u odnosu na tužiteljice Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, Ustavni sud zapaža da se sutkinjama u Republici Srpskoj naknada isplaćuje u skladu s propisima tog entiteta, a da je tužiteljicama pravo na ovu naknadu dodijeljeno u skladu s unutrašnjim pravilnikom tog tužilaštva. Prema tome, u predmetnom slučaju na apelantice su primijenjene važeće odredbe kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti kojima je regulirano pitanje visine naknade za porodiljsko odsustvo, te je u skladu s navedenim propisom apelanticama i isplaćivana naknada za porodiljsko odsustvo u utuženom periodu.

30. S obzirom na to da i u konkretnom slučaju iz navoda apelantica u suštini proizlazi da smatraju da su diskriminirane u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra, imajući u vidu zaključak da u konkretnom slučaju materijalno pravo nije arbitrarno primijenjeno i da zbog toga nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje, nema razloga da u konkretnom slučaju odstupi od navedenog stava.

31. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Pravo na porodični život i pravo na imovinu

32. Apelantice su istakle i da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelantica u ovom dijelu u suštini se svode na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i ti su navodi u ovoj odluci već detaljno ispitani i zaključeno je da su neosnovani u odnosu na pravo na pravično suđenje, te u odnosu na pravo na nediskriminaciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica da im je osporenim presudama sudova povrijeđeno pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Ostali navodi

33. Apelantice tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana 26. MPGPP, člana 10. MPESKP, te najzad pravo iz čl. 1, 2. i 11. Konvencije Ujedinjenih naroda o zabrani svih oblika diskriminacija nad ženama. S obzirom na to da navedena prava korespondiraju pravima iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da apelantice u suštini tvrde da su im ova prava povrijeđena zbog arbitrarne primjene materijalnog prava, a ti navodi su već detaljno ispitani u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na navedena prava.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pojedinačno i u vezi s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 kada su redovni sudovi primijenili relevantne odredbe materijalnog prava dajući za to iscrpne i jasne razloge koji ne ostavljaju utisak arbitrarne ili diskriminirajuće primjene materijalnog prava.

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje navedenih prava vezuje za pogrešnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2393/11 (N. A., G. K., S. M.-V., A. A. i A… | Sudska praksa | Aktio