Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4509/11 (R. D.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-4509/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4509/11, rješavajući apelaciju Razije Demiri, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Razije Demiri podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 000056 11 Rev od 1. septembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 000056 10 Gž od 18. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 000056 02 P od 14. maja 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Razija Demiri (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupaju advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije Mujarić & Gagula iz Sarajeva, podnijela je 23. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 000056 11 Rev od 1. septembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 000056 10 Gž od 18. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 000056 02 P od 14. maja 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u relevantnom periodu, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od opunomoćenika tužitelja u predmetnom postupku zatraženo je 27. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, te opunomoćenik tužitelja su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 27. januara do 4. februara 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Ismeta Tahirovića i ostalih (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su od apelantice tražili isplatu na ime naknade za upotrebu i korištenje poslovnog prostora – poslastičarske radnje u Zenici, u Ul. M. Tarabara broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), za period od 1. augusta 1998. godine do 1. novembra 2005. godine, odnosno do 15. juna 2009. godine, te o dva protivtužbena i jednom eventualnom apelanticinom zahtjevu, Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 43 0 P 000056 02 P od 14. maja 2010. godine.
6. Citiranom presudom (stav 1) Općinski sud je obavezao apelanticu na isplatu ukupnog iznosa od 62.250,00 KM na ime naknade za upotrebu i korištenje predmetnog poslovnog prostora za traženi period, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, na način bliže preciziran u stavu 1. izreke presude, uz obavezivanje apelantice na naknadu troškova postupka.
7. Stavom 2. citirane presude odbijena su oba protivtužbena zahtjeva apelantice kojim je tražila utvrđenje da je na predmetnom poslovnom prostoru stekla pravo vlasništva na temelju dosjelosti, te da je stekla pravo vlasništva na temelju građenja na dograđenom i adaptiranom dijelu predmetnog poslovnog prostora, ukupne površine 22 m2, sve preciznije navedeno u stavu 2. izreke citirane presude.
8. Konačno, stavom 3. izreke citirane presude usvojen je apelanticin eventualni protivtužbeni zahtjev kojim su tužitelji (ukupno njih 13) obavezani da apelantici solidarno isplate iznos od 33.173,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. maja 2010. godine, pa do isplate, uz naknadu troškova postupka. Preostali dio apelanticinog eventualnog protivtužbenog zahtjeva u iznosu od 2.000,00 KM je odbijen.
9. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza (koje je sud taksativno naveo na str. od 6. do 7) utvrdio da je 22. novembra 1973. godine pravni prednik tužitelja Velija Tahirović (u daljnjem tekstu: prednik tužitelja) sa pravnim prednikom apelantice Vejsilom Demiri, koji je tokom postupka umro (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug), zaključio „ugovor o ustupanju poslastičarske radnje“ (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) koji po svojoj suštini predstavlja ugovor o zakupu poslovnih prostorija, jer je predmetnim ugovorom bila određena visina zakupnine, uz jasno precizirano ponašanje ugovornih strana. Iz provedenih dokaza je proizašlo da je predmetni ugovor bio zaključen na period od godinu dana, ali da je prešutno produžen na neodređeno vrijeme, zatim, da je apelantica uredno plaćala zakupninu sve do 1. augusta 1998. godine, kada je prestala sa isplatama, te da je predmetna tužba sudu podnesena 13. septembra 1999. godine. Zatim, Općinski sud je tokom postupka utvrdio da su tužitelji zbog neplaćanja zakupnine Općinskom sudu podnijeli i zahtjev za izdavanje otkaznog naloga, koji je usvojen Rješenjem broj R-335/000 od 11. jula 2001. godine, da je po apelanticinom prigovoru navedeni otkazni nalog stavljen van snage, da su potom tužitelji pokrenuli parnični postupak radi iseljenja apelantice iz predmetnog poslovnog prostora i predaje u posjed, da je pravosnažnom presudom od 24. oktobra 2005. godine usvojen otkaz korištenja predmetnog poslovnog prostora po predmetnom ugovoru, da je izvršeno prinudno izvršenje, te da je apelantica predmetni poslovni prostor tužiteljima predala u posjed 15. juna 2009. godine. Nadalje je utvrđeno da je apelantica u periodu od 2000. do 2002. godine na predmetnom poslovnom prostoru izvršila radove na adaptaciji i dogradnji, da za navedene radova nije tražila saglasnost tužitelja kao suvlasnika na predmetnom poslovnom prostoru, te da je vrijednost nužnih ulaganja utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke u iznosu od 33.173,45 KM.
10. Općinski sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanja i postavljeni tužbeni, odnosno protivtužbene zahtjeve, zaključio da je prije odlučenja o osnovanosti tužbenog zahtjeva neophodno ispitati osnovanost protivtužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila utvrđenje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru temeljem dosjelosti. Prilikom raspravljanja o ovom spornom pitanju Općinski sud je imao u vidu relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima (čl. 32. do 35, te član 77), zatim, relevantne odredbe Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama, važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, zatim, Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, kao i relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje je citirao, pa je imajući u vidu sve provedene dokaze, između ostalog, iskaze svjedoka i uvid u materijalne dokaze, zaključio da je prvi protivtužbeni zahtjev neosnovan (o čemu se sud iscrpno izjasnio na str. od 8. do 12. presude). Naime, Općinski sud je u tom pravcu, između ostalog, istakao da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelanticin suprug predmetni poslovni prostor držao u posjedu po osnovu predmetnog ugovora, koji je važi do donošenja Presude Općinskog suda broj P-1172/01 iz oktobra 2005. godine, kada je predmetni ugovor otkazan, pa je u takvim okolnostima apelanticin suprug znao i morao znati da predmetni poslovni prostor nije njegov iz čega proizlazi da je on sve vrijeme bio nesavjestan posjednik, te kao takav, bez obzira na dužinu trajanja posjeda, a shodno odredbi člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, nije po osnovu dosjelosti ni mogao steći pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru.
11. Nakon utvrđenja da je prvi protivtužbeni zahtjev neosnovan, Općinski sud se upustio u raspravljanje tužbenog zahtjeva za koji je ocijenio da je osnovan o čemu se prvostepeni sud opširno izjasnio na str. od 12. do 16. osporene presude. Suštinski Općinski sud je tokom postupka utvrdio da je predmetni ugovor bio na snazi sve do oktobra 2005. godine, kada je sudskim putem raskinut, te da je iz svih provedenih dokaza proizašlo da je apelanticin suprug ostao u obavezi da za korištenje predmetnog poslovnog prostora u relevantnom periodu izmiri zakupninu u iznosu od po 500,00 KM za svaki mjesec. Prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu Općinski sud imao u vidu istaknute prigovore o zastarjelosti potraživanja, te nedostatku pasivne legitimacije na strani apelantice, ali je sud navedene prigovore ocijenio neosnovanim o čemu je dato iscrpno obrazloženje na strani 16. osporene presude. Općinski sud je, razmatrajući prigovor zastarjelosti potraživanja, imao u vidu relevantne odredbe ZOO kojima je reguliran institut zastare. S druge strane, prilikom ocjene nedostatka pasivne legitimacije na strani apelantice Općinski sud je imao u vidu odredbu člana 143. Zakona o nasljeđivanju koja propisuje da nasljednik odgovora za dugove ostavioca do visine vrijednosti njegove imovine, u okolnostima da je apelanticin suprug umro u augustu 2007. godine, da je nakon njegove smrti proveden ostavinski postupak, te da je apelantica na njegovoj imovini proglašena zakonskom nasljednicom sa dijelom 1/1. Osim toga, Općinski sud je ovaj prigovor (nedostatka pasivne legitimacije) ocijenio apsurdnim u okolnostima kada apelantica istovremeno protivtužbenim zahtjevima traži utvrđenje stjecanja prava vlasništva po osnovu dosjelosti, odnosno građenja, te isplatu troškova na ime ulaganja u predmetni poslovni prostor.
12. Odlučujući o osnovanosti drugog protivtužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila utvrđenje prava vlasništava na temelju građenja na dograđenom dijelu predmetnog poslovnog prostora, Općinski sud je ovaj apelanticin zahtjev ocijenio, također, neosnovanim (o čemu se sud isrcrpno izjasnio na str. od 17. do 19. osporene presude). Prilikom odlučenja Općinski sud je proveo obiman dokazni postupak ispitivanjem predloženih svjedoka, uvidom u materijalne dokaze, izvršenim uviđajem na licu mjesta, provodeći dva vještačenje, i to vještaka geometra i vještaka građevinske struke. Na temelju svih provedenih dokaza, njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je zaključio da se na temelju utvrđenog činjeničnog stanja na predmetni pravni odnos ne mogu striktno primijeniti odredbe čl. od 27. do 30. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koje reguliraju stjecanje prava vlasništva na tuđem zemljištu. U tom pravcu je pojašnjeno da je apelanticin suprug znao i morao znati da gradi na tuđem zemljištu, te kao apsolutno nesavjesni graditelj ne može po tom osnovu steći pravo vlasništva na dograđenom dijelu za koji je utvrđeno da je pripojen postojećem predmetnom poslovnom prostoru, tako da sada zajedno čine jednu jedinstvenu građevinsku cjelinu. Uz to, prema ocjeni Općinskog suda, apelanticin suprug nije mogao steći pravo vlasništva ni na dijelu zemljišta na kojem je izgrađen dograđeni dio, pa shodno svemu navedenom, ocijenjeno je da je i ovaj apelanticin protivtužbeni zahtjev neosnovan.
13. S druge strane, Općinski sud je ocijenio da je u pretežnom dijelu osnovan evenutalno postavljeni zahtjev kojim je apelantica tražila isplatu iznosa od 35.173,45 KM na ime ulaganja u predmetni poslovni prostor sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, kao i naknadu troškova postupka (o čemu se sud iscrpno izjasnio na str. od 19. do 24. presude). Odluku u ovom dijelu Općinski sud je zasnovao na brojnim dokazima, iskazima svjedoka, uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem vještaka građevinske struke. Naime, iz provedenog nalaza i mišljenja vještaka je proizašlo da tržišna vrijednost dograđenog dijela predmetnog poslovnog prostora iznosi 19.510,00 KM, a vrijednost radova i ulaganja u adaptaciju i rekonstrukciju postojećeg poslovnog prostora, bez vrijednosnih stavki koje su skinute i demontirane, iznosi 15.663,45 KM, dakle, ukupno 35.173,45 KM. Iz obrazloženja dalje proizlazi da je na glavnoj raspravi vještak korigirao svoj nalaz u dijelu u kojem je utvrdio vrijednost radova i ulaganja u predmetni poslovni prostor tako da je ukupnu vrijednost umanjio za vrijednost klimatizacijskih radova u iznosu od 2.000,00 KM. U tom pravcu je pojašnjeno da je vještak prilikom izrade pismenog nalaza računao da su klima-uređaji na fasadama objekta sastavni dio predmetnog poslovnog prostora, za koje je kasnije utvrđeno da pripadaju drugim poslovnim prostorima, pa je u tom smislu korigiran nalaz u odnosu na vrijednost ulaganja u adaptaciju na iznos od 13.663,45 KM. Iz obrazloženja proizlazi da apelantica tokom postupka nije prigovarala korigiranom nalazu i mišljenju vještaka. Na temelju svih provedenih dokaza, prihvatajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, Općinski sud je udovoljio eventualno postavljenom protivtužbenom zahtjevu u visini kako je to odredio vještak u svom nalazu i mišljenju nakon izvršene korekcije za iznos na ime klimatizacijskih uređaja. U tom pravcu je još, između ostalog, obrazloženo da je izvođenjem radova na adaptaciji predmetnog poslovnog prostora povećana vrijednost predmetnog poslovnog prostora, jer su se tužitelji za taj iznos neosnovano obogatili, shodno odredbi člana 210. ZOO, tako da je prvostepeni sud udovoljio eventualno postavljenom protivtužbenom zahtjevu primjenom odredbe člana 210. ZOO. Odluku o kamatama Općinski sud je donio primjenom odredaba člana 277, a u vezi sa članom 189. stav 2. ZOO, a odluku o troškovima postupka primjenom odredbe člana 386. stav 1. ZPP, o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. od 24. do 25. osporene presude.
14. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka podnesenim protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 P 000056 10 Gž od 18. januara 2011. godine, stavom 1. izreke, odbio žalbu tužitelja i prvostepenu presudu potvrdio u dosuđujućem dijelu stava 3. izreke osporene presude, odnosno u dijelu kojim su tužitelji obavezani da apelantici solidarno isplate iznos od 33.173,45 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te troškovima postupka. Istom presudom, i to stavom 2. izreke, djelimično je usvojena apelanticina žalba, pa je, shodno tome, prvostepena presuda preinačena u dijelu dosuđene naknade na ime korištenja predmetnog poslovnog prostora na način da je apelantica obavezana da tužiteljima umjesto iznosa od 62.250,00 KM isplati iznos od 42,250,00 KM, zajedno sa kamatama i troškovima postupka, na način bliže preciziran u stavu 2. izreke presude. Stavom 3. izreke presude odbijena je apelanticina žalba u preostalom pobijanom dijelu (protivtužbeni zahtjevi kojim je traženo utvrđenje prava vlasništva na temelju dosjelosti i građenja), te je u tom dijelu (stav 2. osporene presude) prvostepena presuda potvrđena. Stavom 4. izreke presude odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
15. Kantonalni sud je u obrazloženju pojasnio da tužitelji žalbom osporavaju stav 3. osporene prvostepene presude u dijelu kojim je u pretežno usvojen eventualno postavljeni protivtužbeni zahtjev, a da apelantica žalbom osporava st. 1. i 2. osporene presude (kojim je obavezana na isplatu navedenog iznosa i kojim je odbijen njen zahtjev za priznavanje prava vlasništva), te stav 3. u dijelu kojim je odbijen dio protivtužbenog zahtjeva u iznosu od 2.000,00 KM vezano za klimatizaciju. Nakon što je drugostepeni sud ispitao osporenu prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga stranaka, Kantonalni sud je utvrdio da je žalba tužitelja neosnovana, te je u tom dijelu u stavu 3. prvostepenu presudu potvrdio o čemu se sud više izjasnio na strani 3. osporene presude.
16. Međutim, prilikom ispitivanja prvostepene presude u odnosu na apelanticine žalbene navode u odnosu na stav 1. prvostepene presude (isplata novčanog iznosa) Kantonalni sud je utvrdio da je žalba u tom dijelu djelimično osnovana, utvrdivši da je u tom dijelu prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prigovor zastare odbio kao neosnovan. Obrazlažući ovaj žalbeni prigovor, Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja prvostepenog spisa proizlazi da su tužitelji u predmetnoj pravnoj stvari tužbu podnijeli 13. septembra 1999. godine radi isplate zakupnine za period od 1. augusta 1998. godine do 1. oktobra 1999. godine, zatim, da su 5. septembra 2005. godine, istakli zahtjev za isplatu za period od 1. augusta 1998. godine do 1. septembra 2005. godine, te da su podneskom od 20. augusta 2009. godine zahtjev proširili do 15. juna 2009. godine. Imajući u vidu da su tužitelji podneskom od 5. septembra 2005. godine istakli zahtjev za isplatu naknade za period od 1. augusta 1998. godine do 1. septembra 2005. godine, tog dana je došlo do prekida zatarijevanja, pa je, stoga, prema ocjeni drugostepenog suda, zastarjelo potraživanje koje je dospjelo na naplatu do 5. septembra 2002. godine, odnosno za period od 1. oktobra 1999. godine do 5. septembra 2002. godine, u ukupnom iznosu od 17.500,00 KM. Zatim je pojašnjeno da su 20. augusta 2009. godine tužitelji istaknuli zahtjev za isplatu naknade za period od 1. septembra 2005. godine do 15. juna 2009. godine, kada je, prema ocjeni Kantonalnog suda, došlo do novog prekida zastarijevanja, tako da je zastarjelo potraživanje koje je dospjelo do 20. augusta 2006. godine, odnosno za period od 1. septembra 2005. godine do 20. augusta 2006. godine, u ukupnom iznosu od 5.500,00 KM. Kako je prigovor zastarjelosti potraživanja djelimično osnovan, Kantonalni sud je na temelju odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP prvostepenu presudu preinačio na način kao u stavu 1. izreke presude. Nadalje je Kantonalni sud, uzimajući u vidu da su tužitelji u parnici uspjeli sa 67,87%, preinačio prvostepenu presudu i u dijelu troškova postupka, tako da su dosuđeni troškovi tužitelja sniženi srazmjerno uspjehu u parnici.
17. Raspravljajući dalje apelanticine žalbene navode u odnosu na stav 2. prvostepene presude (vezano za priznavanje prava vlasništva), Kantonalni sud je istakao da su ti navodi neosnovani. U tom pravcu je pojašnjeno da je apelantica svoje protivtužbene zahtjeve konačno opredijelila tako što je tražila utvrđenje da je na predmetnom poslovnom prostoru stekla pravo vlasništva temeljem dosjelosti, odnosno utvrđenje da je na dograđenom dijelu predmetnog poslovnog prostora stekla pravo vlasništva temeljem građenja, a evenutalni protivtužbeni zahtjev je precizirala tako da se, ukoliko sud utvrdi da su navedeni protivtužbeni zahtjevi neosnovani, tužitelji obavežu da joj solidarno isplate iznos od 35.173,45 KM sa kamatama i troškovima postupka. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o objektivnoj alternaciji iz člana 55. stav 4. ZPP, dakle, kada tužilac (u konkretnom slučaju apelantica kao protivtužiteljica) kumulira zahtjeve koji su u međusobnoj vezi i koje nije moguće istovremeno usvojiti, nego je moguće usvojiti samo jedan od njih, jer se međusobno isključuju. Navedeno je da se u konkretnom slučaju od suda tražilo da se sljedeći od istaknutih zahtjeva usvoji tek ako se tokom postupka ustanovi da prethodni protivtužbeni zahtjev nije osnovan. Imajući u vidu da je u dosuđujućem dijelu osporene prvostepene presude gotovo u cijelosti usvojen eventualni protivtužbeni zahtjev apelantice, proizlazi da je apelanticina žalba u ovom dijelu bespredmetna. Nadalje je pojašnjeno, kada bi se uzelo da žalba u tom dijelu nije bespredmetna, ona bi bila neosnovana (o čemu se sud izjasnio na str. 5. obrazloženja). Kantonalni sud je ocijenio da su ostali prigovori apelantice koji se tiču nedostatka pasivne legitimacije, zatim, da je osnovan dio eventualnog protivtužbenog zahtjeva u iznosu od 2000,00 KM, te da je stekla pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru na temelju dosjelosti neosnovani. U tom pravcu se u cijelosti pozvao na jasno i detaljno obrazloženje prvostepenog suda koji je identične prigovore odbio za što je navedeni sud dao dovoljno jasne razloge koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud.
18. Odlučujući o izjavljenim revizijama stranaka, Vrhovni sud je Presudom broj 43 0 P 000056 11 Rev od 1. septembra 2011. godine revizije odbio. Ispitujući revizijske prigovore apelantice Vrhovni sud ih je ocijenio neosnovanim. U vezi sa apelanticinim prigovorima da sud nije na pravilan način utvrdio sve činjenice na kojima su zasnovani protivtužbeni zahtjevi za utvrđenje prava vlasništva na temelju dosjelosti i građenja, Vrhovni sud je zaključio da se suštinski navedeni prigovori odnose na činjenična utvrđenja nižestepenih sudova iz kojih razloga se revizija, shodno odredbi člana 240. stav 2. ZPP, ne može izjaviti. Prigovori koji se odnose na povredu člana 8. ZPP, koji se odnose na izvođenje i ocjenu dokaza u prvostepenom postupku su od revizijskog suda ocijenjeni, također, neosnovanim, jer se ti prigovori odnose na princip suđenja pred prvostepenim sudom i na njih se u reviziji ne može ukazivati, shodno članu 240. stav 2. ZPP. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je navedene prigovore ocijenio drugostepeni sud, u skladu sa članom 231. ZPP, smatrajući ih neosnovanim, dajući jasne razloge za to, koje je kao pravilne u cijelosti prihvatio revizijski sud.
19. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine prigovore kojim tvrdi da je pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba člana 191. stav 4. ZPP, da drugostepena presuda ne sadrži razloge na kojim se presuda zasniva, te da su ti razlozi nejasni, protivrječni sadržaju isprava i zapisnika o iskazima datih u postupku i samih tih isprava iz zapisnika. U tom pravcu je istaknuto da, prema ocjeni revizijskog suda, drugostepena presuda sadrži sve elemente predviđene članom 191. stav 4. ZPP i da nije u suprotnosti sa sadržajem isprave i provedenih dokaza u toku postupka, pa stoga drugostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka iz člana 209. ZPP jer nije ostvaren revizijski razlog iz člana 240. stav 1. ZPP. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizijske prigovore da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, ocijenivši da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje, koje je Vrhovni sud ponovio, pravilno primijenio materijalno pravo, između ostalih i odredbe čl. 32. do 43. i 45. stav 4. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kada je utvrđeno da apelantica nije stekla pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru ni na jedan od zakonom mogućih načina, već je predmetni poslovni prostor koristila po osnovu predmetnog ugovora. Kantonalni sud je za navedeno dao jasne i potpune razloge koje je kao pravilne prihvatio i revizijski sud. U vezi sa ostalim revizijskim prigovorima parničnih stranaka, Vrhovni sud je ocijenio da nisu od odlučnog značaja, pa ih kao takve nije posebno obrazlagao, te je, shodno svemu navedenom, odlučio kao u izreci presude, temeljem odredbe člana 248. ZPP. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica u iscrpnoj apelaciji suštinski ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Između ostalog, izražava neslaganje sa stavom redovnih sudova u dijelu kojim su odbijeni njeni protivtužbeni zahtjevi kojim je tražila utvrđenje stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti, odnosno građenjem na tuđem zemljištu. Ističe da je svoj primarni interes pokušala ostvariti kroz navedene protivtužbene zahtjeve, a tek onda kroz eventualni, tako da Kantonalni sud u žalbenom postupku nije mogao proglasiti njene žalbene navode bespredmetnim samo iz razloga što je usvojen eventualni protivtužbeni zahtjev. Posebno naglašava da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda koji je apelanticu uputio na obrazloženje Kantonalnog suda, kada je relevantno obrazloženje drugostepenog suda izostalo. Osim toga postupanje Vrhovnog suda nije u skladu sa odredbama procesnog zakona, jer mu takva mogućnost nije data relevantnim odredbama ZPP.
21. Smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud takvim postupanjem povrijedili odredbe člana
231. ZPP. Naglašava da su bili ispunjeni svi uvjeti iz relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima da joj se prizna pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru i na njegovom dograđenom dijelu. Smatra da je njen suprug sve do smrti 2007. godine bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora, pa je apelantica po sili zakona kao njegova zakonska nasljednica stekla posjed na predmetnom poslovnom prostoru. Nadalje, smatra da je bila savjestan posjednik, bez obzira na eventualnu, kako to redovni sudovi tvrde, nesavjesnost njenog pravnog prednika. Osim toga, smatra pogrešnim stav sudova da je njen suprug bio nesavjestan posjednik jer je zaključenjem spornog ugovora on zapravo smatrao da je stekao vlasništvo na predmetnom poslovnom prostoru. Naglašava da su tužitelji propustili prekluzivni rok iz člana 28. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima da traže naknadu tržišne vrijednosti na ime dograđenog objekta. Smatra pogrešnim stav sudova i u usvajajućem dijelu u odnosu na eventualni protivtužbeni zahtjev, i to u odnosu na kamate i na nedosuđivanje iznosa od 2.000,00 KM na ime klimatizacije. Osim toga, apelantica smatra da je i odluka o tužbenom zahtjevu neosnovana, jer poslije prestanka ugovora o zakupu zakupac nema obavezu da plaća zakupninu, pa su tužitelji morali da dokažu da je apelantica u relelevantnom periodu ostvarila korist.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je osporena presuda navedenog suda donesena u skladu sa važećim zakonskim propisima i Ustavom Bosne i Hercegovine, kojom apelantici nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvala.
23. Kantonalni sud je istakao da su osporene presude pravilne i na zakonu zasnovane, te da niti jednom osporenom odlukom apelantici nije povrijeđeno niti jedno pravo zagarantirano međunarodnim aktima i Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. Općinski sud je naveo da u postupku pred navedenim sudom nije povrijeđeno pravo apelantice na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, kako apelantica tvrdi, a što uostalom proizlazi iz osporenih presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda.
25. Tužitelji u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, ukazuju da apelantica netačnim navođenjem činjeničnog stanja konstruira stav o nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Ističu da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-1172 od 24. januara 2005. godine utvrđeno da tužitelji imaju pravo na otkaz predmetnog ugovora, čija je pravna priroda raspravljena upravo u okviru tog postupka gdje je jasno utvrđeno da je predmetni ugovor zapravo ugovor o zakupu. Uzme li se u obzir da je prednik tužitelja bio upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik na predmetnom poslovnom prostoru, te da su nakon njegove smrti tužitelji predmetni poslovni prostor naslijedili, netačni su apelanticini navodi da nije znala, niti je mogla znati da drži u posjedu tuđu stvar. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
26. Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) Član 189. stav 2.
Obim štete i izmakle koristi (2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
Član 277.
Kad se duguje Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje uz glavnicu i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Član 567. stav 1.
Pojam (1) Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.
Član 583. stav 1.
Plaćanje zakupnine (1) Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora ili zakona, kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predata zakupcu.
24. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Član 27.
Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje, zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.
Član 28.
Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta. Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši, ako njegovo rušenje, s obzirom na okolnosti slučaja (vrijednost objekta, ponašanje vlasnika zemljišta i graditelja u toku izgradnje i sl.) ne bi bilo opravdano. U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete. Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat, dužan je graditelju naknaditi vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi, u vrijeme donošenja sudske odluke. Pravo izbora iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta može ostvariti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta.
Član 29.
Ako je graditelj savjestan, a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju, u slučaju kada građevinski objekat vrijedi znatno više od zemljišta, građevinski objekat zajedno sa zemljištem pripada graditelju, a on za zemljište duguje vlasniku naknadu po prometnoj cijeni zemljišta. Ako je vrijednost zemljišta znatno veća, sud će na zahtjev vlasnika zemljišta građevinski objekat dosuditi njemu i obvezati ga da graditelju naknadi građevinsku vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene u mjestu gdje se objekat nalazi. Ovaj zahtjev vlasnik ima pravo podnijeti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. U slučaju kada su vrijednost građevinskog zemljišta i vrijednost objekta približno jednake, sud će građevinski objekat, odnosno građevinski objekat i zemljište, dosuditi vlasniku zemljišta, odnosno graditelju, vodeći računa o njihovim potrebama i svim okolnostima slučaja. Vlasniku zemljišta, odnosno graditelju pripada naknada za zemljište, odnosno građevinski objekat po prometnoj cijeni zemljišta, odnosno objekta.
Član 30.
U slučaju kad su graditelj i vlasnik zemljišta nesavjesni, shodno će se primjeniti pravila iz odredbe člana 28. ovog zakona.
Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Član 32.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.
Član 34.
Nasljednik stječe savjestan posjed od trenutka otvaranja nasljeđa i u slučaju kada je ostaviteljev posjed bio nesavjestan, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati. U slučaju iz stava 1. ovog članka, vrijeme za dosjelost počinje teći od trenutka otvaranja nasljeđa.
Član 35.
Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao svjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici. Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.
Član 77.
Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zlouptrebom povjerenja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
27. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 75/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 55. stav 4.
(4) Tužilac može u jednoj tužbi istaknuti dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji slijedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.
Član 191. stav 4.
U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenju, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 240. stav 2.
(2)Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 253.
Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 000056 11 Rev od 1. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana,.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencija.
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
35. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se, između ostalog, radi o parničnom postupku u okviru koga je apelantica obavezana na isplatu naknade na ime neisplaćene zakupnine, što nesporno ulazi u okvir apelanticinih građanskih prava i obaveza. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
36. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je, u konačnici, prema njenoj opservaciji, rezultiralo donošenjem osporenih odluka.
37. U vezi sa apelanticinim prigovorima koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
39. Ustavni sud zapaža da su postupak pokrenuli tužitelji zbog neplaćanja naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora počev od 1. augusta 1998. godine, pa dalje. Ustavni sud primjećuje da je tokom postupka utvrđeno da su tužitelji, zapravo, nasljednici svog pravnog prednika koji je sa apelanticinim suprugom 1973. godine zaključio predmetni ugovor, za koji je nesporno utvrđeno da predstavlja ugovor o zakupu. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je tokom postupka nesporno utvrđeno da su tužitelji suvlasnici predmetnog poslovnog prostora, da su apelanticin suprug, odnosno apelantica svoje obaveze po osnovu navedenog ugovora izmirivali do augusta 1998. godine, kada su prestali sa isplatama, da je apelantica predmetni poslovni prostor predala u posjed tužiteljima u junu 2009. godine, pa su upravo sve navedene nesporno utvrđene okolnosti i opredijelili Općinski sud da apelanticu obaveže na isplatu na ime neplaćene zakupnine za traženi period. Ustavni sud zapaža da je apelantica u okviru tog postupka istakla protivtužbene zahtjeve, u smislu odredbe člana 55. tačka 4. ZPP, kojim je tražila utvrđenje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru i na njegovom dograđenom i adaptiranom dijelu na temelju dosjelosti, odnosno građenjem, te evenutalno, u slučaju neosnovanosti navedenih zahtjeva, isplatu iznosa 35.173,45 KM na ime adaptacije dograđenog dijela. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, odlučujući o apelanticinim protivtužbenim zahtjevima, proveo veliki broj dokaza, uključujuči i odgovarajuća vještačenja, na temelju kojih je izveo zaključak da su neosnovani. U tom pravcu je pojašnjeno da je apelanticin suprug predmetni poslovni prostor držao u posjedu na temelju ugovora o zakupu i da je shodno tome znao, odnosno morao znati da predmetni poslovni prostor nije njegov i da kao nesavjestan posjednik (bez obzira na dužinu trajanja posjeda), odnosno nesavjestan graditelj, shodno relelevantnim odredabama Zakona o vlasničkopravnim odnosima, nije ni mogao steći pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, odnosno njegovom dograđenom dijelu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud nakon toga, shodno odredbi člana 55. stav 4. ZPP, upustio u ispitivanje osnovanosti eventualno apelanticinog postavljenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud taj apelanticin zahtjev usvojio u pretežnom dijelu (umanjen za iznos od 2.000,00 KM u odnosu na klimatizacijske uređaje), kako je to utvrdio vještak u svom nalazu, kojem apelantica tokom postupka nije prigovarala. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud za svoj stav dao jasno i argumentirano obrazloženje, pri čemu nije izostala primjena relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, prije svega, relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima i ZOO, koja se ne čini proizvoljnom.
40. Konačno, takav stav prvostepenog suda u odnosu na apelanticine zahtjeve potvrdili su redovni sudovi u žalbenom, odnosno revizionom postupku. Naime, Kantonalni sud i Vrhovni sud su, krećući se u granicama svojih procesnih ovlaštenja, preispitali prigovore apelantice koji su bili od odlučnog značaja, a koji su suštinski identični ovim iz apelacije, utvrdili osnovanost jednog dijela apelanticinog prigovora u odnosu na tužbeni zahtjev, koji se ticao zastarjelosti potraživanja tužitelja u odnosu na naknade koje su obuhvaćene zastarom, o čemu se Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke jasno i detaljno izjasnio, što je Vrhovni sud u cijelosti prihvatio. Ustavni sud zapaža da su ostali apelanticini prigovori koji su bili od odlučnog značaja ocijenjeni neosnovanim za što su navedeni sudovi, suprotno shvatanjima apelantice, dali jasna i argumentirana obrazloženja koja se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. Navedeno posebno u situaciji kada od prvostepenog suda nije izostalo opširno i detaljno obrazloženje dato na 25. stranica, a koje se u svjetlu prigovora apelantice ne čini proizvoljnim i neutemeljenim. U takvim okolnostima, kada Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne vidi proizvoljnost, pri čemu apelantica, osim iznošenja svojih shvatanja predmetnog slučaja, ne nudi relevantne dokaze za suprotno, Ustavni sud apelanticine istaknute prigovore smatra neprihvatljivim.
41. Konačno, ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža proizvoljnost u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala, a tiču se pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvljne primjene materijalnog i procesnog prava, te smatra da su apelantici u okviru predmetnog postupka bile pružene garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani, te da osporenim presudama nisu prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegvovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi obavezali apelanticu na isplatu naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora po predmetnom ugovoru, a istovremeno odbili protivtužbene zahtjeve koji se tiču utvrđivanja prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, usvojivši eventualno postavljeni protivtužbeni zahtjev apelantice, za što su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja koja se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala.
44. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić