Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4230/11 (UniCredit bank d.d. Mostar)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4230/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4230/11, rješavajući apelaciju UniCredit bank d.d. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b. i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 17. rujna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija UniCredit bank d.d. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047205 11 Rev od 23. kolovoza 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047205 09 Gž od 6. prosinca 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047205 07 P od 9. srpnja 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. UniCredit bank d.d. Mostar (daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Martin Raguž i Nikica Gržić, advokati iz Sarajeva, podnio je 28. listopada 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 047205 11 Rev od 23. kolovoza 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 047205 09 Gž od 6. prosinca 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 047205 07 P od 9. srpnja 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Narcisa Sinanovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 5. svibnja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj dostavili su odgovor na apelaciju 12, 13, 15. i 21. svibnja 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 047205 07 P od 9. srpnja 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 047205 09 Gž od 6. prosinca 2010. godine, apelant je obvezan tužitelju na ime manje isplaćenih plaća za razdoblje od 1. prosinca 2004. godine do 30. studenog 2008. godine isplatiti iznos od 37.587,20 KM, a na ime razlike manje isplaćenog regresa za razdoblje 2004-2008. godina iznos od 1.042,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. prosinca 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 KM. Višak tužbenog zahtjeva tužitelja je odbijen.

6. U obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da je u tijeku dokaznog postupka utvrđeno da je tužitelj uposlenik kod apelanta, te da je došlo do zaključenja ugovora o radu među parničnim strankama, i to 1. listopada 2004. godine a kasnije 27. ožujka 2008. godine, koje činjenice među strankama nisu sporne. Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 68. i 115. Zakona o radu i članak 25. Kolektivnog ugovora za granu financija (u daljnjem tekstu: granski kolektivni ugovor). Istaknuto je da je odredbama članka 68. Zakona o radu propisano da se plaće uposlenika utvrđuju Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu, te da je apelant obvezan primjenjivati odredbe kolektivnog ugovora u pogledu isplate ove vrste naknade. Ukazano da je, po mišljenju Općinskog suda, a sukladno kojem je i zauzeta sudska praksa (Gž-284/05), utemeljen zahtjev za isplatu plaće sukladno Kolektivnom ugovoru, i to članku 22. koji obvezuje poslodavca da uposleniku za njegov rad isplati plaću koja se sastoji i od osnovne plaće uvećane po osnovi uvjeta rada i radnog staža. Nadalje je ukazano da je osnovno pravno pravilo da se nižim pravnim aktima, kao što su pravilnik o radu i ugovor o radu ne mogu određivati manja prava, odnosno pravo u manjem opsegu nego ona koja su određena zakonom i općim i granskim kolektivnim ugovorom zbog čega je apelantov zahtjev utemeljen (Odluka Ustavnog suda broj AP 2692/06).

7. U obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da je prvostupanjski sud pravilno ustanovio da je granski kolektivni ugovor obvezujući za apelanta i da otkaz Kolektivnog ugovora od 26. lipnja 2003. godine nije mogao proizvesti pravno djejstvo. Istaknuto je da je odredbom članka

59. Kolektivnog ugovora za granu finacija propisano da svaka ugovorna strana može otkazati ugovor a otkazni rok je tri mjeseca od dana prijema pismenog otkaza. Ukazano je da je granski kolektivni ugovor zaključen 20. listopada 2000. godine između Samostalnog sindikata radnika financijskih organizacija FBiH. Prema tome, ugovorna strana koja je zaključila Kolektivni ugovor za granu financija, a to je Federalno ministarstvo financija u ime Vlade FBiH, nije otkazala ovaj ugovor. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, kako je otkaz ovog ugovora upućen od ravnatelja tuženog, koji nije bio ugovorna strana prilikom zaključenja Kolektivnog ugovora, to takav otkaz granskog kolektivnog ugovora nema pravnog djejstva.

8. Protiv drugostupanjske presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 65 0 P 047205 11 Rev od 23. kolovoza 2011. godine djelomično usvojio i drugostupanjsku presudu ukinuo u pogledu odluke o zakonskoj zateznoj kamati dosuđenoj na novčana potraživanja dospjela nakon 25. prosinca 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, kao i u odluci o troškovima parničnog postupka, te u tom dijelu predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu revizija je odbijena. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju u iznosu od 1.200,00 KM.

9. U obrazloženju revizione presude se navodi da, prema prihvaćenim činjeničnim utvrđenjima drugostupanjskog suda, proizlazi da je apelant u spornom vremenskom razdoblju bio uposlenik tužene. Nesporno je da je u utuženom razdoblju tužena apelantu isplaćivala plaću i regres sukladno svojim općim aktima i zaključenim ugovorima o radu, a ne sukladno odredbama granskog kolektivnog ugovora. Na temelju provedenog financijskog vještačenja, imajući u vidu odgovarajuće odredbe granskog kolektivnog ugovora, nižestupanjski sudovi su utvrdili da apelant u utuženom razdoblju duguje tužitelju na ime plaća i regresa novčane iznose bliže navedene u izreci prvostupanjske presude.

10. Po mišljenju Vrhovnog suda, na utvrđeno činjenično stanje, za koje je vezan revizijski sud, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo - odredbe čl. 68. i 69. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), te odredbe čl. 22, 25, 26, 28. i 31. granskog kolektivnog ugovora („Službene novine FBiH“ broj 48/00) kada su apelanta obvezali da tužitelju za utuženo razdoblje isplati potraživane naknade iz radnog odnosa.

11. Istaknuto je da formiranje Udruge d poslodavaca u Federaciji BiH i zaključenje Privremenog ugovora o pristupanju Udruge Federacije BiH Općem kolektivnom ugovoru za teritorij FBiH („Službene novine FBiH“ broj 23/02) nema kao posljedice prestanak promjene granskog kolektivnog ugovora, kako to pogrešno smatra apelant.

12. Dalje je navedeno da je neutemeljen apelantov prigovor da nakon stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH („Službene novine FBiH“ broj 54/05) nema mjesta za primjenu odredaba granskog kolektivnog ugovora na temelju kojih su nižestupanjski sudovi utvrdili visinu predmetnih potraživanja. Navedeni apelantov pravni stav je, po mišljenju Vrhovnog suda, suprotan načelu produljenja trajanja kolektivnih ugovora i načelu povoljnosti.

13. Navedeno je da je odredbom članka 44. stavak 2. novog Općeg kolektivnog ugovora propisano da stupanjem na snagu ovog kolektivnog ugovora prestaje važiti raniji Opći kolektivni ugovor za teritorij FBiH („Službene novine FBiH“ broj 19/00) i Privremeni ugovor o pristupanju Udruzi poslodavaca u FBiH Općem kolektivnom ugovoru za teritorij Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 23/02) a odredbom članka 39. stavak 2. Općeg kolektivnog ugovora propisano je da će se usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog kolektivnog ugovora. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, prijelazne i završne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora ne propisuju da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom članka 39. stavak 2. Općeg kolektivnog ugovora može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora.

14. Istaknuto je da kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, kakav je predmetni granski kolektivni ugovor, važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni ili prestanku, jer se i ugovor zaključen na određeno vrijeme primjenjuje do zaključenja novog kolektivnog ugovora osim ukoliko nije drugačije određeno (članak 113. Zakona o radu).

15. Navedeno je da je granski kolektivni ugovor još uvijek na snazi, te da su sukladno načelu proizvoljnosti izraženom u odredbama članka 3. stavak 3. novog Općeg kolektivnog ugovora nižestupanjski sudovi pravilno na predmetna potraživanja primijenili odredbe tog granskog kolektivnog ugovora kao najpovoljnije pravo za uposlenike.

16. Po mišljenju Vrhovnog suda, suprotno apelantovom prigovoru, prvostupanjski sud je pravilno zaključio a drugostupanjski sud utemeljeno prihvatio takav pravni stav da Kolektivni ugovor djeluje kao zakon, odnosno kao pravna norma koja garantira minimum prava ispod kojeg se ne može ići prilikom obračuna i isplate plaća i drugih prava iz radnog odnosa.

17. Vrhovni sud je naveo da je, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, našao da je odluka drugostupanjskog suda o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđene iznose na ime neisplaćenih plaća i regresa zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u svezi je ukazano da plaće i druga novčana potraživanja iz radnog odnosa ne predstavljaju povremena potraživanja iz članka 372. stavak 1. ZOO pa zatezna kamata na navedena novčana potraživanja teče počev od dospjelosti svakog pojedinog iznosa. U predmetnoj parnici zatezna kamata je na štetu tuženog dosuđena počev od dana podnošenja tužbe i na ona novčana potraživanja koja su dospjela tek nakon podnošenja tužbe.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) i članka 10. Europske konvencije. Navodi da nižestupanjski sudovi pogrešno primjenjuju materijalno pravo i pogrešno tumače odredbe granskog kolektivnog ugovora i Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH. Smatra da je prilikom rješavanja predmetnog pravnog spora potrebno uzeti u obzir odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH od 7. rujna 2005. godine. Ukazuje da sve i kada bi se smatralo (bez obzira na prodaju državnog kapitala Centralprofit banci i nepristupanje Udruge poslodavaca granskom ugovoru za oblast financija) da odredbe granskog kolektivnog ugovora od 10. studenog 2000. godine obvezuju apelanta, nesporno je da apelanta navedeni granski ugovor može obvezivati samo do 7. rujna 2005. godine, tj. do stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH.

19. Navodi da je novi Opći kolektivni ugovor od 7. rujna 2005. godine stavio izvan snage svaku vezu apelanta sa obvezom primjene granskog ugovora za oblast financija od 10. studenog 2000. godine jer je ukinuo pravni akt više snage na temelju koga je zaključen navedeni granski ugovor (tj. stavio je izvan snage Opći kolektivni ugovor od 26. svibnja 2000. godine) a ukinuo je i pravni akt na temelju koga se apelant makar posredno može obvezati na primjenu odredaba granskog ugovora (tj. stavio je izvan snage Privremeni ugovor o pristupanju Udruge poslodavaca u FBiH Općem kolektivnom ugovora od 7. lipnja 2002. godine). Budući da je nesporno da nakon 7. rujna 2005. godine nije zaključen novi kolektivni ugovor za granu financija, niti je (prema članku 39. stavak 2. novog Općeg kolektivnog ugovora od 7. rujna 2005. godine) izvršeno usklađivanje Kolektivnog ugovora za oblast financija od 10. studenog 2000. godine sa odredbama novog Općeg kolektivnog ugovora od 7. rujna 2005. godine, to je, po apelantovom mišljenju, tužbeni zahtjev u cijelosti neutemeljen.

b) Odgovor na apelaciju

20. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

21. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju drugostupanjske presude.

22. U svom odgovoru Općinski sud je naveo da su u predmetnom postupku poštovane odredbe domaćeg procesnog prava, kao i da su strankama pružene garancije kako je to regulirano odredbama Europske konvencije.

23. U svom odgovoru na apelaciju tužitelj je naveo da bez primjene granskih kolektivnih ugovora država potpisnica Međunarodne konvencije rada, među kojima je i Bosna i Hercegovina, ne bi osigurala jedan od osnovnih principa-obveza utvrđenih Međunarodnom konvencijom koja radnicima garantira približno iste zarade za približno isti rad bez obzira na strukturu vlasništva, država ili privatnik poslodavac.

V. Relevantni propisi

24. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 68.

Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 69.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.

Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 113.

Kolektivni ugovor može se zaključiti na neodređeno ili određeno vrijeme.

Kolektivni ugovor zaključuje se u pismenoj formi.

Ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen, kolektivni ugovor primjenjivaće se do zaključivanja novog kolektivnog ugovora. Kolektivni ugovor za granu finansija („Službene novine FBiH“ broj 48/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

Poslodavac je dužan zaposleniku za njegov rad isplatiti plaću koja se sastoji od osnovne plaće i uvećane plaće po osnovu uslova rada i radnog staža.

Član 25.

Najniža plaća za prvu grupu poslova utvrđuje se u visini prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), ostvarene u prethodnom mjesecu, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Iznos najniže plaće iz stava 1. ovog člana služi kao polazni osnov za utvrđivanje osnovne plaće prema grupama poslova, bez minulog rada.

Član 26.

Sva radna mjesta razvrstavaju se po grupama složenosti poslova te njihovoj vrsti i značaju. Minimalni koeficijenti grupe poslova su za:

•I grupu poslova 1,00 •II grupu poslova 1,00 do 1,70 •III grupu poslova 1,70 do 2,50 •IV grupu poslova 2,50 do 2,75 •V grupu poslova 2,75 do 3,00 •VI grupu poslova 3,00 do 3,50 •Ostale grupe poslova 3,50 do 4,00 Za prvu grupu poslova potreban je najmanje drugi stepen školske spreme.

Za drugu grupu potreban je treći stepen školske spreme.

Za treću grupu poslova potreban je četvrti stepen školske spreme.

Za četvrtu grupu poslova potreban je peti stepen školske spreme.

Za petu grupu poslova potreban je šesti stepen školske spreme.

Za šestu i ostale grupe poslova potreban je sedmi stepen školske spreme.

Ukoliko nema zakonskih smetnji poslodavac može rasporediti zaposlenika i na poslove sa višim ili nižim stepenom školske spreme od one koju zaposlenik ima.

Kod rasporeda na poslove sa nižom spremom zaposlenik mora dati pismenu saglasnost. Usklađivanje vrijednosti polaznog osnova sa prosječnom plaćom u Federaciji vrši se po objavljivanju izvještaja Federalnog zavoda za statistiku, a korekcija isplata tromjesečno. Konkretna razrada poslova u okviru navedenih grupa poslova utvrđuje se pravilnikom o radu, ali ne nepovoljnije od koeficijenata utvrđenih ovim ugovorom.

Prilikom zaključivanja ugovora o radu poslodavac je dužan upoznati zaposlenika sa grupom složenosti poslova na koje se raspoređuje.

Ovaj član ugovora ne primjenjuje se na generalnog direktora i članove uprave koje postavlja ili imenuje uprava ili drugi nadležni organ.

Član 28.

Osnovna plaća zaposlenika povećava se za svaku godinu penzijskog staža za 0,6% s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%.

Član 31.

Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora najmanje u visini od 70% od prosječne plaće u finansijskoj organizaciji ili prosječne plaće u Federaciji u prethodna tri mjeseca, ako je to za zaposlenika povoljnije.

Ova naknada je obavezna ukoliko je organizacija prethodnu poslovnu godinu poslovala pozitivno.

Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 54/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 39. stav 2 Usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršit će se u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog kolektivnog ugovora.

Član 44.

Stupanjem na snagu ovog kolektivnog ugovora prestaje da važi Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/00) i Privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca u FBiH općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 23/02).

VI. Dopustivost

25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 047205 11 Rev od 23. kolovoza 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 5. rujna 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. listopada 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

VII. Meritum

28. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) i članka 10. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

29. Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, učinkovit pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da su u predmetnom postupku redoviti sudovi utvrdili da je tužitelj u spornom razdoblju bio uposlen kod apelanta, te da su mu plaća i regres isplaćivani sukladno općim aktima apelanta i zaključenim ugovorima o radu. Međutim, redoviti sudovi su utvrdili da se na predmetna potraživanja primjenjuju odredbe granskog kolektivnog ugovora. Navedeno su redoviti sudovi obrazložili time da prelaznim i završnim odredbama novog Općeg kolektivnog ugovora nije propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, kao ni da izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom članka 39. stavak 2. Općeg kolektivnog ugovora može imati za posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora. Redoviti sudovi su istaknuli da je granski kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, te da važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni ili prestanku. Također, redoviti sudovi su prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu imali u vidu i načelo povoljnosti (članak 3. stavak 3. novog Općeg kolektivnog ugovora), te utvrdili da je u konkretnom slučaju za tužitelja kao uposlenika povoljniji granski kolektivni ugovor. Pri tome su sudovi zauzeli stajalište da Kolektivni ugovor djeluje kao zakon, odnosno kao pravna norma koja garantira minimum prava ispod kojeg se ne može ići prilikom obračuna i isplate plaća i drugih prava iz radnog odnosa.

31. U navedenom obrazloženju redovitih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka. Po mišljenju Ustavnog suda, redoviti sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u svezu sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

32. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije.

Ostali navodi

33. U odnosu na apelantove navode u svezi sa povredom prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) i članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o povredi ovog prava, nije obrazložio u čemu nalazi povredu ovog prava, niti je ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta neutemeljeni.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

35. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić