Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2441/11 (J. R.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2441/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2441/11, rješavajući apelaciju Jandrije Rakite, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jandrije Rakite podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 007046 10 Gž od 25. maja 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-06-006648 od 15. februara 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jandrija Rakita (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka podnio je 15. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 007046 10 Gž od 25. maja 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-06-006648 od 15. februara 2010. godine, kao i zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi u Općinskom sudu pod navedenim brojem. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zadržao na snazi rješenje o izvršenju Općinskog suda od 4. decembra 2008. godine i rješenje kojim je određen upis rješenja o izvršenju od 4. decembra 2008. godine u registarskom ulošku Općinskog suda od 5. januara 2009. godine.

2. Apelant je podneskom od 16. jula 2012. godine dopunio apelaciju kojom je osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 065 0 I 228583 12 Gž od 9. maja 2012. godine i ponovo zatražio donošenje privremene mjere.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2441/11 od 12. oktobra 2011. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme podnošenja apelacije, i člana 23. Pravila Ustavnog suda, koja se primjenjuju u vrijeme donošenja odluke o apelaciji, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Saveza udruženja građana oštećenog sluha BiH (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 17. juna 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju. Odgovor na apelaciju zatražen je i od „Sarafona“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: drugoizvršenik) 11. juna 2014. godine.

5. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. jula 2011. godine, a drugoizvršenik 19. juna 2014. godine. Kantonalni sud i izvršenik nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj Pr-41/96 od 28. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-158/05 od 22. aprila 2005. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da su nezakonite odluke i rješenje izvršenika od 30. aprila 1993. godine, pa je izvršenik obavezan da apelantu uspostavi radnopravni status i da mu isplati neisplaćene plaće od marta 1993. godine do aprila 2004. godine.

8. Apelant je na osnovu navedene pravosnažne i izvršne presude u svojstvu tražioca izvršenja 7. novembra 2006. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za dozvolu izvršenja. Apelant je uz izvršenika, pod rednim brojem dva, u prijedlogu za izvršenje označio i drugoizvršenika. U obrazloženju prijedloga je naveo da je izvršenik glavni, a drugoizvršenik solidarni dužnik.

9. Rješenjem o izvršenju broj 065-0-I-06-006648 od 9. novembra 2006. godine Općinski sud je odredio predloženo izvršenje.

10. Rješavajući o drugoizvršenikovom prigovoru, Općinski sud je donio Rješenje broj 065-0-I- 06-006648 od 23. februara 2007. godine, potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 7. oktobra 2008. godine, kojim je prigovor usvojio i djelomično obustavio izvršenje rješenja o izvršenju od 9. novembra 2006. godine i to u odnosu na drugoizvršenika, dok je u odnosu na izvršenika rješenje od 9. novembra 2006. godine ostalo na snazi.

11. Kantonalni sud je, rješavajući o žalbama, donio Rješenje broj 009-0-Gž-07-002150 od 7. oktobra 2008. godine, kojim je apelantovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje u osporenom dijelu potvrdio, a žalbu izvršenika odbacio kao nedopuštenu. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno usvojio drugoizvršenikov prigovor jer je utvrdio da drugoizvršenik nije bio označen u izvršnoj ispravi – pravosnažnoj presudi na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak, te da stoga drugoizvršenik ne može biti solidarni dužnik u odnosu na apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je naglasio da je apelantovo novčano potraživanje utvrđeno pravosnažnom sudskom presudom, koja je, prema odredbi člana 23. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), izvršna isprava i u kojoj je kao tuženi označen izvršenik a ne drugoizvršenik. Zatim, u odredbi člana 30. stav 2. ZIP-a predviđeno je da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja (apelant) javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno izmiriti. U konkretnom slučaju, dug nije prešao na drugoizvršenika jer niti jedna strana u postupku nije dostavila ovjerenu izjavu ili ugovor iz kojih bi proizlazilo da je drugoizvršenik preuzeo dug iz izvršne isprave. Izvodi iz sudskog registra za izvršenika i drugoizvršenika ne dokazuju njihov pravni kontinuitet, odnosno sukcesiju prava i obaveza, niti iz tih akata proizlazi da je izvršenik prestao postojati prema odredbama Zakona o privrednim društvima. Naime, iz navedenih akata proizlazi da je izvršenik osnivač drugoizvršenika a osnivanjem društva ne dolazi do sukcesije prava i obaveza jer društvo odgovara samo za svoje obaveze, a ne i za obaveze osnivača. Stoga, kako je zaključio Kantonalni sud, priloženi akti o registraciji nisu dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je drugoizvršenik obavezan izmiriti izvršenikov dug iz izvršne isprave. Zbog toga, Kantonalni sud nije mogao prihvatiti apelantove žalbene navode s aspekta osnivačkih i vlasničkih prava, niti navode žalbe prema kojima drugoizvršenika treba proglasiti solidarnim dužnikom. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je osporenim rješenjem uvažio drugoizvršenikov prigovor i u odnosu na njega obustavio izvršenje rješenja od 9. novembra 2006. godine.

12. Apelant je 6. oktobra 2008. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za nastavak izvršenja protiv izvršenika u kojem je pored postojećeg sredstva izvršenja (novčanim sredstvima na izvršenikovom žiroračunu) označio novo sredstvo izvršenja na način da se dopusti pljenidba, procjena i prodaja izvršenikovog osnivačkog uloga koji ima kod drugoizvršenika u novčanom iznosu od 2.000,00 KM i prijenosom tih sredstava na apelantov žiroračun.

13. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 065-0-I-06-006648 od 4. decembra 2008. godine odredio nastavak predloženog izvršenja.

14. Rješavajući po službenoj dužnosti u postupku upisa zabilježbe rješenja o izvršenju, Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-Reg-08-003778 od 5. januara 2009. godine odredio upis zabilježbe rješenja od 4. decembra 2008. godine, kojim je određeno izvršenje pljenidbom, procjenom i prodajom izvršenikovog osnivačkog uloga koji ima kod drugoizvršenika kao subjekta upisa u elektronskoj bazi u registarskom ulošku broj 1-16700.

15. Apelant je 3. jula 2009. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na novom sredstvu izvršenja u kojem je drugoizvršenika označio kao izvršenikovog dužnika.

16. Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-I-06-006648 od 4. januara 2010. godine odbio apelantov prijedlog za donošenje novog rješenja o izvršenju na izvršenikovom novčanom potraživanju prema drugoizvršeniku. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je pravosnažnim prvostepenim rješenjem od 7. oktobra 2008. godine obustavljeno izvršenje u odnosu na drugoizvršenika, jer se svojstvo solidarnog dužnika ne može zasnovati na osnovu izvršenikovih osnivačkih prava, te da izvršna isprava glasi na izvršenika. Zatim je navedeno da je prema izvještaju UniCredit banke od 26. septembra 2008. godine apelant od izvršenika naplatio 50.000,00 KM. Općinski sud je odbio apelantov prijedlog za izvršenje na izvršenikovom novčanom potraživanju prema drugoizvršeniku, budući da je apelant navedeni prijedlog podnio 3. jula 2009. godine, a rješenje o izvršenju od 9. novembra 2006. godine koje se provodi prema izvršeniku je i dalje na snazi.

17. Rješenjem broj 065-0-I-06-006648 od 15. februara 2010. godine Općinski sud je obustavio izvršenje Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 065-0-I-06-006648 od 4. decembra 2008. godine, kojim je bila dopuštena pljenidba, procjena i prodaja izvršenikovog osnivačkog uloga koji ima kod drugoizvršenika i ukinuo provedene izvršne radnje. Rješenje o izvršenju broj 065-0-I-06- 006648 od 9. novembra 2006. godine, koje je pravosnažno 7. oktobra 2008. godine, ostalo je na snazi. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je 4. decembra 2008. godine na apelantov prijedlog doneseno rješenje na novom sredstvu izvršenja pored postojećeg u smislu pljenidbe, procjene i prodaje izvršenikovog osnivačkog uloga kod drugoizvršenika u novčanom iznosu od 2.000,00 KM. Nakon provedenih radnji i ročišta, kako je dalje navedeno, sud je utvrdio da drugoizvršenik ne može biti solidarni dužnik jer nije naznačen u izvršnim ispravama na osnovu kojih se vodi konkretan izvršni postupak, a osim toga u parničnom postupku se mora ishoditi izvršna isprava za tog pravnog subjekta. S druge strane, utvrđeno je da se Rješenje o izvršenju istog suda broj 065-0-I-06-006648 od 9. novembra 2006. godine uspješno provodi na izvršenikovom računu u UniCredit banci i da je prema najnovijem izvještaju naznačene banke od 11. januara 2010. godine apelant od izvršenika naplatio 60.000,00 KM, zbog čega je navedeno rješenje ostalo na snazi.

18. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 I 007046 10 Gž od 25. maja 2011. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio rješenje Općinskog suda od 15. februara 2011. godine. Kantonalni sud je ocijenio da je žalba neosnovana jer je prethodnim pravosnažnim rješenjem utvrđeno da drugoizvršenik u izvršnim ispravama nije označen kao drugotuženi, zbog čega je u odnosu na njega izvršenje obustavljeno pa da stoga drugoizvršenik nije u obavezi izmiriti izvršenikov dug. Iz navedenog proizlazi da je o žalbenim navodima već pravosnažno odlučeno, a kako je rješenje Općinskog suda od 9. novembra 2006. godine, pravosnažno 7. oktobra 2008. godine, ostalo na snazi, to će prvostepeni sud nakon pribavljanja podataka od UniCredit banke i vjerodostojnih izvoda koje posjeduje apelant uskladiti stvarno stanje potraživanja u odnosu na stanje u izvršnoj ispravi. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepeno rješenje osporava, niti razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, apelantova žalba je odbijena i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 15. februara 2010. godine.

19. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-Reg-11-003679 od 9. decembra 2011. godine iz sudskog registra brisan je upis zabilježbe rješenja istog suda od 4. decembra 2008. godine, kojim je određeno izvršenje pljenidbom, procjenom i prodajom izvršenikovog osnivačkog uloga kojeg ima u subjektu upisa odnosno kod drugoizvršenika.

20. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-I-06-006648 od 4. januara 2012. godine odbijen je apelantov prijedlog (podnesen 3. jula 2009. godine) za donošenje novog rješenja o izvršenju na izvršenikovom novčanom potraživanju prema drugoizvršeniku.

21. Apelant je protiv navedenih rješenja izjavio žalbe.

22. Odlučujući o žalbi protiv rješenja kojim je izvršeno brisanje iz sudskog registra, Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 Reg 014525 12 Pz od 24. aprila 2012. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je osnov zbog kojeg je apelant zatražio ukidanje osporenog rješenja podnošenje apelacije Ustavnom sudu, što, prema Zakonu o registraciji poslovnih subjekata u FBiH, ne predstavlja razlog da se postupak brisanja zabilježbe odloži do donošenja odluke o apelaciji. Kantonalni sud je imao u vidu da je osporeno rješenje doneseno u skladu s odredbama navedenog zakona (o registraciji) i da nisu povrijeđena apelantova prava u postupku izvršenja pravosnažne presude.

23. Odlučujući o žalbi protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za donošenje novog rješenja o izvršenju (na izvršenikovom novčanom potraživanju prema drugoizvršeniku), Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 I 228583b 12 Gž od 9. maja 2012. godine, kojim je žalba odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje od 4. januara 2010. godine. Kantonalni sud je, obrazlažući neosnovanost žalbenih navoda, ponovio razloge iz rješenja od 25. maja 2011. godine, a osim toga napomenuo da je izvršenje moguće obaviti prema izvršeniku iz izvršne isprave jer tokom postupka nije dokazano da on ne ispunjava svoju obavezu o čemu su priloženi dokazi u spisu, odnosno izvještaj banke u kojoj izvršenik ima svoj račun i s kojeg računa se apelantu doznačavaju sredstva. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant ističe da su mu u sudskom izvršnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnim i nezakonitim postupanjem Kantonalnog suda i Općinskog suda koji su, kako tvrdi, na njegovu štetu obustavili izvršni postupak u odnosu na drugoizvršenika. Smatra da su obrazloženja osporenih rješenja proizvoljna i da razlozi koje su naveli sudovi ne utječu na postupak zapljene, procjene i prodaje izvršenikovog osnivačkog uloga kod drugoizvršenika, te da je postupak u odnosu na drugoizvršenika nezakonito obustavljen. Apelant je, dalje, naveo da je u konkretnom slučaju zakon proizvoljno primijenjen na njegovu štetu u svrhu onemogućavanja izvršenikove obaveze kod njegovog dužnika, odnosno kod drugoizvršenika. Osim toga, smatra da je drugostepeni sud propustio obrazložiti žalbene navode koji se tiču upravo mogućnosti izvršenja u odnosu na drugoizvršenika čiji je osnivač izvršenik, dakle mogućnosti izvršenja na osnivačkom ulogu. S tim u vezi je istakao pogrešnu primjenu materijalnog prava, a obustavu postupka prema drugoizvršeniku doveo u vezu s kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, smatrajući da je primjena zakona bila selektivna i proizvoljna.

25. U pogledu kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, apelant je ponovio hronologiju donošenja sudskih rješenja kojima je postupak u odnosu na drugoizvršenika obustavljen, ističući da je konkretni izvršni postupak u vrijeme podnošenja apelacije trajao skoro pet godina i da u tom periodu nije naplaćen ni jedan dio glavnog duga nego samo troškovi postupka i dio kamate na glavni dug, i da je zbog neažurnosti prvostepenog i drugostepenog suda došlo do znatnog prekoračenja zakonom propisanih rokova. Imajući u vidu dužinu trajanja postupka i prekoračenje razumnih rokova, predložio je da mu se na ime nematerijalne štete isplati primjeren novčani iznos. Smatra da su sudovi koji su odlučivali o njegovom prijedlogu ignorirali hitnost izvršnog postupka, koja je propisana u odredbi člana 5. ZIP-a.

26. Apelant je u dopuni apelacije naveo svoje vlastito mišljenje i nezadovoljstvo povodom odluke Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 2441/11 od 12. oktobra 2011. godine, ukazujući ponovo na proizvoljnu primjenu ZIP-a, naglašavajući da je postupak u odnosu na drugoizvršenika pogrešno obustavljen na njegovu štetu. Smatra da su stavovi iz osporenih rješenja paušalni, budući da potvrđuju da se rješenje o izvršenju može provesti samo u odnosu na izvršenika, iako ga je moguće provesti i u odnosu na drugoizvršenika – prodajom izvršenikovog osnivačkog uloga kojeg ima kod drugoizvršenika.

b) Odgovor na apelaciju

27. Općinski sud je naveo da su sve radnje povodom velikog broja apelantovih prijedloga i zahtjeva preduzimane u zakonskim rokovima i ubrzanim tempom, da je donesen veći broj odluka i preduzeto niz pravnih radnji koje se i dalje preduzimaju radi potpunog izvršenja pravosnažne odluke. Stoga, u postupku izvršenja nije bilo kršenja prava na koja apelant u apelaciji ukazuje.

28. Drugoizvršenik smatra da u podnesenoj apelaciji nije naveden niti jedan razlog i argumentiran navod koji ukazuje na ozbiljna kršenja prava i sloboda, da je konačno rješenje drugostepenog suda pravilno jer drugoizvršenik u konkretnom izvršnom postupku nije pasivno legitimiran, nije označen u izvršnoj ispravi i ne može biti solidarni dužnik. Iz rješenja o registraciji je vidljivo da drugoizvršenik odgovara samo za svoje obaveze a ne za obaveze osnivača, dakle ne može odgovarati za izvršenikove obaveze. Predloženo je da se apelacija odbije jer u postupku izvršenja sudske odluke nije bilo kršenja prava, već su, suprotno navodima apelacije, sve odluke donesene u skladu sa zakonom, Ustavom i međunarodnim aktima.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 8.

Ograničenja sredstava i predmeta izvršenja Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i nad onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.

Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja da predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Član 23. stav 1.

Izvršni dokument (1) Izvršni dokumenti su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje;

Član 30.

Prelaz potraživanja ili obaveze [...] (2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnom dokumentu nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnim ili prema zakonu ovjerenim privatnim dokumentom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršnog dokumenta ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju da razriješe u parničnom postupku.

[...] Član 63. st. 1, 2. i 3.

Obustava izvršenja (1) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršni dokument pravosnažno ukinut, preinačen, poništen, stavljen van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta.

(2) Izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti i kada, u skladu sa odredbama koje uređuju obligacione odnose, treće lice ispuni obavezu prema tražiocu izvršenja umjesto izvršeniku.

(3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

Član 65.

Obim izvršenja novčanih potraživanja Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja određuje se i provodi u obimu koji je potreban za namirenje tog potraživanja.

Član 169.

Postupak u slučaju kad nema sredstava na računu (1) Ako na računu naznačenom u rješenju o izvršenju nema sredstava, banka će u korist tog računa izvršiti prenos izvršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu sa drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji naznači tražilac izvršenja. (2) Ukoliko banka ne uspije u potpunosti da naplati izvršno potraživanje zbog nedostatka sredstava na računu, držat će rješenje o izvršenju u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prenos kad sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o izvršenju nije drukčije određeno.

(3) O tome da nema sredstava na računu banka će obavijestiti sud bez odlaganja. Uz to obavještenje banka će dostaviti sudu i izvještaj o promjenama na računu iz stava 5. člana 166. ovog zakona.

VI.Dopustivost

30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 007046 10 Gž od 25. maja 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

34. Apelant ukazuje na to da su mu osporenim rješenjem povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

35. Ustavni sud zapaža da se navodima apelacije ukazuje na obustavu izvršenja u odnosu na drugoizvršenika i stoga na neprovođenje rješenja o izvršenju u njegovom punom obimu, koje je dovedeno u vezu s dužinom trajanja izvršnog postupka, proizvoljnim i nezakonitim postupanjem redovnih sudova i nedostatkom obrazloženja o svim žalbenim navodima.

36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, ako se pravosnažno utvrdi građansko pravo, a nadležni organ neće da ga izvrši, pravo na pravično suđenje u postupku utvrđivanja građanskog prava postalo bi bespredmetno i bez adekvatnog djelovanja. Budući da je apelant kao tražilac izvršenja na osnovu pravosnažne sudske presude pokrenuo postupak izvršenja 7. novembra 2006. godine i koji, kako proizlazi iz navoda apelacije i činjenica predmeta, nije okončan u potpunosti do podnošenja apelacije, Ustavni sud smatra da apelant uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Dovodeći u vezu navode apelacije s konkretnim izvršnim postupkom, postavilo se pitanje da li su redovni sudovi postupili pravilno kada su obustavili postupak izvršenja u odnosu na drugoizvršenika a ostavili na snazi rješenje o izvršenju u odnosu na izvršenika, kao i trajanje tog postupka. U tom smislu, apelant je ukazao na nezakonitost i proizvoljnost u primjeni zakona na njegovu štetu, smatrajući da se izvršenje treba provesti na izvršenikovom osnivačkom ulogu koji ima kod drugoizvršenika. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud nakon prijema prijedloga za izvršenje 7. novembra 2006. godine rješenjem od 9. novembra 2006. godine usvojio apelantov prijedlog da se izvršenje provede kako u odnosu na izvršenika kao titulara iz izvršne isprave tako i u odnosu na drugoizvršenika kojeg je apelant u tom svojstvu označio u svom prijedlogu. Postupajući povodom drugoizvršenikovog prigovora, prvostepeni sud je 28. februara 2007. godine u odnosu na drugoizvršenika obustavio izvršenje, dok je u odnosu na izvršenika rješenje od 9. novembra 2006. godine ostalo na snazi, uz obrazloženje da drugoizvršenik nije označen u izvršnoj ispravi i da ne može biti solidarni dužnik s izvršenikom. Navedeno prvostepeno rješenje je nakon okončanja žalbenog postupka postalo pravosnažno 7. oktobra 2008. godine i od tog perioda, kako proizlazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, egzistira i provodi se na izvršenikovom žiroračunu.

38. Ustavni sud zapaža i da je apelant paralelno s pravosnažnošću prvostepenog rješenja o izvršenju (od 9. novembra 2006. godine) u oktobru 2008. godine podnio prijedlog za novo sredstvo izvršenja na novčanom potraživanju „izvršenikovog dužnika“, označivši drugoizvršenika kao izvršenikovog dužnika, ali je taj prijedlog odbijen uz obrazloženje da je prethodno rješenje kojim je dopušteno izvršenje u odnosu na izvršenika i dalje na pravnoj snazi, da se provodi i da drugoizvršenik nije označen u izvršnoj ispravi, te da bi se njegov eventualni dug prema izvršeniku trebao utvrditi u parničnom postupku ili dokazati valjanom ispravom ili ugovorom. Stoga, sva rješenja donesena nakon 7. oktobra 2008. godine (kada je Kantonalni sud potvrdio prvostepeno rješenje od 9. novembra 2006. godine kojim je dopušteno izvršenje u odnosu na izvršenika i obustavljeno u odnosu na drugoizvršenika) odnose se na odluke sudova povodom apelantovog prijedloga kojim je tražio izvršenje na novom sredstvu izvršenja – konkretno prodajom izvršenikovog osnivačkog uloga kojeg kao osnivač ima kod drugoizvršenika i upisa u sudski registar zabilježbe, odnosno brisanja izvršenja prema drugoizvršeniku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su u periodu od dvije godine i sedam mjeseci Općinski i Kantonalni sud donijeli pet rješenja kojima je odlučivano o novom sredstvu izvršenja i upisu te činjenice u sudski registar, a konačnim rješenjem Kantonalnog suda od 25. maja 2011. godine takav apelantov prijedlog je odbijen (uz razloge koji su naprijed navedeni), dok se rješenja koja su uslijedila nakon podnošenja apelacije (ukupno četiri), na koja je apelant ukazao u dopuni apelacije, odnose na postupak brisanja iz sudskog registra zabilježbe izvršenja prema drugoizvršeniku, jer je rješenje o izvršenju od 9. novembra 2006. godine na pravnoj snazi i izvršava se.

39. U vezi s navedenim i suštinskim apelacionim navodom koji se tiče primjene materijalnog prava (u vezi s obustavom postupka u odnosu na drugoizvršenika), Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, potvrđujući pravilnost prvostepenih rješenja u odnosu na izvršenika i drugoizvršenika, naveo jasne i precizne razloge u pogledu zaključka da je apelantov zahtjev osnovan u odnosu na izvršenika (kao titulara iz izvršne isprave) i neosnovan u odnosu na drugoizvršenika, zbog čega je u odnosu na njega izvršenje obustavljeno primjenom odredaba iz čl. 23. stav 1. i 30. ZIP-a. Pri tom je Kantonalni sud, nasuprot žalbenim navodima i tvrdnjama iz apelacije, jasno istakao da se izvršenje provodi i protiv trećeg lica koje nije označeno u izvršnoj ispravi ali samo u slučaju ako tražilac izvršenja (apelant) javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno izmiriti. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su utvrdili da dug nije prešao na drugoizvršenika jer ni jedna strana nije pružila dokaze u vezi s tim – ugovor o cesiji ili ovjerenu izjavu, niti to proizlazi iz izvršne isprave (pravosnažne presude Kantonalnog suda) uz obrazloženje koje ni u jednom segmentu ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantove navode koji se tiču primjene materijalnog prava nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

40. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant i ove svoje navode dovodi u vezu s obustavom postupka u odnosu na drugoizvršenika ističući da je postupak do podnošenja apelacije trajao pet godina upravo zbog toga što su sudovi obustavili postupak u odnosu na drugoizvršenika. Međutim, imajući u vidu tačku III ove odluke (činjenično stanje) i prethodno izneseno u tačkama 37. i 38. ove odluke, proizlazi da je o apelantovom prijedlogu od 7. novembra 2006. godine odlučeno 9. novembra iste godine i da rješenje o izvršenju u odnosu na izvršenika egzistira i na pravnoj snazi je od 6. oktobra 2008. godine (kada je postalo pravosnažno). Sva kasnije donesena rješenja se odnose na apelantovo nastojanje da se izvršenje provede i prema drugoizvršeniku prema kojem je postupak obustavljen, uz razloge i obrazloženja redovnih sudova, kako je prethodno navedeno, koja su jasna i argumentirana. Naime, iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da su sudovi po pravosnažnosti rješenja o izvršenju u odnosu na izvršenika i obustavu u odnosu na drugoizvršenika od 9. novembra 2006. godine (koje je postalo pravosnažno 6. oktobra 2008. godine) preduzimali pravne radnje povodom apelantovog prijedloga za novim sredstvom izvršenja i da je taj prijedlog odbijen, što ni u kojem slučaju ne ukazuje na propuštanje ili nepostupanje suda u zakonskim rokovima, već na nemogućnost izvršenja u odnosu na drugoizvršenika. Iz navedenog proizlazi da su apelantovi navodi u dijelu kojima je ukazano na dužinu trajanja postupka paušalni i da sami po sebi ne pokreću pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.

41. Osim navedenog, apelant je u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava ukazao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ne konkretizirajući u čemu se ogleda kršenje ovog prava. Ustavni sud smatra da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelant na raspolaganju imao i koristio mogućnost podnošenja pravnih lijekova i to podnošenjem prijedloga (za izvršenje i za novim sredstvom izvršenja) i žalbi, te da je o apelantovim prijedlozima i žalbama odlučio Kantonalni sud. Imajući to u vidu, činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da su apelantove žalbe protiv rješenja kojima je postupak u odnosu na drugoizvršenika obustavljen, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, odnosno kršenju prava na koje je ukazao.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da nisu utemeljeni apelantovi navodi kojima je ukazivao na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te paušalno na dužinu trajanja postupka i djelotvoran pravni lijek, te su stoga neosnovani navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 13. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

43. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje. Imajući u vidu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi primjenom relevantnih odredaba ZIP-a naveli jasne i argumentirane razloge za odluku kojom je izvršenje u odnosu na drugoizvršenika obustavljeno a u odnosu na izvršenika ostalo na pravnoj snazi, pri čemu je takva odluka donesena u roku od dvije godine, a sve kasnije donesene odluke se odnose na apelantovo nastojanje da se izvršenje provede u odnosu na drugoizvršenika, pa proizlazi da su navodi u pogledu prekomjerne dužine trajanja postupka također neosnovani. Osim toga, apelantu je omogućeno da koristi sve raspoložive pravne lijekove a činjenica što pravni lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, odnosno kršenju člana 13. Evropske konvencije.

45. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za pravo na pravično suđenje i primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.

46. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2441/11 (J. R.) | Sudska praksa | Aktio