Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2911/11 (D. T.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2911/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2911/11, rješavajući apelaciju Džemala Tabakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Džemala Tabakovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 001547 10 Gž od 8. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 001547 08 P od 17. maja 2010. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Džemal Tabaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Šemsa Droce, advokatica iz Mostara, podnio je 15. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 001547 10 Gž od 8. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 001547 08 P od 17. maja 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena), i Bosne i Hercegovine, koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena), zatraženo je 28. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Prvotužena i drugotužena su dostavile odgovore na apelaciju 9. juna 2014. godine. Osnovni sud i Okružni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 001547 08 P od 17. maja 2010. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužene obavežu da mu solidarno, na ime naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode za period od 69 dana, isplate iznos od 4.830,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate i troškovima postupka. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na šteti koju su prouzrokovale obje tužene, jer je tokom ratnih djelovanja zarobljen kao civil i period od 10. juna do 18. augusta 1992. godine proveo u ratnom logoru „Bileća“. Apelant je predložio da mu tužene zbog pretrpljene štete koja se ogleda u svakodnevnom fizičkom i psihičkom maltretiranju i zlostavljanju solidarno nadoknade štetu u traženom iznosu. Osim toga, apelant je naveo da su radnjama prvotužene i drugotužene počinjena krivična djela iz kojih je za njega nastupila šteta i to krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, krivično djelo surovog postupanja s ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima i krivično djelo rasne i druge diskriminacije, koja su propisana u odredbama čl. 142, 150. i 154. KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja djela.

6. Prvotužena je u cjelini osporila tužbu i tužbeni zahtjev (osnov i visinu) ističući prigovor zastare potraživanja u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a osim toga, istakla je da apelant svoj tužbeni zahtjev zasniva na izvršenju krivičnih djela za čije postojanje nije pružio niti jedan dokaz. Drugotužena je također osporila osnov i visinu apelantovog tužbenog zahtjeva istakavši prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastarjelosti potraživanja iz člana 376. ZOO-a. Tokom dokaznog postupka Osnovni sud je saslušao svjedoke Edina Ratkušića i Mirsada Tabakovića, saslušao parnične stranke, izvršio uvid u potvrdu ICRC-a od 1. jula 2007. godine i iskaznicu (ličnu kartu) na apelantovo ime. Osnovni sud je, imajući u vidu da apelant potražuje štetu za koju tvrdi da mu je nastala po osnovu neosnovanog lišenja slobode za period od 69 dana boravkom u ratnom logoru „Bileća“, ocijenio da su prigovori obje tužene o zastarjelosti potraživanja osnovani, na osnovu odredbe člana 376. ZOO-a. Navedenom odredbom je propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od dana nastanka štete. S obzirom na to da je apelantu šteta nastala u periodu neosnovanog lišenja slobode, apelant je, kako je zaključio prvostepeni sud, za štetu saznao u isto vrijeme kada je i nastala i za lica koja su štetu počinila. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je apelant mogao potraživati naknadu štete u rokovima određenim zakonom, a kako je šteta nastala tokom trajanja ratnih sukoba u koje vrijeme rokovi nisu tekli, apelant je svoj zahtjev mogao istaći podnošenjem tužbe sudu počevši od ukidanja ratnog stanja na teritoriji Republike Srpske 19. juna 1996. godine. Osnovni sud je zaključio da je apelantovo potraživanje iz tužbe od 21. jula 2008. godine zastarjelo jer je tužba podnesena izvan zakonskog roka od tri i pet godina (subjektivni i objektivni rok), koji je počeo teći 19. juna 1996. godine. Obrazlažući neosnovanost apelantovih tvrdnji da mu je šteta nastala izvršenjem krivičnih djela koja ne zastarijevaju, pa stoga ni njegovo potraživanje, Osnovni sud je naveo da apelant nije ponudio niti jednu pravosnažnu presudu koja bi ukazivala na pojedinačna lica koja su proglašena odgovornim za navedena krivična djela i za koju bi sud u parničnom postupku, na osnovu odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bio vezan. Osim toga, ukoliko bi sud u parničnom postupku sam utvrđivao postojanje tih krivičnih djela, ponovno je potrebno da apelant dokaže bitne elemente, dakle, surovo postupanje, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja, ili pak pravosnažne krivične presude za navedena krivična djela, a apelant u postupku to nije dokazao. Ocjenjujući da je prigovor zastare potraživanja osnovan, prvostepeni sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio.

7. Okružni sud je Presudom broj 95 0 P 001547 10 Gž od 8. juna 2011. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Prema ocjeni Okružnog suda, pravilan je stav iz osporene presude prema kojem u konkretnom slučaju zastarijevanje ne teče od saznanja za štetu i štetnika (18. august 1992. godine) već od 19. juna 1996. godine kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost. Tada su se, kako je potvrdio Okružni sud, objektivno stekli uvjeti da apelant ostvari naknadu štete putem suda, a to nije učinio do 19. juna 1999. godine (subjektivni rok) niti do 19. juna 2001. godine (objektivni rok) već tek 21. jula 2008. godine. Rok iz odredbe člana 377. ZOO-a kojim je propisano potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom može se, kako je pojasnio Okružni sud, primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom ili izuzetno u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti jer je okrivljeni umro ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost, a u protivnom se primjenjuje rok iz člana 376. ZOO-a, kako je prvostepeni sud i postupio. Stoga je, prema ocjeni Okružnog suda, neosnovana apelantova tvrdnja da se zastarjelost u konkretnom slučaju treba ocijeniti sa stanovišta člana 377. ZOO-a, a prvostepena presuda pravilna i u domenu obrazloženja razloga sadržanih u odredbi člana 377. ZOO-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant ukazuje na to da su mu osporenim presudama povrijeđena sljedeća prava: pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. a), b), d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 3, 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s povredama navedenih prava, apelant je istakao da su stavovi izraženi u osporenim presudama rezultat nepravilne primjene materijalnog prava na koju sud pazi po službenoj dužnosti, a sve zbog toga što su prihvaćeni prigovori o zastarjelosti potraživanja, a nisu prihvaćeni njegovi navodi da se u radnjama neosnovanog lišenja slobode stječu bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina, kako je u svojoj tužbi i naveo. Smatra da su proizvoljni razlozi koje sudovi navode u osporenim odlukama, a to je nedostatak presude kojom bi bila utvrđena krivična odgovornost određenog lica za te radnje. Takav stav sudova je, prema apelantovom mišljenju, potpuno pogrešan, prije svega jer je tokom postupka dokazao postojanje ratnog logora „Bileća“ i to potvrdom Međunarodnog komiteta Crvenog križa, dok tužene nisu dostavile niti jedan dokaz koji bi im poslužio kao pravni osnov za njegovo lišavanje slobode. Osim toga, sudovi smatraju da je on u postupku trebao dokazati krivičnu odgovornost lica koja su nad njim počinila neosnovano lišenje slobode umjesto da su utvrđivali odgovornost države i entiteta zbog nepoštivanja međunarodnih konvencija. S tim u vezi je istakao odgovornost obje tužene zbog činjenice da ga prema međunarodnim konvencijama nisu zaštitili od neosnovanog lišenja slobode i odvođenja u logor. Apelant smatra da se u radnjama prvotužene i drugotužene, odnosno pripadnika vojnih formacija kojima su one rukovodile, ogledaju elementi bića krivičnih djela na kojima je zasnovao svoju tužbu. Ukazao je na neophodnost da sud u parničnom postupku utvrdi postojanje tih krivičnih djela (koja ne zastarijevaju), a prije svega krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, budući da je potvrdom Međunarodnog komiteta Crvenog križa potvrđen njegov boravak u logoru. Najzad, apelant smatra da su sudovi u konkretnom slučaju zanemarili međunarodno pravo na koje upućuje domaće zakonodavstvo, izvodeći pogrešne pravne zaključke koji se ogledaju u primjeni odredbe o zastari potraživanja iz člana 376. ZOO-a.

b) Odgovor na apelaciju

9. Prvotužena smatra da su navodi apelacije neosnovani i da osporene presude nisu rezultat povrede međunarodnog prava i osnovnih sloboda, niti su proizvoljno protumačene i primijenjene odredbe čl. 376. i 377. ZOO-a.

10. Drugotužena smatra da su apelantove tvrdnje paušalne jer iz apelacije nije vidljivo na čemu apelant zasniva povrede prava na koje je apelacijom ukazao. Suštinski, apelacijom se ukazuje samo na povredu prava na pravično suđenje, a ostala prava se samo spominju, ali se ničim ne obrazlažu. Apelant ne argumentira niti ukazuje na način kojim su mu redovni sudovi eventualno povrijedili pravo na pravično suđenje. S druge strane, iz sadržaja osporenih presuda, kao i cjelokupnog postupka, notorno je da je postupak proveden u skladu s važećim zakonima a prilikom donošenja odluka je primijenjeno materijalno pravo u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem i u potpunosti obrazloženim pravnim stavom. Stoga, imajući u vidu jasno i čvrsto obrazloženje nadležnih sudova u osporenim odlukama, nema mjesta apelantovoj tvrdnji da je žrtva proizvoljne primjene prava. V.Relevantni propisi

11. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 12.

Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

12. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Opšte pravilo Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac morao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377. stav 1.

Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Nesavladive prepreke Član 383.

Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

Uticaj uzroka zastoja zastarijevanja Član 384. stav 1.

Ako zastarijevanje nije moglo početi da teče zbog nekog zakonskog uzroka, ono počinje teći kad taj uzrok prestane.

VI.Dopustivost

13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 001547 10 Gž od 8. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

17. Apelant, prije svega, ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ukazuje na kršenje odredaba čl. II/3. a), b), d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

20. Suština navoda apelacije se s aspekta prava na pravično suđenje svodi na tvrdnju da su redovni sudovi, prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja, pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant smatra da su sudovi povodom pitanja roka zastarjelosti trebali primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a kojima je reguliran rok za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom i u svakom slučaju propisuje duži rok zastare (kad istekne vrijeme za zastarjelost krivičnog gonjenja).

21. U vezi s navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

22. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka naglasio da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

23. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbu radi naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode i odvođenja u logor, koja mu je prema navodima tužbe prouzrokovana radnjama prvotužene i drugotužene, odnosno radnjama pripadnika vojnih formacija kojima su rukovodile. Tužene su, prema navodima apelacije, bile dužne spriječiti njegovo neosnovano lišavanje slobode, kao i štetu koja je za njega nastala u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, krivičnog djela rasne i druge diskriminacije i krivičnog djela surovog postupanja sa ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima. S obzirom na to da ova krivična djela ne zastarijevaju, a imajući u vidu istaknute prigovore o zastari potraživanja tuženih, apelant je tokom postupka i u žalbi ukazivao na to da njegov tužbeni zahtjev nije zastario, jer je šteta proistekla upravo izvršenjem tih krivičnih djela.

24. Međutim, obrazlažući neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, sudovi su na dvije instance, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo protekom subjektivnog roka od tri godine i objektivnog roka od pet godina iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a. S tim u vezi, redovni sudovi su istakli da je šteta nastala u periodu neosnovanog lišenja slobode (od 10. juna do 18. augusta 1992. godine) i da je apelant za štetu saznao u isto vrijeme kada je nastala, kao i za lica koja su mu štetu pričinila. Budući da zastarijevanje ne teče za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti (nesavladiva prepreka), već prestankom tog uzroka, redovni sudovi su, imajući u vidu da je neposredna ratna opasnost na teritoriji Republike Srpske ukinuta odlukom Narodne skupštine 19. juna 1996. godine, ocijenili da je apelant tužbu od 21. jula 2008. godine podnio izvan zakonskog roka, i to subjektivnog roka od tri godine i objektivnog od pet godina (čl. 376. st. 1. i 2. ZOO-a), počevši od ukidanja neposredne ratne opasnosti. Iz navedenog proizlazi, kako su zaključili sudovi u osporenim odlukama, da je prestalo apelantovo pravo da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze, kako je propisano u odredbi člana 360. ZOO-a.

25. Iz navedenog proizlazi da je apelantov zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode i odvođenja u logor za period od 69 dana, konačnim presudama redovnih sudova koje apelacijom osporava, odbijen na osnovu odredbe iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a. Budući da apelant u apelaciji ukazuje na primjenu odredbe člana 377. ZOO-a kojom su propisani duži rokovi zastare, Ustavni sud mora ispitati da li je apelantovo pravo na pravično suđenje primjenom odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a za koju apelant tvrdi da je pogrešno bilo ugroženo ili ograničeno odlukama redovnih sudova zbog neprimjenjivanja odredbe 377. ZOO-a. S tim u vezi, zadatak Ustavnog suda jeste da ispita prirodu ovih rokova u konkretnom slučaju (čl. 376. i 377. ZOO-a).

26. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je, prema stanovištu Evropskog suda, svrha rokova zastarjelosti da osiguraju pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojim bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na osnovu dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV; Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII i J. A. Pye (Oxford) Ltd i J. A. Pye (Oxford) Land Ltd protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. augusta 2008. godine, st. 68-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke trebaju očekivati primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33,

ECHR 2000-I).

27. Evropski sud smatra da je njegov zadatak da utvrdi da li su priroda roka u pitanju i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi Evropski sud, Vrbica protiv Hrvatske, aplikacija broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010. godine). Pri tome, Evropski sud ocjenjuje da li se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za lice u pitanju, s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi Evropski sud, Osu protiv Italije, aplikacija broj 36534/97, stav 35, 11. juli 2002. godine; citirani predmet Vrbica, stav 72; i Majski protiv Hrvatske (broj 2), aplikacija broj 16924/08, stav 69, 19. juli 2011. godine). Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, stav 33, aplikacija broj 44252/10), analizirajući prirodu zastarnih rokova u vezi s članom 377. ZOO-a (koji zastaru regulira na identičan način kao i ZOORS), istakao da navedeni član predviđa duži zastarni rok za naknadu štete u slučaju kad je šteta nastala krivičnim djelom i na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ.

Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata usmjereni na naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja. Tako je Ustavni sud, rješavajući slično činjenično i pravno pitanje, donio odluku u predmetu broj AP 3111/09 (vidi Ustavni sud, odluka od 23. decembra 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je ukazao na već citiranu odluku Baničević protiv Hrvatske naglašavajući da je Evropski sud u citiranoj odluci, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, ukazao na to da je taj zakonski rok primjenjiv samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Evropski sud je u citiranoj odluci istakao: „U ovom (konkretnom) predmetu podnositelji (su) podnijeli građansku tužbu za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom Općinskom sudu u Dubrovniku dana 7. septembra 2000. godine. U to vrijeme zakonski zastarni rok za djelo o kojem je riječ još nije bio istekao, u skladu sa članom 377. ZOO te je još uvijek bio u toku usporedni krivični postupak protiv počinitelja. Međutim, opći zakonski zastarni rok iz člana

376. ZOO istekao je više od četiri godine prije toga. U tom pogledu Sud zapaža da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku temeljem člana 376. ZOO (vidi stav 3. i 5.). To bi građanskim sudovima omogućilo ispitati osnovanost zahtjeva podnositelja, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnositelji su čekali četiri godine te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. U pogledu tvrdnje podnositelja kako su temeljem člana 12. ZPP građanski sudovi mogli ispitati činjenicu da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, Sud zapaža kako ništa u materijalima koji su mu dostavljeni u pogledu domaće sudske prakse ne podupire takva očekivanja. S tim bi u vezi Sud ponovio da nije njegova zadaća tumačiti i primjenjivati domaće pravo te da on ne može preuzeti ulogu domaćih sudova“.

28. Dovodeći u vezu navedene stavove sa relevantnim odredbama ZOO-a kojima su regulirani rokovi zastare i suštinu apelacije kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu primjene rokova zastare iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, Ustavni sud, imajući u vidu da njegov zadatak nije tumačenje i primjena prava (osim izuzetno, vidi Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26. i Odluka broj AP 3111/09 od 23. decembra 2013. godine, stav 50), ne može zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, jer je nastupila zastarjelost potraživanja, a time i njegovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Budući da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije prezentirao pravosnažnu krivičnu presudu, na što je radi ostvarenja tog prava, konkretno primjene dužeg zastarnog roka (primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 123. ZPP), bio obavezan, niti je u parničnom postupku kao izuzetak od prethodnog pravila (postojanja presude) dokazao postojanje bitnih elemenata krivičnih djela na koja je tužbom ukazao, to redovni sudovi u građanskoj parnici koju je tužbom pokrenuo nisu imali zakonsku mogućnost da primijene navedenu odredbu već odredbu kojom je reguliran opći zastarni rok.

29. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda i Osnovnog suda u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tih sudova niti u zaključku da je apelant u smislu relevantnih odredbi čl. 376. st. 1. i 2. u vezi s članom 360. ZOO-a izgubio pravo da u sudskom postupku zahtijeva ispunjenje obaveze, te da osporene presude sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom propustu da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i da u rokovima utvrđenim ZOO-om podnese zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

31. Apelant je u apelaciji naveo da su mu osporenim odlukama, osim prava na pravično suđenje, povrijeđena prava iz čl. II/3. a), b), d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazlagao u čemu se ogleda kršenje svih navedenih prava već je, kako proizlazi iz apelacije, kršenja zasnovao na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, dakle na pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu primijenjenih rokova o zastarjelosti potraživanja.

32. S obzirom na to da je u prethodnom dijelu odluke dato detaljno obrazloženje u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno ulaziti u ispitivanje da li postoji povreda prava iz člana II/3. a), b), d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi primjenom odredbi o zastarjelosti potraživanja koje su jasne, nedvosmislene i dostupne odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, pri čemu su naveli jasna i argumentirana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.

34. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2911/11 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio