Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4250/11 (D. A.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Materijalna šteta
- Obligaciono- pravni odnosi
- Šta se smatra imovinom
- Pasivna legitimacija
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Zastara
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4250/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4250/11, rješavajući apelaciju Danijala Avdagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Danijala Avdagića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003929 10 Rev od 31. augusta 2011. godine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav
5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Danijal Avdagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Mirsad Bajramović, advokat iz Prijedora, podnio je 31. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 003929 10 Rev od 31. augusta 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 003929 10 od 10. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 003929 03 P od 11. januara 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Općine Prijedor i Republike Srpske, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužene), i preduzeća „Ekvador“ d.o.o. Banja Luka zatraženo je 29. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. juna 2014. godine, Okružni sud i Pravobranilaštvo Republike Srpske 11. juna 2014. godine i Osnovni sud 5. juna 2014. godine. Preduzeće „Ekvador“ d.o.o. Banja Luka nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je tužbom od 8. augusta 2001. godine kod Osnovnog suda pokrenuo parnični postupak protiv tuženih i preduzeća „Ekvador“ d.o.o. Banja Luka radi utvrđenja, predaje u posjed i naknade štete. U tužbi je naveo da je vlasnik porodično-stambenog objekta u Prijedoru, sagrađenog na parceli k.č. br. 12/44, upisanoj u k.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), koja je porušena krajem juna ili početkom jula 1992. godine, nakon čega su tužene nastavile sa nezakonitim postupanjem i parcela koja je apelantovo vlasništvo dodijeljena je radi gradnje trećim licima. Apelant je na ročištu od 26. juna 2003. godine povukao tužbu u odnosu na preduzeće „Ekvador“ d.o.o. Banja Luka.
6. Osnovni sud je, odlučujući o apelantovoj tužbi, donio Presudu broj 77 0 P 003929 03 P od 11. januara 2010. godine kojom je u cjelini odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je vlasnik predmetne nekretnine (bliže oznake katastarskih čestica navedene u izreci presude), da se tuženim zabrani bilo kakvo ometanje njegovog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i da se tužene obavežu da mu predaju u posjed nekretnine iz prethodnog stava, ili da mu isplate iznos od 300.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do konačne isplate. Izrekom presude je konstatirano da je povučena tužba u odnosu na preduzeće „Ekvador“ d.o.o. Banja Luka.
7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zakonski zastupnik obje tužene, u odgovoru na tužbu osporilo osnov tužbe za predaju u posjed, ističući da je predmetna nekretnina čiji se povrat traži uništena i da je apelantovo pravo vlasništva prestalo propašću objekta. Također je osporen i dio zahtjeva za isplatu iznosa od 300.000,00 KM na ime vrijednosti objekta (naknade štete), jer apelant nije dokazao da su tužene svojim radnjama srušile predmetne nekretnine. Tužene su, osim navedenog, istakle prigovor zastare potraživanja u smislu odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i prigovor nedostatka pasivne legitimacije.
8. Nakon izvedenog dokaznog postupka, uvidom u materijalne dokaze (navedene na strani 2. obrazloženja presude) među kojima je Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Prijedor (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj K50/36/99 od 20. juna 2003. godine, zatim, saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke i nalazima i mišljenjima vještaka geometra i vještaka građevinske struke, Osnovni sud je, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje prava vlasništva i predaju u posjed, zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan primjenom odredaba iz čl. 37. i 47. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO). S tim u vezi, Osnovni sud je istakao nespornu činjenicu da je apelant bio suvlasnik predmetne nekretnine (sa dijelom 9/45) koja je uništena 1992. godine i koja faktički više ne postoji, da je apelantu Rješenjem Ministarstva broj K50/36/99 od 20. juna 2003. godine vraćena u posjed zemljišna parcela na kojoj je bila sagrađena predmetna nekretnina, upisana kao apelantov posjed sa dijelom 1/1 (prema katastarskim podacima), i da je zemljište na kom je bila izgrađena predmetna nekretnina u državnom vlasništvu, pa apelantu pripada samo pravo korištenja radi građenja, a to pravo može ostvariti u upravnom postupku. Vrijednost predmetne nekretnine nakon obračuna amortizacije do 1992. godine, odnosno vremena kad je srušena, utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke iz kog proizlazi da vrijednost objekta u vrijeme sačinjavanja nalaza iznosi 64.537,00 KM. Dovodeći u vezu odredbe čl. 37. i 47. ZOVPO, prema kojima vlasnik može od posjednika zahtijevati povrat individualno određene stvari, uz uvjet da dokaže svoje vlasništvo na stvari čiji povrat traži i faktičku vlast tužene, sa nespornom činjenicom da je predmetna nekretnina srušena 1992. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan, jer je propašću stvari (predmetne nekretnine) prestalo pravo vlasništva na objektu, u smislu odredbe člana 47. ZOVPO.
9. Odlučujući o osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva za naknadu štete u novčanom iznosu, Osnovni sud je u prvom redu ocijenio istaknuti prigovor zastare potraživanja i zaključio da je prigovor osnovan. S tim u vezi, Osnovni sud je naglasio da je odredbom člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu prouzrokovalo (subjektivni rok) a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Prilikom rješavanja ovog prigovora Osnovni sud je uzeo u obzir da se štetni događaj desio u toku ratnih dešavanja u BiH, da je apelantova nekretnina, prema njegovoj izjavi, srušena krajem juna ili početkom jula 1992. godine, iz čega bez sumnje proizlazi da je apelant tad saznao za štetu. Imajući u vidu da je apelant tužbu u konkretnom parničnom postupku podnio 8. augusta 2001. godine, Osnovni sud je zaključio da je protekao i subjektivni i objektivni rok na koji upućuje odredba člana 376. ZOO. Osnovni sud je, osim toga, uzeo u obzir i odredbu člana 383. ZOO kojom je propisano da zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje povjeriocu (apelantu) nije bilo moguće, zbog nesavladivih prepreka, da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. S tim u vezi, nesavladivom preprekom su definirani ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti koji su trajali sve do 19. juna 1996. godine, kada su ukinuti odlukom Narodne skupštine Republike Srpske. Shodno toj činjenici, Osnovni sud je zaključio da zastarijevanje nije teklo do 19. juna 1996. godine i da je od tada pa do podnošenja tužbe 8. augusta 2001. godine proteklo više od pet godina, odnosno da je tužba podnesena poslije isteka roka zastarjelosti. Stoga, zastoj zastare za vrijeme ratnog stanja nije mogao utjecati na donošenje drugačije odluke. Zbog zastarjelosti potraživanja, prestalo je apelantovo pravo da zahtijeva naknadu štete (član 360. ZOO) usljed čega je njegov zahtjev i u ovom dijelu ocijenjen kao neosnovan i kao takav odbijen. Osim toga, Osnovni sud je istakao da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da su štetne radnje tuženih uzrok šteti koju je pretrpio u vidu rušenja predmetne nekretnine, jer je u svojoj izjavi naveo da ne zna ko je srušio nekretnine ali zna da je rušenje izvršeno mašinama „katepilarima“ RŽR Prijedor, pa nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između radnji tuženih i nastale štete na koju upućuje odredba člana 154. ZOO. Osnovni sud je pri donošenju odluke imao u vidu i ostale istaknute prigovore, ali ih nije posebno obrazlagao, jer oni ne bi utjecali na drugačiju odluku suda zbog prihvatanja prigovora zastare potraživanja.
10. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu u kojoj je, između ostalog, ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu prihvatanja prigovora o zastari potraživanja s obzirom na okolnost da je o njegovom zahtjevu za povrat imovine od 19. juna 1999. godine Ministarstvo donijelo rješenje 22. juna 2003. godine kojim mu je imovina vraćena u posjed.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 77 0 P 003929 10 od 10. juna 2010. godine, kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena osim u dijelu kojim je apelant obavezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.990,00 KM. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je apelant u žalbi ukazao na to da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu istaknutog prigovora zastare, ističući da odgovornost tuženih za predmetnu štetu proizlazi iz priznanja tuženih donošenjem rješenja Ministarstva kojim su mu vraćene nekretnine, „pa se i rok zastare računa od 20.6.2003. godine kao dana donošenja tog rješenja, ili od dana podnošenja zahtjeva za povrat Ministarstvu [ ] 19.7.1999. godine“. Okružni sud je u obrazloženju presude, i to u dijelu koji se odnosi na apelantov stvarnopravni zahtjev za utvrđenje i predaju u posjed, ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev pravilno odbijen, jer se ne može tražiti predaja u posjed nečeg što ne postoji, a u postupku je činjenica rušenja predmetne nekretnine (uništenja stvari) nesporno utvrđena. Apelantove žalbene navode usmjerene na obligacionopravni zahtjev za naknadu štete Okružni sud je, također, ocijenio neosnovanim, jer je i u tom dijelu, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe o zastari potraživanja.
12. Apelant je u reviziji protiv drugostepene presude, između ostalog, ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu odluke o prigovoru zastare u vezi sa rješenjem Ministarstva od 20. juna 2003. godine.
13. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 77 0 P 003929 od 31. augusta 2011. godine kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud ocijenio da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite, donesene uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, revizioni sud je, obrazlažući neosnovanost apelantove revizije, napomenuo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenicu da je na zemljištu na kojem je bila sagrađena predmetna nekretnina uknjiženo pravo trajnog korištenja u korist vlasnika zgrade (apelanta) dok zgrada postoji, a budući da je predmetna nekretnina uništena, pravo korištenja apelant može ostvariti u upravnom postupku, kako je prvostepeni sud pravilno zaključio. U vezi sa revizionim navodima usmjerenim na odluku o obligacionopravnom zahtjevu za naknadu štete, Vrhovni sud je, imajući u vidu sadržaj odredaba iz čl. 376. i 383. ZOO, zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava donijeli pravilne i zakonite odluke. Naime, apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete je odbijen, jer je protekom propisanih rokova na koje ukazuju navedene odredbe apelant izgubio pravo da prinudnim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je istakao da je u postupku nesporno utvrđeno da je predmetna nekretnina srušena 1992. godine i da tužene činjenicu o rušenju i uništenju kuće u postupku nisu ni osporavale. Istakao je da u vrijeme nastanka štete na području gdje se nalazila predmetna nekretnina nije bilo ratnih operacija i da i dalje smatra da su tužene odgovorne za štetu koja mu je pričinjena. Uz apelaciju je dostavio kopije žalbe i revizije.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je istakao da presudom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na koje je apelacijom ukazao, jer u apelaciji nije navedena nijedna činjenica na kojoj bi bila zasnovana tvrdnja o nepravilnosti te odluke, ili koja bi je dovela u ozbiljnu sumnju. Vrhovni sud smatra da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava, jer apelant tokom postupka nije tvrdio, a time ni dokazivao, da je preduzimao bilo kakve radnje u pogledu obraćanja vlastima u vezi sa konkretnim štetnim događajem, već je u svom iskazu potvrdio da je „gledao kako se kuća ruši“.
16. Okružni sud je naveo da je presuda tog suda donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, te da nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu.
17. Osnovni sud smatra da je apelacija neosnovana i da upravo jednoobrazno postupanje svih sudova koji su odlučivali u konkretnoj pravnoj stvari najbolje pokazuje da je prvostepeni sud postupio pravilno.
18. Pravobranilaštvo, kao zakonski zastupnik tuženih, u odgovoru na apelaciju navelo je da su sudovi na sve tri instance pravilno ocijenili istaknuti prigovor zastare potraživanja i donijeli zakonite odluke.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:
Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Član 180. stav 1.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo (1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361. stav 1.
Kad zastarijevanje počinje teći (1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je poverilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Član 383.
Nesavladive prepreke Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.
Član 388.
Podizanje tužbe Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
Član 392. stav 1.
Rok zastare u slučaju prekida (1) Nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
20. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03, 49/09 i 1/10) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Član 10.
21. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
Član 47.
Pravo svojine prestaje propašću stvari.
Na ostatke propale stvari vlasnik zadržava pravo svojine.
22. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasu:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 003929 10 rev od 31. augusta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. septembra 2011. godine a apelacija je podnesena 31. oktobra 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija navedene presude, ukazujući da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
30. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).
31. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept „imovine“ u prvom dijelu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).
32. U konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom slučaju radi o apelantovoj imovini.
33. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja i predaje u posjed (stvarnopravni zahtjev) i naknade materijalne štete nastale potpunim uništenjem predmetne nekretnine (obligacionopravni zahtjev). Tokom postupka u okviru odlučivanja o stvarnopravnom zahtjevu kao nesporno utvrđeno je da je apelant bio suvlasnik predmetne nekretnine koja je u toku ratnih djejstava (juni i juli 1992. godine) srušena, odnosno uništena. S obzirom na tu okolnost, sudovi su, odlučujući o ovom dijelu tužbenog zahtjeva, bili jedinstveni u stavu da se apelantovom tužbenom zahtjevu za utvrđenje i predaju u posjed ne može udovoljiti zbog toga što apelant kao vlasnik predmetne nekretnine u postupku nije uspio dokazati da se stvar (nekretnina) nalazi u faktičkoj vlasti tuženih, jer je, kako je prethodno nesporno utvrđeno, uništena 1992. godine i faktički ne postoji (čl. 37. i 47. ZOVPO). Redovni sudovi su, također, odlučujući o apelantovom obligacionopravnom zahtjevu, bili saglasni da apelantovo potraživanje za naknadu štete nije osnovano, jer je apelant takav zahtjev sudu podnio izvan zakonom propisanog roka, pa je kao neosnovan odbijen.
34. Iz navedenog, po oba osnova, nesumnjivo proizlazi da predmetna nekretnina koja je uništena tokom ratnih djejstava, odnosno apelantovo potraživanje za uništenu nekretninu predstavlja apelantovu „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
35. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud je imao u vidu da je predmet konkretnog postupka bio stvarnopravni i obligacionopravni zahtjev. Dalje, prilikom odlučivanja o obligacionopravnom zahtjevu za naknadu štete pred redovnim sudovima spornim se pokazalo pitanje prigovora zastare potraživanja, pa će Ustavni sud osporene presude prvo ispitati u dijelu koji se tiče naknade štete.
36. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da odbijanje zahtjeva za naknadu štete za apelantove nekretnine koje su tokom rata nesporno uništene predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
37. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) Da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa?
38. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u konkretnom slučaju bilo zakonito, Ustavni sud zapaža da su se prilikom rješavanja spornog pitanja naknade materijalne štete u postupku pred redovnim sudovima otvorila dva sporna pitanja, i to pitanje zastare predmetnog potraživanja i pitanje nedostatka pasivne legitimacije koje je istakao zakonski zastupnik obje tužene. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant, kako proizlazi iz tačke III ove odluke (činjenično stanje), u postupku pred prvostepenim sudom, zatim, u žalbi i reviziji, ukazivao da je Ministarstvo, rješavajući o njegovom zahtjevu za povrat imovine od 19. jula 1999. godine donijelo rješenje 20. juna 2003. godine kojim mu se imovina vraća u posjed. Iz navedenog proizlazi da je apelant problematizirao prigovor zastare potraživanja argumentom da je zastara prekinuta podnošenjem zahtjeva Ministarstvu 19. jula 1999. godine o kojem je odlučeno rješenjem koje je doneseno u toku trajanja sudskog postupka 20. juna 2003. godine.
39. S tim u vezi, Ustavni sud će osporenu odluku ispitati u svjetlu ovog spornog pitanja, dakle, prekida zastarijevanja. Konkretno, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je apelantova tužba, podnesena Osnovnom sudu 8. augusta 2001. godine, podnesena u okviru zakonskih rokova na koje ukazuje odredba člana 376. st. 1. i 2. ZOO i, u vezi s tim, da li je apelant preduzimao procesne radnje koje su, u smislu odredbe člana 388. ZOO, mogle dovesti do prekida zastarijevanja.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je, prema stanovištu Evropskog suda, svrha rokova zastarjelosti da zaštite pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojim bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na temelju dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi, Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. augusta 2008. godine, st. 68.-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33,
ECHR 2000-I).
41. Dalje, Ustavni sud podsjeća da zastarom prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze (član 360. stav 1. ZOO), te da zastara nastupa istekom posljednjeg dana vremena za zastaru određenog zakonom, računajući od dana kada zastarijevanje počinje teći (član 360. stav 2. ZOO). Odredbe o zastari su imperativne prirode i stranke ne mogu pravnim poslom mijenjati zastarne rokove, ali ZOO sadrži izričite odredbe na osnovu kojih dolazi do zastoja u toku zastarnog roka ili do prekida zastarijevanja (član 388. ZOO). Tako, pri prekidu toka zastarijevanja uslijed određenih okolnosti dolazi do prekida već proteklog vremena zastarijevanja s tim da to proteklo vrijeme propada i ne uračunava se u rok za zastaru određen zakonom zbog čega zastarijevanje mora teći iznova (član 392. ZOO). Do prekida zastare može doći isključivo radnjama stranaka u određenom odnosu. Upravo tu situaciju regulira odredba člana 388. ZOO koja propisuje da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjerenikovom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
42. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je o pitanju prekida zastarijevanja, u smislu člana 388. ZOO, u odnosu na podnošenje zahtjeva CRPC-u raspravljao u svojoj novijoj praksi i donio odluke br. AP 5070/10 i AP 303/10 (vidi, Ustavni sud, odluke broj AP 5070/10 od 29. i 30. maja 2014. godine i broj AP303/10 od 4. i 5. jula 2014. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je utvrdio kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U Odluci broj AP 5070/10 Ustavni sud je, između ostalog, istakao (stav 54) „da su apelanti u postupku pred CRPC-om (iz raspoloživih dokaza nije vidljivo kada je to tačno učinjeno, ali je svakako bilo u okviru roka propisanog članom 376. stav 1. ZOO koji je počeo teći 20. juna 1996. godine) prekinuli zastarijevanje u smislu člana
388. ZOO, koje je trajalo sve do 4. marta 1999. godine, kada je CRPC donijela konačnu i obavezujuću odluku, kada je zastarijevanje, u smislu odredbe člana 392. stav 1. ZOO, počelo ponovo teći (poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u rok zastarijevanja određen zakonom). Shodno odredbi člana 361. stav 1. ZOO, rokovi iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. su ponovo počeli teći 5. marta 1999. godine“.
43. U pogledu preduzimanja ostalih relevantnih procesnih radnji, podnošenjem zahtjeva nadležnom Ministarstvu u navedenoj odluci (stav 56) Ustavni sud je zaključio da „podnošenje zahtjeva Ministarstvu (20. oktobra 2000. godine) u okolnostima konkretnog slučaja jeste relevantna procesna radnja koja je, shodno odredbi člana 388. ZOO, dovela do prekida zastarijevanja, koje je počelo teći 5. marta 1999. godine. Navedeno stoga što je zahtjev bio usmjeren upravo na tuženu Republiku Srpsku, koja je, shodno jasnim zakonskim propisima (Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini i Zakon o izvršenju odluka CRPC-a), bila obavezna da apelantima vrati predmetne nekretnine. Navedeno i zbog toga što je cilj podnošenja zahtjeva Ministarstvu bilo utvrđivanje, osiguranje ili ostvarivanje potraživanja na predmetnim nekretninama koje su i bile predmet spora pred redovnim sudovima. Ustavni sud smatra da je prekid zastarijevanja trajao sve do 29. augusta 2001. godine, kada je Ministarstvo donijelo zaključak, od kada su rokovi ponovo počeli teći 30. augusta 2001. godine, shodno odredbi člana 361. stav 1. ZOO. Dakle, imajući u vidu da je predmetna tužba Osnovnom sudu podnesena 10. maja 2002. godine, Ustavni sud smatra da je tužba podnesena blagovremeno, u rokovima propisanim odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO“.
44. Dovodeći u vezu stavove iz citirane Odluke broj AP 5070/10 sa suštinom apelacije i spornim pitanjima na koja je apelant ukazivao u žalbi i reviziji, zatim, relevantnim odredbama ZOO kojima su regulirani rokovi zastare i prekid zastare, Ustavni sud zaključuje da se radi o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju. Naime, u konkretnom slučaju je nesporno da je apelant 19. jula 1999. godine nadležnom Ministarstvu podnio zahtjev za povrat imovine koji je evidentiran pod brojem K5036/99. Nadležno Ministarstvo je donijelo odluku o apelantovom zahtjevu 20. juna 2003. godine, što je, također, u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno. Tužba u konkretnoj pravnoj stvari, dakle, i zahtjevu za naknadu štete, podnesena je 8. augusta 2001. godine iz čega proizlazi da je apelant tužbu podnio prije nego što je nadležno Ministarstvo odlučilo o njegovom zahtjevu za povrat imovine. Ta činjenica, prema stavu iz citirane Odluke broj AP 5070/10, znači da je apelant podnošenjem zahtjeva nadležnom Ministarstvu (koji je podnesen u okviru roka propisanog u članu 376. stav 1. ZOO a koji je počeo teći 19. juna 1996. godine, po prestanku ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti) prekinuo zastarijevanje u smislu odredbe člana 388. ZOO. Prihvatajući, također, principe iz citirane odluke, navedeni prekid zastarijevanja je trajao do 20. juna 2003. godine, kada je Ministarstvo donijelo rješenje kojim je apelantu vraćena imovina (zemljišna parcela) u posjed i kada je rok ponovo počeo teći, dakle, 21. juna 2003. godine, shodno odredbi člana 361. stav 1. ZOO. Dakle, imajući u vidu da je apelant predmetnu tužbu podnio 8. augusta 2001. godine, u vrijeme kada je zastarijevanje zbog podnošenja zahtjeva Ministarstvu bilo prekinuto, a o kojem je riješeno u toku trajanja prvostepenog postupka 20. juna 2003. godine i zastarijevanje počelo ponovo teći 21. juna 2003. godine, shodno odredbi iz člana 361. stav 1. ZOO, proizlazi da je tužba podnesena blagovremeno, u rokovima propisanim članom 376. st. 1. i 2. ZOO. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, podržavajući stav iz citirane odluke (stav 57), zaključuje da su Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud u okolnostima konkretnog predmeta proizvoljno primijenili odredbu člana 388. ZOO, jer apelantovo obraćanje za povrat imovine nadležnom Ministarstvu 19. jula 1999. godine, a zbog čijeg je uništenja zatražio naknadu štete, nisu prepoznali kao relevantnu procesnu radnju koja je prekinula zastarijevanje.
45. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, u dijelu odluke kojom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete, miješanje redovnih sudova u apelantovo pravo na imovinu nije bilo zakonito.
46. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 5070/10 od 29. i 30. maja 2014. godine u cijelosti mogu primijeniti i na odlučivanje povodom predmetne apelacije, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
47. S druge strane, imajući u vidu da je odlukom Vrhovnog suda, osim obligacionopravnog zahtjeva, odlučeno i o stvarnopravnom zahtjevu, Ustavni sud će se u nastavku osvrnuti na odluke redovnih sudova i s tog aspekta.
48. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da je apelant svoj tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji da je vlasnik nekretnine i da su mu tužene rušenjem nekretnine oduzele vlasništvo. Imajući u vidu sve navedene nesporne činjenice o kojima je bilo govora prilikom razmatranja apelantovog obligacionopravnog zahtjeva, redovni sudovi su prilikom odlučivanja o ovom dijelu zahtjeva utvrdili da je apelantovo pravo vlasništva na kojem je utemeljio zahtjev prestalo propašću stvari, te da, uzimajući u obzir nespornu činjenicu da je predmetna nekretnina srušena 1992. godine, apelant nije dokazao faktičku vlast tuženih na predmetnoj stvari, odnosno nekretnini. Redovni sudovi su na temelju odredaba iz čl. 37. i 47. ZOVPO ovaj apelantov zahtjev odbili kao neosnovan. U takvim okolnostima, imajući u vidu da, prema članu 2. ZPP, sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i da apelant nije dokazao da se predmetne nekretnine nalaze u faktičkom posjedu tuženih zbog činjenice da je ona uništena, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka ne nalazi proizvoljnost.
49. Međutim, imajući u vidu da je apelant ovom zahtjevu, kao alternativni, postavio obligacionopravni zahtjev (u slučaju neispunjenja glavnog) u pogledu kojeg je Ustavni sud zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo nezakonito, a da u obrazloženjima presuda kojima je odlučeno o stvarnopravnom zahtjevu Ustavni sud nije našao proizvoljnost u primjeni prava, Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj izreke presude Vrhovnog suda kojom je revizija odbijena u cijelosti (dakle, po oba osnova), smatra cjelishodnim da ukine presudu Vrhovnog suda u cjelini i naloži donošenje nove odluke u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom kojom je odlučeno o naknadi materijalne štete (obligacionopravnom zahtjevu) prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja nisu smatrali da je obraćanje nadležnom Ministarstvu relevantna procesna radnja, u smislu člana 388. ZOO, koja je dovela do prekida zastarijevanja, što je kao posljedicu imalo nezakonito miješanje u apelantovo pravo na imovinu.
51. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić