Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4251/11 (A. S.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Kamata
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4251/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4251/11, rješavajući apelaciju Alije Salihovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Alije Salihovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 001121 11 Gž2 od 16. augusta 2011. godine.

Odbija se apelacija Alije Salihovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 001121 11 Gž2 od 16. augusta 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Alija Salihović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Salih Mehanović, advokat iz Kalesije, podnio je 31. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 001121 11 Gž2 od 16. augusta 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09 ) koja su važila u relevantnom periodu, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od tuženih Općine Kalesija i „Tuzla putevi“ d.d. Tuzla u stečaju (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi, odnosno tuženi) zatraženo je 20. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i prvotužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 24. do 27. januara 2014. godine. Drugotuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 18. aprila 2003. godine tužbom pokrenuo parnični postupak protiv tuženih u okviru koga je apelant tražio da sud obaveže tužene da solidarno izvrše rekonstrukciju puta koji se nalazi iznad apelantove imovine uz naknadu troškova postupka.

6. Odlučujući o podnesenoj tužbi, Općinski sud je donio Presudu broj P-155/03 od 13. januara 2004. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev na način kako ga je apelant konačno precizirao, uz naznaku da se tuženi mogu osloboditi obaveze adaptacije puta ukoliko u istom roku apelantu isplate iznos od 8.295,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, sve preciznije navedeno u izreci presude.

7. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tuženih podnesenoj protiv prvostepene presude, donio Rješenje broj Gž-292/04 od 26. aprila 2006. godine kojim je žalbe uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

8. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 29 0 P 001121 03 P od 18. maja 2009. godine kojom su tuženi obavezani da solidarno izvrše rekonstrukciju puta bliže preciziranog u izreci presude, ili da apelantu isplate iznos od 6.626,45 KM na ime izvođenja radova prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka.

9. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 207. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja propisuje da naručilac (u konkretnom slučaju prvotužena) i izvođač radova (drugotuženi) na nekretnini solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem radova. Prvostepeni sud je tokom postupka iz svih provedenih dokaza, uključujući i nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, utvrdio da je apelant pretrpio štetu uslijed asfaltiranja puta i izvedenog poprečnog nagiba puta prema objektima apelanta (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 3. osporene presude), pa je primjenom odredaba čl. 207. i 156. stav 2. ZOO obavezao tužene kao u izreci presude.

10. Općinski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka iz razloga što apelantov opunomoćenik sudu nije dostavio specificirani zahtjev za naknadu troškova, pozvavši se na odredbe člana 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koje propisuje da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu.

11. Općinski sud je predmetni spis zajedno sa žalbama parničnih stranaka dostavio Kantonalnom sudu 22. jula 2009. godine.

12. Kantonalni sud je početkom 2011. godine prilikom rada na predmetu po žalbama stranaka saznao da je nad drugotuženim otvoren stečajni postupak, pa je, shodno tome, predmet vraćen Općinskom sudu na daljnje postupanje, u smislu odredaba člana 378. stav 1. tačka 4. i člana 381. stav 1. ZPP.

13. Rješenjem Općinskog suda broj 29 0 P 001121 03 P od 5. aprila 2011. godine određen je prekid postupka u predmetnoj pravnoj stvari zbog toga što je nad drugotuženim otvoren stečajni postupak. Istim rješenjem je precizirano da će se postupak nastaviti kada stečajni upravitelj i pravni sljednici drugotuženog preuzmu postupak, ili kada ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 St 002463 09 ST od 7. oktobra 2010. godine otvoren stečajni postupak nad imovinom drugotuženog, te da je, shodno tome, odlučeno kao u dispozitivu rješenja, u smislu odredbe člana 378. tačka 4. ZPP, uz preciziranje da će se postupak nastaviti, shodno odredbi člana 381. stav 1. ZPP.

14. Prema stanju spisa, Općinski sud je predmetni spis dostavio Kantonalnom sudu 24. maja 2011. godine na daljnje postupanje po žalbama stranaka.

15. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, donio Presudu broj 29 0 P 001121 11 Gž2 od 16. augusta 2011. godine kojom je žalbe djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o zahtjevu za isplatu novčanog iznosa za izvođenje radova i o kamatama, tako da je dosuđeni iznos od 6. 626,45 KM snižen na iznos od 5.731,23 KM, s tim što je kamata na dosuđeni iznos apelantu umjesto od dana presuđenja dosuđena od 18. aprila 2003. godine, dok je odbijen višak apelantovog zahtjeva za isplatu novčanog iznosa (preko dosuđenog do potraživanog iznosa od 6.626,45 KM), te kamatni zahtjev na taj odbijajući višak novčanog potraživanja, pri čemu je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

16. Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelantov opunomoćenik u ponovnom postupku, nakon što je vještak građevinske struke dostavio sudu nalaz i mišljenje, na ročištu održanom 27. novembra 2008. godine, konačno opredijelio tužbeni zahtjev predloživši da se tuženi obavežu da solidarno saniraju put prema dostavljenom nalazu i mišljenju vještaka, ili da na ime štete isplate iznos od 6.626,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, kako bi apelant sam sanirao pričinjenu štetu.

17. Analizirajući žalbene navode tuženih, Kantonalni sud ih je ocijenio djelimično osnovanim samo za alternativni dio tužbenog zahtjeva za isplatu novčanog iznosa, i to u dijelu koji se ticao potraživanja naknade nastale štete na ime sanacije vlagom oštećenog zida i poda suterenskog dijela, te bojenja unutrašnjih zidova suterena, čiju ukupnu visinu čini iznos od 1.790,45 KM. Pojašnjavajući osnovanost žalbenih navoda tuženih u ovom dijelu, Kantonalni sud je istakao da je vještak prilikom izjašnjenja istakao da hidroizolacija između puta i suterenskog dijela objekta apelanta nije kvalitetno izvedena, pa se za navedeni iznos nije mogla u potpunosti isključiti apelantova odgovornost od 50%. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da se apelantu može staviti na teret iznos od 895,23 KM, što uvećano za štetu na ime nasipanja prilaza apelantovom dvorištu u iznosu od 840,00 KM koja je iskazana u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, daje ukupan iznos od 1.735,23 KM, te je upravo za taj iznos umanjeno ukupno apelantovo potraživanje.

18. Odlučujući o apelantovim žalbenim prigovorima koji se tiču dosuđenih kamata i troškova postupka, Kantonalni sud je prihvatio žalbene navode koji se tiču dosuđenih kamata (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 5. osporene presude), ali navedeni sud nije mogao da prihvati opravdanim žalbene navode koji se tiču odluke o troškovima postupka. Kantonalni sud je naveo da i prema njegovoj ocjeni apelantov postavljeni zahtjev na ročištu od 16. aprila 2009. godine za naknadu troškova na ime zastupanja na svim ročištima i izvšenim uviđajima, te na ime sastavljanja podnesaka, a sve prema advokatskoj tarifi, uključujući i vještačenje, nema karakter opredijeljenog zahtjeva kojeg ima u vidu odredba člana 396. ZPP. Stoga se, kako je istakao Kantonalni sud, u odsustvu označenja potraživanih iznosa tih troškova, na način kako se to tek navodi u žalbi, prvostepeni sud i nije mogao upuštati u ocjenu osnovanosti tih potraživanja, niti je bio dužan da se zbog ukazanih nedostataka upušta u utvrđivanje za koja ročišta i podneske apelanta, te za koje vještačenje apelantu pripada naknada troškova postupka. Osim toga, kako je istakao Kantonalni sud, apelantu se nije mogla priznati i naknada za potraživane troškove sudske takse na tužbu i presudu, jer iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant postupio po nalogu suda za plaćanje sudskih taksi, što bi, u suprotnom, opravdalo donošenje odluke o njihovoj naknadi. Konačno, imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci primjenom odredaba čl. 226. i 229. ZPP. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prvom redu apelant skreće pažnju na dužinu trajanja postupka i u tom pravcu hronološki opisuje tok postupka. Ukazuje da je u više navrata pismenim podnescima urgirao da se predmet prioritetno uzme u rad. Dalje, osporava presudu Kantonalnog suda koja je donesena u ponovnom postupku. Navodi da Kantonalni sud, osim što je umanjio tužbeni zahtjev, apelantu nije dosudio ni troškove postupka, koji shodno dužini postupka nisu zanemarivi, a koje su prouzrokovali sudovi. Smatra da je osporena presuda donesena proizvoljnom primjenom odredaba čl. 2. i 8. ZPP, te tvrdi da sve prezentirane činjenice potvrđuju osnovanost apelantovog zahtjeva da se u ponovnom postupku odluči u cijelosti o tužbenom zahtjevu, kao i o troškovima postupka kojim treba dodati i troškove sastava apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud u odgovoru na apelacije ističe da i dalje u svemu ostaje kod obrazloženja svoje odluke, jer navedeni sud nije prekršio apelantova prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao. U pogledu dužine trajanja postupka navodi da je žalba navedenom sudu dostavljena 22. jula 2009. godine, koja je uzeta u rad tokom 2011. godine, pa kako je nad drugotuženim otvoren stečajni postupak, predmet je vraćen prvostepenom sudu radi postupanja po odredbama člana 378. stav 1. tačka 4. i člana 381. stav 1. iz ZPP. Dalje, ističe da je predmetni spis zajedno sa žalbama ponovo dostavljen Kantonalnom sudu 24. maja 2011. godine o kojima je odlučeno osporenom presudom od 16. augusta 2011. godine.

21. Općinski sud je u odgovoru na apelaciji istakao da je apelacija neosnovana predloživši da se ona odbije.

22. Prvotužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakla da je apelacija neosnovana, jer su sudovi donijeli zakonite i pravilne odluke.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1.

(1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 229. stav 1. tač. 2. i 4.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

Član 396. st. 1. i 2.

(1)O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja. (2) Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži nadoknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 P 001121 11 Gž2 od 16. augusta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 8. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 31. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako to apelant eksplicitno nije naveo, iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje i na kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

31. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

A) Primjena procesnog prava

32. U vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

34. Ustavni sud, u pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

35. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Kantonalnog suda koja je donesena u ponovnom postupku, i to u dijelu glavnog odlučenja jer mu je tražena naknada štete umanjena, te zbog činjenice što mu nisu dosuđeni troškovi postupka. U tom pravcu apelant ukazuje na kršenje čl. 2. i 8. ZPP tvrdeći da o njegovom tužbenom zahtjevu nije u cijelosti odlučeno. Isto tako, Ustavni sud zapaža da ove paušalne navode apelant nije konkretizirao.

36. U vezi s ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbama parničnih strana, u skladu sa procesnim ovlaštenjima iz člana 229. ZPP, djelimično uvažio žalbe tuženih u dijelu glavnog potraživanja apelanta preinačavajući prvostepenu presudu u dijelu alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva na način da je apelantu dosuđeni iznos umanjen za 1.735,23 KM u odnosu na prvostepenu presudu. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom odlučenja imao u vidu da je apelant konačno opredijelio i precizirao svoj tužbeni zahtjev na ročištu održanom 27. novembra 2008. godine, nakon što je prvostepenom sudu dostavljen nalaz i mišljenje vještaka i da je apelant, shodno nalazu i mišljenju vještaka, alternativno postavljenim tužbenim zahtjevom na ime naknade štete tražio isplatu iznosa od 6.626,25 KM, koji je apelantu dosudio prvostepeni sud, a što jasno proizlazi iz obrazloženja osporene presude. Stoga se čini proizvoljnim apelantovo paušalno pozivanje na kršenje člana 2. stav 1. ZPP. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud prilikom odlučenja imao u vidu s apelantov doprinoza pričinjenu štetu, shodno nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, u ukupnom iznosi 3.996,00 KM, što nakon umanjenja za doprinos apelanta za štetu (50%) iznosi 1. 735,23 KM za koji je alternativno postavljeni tužbeni zahtjev umanjen. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, krećući se u okviru svojih procesnih ovlaštenja, za svoj stav dao dovoljno jasno i precizno obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neutemeljeno ukazao.

37. U pogledu troškova postupka Ustavni sud zapaža da redovni sudovi apelantu nisu dosudili troškove postupka zbog toga što apelantov opunomoćenik sudu nije dostavio preciziran i tačno opredijeljen zahtjev za naknadu troškova postupka, kako to propisuju odredbe člana 396. ZPP. Ustavni sud podsjeća da, shodno citiranim odredbama, sud o troškovima postupka odlučuje samo po zahtjevu stranke, a da odluku o troškovima postupka donosi na temelju određenog, odnosno specificiranog zahtjeva. Ustavni sud još podsjeća da specificirani zahtjev treba da sadrži pojedinačne radnje za koje se naknada traži i visinu naknade za svaku radnju, a u pravilu stranka spisak tih troškova dostavlja sudu najkasnije do završetka raspravljanja. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, ocjenjujući apelantove žalbene navode u odnosu na troškove postupka, istakao da sud nije dužan da ispituje i utvrđuje za koja ročišta, podneske i sl. apelantu treba naknaditi troškove postupka, već je to bila obaveza apelanta, odnosno njegovog opunomoćenika koji je propustio da tačno opredijeljeni zahtjev za naknadu troškova postupka blagovremeno dostavi prvostepenom sudu. Imajući u vidu sadržaj odredaba člana 396. ZPP, u svjetlu datih obrazloženja redovnih sudova u situaciji kada apelant nije dostavio relevantne dokaze kojim bi svoje navode opravdao, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neutemeljenim.

38. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoj stav dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim u segmentu primjene procesnog prava na koji je apelant neosnovano i neargumentirano ukazao. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Suđenje u „razumnom roku“

a) Relevantni principi

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

40. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

41. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo tužbom 18. aprila 2003. godine, koji je okončan 16. augusta 2011. godine, dakle, predmetni postupak je trajao duže od osam godina (osam godina i četiri mjeseca), pa je upravo to relevantni period koji će Ustavni sud ispitati u svjetlu apelacionih navoda.

c) Analiza dužine trajanja postupka

43. Ustavni sud zapaža da je predmet spora naknada štete, te da se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi, dokaze koje je trebalo provesti, te okolnost da je na strani tuženog bilo više lica, može govoriti o nešto složenijem predmetu.

44. Sagledavajući predmetni postupak sa aspekta njegove dužine trajanja, Ustavni sud zapaža pasivnost redovnih sudova u pojedinim fazama postupka, što je naročito izraženo u ponovnom postupku nakon što je Kantonalni sud ukinuo prvostepenu presudu. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom sudu u ponovnom postupku trebalo nešto duže od tri godine da donese meritornu odluku, što je, ima li se u vidu da se radi o ponovnom postupku, neprihvatljivo dug period o čemu je prvostepeni sud trebao da vodi računa. Dalje, Ustavni sud uočava da je predmet kratko bio prekinut zbog otvaranja stečajnog postupka nad drugotuženim, ali da se ta okolnost nije značajnije odrazila na ukupnu dužinu trajanja postupka. Isto tako, Ustavni sud zapaža da se apelant u predmetnom postupku u više navrata opredjeljivao i usklađivao tužbeni zahtjev, ali da se to u konačnici nije ipak bitnije odrazilo na dužinu predmetnog postupka. Isto tako, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi, posebno Općinski sud, u odgovoru na apelaciju nisu dostavili relevantno obrazloženje za dužinu trajanja postupka. Dakle, ocjenjujući postupak u cjelini u svjetlu člana 10. ZPP, Ustavni sud smatra da dvostepeni postupak, koji je ukupno trajao osam godina i četiri mjeseca, ne zadovoljava standarde propisane članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje, imajući u vidu da je predmetni dvostepeni postupak trajao duže od osam godina za šta u pretežnom dijelu odgovornost snosi Općinski sud, koji u odgovoru na apelaciju za svoju pasivnost, posebno izraženu u ponovnom postupku, nije ponudio relevantno opravdanje.

47. Međutim, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, u skladu sa procesnim ovlaštenjima koja mu pruža ZPP, donio osporenu presudu za što je u obrazloženju presude dao jasno i argumentirano obrazloženje koje niti u jednom segmentu ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

48. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4251/11 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio