Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3248/11 (A. J. i Am. J.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stjecanje bez osnova
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3248/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3248/11, rješavajući apelaciju A. J. i Am. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. J. i Am. J., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000214 09 Rev od 19. maja 2011. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012 0 Gž 08 000 197 od 26. avgusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 083 0 P 06 000244 od 28. januara 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. A. J. i Am. J. iz Zvornika (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nedžad Imamović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 12. avgusta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000214 09 Rev od 19. maja 2011. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012 0 Gž 08 000 197 od 26. avgusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 083 0 P 06 000244 od 28. januara 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te Republike Srpske – Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica i Opštine Zvornik, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Zvorniku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 16. januara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovore dostavili 23. januara 2014. godine, a tuženi 27. januara 2014. godine. Osnovni sud, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 19. januara 2014. godine, do trenutka donošenja ove odluke nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Osnovni sud je Presudom broj 083 0 P 06 000244 od 28. januara 2008. godine, donesenoj po tužbi apelanta protiv tuženih radi predaje stvari, a koja je u cjelini potvrđena Presudom Okružnog suda broj 012 0 Gž 08 000 197 od 26. avgusta 2009. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obavežu da im predaju taksativno pobrojane pokretne stvari (u daljnjem tekstu: sporne stvari), a u slučaju da taj zahtjev ne bude osnovan, da im na ime naknade štete za otuđene i uništene stvari isplate označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
6. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizilazi da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da se sporne stvari ne nalaze u državini ni jedne od tuženih, niti su apelanti ukazivali na to. Shodno navedenom zaključeno je da tuženi nisu pasivno legitimisani, pa je u ovom dijelu tužbeni zahtjev apelanata ocijenjen kao neosnovan u skladu s članom 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Nadalje, ukazano je da su apelanti tražili da im se sve sporne stvari predaju obojici u državinu, a da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da su one posebna a ne zajednička svojina svakog od apelanata. Također, zaključeno je i da apelanti nisu aktivno legitimisani i za predaju dijela pokretnih stvari koje, kako su sami potvrdili, pripadaju N.J., koji nije bio tužilac u ovom sporu. Dalje, kao osnovan je ocijenjen prigovor zastarjelosti potraživanja koji su istakali tuženi. U vezi s tim je ukazano je apelant Am. J. povratio sprat porodične kuće u kojem su se nalazile sporne pokretne stvari u septembra 2001. godine, a apelant A. J. u martu 2003. godine, kada su i saznali za otuđenje spornih stvari i za lica koja su izvršila njihovo otuđenje, te da ime je u tom trenutku bio poznat i organ uprave koji je izdao njihove nepokretne i pokretne stvari privremenim korisnicima i kojem su, po napuštanju privremenih korisnika, trebale biti i predate. Shodno navedenom, te imajući u vidu da su apelanti tužbu, kojom traže da se tuženi obavežu da im nadoknade vrijednost otuđenih i uništenih stvari podnijeli 20. septembra 2006. godine, zaključeno je da je protekao rok zastarjelosti od tri godine od saznanja za štetu i štetnika u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, s obzirom da sporne stvari apelanata ni na koji način, pa i bez pravnog osnova, nisu prešle u imovinu tuženih, zaključeno je i da se ne radi o potraživanju iz neosnovanog obogaćenja. Najzad, Osnovni sud je ukazao i da je apelant Am. J. u toku postupka istakao da privremeni korisnici nekretnine nisu obavijestili tuženo Ministarstvo o napuštanju iste, kao i da apelant A. J. nije tvrdio da je obavijestio tuženo Ministarstvo da privremeni korisnici napuštaju nekretninu iznoseći sporne stvari, iako je to i lično vidio. Shodno navedenom, a na osnovu čl. 154. i 158. ZOO tužbeni zahtjev apelanata je ocijenjen neosnovanim.
7. Okružni sud je, odlučujući po žalbi apelanata, istakao da su tuženi, upravljajući tuđom imovinom shodno Zakonu o korištenju napuštene imovine i Uredbi o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji RS, oduzeli apelantima pravo na mirno uživanje imovine, što bez adekvatne naknade nije proporcionalno načelu pravne sigurnosti. U vezi s tim je ukazano da su tuženi provodili postupke identifikacije napuštene imovine i njihove dodjele privremenim korisnicima, da je bila propisana obaveza privremenih korisnika da čuvaju dodijeljenu imovinu, da je opštepštepoznata činjenica da tuženi nisu preduzimali nikakve korake radi zaštite te imovine, a što je rezultiralo njenim masovnim otuđenjem. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da u odnosu na apelante postoji prije svega odgovornost RS-a i njenih organa koji su svojim odlukama dodjeljivali imovinu privremenim korisnicima. Međutim, ukazano je da su zahtjevi za naknadu štete ograničeni rokovima, te da se prvostepeni sud pravilno pozvao na rok zastarjelosti od tri godine iz člana 376. stav 1. ZOO. S obzirom da su apelanti i za štetu i za štetnika saznali nakon uvođenja u posjed svoje imovine 17. septembra 2001. godine, da su tužbu podnijeli 16. septembra 2006. godine, a koje činjenice nisu doveli u pitanje ni žalbom, Okružni sud je kao neosnovano ocijenio pozivanje na zastrani rok od pet godina iz člana 376. stav 1. ZOO. Također, paušalnim i nejasnim su ocijenjeni i žalbeni navodi vezani za rok za krivično gonjenje, jer apelanti nisu naveli o kakvim krivičnim djelima se radi, niti su ponudili podatke o tome. Najzad, ukazano je da apelanti nisu ponudili nikakve činjenice da su tuženi zadržali sporne stvari ili na drugi način stekli korist od njih, a zbog čega su kao neosnovani ocijenjeni žalbeni navodi da su se tuženi neosnovano obogatili.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000214 09 Rev od 19. maja 2011. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu.
9. Vrhovni sud je istakao da u sadržaj prava svojine spada i pravo vlasnika da stvar drži, pa da vlasnik stvari svojinsku tužbu za povraćaj stvari (član 37. ZOSPO) podiže prema držaocu koji nema svojinu na stvari. Cilj tužbe je povraćaj stvari, tj. prenošenje neposredne državine (član 70. stav 1. ZOSPO) na vlasnika stvari. Dalje, ukazano je da se zahtjev za povraćaj stvari ne može ostvariti ako stvar nije u državini tuženog, ali se u takvim slučajevima tužba može transformisati u zahtjev za naknadu štete (član 39. stav 3. ZOSPO). Shodno navedenim odredbama, Vrhovni sud je zaključio da je zahtjev apelanata pravilno odbijen kao neosnovan jer su predaju spornih stvari tražili od tuženih koji nisu njihovi držaoci. Zatim, Vrhovni sud je ukazao da je nesporno da je apelantima posredstvom tuženog Ministarstva vraćena u posjed njihova nepokretna imovina i da je većina pokretnih stvari otuđena. Otuđenje pokretnih stvari, na čemu su apelanti temeljili tužbu, jeste šteta koju su pretrpjeli (član 155. ZOO), pa se o njihovom pravu na naknadu ima suditi po odredbama ZOO, koje regulišu naknadu štete, uključujući i odredbe koje govore o zastarjelosti potraživanja. Vrhovni sud je kao neosnovane ocijenio navode apelanata da se na sporni odnos ne mogu primijeniti odredbe o zastarjelosti potraživanja zbog toga što se radi o njihovom pravu na povrat imovine. S tim u vezi je ukazano da ni Ustav BiH u članu II/5. koji reguliše pravo na povratak, kao ni Aneks VII, te najzad ni Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ne isključuju primjenu zakonskih odredbi o zastarjelosti potraživanja, konkretno relevantnih odredbi ZOO. S obzirom na vrijeme saznanja za štetu i štetnika, te datum podnošenja tužbe, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je protekao trogodišnji rok iz člana 376. stav 1. ZOO. Najzad, neosnovanim je ocijenjen i revizioni navod apelanata da je trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. ZOO. U vezi s tim je ukazano da je za primjenu rokova iz ove odredbe potrebno da je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršioca krivičnog djela čijim počinjenjem je šteta nastala. U konkretnom slučaju niko nije krivično gonjen niti proglašen krivim zbog otuđenja spornih stvari apelanata.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da je u obrazloženju osporene presude Okružnog suda ukazano da je za nastalu štetu odgovorna RS koja je njihovom imovinom raspolagala i koja nije preduzela odgovarajuće mjere zaštite njihove imovine. S tim u vezi apelanti smatraju da su tuženi, koji su njihovu nepokretnu imovinu kao i sporne pokretne stvari preuzeli i raspolagali njima, svojom voljom iz svog neposrednog posjeda predali u posjed privremenim korisnicima. Na ovaj način, po njihovom mišljenju, nije prestao i posredni posjed tuženih nad spornim stvarima, odnosno nije prestala i njihova odgovornost. Dalje, apelanti ukazuju da su privremeni korisnici bili i krivično odgovorni za uništenje ili oštećenje imovine koja im je dodijeljena na privremeno korištenje, ali da je opštepoznata činjenica da nadležni organi nisu preduzimali bilo kakve mjere krivičnog gonjenja privremenih korisnika. Ovaj propust, po njihovom mišljenju, ne može ići na njihovu štetu, jer oni ne mogu preduzimati bilo kakve mjere zaštite prema privremenim korisnicima s kojim i nisu ni u kakvom odnosu. Također, apelanti ukazuju da osnovano sumnjaju da su privremeni korisnici počinili krivično djelo teške krađe jer su, i pored upozorenja o krivičnoj odgovornosti, otuđili sporne pokretne stvari. Stoga je, po njihovom mišljenju, rok zastarjelosti trebalo računati prema roku zastarjelosti za krivični progon za krivično djelo teške krađe. Ovo posebno kad se ima u vidu propust nadležnih organa da preduzmu pozitivne mjere zaštite i izuzmu sporne pokretne stvari od privremenih korisnika, a o čemu su imali i direktna saznanja. Dalje, s obzirom da ZOSPO ne razlikuje posredni i neposredni posjed, te da su tuženi popisali i preuzeli u posjed njihove pokretne stvari, apelanti smatraju da je pogrešan zaključak redovnih sudova da nisu dokazali da se sporne pokretne stvari nalaze kod tuženih. S obzirom da su propustili da preduzmu adekvatne mjere kontrole i da preuzmu sporne pokretne stvari od privremenih korisnika i predaju ih njima kao vlasnicima, apelanti smatraju da ne mogu snositi teret za ove propuste, odnosno da bi to bilo uspostavljanje pretjeranog tereta suprotno stavovima Ustavnog suda izraženim u odlukama AP 2889/06, AP 289/03 i AP 3179/06. Najzad, apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti ZOSPO i s tim u vezi relevantne odredbene o neosnovanom bogaćenju.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporene odluke. Također, ukazano je da je za razrješenje konkretne pravne stvari relevantna činjenica da su apelanti tužbu podnijeli nakon proteka roka iz člana 376. stav 1. ZOO. U vezi s rokovima zastarjelosti iz člana 377. ZOO ukazano je da iz činjeničnog utvrđenja, koje se ne može preipsitivati u postupku po reviziji, proizilazi da ne postoji pravosnažna krivična presuda kojom je neko lice proglašeno krivim zbog otuđenja apelantove imovine. Također, ukazano je i da ne proizilazi da su apelanti nadležnim organima podnijeli krivičnu prijavu protiv bilo kojeg lica zbog otuđenja njihovih pokretnih stvari, kao i da u postupku pred redovnim sudovima nisu provodili dokaze na okolnost da je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela. Također, ukazano je i da nisu dokazali da su njihove pokretne stvari prešle u imovinu tuženih pa da se zbog toga ne može govoriti o neosnovanom obogaćenju, odnosno da su i sami tvrdili da su njihove stvari uzeli privremeni korisnici i da zbog toga traže naknadu štete.
12. Okružni sud je istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporene odluke, te da smatra da nisu povrijeđena prava na koja apelanti ukazuju u apelaciji.
13. Tuženi je istakao da su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke, te da nisu povrijeđena prava apelanata na koja ukazuju u apelaciji.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Sl. glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 376. stav1.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
Član 377. stav 1.
1. Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
15. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 37.
(…) Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
(…) Član 70.
Posjed stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed).
Posjed stvari ima i lice koje faktičku vlast vrši preko drugog lica, kome je po osnovu plodouživanja, ugovora o korištenju stana, zakupa, čuvanja, posluge ili drugog pravnog posla dalo stvar u neposredni posjed (posredni posjed).
(…)
16. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 24.
(…) (…) Nadležni organ je u skladu sa svojim ovlaštenjima dužan zatražiti pokretanje krivičnog postupka protiv sadašnjeg korisnika koji prilikom dobrovoljnog odnosno prinudnog iseljenja nezakonito otuđi imovinu ili stvari iz nepokretnosti odnosno stana odnosno koji nepokretnost odnosno stan svjesno ošteti. Nadležni organ je dužan upozoriti sadašnjeg korisnika o krivičnim sankcijama u skladu sa članom 11 stav 1. tačka 8. (…)
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000214 09 Rev od 19. maja 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. juna 2011. godine a apelacija je podnesena 12. avgusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...)
24. U suštini, navodi apelanata se svode na tvrdnju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti smatraju da je pogrešan zaključak redovnih sudova da nisu dokazali da se pokretne stvari nalaze kod tuženog, s obzirom da je on na temelju zakona preuzeo njihovo upravljanje, da ih je dao na privremeno korištenje privremenim korisnicima i tako posredno zadržao posjed nad njima, a da ZOSPO ne pravi razliku između neposrednog i posrednog posjeda. Zatim, apelanti su istakli da osnovano sumnjaju da je otuđenjem njihovih pokretnih stvari počinjeno krivično djelo teške krađe pa da je u njihovom slučaju trebao primijeniti rokove zastarjelosti za krivični progon za ovo krivično djelo shodno članu
377. ZOO. Pri tom, apelanti ukazuju da je tuženi propustio da, u skladu sa zakonskom obavezom, preduzme mjere u svrhu krivičnog gonjenja privremenih korisnika koji su otuđili njihove pokretne stvari. Najzad, apelanti smatraju da je dosljednom primjenom odredbi ZOSPO i odredbi ZOO o neosnovanom bogaćenju njihovom zahtjevu trebalo biti udovoljeno.
25. U vezi s ovim navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
27. Apelanti tvrde da je pogrešan zaključak redovnih sudova da nisu dokazali da se njihove stvari nalaze kod tuženog, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev odbijen. Po njihovom mišljenju tuženi su, u skladu sa zakonom, preuzeli na upravljanje i zaštitu njihovu imovinu, dodjelom ove imovine privremenim korisnicima nisu prestali da vrši i faktičku vlast nad njom jer ZOSPO ne pravi razliku između posrednog i neposrednog posjeda. Najzad, s obzirom da je tuženi imao obavezu da od privremenih korisnika preuzme i pokretne stavi koje im je dodijelio na korištenje, apelanti smatraju da propustom da to i učini nije prestala faktička vlast tuženih i nad njihovim pokretnim stvarima koje su bili obavezni preuzeti od privremenih korisnika i predati im ih.
28. Ustavni sud primjećuje da je članom 37. ZOSPO regulisano da vlasnik stvari, čiji povraćaj traži, mora dokazati da ima pravo svojine i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Stoga, oba ova uslova moraju biti ispunjena u trenutku podnošenja tužbe, odnosno donošenja presude i teret dokazivanja je na vlasniku. Sama činjenica kako je vlasnik ostao bez faktičke vlasti na stvari koja je njegova svojina je irelevantna. Najzad, faktička vlast na stvari, u skladu s članom 70. ZOSPO, može se vršiti neposredno, kao i posredno, preko drugog lica kojem je stvar, na temelju pravnog posla, dana u neposredni posjed.
29. U konkretnom slučaju, a kako proizilazi iz obrazloženja osporenih presuda, bilo je nesporno da su apelanti vlasnici pokretnih stvari. Što se tiče drugog uslova, tj. da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da se pokretne stvari ne nalaze u državnini tuženih, kao i da apelanti u toku postupka nisu ni ukazivali na to. Nadalje, kako proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, što apelanti, također, ne dovode u pitanje u apelaciji, u postupku pred redovnim sudovima bilo je nesporno da su pokretne stvari otuđili privremeni korisnici koji su nekretnine apelanata napustili bez da su prethodno obavijestili tuženo Ministarstvo. Napuštanjem nekretnina ovim licima je prestalo svojstvo privremenih korisnika, odnosno osnov na temelju kojeg je tuženo Ministarstvo i ostvarivalo faktičku vlast na stvarima kroz posredni posjed. U tom smislu, a suprotno tvrdnjama apelanata, u trenutku podnošenja tužbe tuženi više nisu vršili faktičku vlast nad pokretnim stvarima ni kroz posredni posjed. S obzirom da, u skladu s članom 37. ZOSPO, vlasnik stvari koju potražuje mora dokazati da faktička vlast na stvari, bilo kroz posredni ili neposredni posjed, postoji u trenutku kada istakne zahtjev za njen povrat, zaključak redovnih sudova je da je zahtjev apelanata za povrat pokretnih stvari neosnovan, jer se one ne nalaze u državnini otuženih, suprotno tvrdnjama apelanata, ne ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava.
30. Nadalje, apelanti tvrde da su redovni sudovi pri odlučivanju o njihovom tužbenom zahtjevu trebali primijeniti rokove iz člana 377. ZOO, a ne iz člana 376. ZOO, jer smatraju da otuđenje njihovih pokretnih stvari predstavlja krivično djelo teške krađe, odnosno jer su potraživali naknadu štete počinjene izvršenjem krivičnog djela.
31. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi, razmatrajući navode o primjeni rokova zastarjelosti iz člana 376. i člana 377. ZOO, slijedio stav Evropskog suda u predmetu Banićević (vidi Evropski sud, Ante Banićević i Marija Banićević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10). Naime, u ovom predmetu Evropski sud je, razmatrajući navode aplikanata da su redovni sudovi trebali primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima (koji je istovjetan članu 377. ZOO) s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proistekle iz krivičnog djela, a ne rokove iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (istovjetan članu 376. ZOO) odbacio kao nedopušten navedeni zahtjev, navodeći, između ostalog (stav 35. odluke Evropskog suda) (…) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi st. 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka kao i (stav 36.) „(…) time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku podnosioci su se, iako su imali advokata, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu.“
32. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno da su apelantima posredstvom tuženog ministarstva vraćene u posjed njihove nekretnine i da je većina pokretnih stvari otuđena, da otuđenje pokretnih stvari predstavlja štetu u smislu člana 155. ZOO koja apelantima ima biti nadoknađena. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi, a i apelanti ne tvrde suprotno, da im u vrijeme kada su uvedeni u posjed svojih nekretnina i saznali za štetu, nije bilo nepoznato ko su bili privremeni korisnici koji su otuđili stvari (apelant A. J. je i lično vidio privremene korisnike kako iznose njegove pokretne stvari), kao i da je tuženo ministarstvo izdalo njihove nepokretne i pokretne stvari privremenim korisnicima. Zatim, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi, a što ni apelanti ne dovode u pitanje, da su za štetu saznali kad su uvedeni u posjed svojih nekretnina u septembru 2001. godine (apelant Am. J.) odnosno u martu 2003. godine (apelant A. J.), a da su tužbu podnijeli 20. septembra 2006. godine. Shodno navedenom, s obzirom da je od saznanja za štetu i štetnika pa do podnošenja tužbe proteklo više od tri godine, redovni sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete neosnovan shodno članu 376. stav 1. ZOO. Najzad, u vezi s ukazivanjem apelanata na rokove zastarjelosti iz člana 377. ZOO iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su ovi navodi apelanata ocijenjeni kao paušalni i nejasni, odnosno da je za primjenu rokova iz člana
377. ZOO potrebno da je tužba usmjerena protiv lica koje je počinilo krivično djelo iz kojeg je šteta nastala, a da u konkretnom slučaju niko nije krivično odgovarao za otuđene pokretnih stvari apelanata. Također, u odgovoru na navode iz apelacije Vrhovi sud je još istakao i da apelanti u toku postupka pred redovnim sudovima, a u tom smislu nema ništa ni u apelaciji što bi uputilo na suprotan zaključak, nisu predlagali ili provodili dokaze na okolnost da je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela, a zbog čega ova činjenica nije ni utvrđivana u toku postupka pred redovnim sudovima. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da apelanti u apelaciji ne tvrde da su nadležnim organima prijavili izvršenje krivičnog djela.
33. Ustavni sud primjećuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su apelanti bili spriječeni ili na bilo koji način onemogućeni da podnesu tužbu za naknadu štete protiv tuženih u roku iz člana 376. stav 1. ZOO, bez obzira na dužnost tuženog da zatraži pokretanje krivičnog postupka protiv privremenih korisnika koji su otuđili nekretnine. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani.
34. Najzad, apelanti tvrde, ne obrazlažući posebno ovaj navod, da je u njihovom slučaju trebalo dosljednom primjenom odredbi ZOSPO i odredbi ZOO o neosnovanom bogaćenju udovoljiti njihovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete. Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženjima osporenih odluka ukazano, a što se ne dovodi u pitanje ni u apelaciji, da apelanti nisu ponudili činjenice zbog kojih bi se moglo zaključiti da su se tuženi neosnovano obogatili, kao i da su zadržali njihove pokretne stvari ili na drugi način stekli korist od njih. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane ni navode apelanata u ovom dijelu.
35. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno primijenili materijalno pravo i tako povrijedili njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
36. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava također zasnivaju na navodima o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već detaljno razmotreni i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na činjenično stanje utvrđeno na temelju provedenih dokaza primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti i pogrešne primjene.
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje ovog prava vezuje za proizvoljnu i pogrešnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić