Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3224/11 (A. H.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivično djelo
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Istraga
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine · čl. 116
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03) · čl. 116
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 116
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 116
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3224/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3224/11, rješavajući apelaciju Adnana Hamzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Adnana Hamzića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 003340 11 Kž od 30. maja 2011. godine i S1 2 K 003340 10 K od 24. decembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Adnan Hamzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Vlado Adamović i Dražen Zubak, advokati iz Sarajeva, podnio je 12. augusta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 003340 11 Kž od 30. maja 2011. godine i S1 2 K 003340 10 K od 24. decembra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio njegov odlazak na izdržavanje kazne zatvora po presudi Suda BiH od 30. maja 2011. godine, do donošenja konačne odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3224/11 od 12. oktobra 2011. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. maja 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 6. juna 2014. godine a Tužilaštvo 9. juna 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003340 10 K od 24. decembra 2010. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelantu, F. M. i A. A. Optužnicom Tužilaštva broj KT-133/10 od 16. jula 2010. godine na teret stavljeno da su počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250. st. 2. i 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, te nakon što je optužnica potvrđena rješenjem sudije za prethodno saslušanje i nakon što su se apelant, F. M. i A. A. izjasnili da nisu krivi, započeo je glavni pretres. U toku glavnog pretresa F. M. i A. A. su s Tužilaštvom zaključili sporazume o priznanju krivnje, nakon čega je postupak razdvojen i Tužilaštvo dostavilo izmijenjenu optužnicu kojom je apelantu stavljeno na teret krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama. Tokom postupka su provedeni dokazi Tužilaštva i dokazi odbrane. Tužilaštvo je provelo dokaze saslušanjem svjedoka, zatim prikrivenih istražitelja kodnih naziva Boro i Ramiz, vještaka grafološke struke i vještaka za hemijska ispitivanja, a u okviru dodatnih dokaza iskaz je dao osuđeni A. A. Tužilaštvo je u spis uložilo veliki broj materijalnih dokaza. Odbrana je provela dokaz saslušanjem osuđenog F. M. u svojstvu svjedoka, a u okviru dodatnih dokaza saslušanjem svjedoka M. B. Osim toga, apelant je iznio svoju odbranu te su u spis uloženi materijalni dokazi.
7. Sud BiH je nakon provođenja dokaza optužbe i dokaza odbrane, ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, van razumne sumnje utvrdio da je apelant s direktnim umišljajem počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. S tim u vezi je istaknuto da je do takvog zaključka sud došao sučeljavanjem suprotstavljenih dokaza, prvenstveno iskaza svjedoka i već osuđenih F. M. i A. A. datih tokom istrage i na glavnom pretresu, te jednog broja materijalnih dokaza, pri čemu su F. M. i A. A. (već osuđeni na temelju priznanja krivnje i zaključenja sporazuma) nastojali izmijenjenim iskazima na glavnom pretresu pomoći apelantu, bez opasnosti po svoj položaj. Naime, svjedok A. A. je tokom saslušanja kod SIPA-e jasno i logično objasnio, te detaljno opisao tok događaja i radnji koje je lično poduzimao, kao i radnje F. M. i apelanta. Nastojanje da taj iskaz (iz istrage) na glavnom pretresu prikaže kao rezultat pritiska službenika SIPA-e neutemeljen je i nelogičan, jer je ostao neizmijenjen u dijelu koji tretira njegovu ulogu u inkriminisanom događaju, a zbog navodnog pritiska izmijenjen samo u dijelu koji tretira ulogu apelanta u inkriminisanom događaju. Također, svjedok odbrane, osuđeni F. M., negirajući u iskazu datom na glavnom pretresu povezanost apelanta s inkriminisanim događajem, nije mogao dati logično i razumno objašnjenje u pogledu činjenice da je opojna droga donesena i otvorena u prostorijama firme čiji je apelant suvlasnik i direktor i zašto je u inkriminisanom periodu korišten apelantov stan i njegovo poštansko sanduče. Sud BiH je naglasio da su oba navedena svjedoka u iskazima na glavnom pretresu potvrdili tok događaja koji je opisan u izreci presude u odnosu na radnje koje su oni poduzimali-provjeravanje da li je stigla pošiljka, preuzimanje paketa iz pošte i učinili nespornim svoje uvjerenje da se u paketu nalazila opojna droga kokain. Sud BiH je u vezi s navedenim prihvatio iskaze svjedoka – saoptuženih F. M. i A. A. koji su dati tokom istražnog postupka kao komplementarne ostalim izvedenim dokazima, a iskaze date na glavnom pretresu ocijenio iskonstruisanim s ciljem ekskulpacije apelanta. Imajući u vidu iskaze i ostalih saslušanih svjedoka, Sud BiH je utvrdio da su u toku pripremnih radnji za preuzimanje sporne pošiljke korišteni stan i poslovne prostorije apelanta, a dovodeći sve to u vezu, proizašao je zaključak da je apelant postao pripadnikom organizovane grupe ljudi i da je bio uključen u prometovanje opojne droge kokain na način koji je opisan u izreci presude, konkretno da je u svrhu prometovanja opojnim drogama na raspolaganje stavio stan, poštansko sanduče i poslovne prostorije. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka za hemijska ispitivanja nesumnjivo je utvrđeno da je sporni paket sadržavao gotovo kilogram 100% čiste opojne droge kokain, a prikriveni istražitelji su detaljno opisali sve poduzete radnje. Kao posebno značajne, relevantne i vjerodostojne, Sud BiH je ocijenio materijalne dokaze Tužilaštva među kojima akte SIPA-e od 19. i 25. marta 2010. godine s informacijama Carinske policije SR Njemačke, nalaz i mišljenje FMUP-a Centra za forenziku i podršku od 5. aprila 2010. godine, nalaz i mišljenje vještaka grafologa, fotodokumentaciju SIPA-e od 5. maja 2010. godine koja se odnosi na krijumčarenje kokaina „nadzirani prevoz isporuka predmeta krivičnog djela“ po naredbi Suda BiH od 19. marta 2010. godine, kao i ostale materijalne dokaze koji se tiču oduzimanja predmeta od apelanta. Sud BiH je zaključio da su iskazi saslušanih svjedoka Tužilaštva komplementarni dokazima materijalne istine, zbog čega im je poklonio puno povjerenje a materijalne dokaze odbrane ocijenio irelevantnim jer njihov pretežan dio ukazuje da apelant, kao direktor i suvlasnik privrednog društva „Atal“ koja uspješno posluje, nije imao motiva da sebi pribavlja dodatnu zaradu. Međutim, takva pretpostavka po ocjeni suda nije utemeljena jer podrazumijeva da se kriminalom bave samo siromašne osobe, što nije tačno. Imajući u vidu utvrđene činjenice do kojih je sud došao na temelju naprijed navedenih dokaza, njihove ocjene pojedinačno, međusobno i ukupno, Sud BiH je našao da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnim drogama koje je počinio s direktnim umišljajem, jer je bio svjestan svojih djela i htio je njihovo počinjenje. U pogledu krivične sankcije, Sud BiH kod apelanta nije našao posebno otežavajuće a ni olakšavajuće okolnosti, osim ranije neosuđivanosti, pa je s obzirom na raspon zaprijećene kazne za navedeno krivično djelo odmjerio kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, smatrajući da je adekvatna težini počinjenog djela i ličnosti apelanta, respektujući ciljeve generalne i specijalne prevencije. Osim toga, u smislu člana 195. stav 4. KZBiH naloženo je oduzimanje opojne droge kokain u količini od 549,19 i 450,04 grama (dva paketa).
8. Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 2 K 003340 11 Kž od 30. maja 2011. godine apelantova žalba je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni, tako što je apelant za krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju se ima uračunati vrijeme koje je proveo u pritvoru. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
9. Apelaciono vijeće Suda BiH je povodom žalbi apelanta i Tužilaštva održalo sjednicu na kojoj su stranke usmeno obrazložile žalbe. Apelantova žalba je insistirala na nezakonitosti dokaza na kojima je prvostepena presuda utemeljena (jer se zasniva na dokazima na kojima se prema odredbama ZKPBiH ne može zasnivati), pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka. Žalbeno vijeće Suda BiH je ocijenilo da je neosnovan žalbeni prigovor koji se tiče nezakonitosti dokaza zbog nepostojanja naredbe suda BiH. Naime, prilikom sačinjavanja naredbe od 19. marta 2010. godine, očiglednom omaškom naveden je broj 23710 umjesto broja 23/10 koji je pravilno naveden u pobijanoj presudi, što ukazuje na činjenicu da navedena naredba zaista postoji, pa se ne može izvesti zaključak da greška u broju naredbe presudu čini nerazumljivom. Osim toga, apelant sadržajno ne osporava naredbu koja postoji u spisu i na osnovu koje su vršene posebne istražne radnje, već tehnički propust (koji je ispravljen) dovodi u vezu s nezakonitošću dokaza. U pogledu žalbenog prigovora kojim se tvrdi da je policija predmetnu drogu kokain zamijenila nekom drugom supstancom, pa je nejasno ko i po čijoj naredbi je to odlučio, pa da samim tim nije ni ostvareno biće krivičnog djela, apelaciono vijeće Suda BiH je ocijenilo neosnovanim, istakavši Zakon o ratifikaciji Konvencije UN protiv nezakonitog prometa opojnih droga i psihotropnih supstancija (u daljnjem tekstu: Konvencija; član 11. stav 3. Konvencije). Navedenom odredbom je dozvoljeno da se opojna droga zamijeni u cjelini ili djelomično drugom neškodljivom supstancom, što je u konkretnom slučaju i učinjeno, a što apelant i ostali (F. M. i A. A.) nisu znali. S tim u vezi je navedeno da su Tužilaštvo obavijestili ovlašteni službeni organi SR Njemačke da postoji naredba tužioca u Frankfurtu za provođenje posebnih istražnih radnji, da je takvu naredbu izdao i Sud BiH i da su zainteresirane strane, konkretno SR Njemačka koja je započela praćenje i BiH, bile saglasne da se izvrši zamjena droge drugom supstancom, u skladu s Konvencijom. Stoga je zaključeno da se u konkretnoj situaciji nije radilo o simuliranju već o zamjeni predmeta krivičnog djela tokom kontrolirane isporuke, a sve uz saglasnost postupajućeg tužitelja. Iz navedenog, kako se dalje obrazlaže, proizilazi da je zamjena opojne droge izvršena u skladu s pozitivnim zakonodavstvom, te da nadležni organi BiH nisu prekinuli radnju odnosno kontinuitet izvršenja krivičnog djela, budući da apelant i ostali (F. M. i A. A.) nisu znali za bilo kakvu zamjenu i sa zamijenjenom materijom su postupali kao s kokainom. Što se tiče pojedinačnih radnji koje čine biće krivičnog djela i prigovora da svaka od tih radnji mora biti učinjena i dovršena da bi se radilo o krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret, Sud BiH je naveo da su inkriminisane radnje tog krivičnog djela postavljene alternativno i da se radi o mogućim radnjama. U konkretnom slučaju, za postojanje krivičnog djela je dovoljno da se izvrši ma koja od alternativno postavljenih radnji a ne da svaka od njih mora biti učinjena i ostvarena. S tim u vezi je naglašeno da je apelant postao član organizovane grupe koja je formirana radi međunarodne prodaje, prijenosa i isporuke. Također su neosnovanim ocijenjeni prigovori koji se tiču prihvatanja iskaza svjedoka A. A. koji je dat u istrazi a ne na glavnom pretresu prihvatajući argumentaciju i obrazloženje iz prvostepene presude. Osim toga, pažljivom analizom pobijane prvostepene presude žalbeno vijeće je ocijenilo da nema osnova za tvrdnju da je presuda zahvaćena bitnim povredama, odnosno da je zbog navedenih nedostataka nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude te da ne navodi razloge o odlučnim činjenicama. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da su svi dokazi na kojima je zasnovana pobijana presuda, uključujući i naredbu suda za sprovođenje posebne istražne radnje od 19. marta 2010. godine čiju zakonitost pribavljanja žalba osporava i na kojoj zasniva tezu o bitnoj povredi postupka, su pravilno i zakonito pribavljeni, tj. u skladu s članom 10. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH). Osim toga, žalbom nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja pobijane presude, a sve odlučne činjenice prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio, dajući o tome jasne, određene i prihvatljive razloge. U pogledu krivičnopravne sankcije, Apelaciono vijeće je ocijenilo da prvostepeno vijeće olakšavajućim okolnostima kod apelanta nije dalo dovoljan i pravilan značaj, pa je na temelju ukupne ocjene okolnosti pod kojima je djelo učinjeno našao da će se kaznom zatvora od tri godine ostvariti svrha kažnjavanja, propisana u članu 39. KZBiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant ukazuje da mu je u postupku iz kojeg su proizašle osporene odluke povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je istakao pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer nisu s jednakom pažnjom utvrđene činjenice koje ga terete i one koje mu idu u korist, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, što je dovedeno u vezu s pravom na odbranu i u konačnici osuđujućom presudom. U vezi sa zakonitošću pribavljanja dokaza, ukazano je da su ovlašteni policijski službenici 30. marta 2010. godine poduzimanje radnje bez naredbe nadležnog sudije, zamjenom opojne droge drugom supstancom. Smatra da je način na koji je to urađeno suprotan odredbama ZKPBiH, a stoga se ni osporena sudska odluka ne može zasnivati na takvim dokazima. Takvo postupanje ovlaštenih službenika policije je suprotno, kako tvrdi, odredbama Konvencije UN, a osim toga, s aspekta prava na pravično suđenje uskraćeno mu je pravo na obrazloženu odluku u pogledu odlučnih činjenica. S tim u vezi, apelant je istakao da obrazloženje presude u tom smislu nije razumljivo i da je presuda protivrječna sama sebi. Tu tvrdnju temelji na nedostatku obrazloženja u pogledu činjenice da je droga zamijenjena drugom supstancom, budući da nedostaju razlozi po čijoj naredbi i ko je to odlučio. Ukazuje da u presudi nije dato obrazloženje u pogledu prekida kontinuiteta izvršenja krivičnog djela niti je obrazložena mogućnost da se u posebnoj istražnoj radnji nadzirani prijevoz i isporuka predmeta krivičnog djela vrši zamjena opojne droge drugim supstancama. Ističe da se odredbe Konvencije UN mogu primijeniti, ali da je prvi preduvjet za to nacionalno zakonodavstvo i principi domaćeg pravnog sistema. S tim u vezi, apelant je istakao da je naredbu za provođenje istrage kojom se dozvoljavaju nadzirani prijevoz i isporuka predmeta krivičnog djela izdao sudija za prethodni postupak, što je u skladu s članom 118. ZKPBiH, ali je netačna tvrdnja da su i njemački organi izdali istu takvu naredbu jer se nigdje ne spominje njen broj i sadržaj, što presudu čini nerazumljivom, a u konačnici nemogućnost zamjene predmeta krivičnog djela, odnosno zamjene droge drugom supstancom. Smatra da je takvu naredbu (o mogućnosti zamjene predmeta krivičnog djela) i mogućoj primjeni Konvencije mogao donijeti samo sudija za prethodni postupak. S tim u vezi, apelant insistira na tvrdnji da je narušen princip zakonitog prikupljanja dokaza, odnosno princip zakonitosti, na način što se na tako pribavljenom dokazu nije mogla zasnovati sudska odluka. Najzad, apelant je istakao da ni prvostepeni a ni drugostepeni sud nisu istinito i pravilno utvrdili činjenice važne za donošenje zakonite odluke tako što nisu s jednakom pažnjom ispitivali činjenice koje ga terete i one koje mu idu u korist, zbog čega je osuđen na temelju nezakonito pribavljenih dokaza, uz obrazloženja presuda koje nisu zasnovane na zakonu niti daju razloge o odlučnim činjenicama iz čega proizlazi da su proizvoljno primijenjene odredbe ZKPBiH i Konvencija UN.
b) Odgovor na apelaciju
11. Sud BiH je istakao da su navodi apelacije bili predmet analize apelacionog vijeća prilikom odlučivanja o žalbama i da je sud svoj stav veoma detaljno i jasno obrazložio u osporenoj presudi. U vezi s tvrdnjama odbrane (na koje je ukazano i apelacijom) a tiču se radnji ovlaštenih službenika policije tokom istrage i zamjene opojne droge drugom supstancom, ponovno je napomenuto da je, kao i u pobijanoj presudi, postojala naredba Suda BiH od 19. marta 2010. godine kojom je određeno sprovođenje posebne istražne radnje (nadziranog prijevoza i isporuke predmeta krivičnog djela), zatim na temelju kojih zakonskih odredbi je dozvoljeno da se opojna droga zamijeni drugom supstancom, kao i to da su zainteresirane strane, SR Njemačka (koja je započela praćenje) i BiH, bile saglasne da se izvrši zamjena u skladu s Konvencijom. Da nije postojala saglasnost, organi SR Njemačke zasigurno ne bi opojnu drogu pustili ka BiH pa stoga, kako je navedeno, nema mjesta apelantovom prigovoru da je radnja zamjene nezakonito poduzeta, odnosno da su u ovom dijelu izostali razlozi o odlučnim činjenicama. U pogledu navoda kojima se tvrdi da je izostala primjena nacionalnog zakonodavstva, Sud BiH je istakao da upravo suprotno tome, krivično zakonodavstvo BiH predviđa primjenu istražne radnje nadziranog prijevoza i isporuke predmeta krivičnog djela (kontrolisane isporuke) koja je definisana u članu 11. stav 3. Konvencije UN, a preduslov za primjenu Konvencije je naznačen u stavu 1. tog člana. Radnja zamjene nezakonite pošiljke zapravo predstavlja jedan od načina na koji se realizuje navedena posebna istražna radnja zbog čega i nije bila neophodna posebna naredba suda kojom se ova zamjena dopušta, već su je primjenom citiranog člana Konvencije zakonito poduzele ovlaštene službene osobe uz saglasnost i nadzor nadležnog tužitelja. S obzirom na to, neosnovani su navodi o nerazumljivosti i kontradiktornosti razloga iz obrazloženja presude, te izostanku razloga o odlučnim činjenicama. Brižljivo i savjesno su cijenjeni svi izvedeni dokazi, i to primjenom načela o zakonitosti dokaza i slobodne ocjene dokaza, na koji način je utvrđeno činjenično stanje koje ne ukazuje na povredu bilo kojeg prava zaštićenog Ustavom i međunarodnim dokumentima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Tužilaštvo je istaklo da su navodi iz apelacije neosnovani jer je posebna istražna radnja kontrolisana isporuka i zamjena droge učinjena uz saglasnost postupajućeg tužitelja, na temelju relevantnih odredbi ZKPBiH i člana 11. stav 3. Konvencije UN. Budući da se ostali navodi odnose na činjenično stanje a ne na pravično suđenje, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 116.
Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
[...]
g) nadzirani prijevoz i isporuka predmeta krivičnog djela.
[...] (6) Prikriveni istražitelj je posebno obučeno ovlašteno službeno lice koje istražuje pod izmijenjenim identitetom. Prikriveni istražitelj smije pod svojim izmijenjenim identitetom učestvovati u pravnom prometu. Ukoliko je to neophodno za formiranje i održavanje tog identiteta, mogu se izraditi, izmijeniti ili koristiti odgovarajući dokumenti."
Član 117.
Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz člana 116. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:
[...]
d) za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora "od" tri godine ili teža kazna.
Član 118.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz člana 116. stava 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog Tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. stava 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog Tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
(2) Izuzetno, ako se pismena naredba ne može dobiti na vrijeme i ako postoji opasnost od odlaganja, može se započeti s izvršavanjem mjere iz člana 116. ovog zakona i na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak. Pismena naredba sudije za prethodni postupak mora biti pribavljena u roku od 24 sata od izdavanja usmene naredbe.
[...]
14. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 29.
Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195.
(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora "najmanje tri godine".
(2) Ko organizira grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje "pet godina".
(3) Ko u međunarodnoj transakciji neovlašteno pravi, nabavlja, posreduje ili daje na upotrebu opremu, materijal ili supstancu znajući da će biti upotrijebljeni za proizvodnju opojnih droga, kaznit će se kaznom zatvora od "jedne do deset godina".
(4) Opojne droge i sredstva za njihovu proizvodnju oduzet će se.
VI. Dopustivost
15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K003340 11 Kž od 30. maja 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. juna 2011. godine a apelacija je podnesena 12. augusta 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant ukazuje da su mu presudama Suda BiH prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Ustavni sud prvenstveno ističe da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa su garancije prava na pravično suđenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije primjenjive u konkretnom slučaju.
23. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje se svodi se na tvrdnju da je osuđen na temelju nezakonito pribavljenih dokaza, da su stoga obrazloženja presuda nerazumljiva i protivrječna, uz nedostatke o odlučnim činjenicama, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da nisu s jednakom pažnjom cijenjeni dokazi koji ga terete i koji mu idu u korist.
24. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praski slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko, i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, inter alia, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstava, aplikacija broj 35394/97, stav 34, ECHR 2000-V; P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98, stav 76, ECHR 2001-IX; Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42, ECHR 2002- IX).
25. Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju. Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuje na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti. Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, inter alia, Khan, naprijed citiran, st. 35. i 37. i Allan, naprijed citiran, stav 43).
26. U konkretnom slučaju apelantu je na teret stavljeno krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 29. KZBiH za koje je zakonom propisana kazna zatvora od najmanje tri godine (stav 1), odnosno najmanje pet godina (stav 2). Budući da apelant osporava zakonitost prikupljanja dokaza i njihove ocjene koje dovodi u vezu s nedostatkom obrazloženja o odlučnim činjenicama i pravom na odbranu, Ustavni sud će ispitati da li je postupak u tom smislu bio pravičan kao cjelina odnosno da li je apelantu u postupku iz kojeg su proizašle osporene presude data mogućnost da osporava zakonitost prikupljanja dokaza ili pak da se protivi provođenju nekog od dokaza.
27. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji, kao i prethodno u žalbi, ukazao na procesne nedostatke - manjkavost naredbe Suda BiH kojom je određeno sprovođenje posebne istražne radnje - nadziranog prijevoza i isporuke predmeta krivičnog djela kao i zamjene opojne droge drugom supstancom. Osim toga, apelant ukazuje na nedostatak obrazloženja u vezi s postojanjem iste takve naredbe koju su izdali organi u Njemačkoj i nedostatatak saglasnosti da se izvrši zamjena opojne droge drugom supstancom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog navoda, u osporenoj presudi jasno istakao da je u konkretnom slučaju postojala i da postoji Naredba suda pod brojem KPP-23/10 od 19. marta 2010. godine, a da je tehnička greška u broju naredbe prilikom njenog prvog pisanja broj 23710 ispravljena i u presudi je ispravno navedena. Što se tiče postojanja naredbe sačinjene u Njemačkoj, Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da su Tužilaštvo BiH obavijestila ovlaštena službena lica SR Njemačke o naredbi tužioca u Frankfurtu da se provedu posebne istražne radnje, nakon čega je i Sud BiH izdao istu takvu naredbu, i da su obje zainteresirane strane, SR Njemačka i BiH bile saglasne da se u skladu s Konvencijom UN izvrši zamjena opojne droge drugom supstancom. Osim prigovora tehničke prirode (koji je u presudi ispravljen) apelant, kako proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, nije imao suštinskih prigovora u pogledu sadržaja i predmeta naredbe, izdate na temelju relevantnih odredaba ZKPBiH (član 116), a pojašnajvajući neosnovanost apelacionih tvrdnji vezanih za postojanje saglasnosti zainteresiranih strana, SR Njemačke i BiH, Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je SR Njemačka započela praćenje i da bez postojanja saglasnosti, SR Njemačka zasigurno ne bi opojnu drogu pustila ka BiH. U uskoj vezi s navedenim je apelantov navod kojim je ukazao na nezakonitost provođenja posebnih istražnih radnji, zbog, kako tvrdi, neprimjenjivanja nacionalnog već međunarodnog zakonodavstva. Ustavi sud uočava da su u odredbama čl. 116. do 122. ZKPBiH propisane vrste posebnih istražnih radnji koje se mogu odrediti protiv osumnjičene osobe ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama. Dakle, svrha određivanja posebnih istražnih radnji prema ZKPBiH je prikupljanje dokaza koji se ne mogu pribaviti na drugi način (ili je prikupljanje povezano s teškoćama), a međunarodni pravni okvir je definisan u Konvenciji UN iz 1988. godine (poznata i kao Bečka konvencija). Iz navedenog proizilazi da je prvi uvjet za određivanje posebnih istražnih radnji njihovo postojanje u domaćem zakonodavstvu, što je u konkretnom slučaju ZKPBiH, a tek onda integrisanje u međunarodni okvir, što u konkretnom slučaju predstavlja Konvencija.
28. Dovodeći u vezu navode apelacije s osporenim presudama, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH naredbom od 19. marta 2010. godine odredio provođenje posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka g) ZKPBiH kojim je kao vrsta posebne istražne radnje definisan nadzirani prijevoz i isporuka predmeta krivičnog djela odnosno kontrolirana isporuka koja je dalje definisana u članu 11. stav 3. Konvencije UN, a koja glasi: nezakonite pošiljke za čiju se kontroliranu isporuku postigne dogovor mogu se, uz saglasnost zainteresiranih stranaka, uhvatiti i može se dopustiti da nastave put sa opojnim drogama ili psihotropnim supstancijama nedirnutim ili uklonjenim ili zamijenjenim u cijelosti ili djelomično. Konvencija je u primjeni od Zakona o ratifikaciji Konvencije („Službeni list SFRJ“ Međunarodni ugovori broj 14/90). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da iz činjenica apelantovog slučaja proizilazi da Sud BiH nije zanemario, odnosno po apelantovim tvrdnjama isključio, primjenu ZKPBiH, već je upravo suprotno, pored relevantnih odredbi ZKPBiH primijenio i Konvenciju UN kojom je definisana mjera zamjene opojne droge drugom supstancom, kao načina na koji se realizuje posebna istražna radnja iz člana 116. stav 2. tačka g) ZKPBiH. S obzirom na navedeno te nesporno postojanje naredbe suda od 19. marta 2010. godine za provođenje posebnih istražnih radnji, te sadržaj citiranih odredbi ZKPBiH i Konvencije, Ustavni sud s aspekta pravičnosti postupka smatra da Sud BiH u osporenoj presudi, u segmentu prikupljanja dokazne građe, nije narušio princip zakonitosti. Ovakav zaključak proizilazi iz obrazloženja osporenih presuda u kojima su navedene jasne zakonske odredbe na temelju kojih je prikupljena dokazna građa posebnim istražnim radnjama, zatim kvalitet tih dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu te u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima.
29. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant u usku vezu s prethodnim navodima (zakonitošću prikupljanja dokaza i sudskom ocjenom dokaza) ukazao na nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i pravo na odbranu. Međutim, Ustavni sud zapaža da osporene presude nisu zasnovane jedino i isključivo na dokazima koji su dobiveni pomoću posebnih istražnih radnji, već na velikom broju ostalih izvedenih dokaza (saslušanja svjedoka, saslušanja apelanta, nalaza i mišljenja vještaka te materijalnim dokazima), i to kako onih koje je predložilo i izvelo Tužilaštvo tako i onih koje je predložila i izvela odbrana (apelant). Osim toga evidentno je da je Sud BiH nakon okončanja dokaznog postupka u pobijanim presudama izvršio detaljnu analizu i ocjenu svakog dokaza pojedinačno, međusobno i svih dokaza zajedno. Pri tom iz obrazložena osporenih odluka kao nesporno proizilazi da je apelant u postupku pred redovnim sudovima mogao da osporava zakonitost dokaza, što je i činio i pri čemu su redovni sudovi dali jasna, detaljna i logična obrazloženja u vezi s prihvatljivosti odnosno neprihvatljivosti dokaza u pojedinim dijelovima, naročito u pogledu njihove zakonitosti, pogotovo odredbe člana 10. ZKP-a, a nakon čega je izveden zaključak u pogledu krivično pravne odgovornosti apelanta za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Imajući u vidu da apelant, osim što u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima o kojima su sudovi, kako je prethodno navedeno, dali iscrpna obrazloženja, ničim nije dokazao svoje tvrdnje da je u okolnostima konkretnog predmeta narušena zakonitost u prikupljanju dokaza i njihove ocjene, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da se radi o nezakonitim dokazima u smislu standarda iz Evropske konvencije niti proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredaba ZKP-a BiH.
30. Stoga Ustavni sud, s aspekta pravičnosti postupka, smatra da nema ništa što ukazuje da je prikupljanjem dokaza na način kako je to u postupku koji je protiv apelanta vođen, kao i ostalih dokaza na kojima su utemeljene sudske presude, na bilo koji način prekršen neki od principa prava na pravično suđenje. Suprotno apelacionim navodima, obrazloženje koje je dato u osporenim presudama, po ocjeni Ustavnog suda, u cjelini zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. U vezi s apelantovim navodima da je u postupku pred Sudom BiH povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka, Ustavni sud naglašava da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo je da postupak mora da bude u skladu s principom kontradiktornosti, što znači da optuženi (apelant) mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i konačno mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju.
32. Apelant, kako proizilazi iz apelacije, kršenje ovog principa dovodi u vezu sa zakonitiošću dokaza (o čemu je bilo govora u prethodnim tačkama) i utvrđenim činjeničnim stanjem, insistirajući na tezi da zbog prihvatanja nezakonito pribavljenih dokaza nisu s jednakom pažnjom utvrđene činjenice koje ga terete i one koje mu idu u korist. Međutim, imajući u vidu jasna, precizna i argumentovana obrazloženja iz osporenih presuda Ustavni sud se ovim pitanjem neće posebno baviti. Osim toga, Ustavni naglašava da je apelant tokom cijelog krivičnog postupka koji je protiv njega vođen imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku da ispita sve dokaze optužbe i ospori ih lično i uz pomoć branioca, te da istakne prigovore u pogledu zakonitosti pribavljanja dokazne građe. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je apelant u svojoj žalbi, u pogledu prikupljanja dokazne građe ukazao na identične navode kao i u apelaciji i da je Sud BiH, odlučujući o žalbi, na temelju relevantnih odredaba ZKPBiH istakao jasne i konkretne razloge koje apelantovu žalbu u ovom segmentu čine neosnovanom, zbog čega Ustavni sud smatra da u postupku koji je protiv apelanta vođen nije povrijeđen ni princip ravnopravnosti stranaka, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.
33. Kada se okolnosti konkretnog slučaja dovedu u vezu s navedenim principima Evropskog suda, proizilazi da nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak sagledan u cjelini, uključujući način na koji je prikupljena dokazna građa, nije bio pravičan.
34. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na nezakonitost u prikupljanju dokaza, činjenično stanje, primjenu materijalnog prava, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i princip ravnopravnosti stranaka i da stoga u konkretnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH nedvosmisleno i potpuno jasno obrazložio način prikupljanja dokaza protiv apelanta i kada je osuđujuća presuda protiv apelanta, osim dokaza proizašlih iz posebnih istražnih radnji, utemeljena na brojnim drugim dokazima koji su predložili i izveli kako Tužilaštvo tako i apelant, analizirani i ocijenjeni pojedinačno, međusobno i zajedno, uz obrazloženja i zaključke utemeljene na relevantnim odredbama KZBiH i ZKPBiH.
36. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić