Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2620/11 (J. R.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2620/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2620/11, rješavajući apelaciju Jove Runjevca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jove Runjevca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Ps 000113 10 Rev od 6. aprila 2011. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-08-000 034 od 8. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-PS- 06-000-122 od 24. decembra 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovo Runjevac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kog zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 23. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Ps 000113 10 Rev od 6. aprila 2011. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž- 08-000 034 od 8. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-PS-06-000-122 od 24. decembra 2007. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i a.d. „Travunija“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 28. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. juna 2014. godine a tužilac 12. juna 2014. godine. Okružni sud i Osnovni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužilac je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv pet tuženih, među kojima je apelant označen kao trećetuženi, radi utvrđenja i predaje u posjed. Osnovni sud je donio Presudu broj 095-0-Ps-06-000-122 od 24. decembra 2007. godine, potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tužilac titular prava raspolaganja na poslovnom prostoru u prizemlju stambeno-poslovne zgrade na katastarskoj parceli broj 2588 zk. ul. 49 KO Trebinje (u daljnjem tekstu: poslovni prostor) što su tuženi dužni da trpe i priznaju da se tužilac upiše kao titular prava raspolaganja na navedenom poslovnom prostoru (stav I izreke); poništen je kao nezakonit Zaključak načelnika opštine Trebinje broj 11-471-4/03 od 27. januara 2006. godine (stav II izreke) i obavezani tuženi, među kojima apelant kao trećetuženi, da tužiocu predaju u posjed poslovni prostor iz stava I izreke presude, oslobođen od lica i stvari, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka, analizom i ocjenom izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, polazeći od postavljenog tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava raspolaganja i ništavosti ugovora o privremenom korišćenju poslovnog prostora, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, uvidom u Odluku o prenosu prava raspolaganja na nepokretnostima od 10. decembra 1987. godine proizilazi da je SO Trebinje (tadašnji nosilac prava raspolaganja) svoje pravo raspolaganja prenio na tužioca. Sem toga, ugovorom o prenosu prava raspolaganja zaključenog između tužioca i opštine Trebinje (u tužbi označena prvotužena) kao i Rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda broj Dn-227/90 od 25. maja 1990. godine, utvrđeno je da su ispunjeni uslovi za upis u zemljišne knjige ali da ugovor nije mogao da se provede zbog nepostojanja knjiga za upis etažne svojine. Iz navedenih dokaza prvostepeni sud je zaključio da tužilac ima pravo raspolaganja na poslovnom prostoru, pogotovo zbog toga što je tužilac poslovni prostor vodio kao svoje osnovno sredstvo i što je taj prostor ušao u početni bilans stanja u procesu privatizacije. Stoga je, prema ocjeni prvostepenog suda, odluka načelnika opštine Trbinje da svojim zaključkom poništi odluku opštine Trebinje (prvotužena) o davanju poslovnog prostora na raspolaganje tužiocu (iz 1987. godine) nezakonita, kako iz već navedenih razloga tako i zbog činjenice što je Visoki predstavnik svojom odlukom propisao da se ne može vraćati nacionalizovana imovina ranijim vlasnicima sve dok se na nivou BiH ne donese takav zakon, a do dana donošenja presude je evidentno da nije donesen. Stoga je zaključeno da je na osnovu člana 103 Zakona o obligacioniom odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ništav ugovor o privremenom korišćenju poslovnog prostora, kao i o zakupu, jer su navedeni ugovori u suprotnosti sa prinudnim propisima, konkretno s odredbom člana 3 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Navedenom odredbom je propisano da vlasnik stvari ima pravo da stvar drži, da je koristi i njom raspolaže, a mimo volje titulara pojedinih svojinskih ovlašćenja, sa stvari ne mogu raspolagati treća lica, kao što su to u konkretnom slučaju tuženi, među kojima je apelant trećetuženi. Navedeni ugovori su suprotni i odredbama čl. 50 stav 1 i 58 Zakona o preduzećima, budući da je ovim odredbama definisano šta predstavlja imovinu preduzeća (tužioca) i ko upravlja tom imovinom, pa je slijedom utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom citiranih odredbi ZOO-a, ZOSPO-a i Zakona o preduzećima tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen.
6. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanta i ostalih tuženih, donio Presudu broj 015-0-Pž-09-000 034 od 8. jula 2009. godine, kojom su žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Prvostepena presuda je, prema ocjeni Okružnog suda, zasnovana na materijalnim dokazima – ugovorima i odluci načelnika evidentiranim pod brojevima i datumima koji su navedeni u izreci prvostepene presude, kao i iskazu tužiočevog zakonskog zastupnika datog u svojstvu parnične stranke. S tim u vezi, ponovljena su činjenična utvrđenja iz prvostepene presude prema kojima je opština Trebinje odlukom iz 1987. godine na tužioca prenijela pravo raspolaganja, da je Zemljišnoknjižni ured rješenjem od 25. maja 1990. godine dozvolio uknjižbu prava raspolaganja poslovnim prostorom, a iz ugovora od 4. oktobra 2002. godine proizilazi da je opština Trebinje isti poslovni prostor izdala u zakup. Sem toga, prvostepeni sud je pravilno obrazložio da opština Trebinje (prvotužena) nije ovlašćena da svojim propisima na drugačiji način reguliše pravo korišćenja odnosno raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj svojini u odnosu na važeće propise. Naime, ugovor o prenosu prava raspolaganja na nepokretnostima (iz 1987. godine) jedan je od načina prenosa prava svojine na poslovnom prostoru i stoga predstavlja poseban osnov pribavljanja svojine, ali kao takav ne djeluje prema svima, dakle kao stvarno pravo. Nesporno je među strankama da je tužilac dobio pravo raspolaganja na osnovu ugovora zaključenog između njega i opštine Trebinje (prvotužena) u decembru 1987. godine, da je izdejstvovao Rješenje broj Dn 227/90 kojim se na poslovnom prostoru dozvoljava uknjižba prava raspolaganja, ali to rješenje nije provedeno u zemljišnim knjigama ne zbog njegove neprovodivosti već zato što nije bila ustrojena knjiga etažne svojine, a što predstavlja zakonski način sticanja prava svojine kao najvišeg prava na nepokretnostima (čl. 33 i 37 u vezi s članom 23 ZOSPO-a). Upravo iz tih razloga, žalbeni navodi kojima je ukazano na to da tužilac nije upisan u zemljišne knjige kao vlasnik nisu osnovani, jer je to pravo tužilac ostvario Rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela Osnovnog suda broj Dn 227/90 od 25. maja 1990. godine. Iz navedenog, kako je ocijenio Okružni sud, proizilazi da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na osnovu takvog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo.
7. Vrhovni sud je povodom revizije tuženih donio Presudu broj 118 0 Ps 000113 10 Rev od 6. aprila 2011. godine, kojom su revizije odbijene. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su odluke nižestepenih sudova pravilne jer iz rezultata provedenih dokaza proizilazi da je odlukom iz decembra 1987. godine na tužioca preneseno pravo raspolaganja na poslovnom prostoru iz stava I izreke prvostepene presude. Taj prenos ima karakter prometa nepokretnosti u društvenoj svojini između društveno-pravnih lica, kako je definisano u odredbi člana 2 tačka 1 Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZPN) o kom govori i član 5 stav 1 istog Zakona. Suprotno navodima iz apelantove revizije da je prenos prava raspolaganja na nacionalizovanim poslovnim prostorima opštine Trebinje protivan odredbi člana 20 ZOSPO-a, Vrhovni sud je istakao da je mogućnost prometa nekretnina društveno-pravnih lica, bez naknade, propisana odredbom člana 16 stav 1 ZPN. Pri tom se apelant, kako je dalje obrazloženo, ne može osnovano pozivati na odredbe člana 16 a) i 16 b) Zakona o izmjenama i dopunama ZPN („Službeni list SRBiH“ broj 22/91) koji je stupio na snagu 2. jula 1991. godine, tvrdeći da je odluka opštine Trebinje o prenosu prava raspolaganja na poslovnom prostoru u tužiočevu korist protivna navedenim odredbama, jer one nisu bile na snazi u vrijeme donošenja predmetne odluke. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnom prostoru u tužiočevu korist realizovan tokom 1987. godine predajom u posjed i da ga je tužilac koristio radi obavljanja svoje djelatnosti-trgovine na malo. Time je ugovor realizovan u cjelini i stoga je, u smislu odredbe člana 9 stav 4 ZPN, pravno valjan. Pravnu valjanost navedenog ugovora nije osporila ni opština Trebinje (prvotužena) već je osporila način sticanja tog prava budući da ono nije upisano u zemljišnu knjigu. Međutim, činjenica da tužiočevo pravo raspolaganja na poslovnom prostoru nije upisano u zemljišnu knjigu ne znači da on nema valjan način sticanja prava raspolaganja. Potom su ponovljena utvrđenja iz nižestepenih presuda koja se tiču zaključenja ugovora o prenosu prava raspolaganja i dozvole za uknjižbu tog prava (koje nije provedeno u zemljišnoj knjizi zbog nepostojanja zemljišnih knjiga etažne svojine), a upis prava raspolaganja na nepokretnostima stiče se polaganjem isprave (ugovora o prometu nepokretnosti) u nadležnom sudu, kao u konkretnom slučaju. Okolnost što tužiočevo pravo raspolaganja nije upisano u zemljišnoj knjizi nije značajna za odluku o utvrđenju tog prava tužiocu, kao najšireg prava svojine propisanog u članu 3 stav 1 ZOSPO-a, koje je zbog nepostojanja knjige etažne svojine stekao polaganjem isprava kod nadležnog suda na osnovu kojih se vrši prenos prava na nepokretnostima (član 33 ZOSPO-a) pa je prvostepena presuda u stavu 1 izreke pravilna. S obzirom na navedeno utvrđenje, prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepena presuda je pravilna i u dijelu kojim je poništen kao nezakonit zaključak opštine Trebinje (prvotužene) od 27. januara 2006. godine, kojim je raspolagala poslovnim prostorom i utvrđena ništavost ugovora o privremenom korišćenju i zakupu koji su zaključeni između tuženih, jer je opšte pravilo imovinskog prava da se stvari koje imaju vlasnika kao i stvari s pravom raspolaganja koje imaju titulara tog prava pribavljaju prenošenjem prava svojine odnosno prava raspolaganja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant ukazuje na to da su mu presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U vezi s kršenjima svih navedenih prava apelant je suštinski ukazao na proizvoljnu i pogrešnu primjenu materijalnog prava na što je ukazivao u žalbi i reviziji. Naime, istakao je da u reviziji nisu dati odgovori na bitne revizione prigovore u pogledu sudske prakse prema kojoj odluke opština (u konkretnom slučaju opštine Trebinje) nisu podobne za uknjižbu prava svojine zbog nedostatka punovažnog pravnog osnova za sticanje svojine, a posebno prenosa prava svojine na nacionalizovanoj stvari. Pogrešan je stav iz presude Vrhovnog suda prema kom je tužilac pravo svojine na poslovnom prostoru stekao na zakonito propisan način, što je, prema njegovom mišljenju, gruba nezakonitost koja je dovela do kršenja prava iz apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da u postupku iz kog je proizašla osporena odluka nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao. Sem toga, apelant ponavlja navode koje je isticao i u toku postupka o kojima su nižestepeni sudovi kao i revizioni sud dali svoju ocjenu na osnovu izvedenih dokaza uz pravilnu primjenu materijalnog prava uz obrazloženja koja su jasna i argumentovana. Stoga, Vrhovni sud smatra da je nepotrebno ponavljati razloge koji su detaljno obrazloženi u osporenoj odluci revizionog suda.
10. Tužilac je u odgovoru istakao da je apelacija neosnovana, da su u obrazloženju svih osporenih presuda, a naročito u obrazloženju presude Vrhovnog suda, dati vrlo jasni i iscrpni razlozi za njeno donošenje. Ukazao je na to da u konkretnom slučaju ne može biti govora o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer iz dokaza izvedenih tokom postupka proizilazi utvrđenje redovnih sudova prema kojima je tužbeni zahtjev za utvrđenje i predaju u posjed osnovan u cjelini.
V.Relevantni propisi
11. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94) glasi:
Član 2. stav 1.
Pod prometom nepokretnosti, u smislu ovog zakona podrazumijeva se:
Prenos nepokretnosti u društvenoj svojini sa jednog na drugo društveno pravno lice, pribavljanje nepokretnosti u društvenu svojinu od građana, udruženja građana i drugih građanskih pravnih lica (u daljnjem tekstu: nosioci prava svojine), otuđivanje nepokretnosti iz društvene svojine, zamjena nepokretnosti u društvenoj svojini i drugi vidovi raspolaganja nepokretnostima u društvenoj svojini.
Član 5. st. 1. i 2.
Nosioci prava raspolaganja i drugih prava na nepokretnosti u društvenoj svojini, u smislu ovog zakona, jesu organizacije udruženog rada, samoupravne interesne zajednice, društveno-političke zajednice, [...] (u daljnjem tekstu: društvena pravna lica).
Organizacije udruženog rada, samoupravne interesne zajednice, društveno političke zajednice [...] mogu pravnim poslom, uz naknadu ili bez naknade, pribavljati, otuđivati, zamjenjivati i prenositi pravo raspolaganja i druga prava na nepokretnosti pod uslovom određenim zakonom.
Član 9. st. 1. i 4.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju [...].
Član 16. st. 1. i 2.
Društvena pravna lica mogu međusobno prenositi zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada pravnim poslom uz naknadu ili bez naknade.
Društveno pravno lice može od nosioca prava svojine sticati zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrade.
12. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) glasi:
Član 103. stav 1.
Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima, te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Član 109. stav 1.
Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresovana strana.
13. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/93) glasi:
Član 3.
Vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da se njome koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom.
Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnosti stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
VI.Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 Ps 000113 10 Rev od 6. aprila 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 23. juna 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant ukazuje na kršenja prava iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Sem toga, uslov za primjenljivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom slučaju postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja titulara prava raspolaganja na poslovnom prostoru i, u vezi s tim, utvrđivanju ništavosti odluke o privremenom korišćenju poslovnog prostora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv.
22. Navodi apelacije u pogledu povrede prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešnu odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
23. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
24. U vezi s navodima apelacije koji se suštinski svode na tvrdnju da je u konkretnom slučaju pogrešno, odnosno proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje i donio odluku u predmetu broj AP 2743/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2743/09 od 13. novembra 2012. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 101/12, dostupna i na web-stranici www.ustavnisud.ba). Naime, činjenice predmeta iz navedene odluke ukazuju na to da je isti tužilac kao titular prava raspolaganja pokrenuo parnični postupak (u istom redovnom sudu) protiv drugih tuženih, radi utvrđenja da su ništavi ugovori o poklonu zaključeni između tuženih o prenosu svojine na nepokretnostima i to u dijelu u kom se ti ugovori odnose na sporne poslovne prostore. Tužba je zasnovana na istom ugovoru iz 1987. godine (o prenosu prava raspolaganja) i Rješenju Zemljišnoknjižnog odjela Osnovnog suda broj DN-227/90 od 25. maja 1990. godine, kojim je dozvoljen upis prava raspolaganja. Razmatrajući konkretno pravno pitanje, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2743/09, u odnosu na navode o proizvoljnoj odnosno pogrešnoj primjeni materijalnog prava ukazao da obrazloženje osporene presude sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredbi ZPN (čl. 5, 9 i 16) zaključeno da je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužilac titular prava raspolaganja na predmetnim poslovnim prostorima, da je Vrhovni sud u osporenoj odluci ocijenio i apelantkinjine navode vezane za okolnost da tužiočeva prava na spornim poslovnim prostorima nisu upisana u zemljišnim knjigama, ali je pojasnio da faktički upis ovog prava nije ostvaren jedino zbog nepostojanja knjige etažne svojine, a data obrazloženja u tom dijelu, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, zatim da je tužilac titular prava raspolaganja na dva sporna poslovna prostora, pa se, stoga, pokazuju u cijelosti neosnovani apelantkinjini navodi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Sem toga, Ustavni sud ukazuje na stav u već citiranoj odluci prema kom je Vrhovni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a (čl. 103 i 105), dao iscrpne razloge zašto smatra da su predmetni ugovori o poklonu ništavi u dijelu koji se odnosi na sporne poslovne prostore (stav 36 navedene odluke).
25. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući sopstvenu praksu (ibid. AP 2743/09), Ustavni sud smatra da se razlozi navedeni u toj odluci u cijelosti odnose i na ovu odluku, zbog čega je iz istih razloga zaključio da se primjena materijalnog prava u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati proizvoljnom, te da stoga nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
26. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant povredu ovog prava zasniva na identičnim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na to da su ovi navodi već detaljno ispitani u prethodnom dijelu ove odluke, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
27. Što se tiče navoda apelacije kojima je ukazano na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se i ovi navodi, budući da nisu posebno obrazloženi, dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant, kako jasno proizilazi iz tačke III ove odluke (činjenično stanje), imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, konkretno podnošenjem žalbe i revizije o kojima su donesene meritorne odluke u kojim su redovni sudovi ispitali apelantove žalbene odnosno revizione navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i u dijelu apelacije koji se tiče člana 13 Evropske konvencije apelacija neosnovana.
VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da u obrazloženju osporene presude Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava.
29. Nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada je apelant nesporno imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova, a činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
30. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić