Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4264/11 (D. S. i S. S.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4264/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4264/11, rješavajući apelaciju Desanke Stanišić i Srećka Stanišića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Desanke Stanišić i Srećka Stanišića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000184 10 Rev od 27. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž- 09-000 268 od 8. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje u Nevesinju broj P.54/04 od 22. juna 2009.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Desanka Stanišić i Srećko Stanišić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Nevesinja, koje zastupa Obrad M. Ristić, advokat iz Nevesinja, podnijeli su 31. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000184 10 Rev od 27. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000 268 od 8. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje u Nevesenju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.54/04 od 22. juna 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od zakonskog zastupnika tužene Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i zakonski zastupnik tužene su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 22. januara do 17. aprila 2014. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj P.54/04 od 22. juna 2009. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-09-000 268 od 8. decembra 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena na ime nematerijalne štete, zbog smrti bliskog srodnika, i ostalih troškova isplati ukupan iznos od 28.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te troškovima postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude. Nakon sprovedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da su supruga, odnosno oca apelanata, pokojnog Gavru Stanišića, „odveli pripadnici muslimanske vojske“ 2. avgusta 1994. godine iz porodične kuće u selu Brgule, opština Vareš, zatim, da je apelante Hasan Pejzo informisao da je njihov bliski srodnik jedno vrijeme boravio u Varešu, gdje je obavljao fizičke poslove, a da je potom prebačen u Centralni zatvor u Sarajevo, gdje je ubijen, te da su za tu okolnost apelanti saznali 5. maja 1995. godine iz potvrde o smrti Međunarodnog crvenog krsta.
6. Osnovni sud je, prije svega, istaknute prigovore mjesne nenadležnosti, odnosno nedostatka aktivne legitimacije na strani tužene, ocijenio neosnovanim o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 2. obrazloženja. Međutim, Osnovni sud je ocijenio osnovanim istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja apelanata, budući da apelanti potražuju naknadu materijalne i nematerijalne štete mimo roka utvrđenog odredbama člana 376 st. 1 i 2 ZOO, imajući u vidu da je tužba podnesena 5. aprila 2004. godine, da se štetni događaj desio 26. septembra 1994. godine, što proizilazi iz potvrde o smrti od 15. novembra 1994. godine. Prvostepeni sud nije mogao prihvatiti tvrdnje apelanata da njihovo potraživanje nije zastarjelo, jer potražuju naknadu štete koja je posljedica ratnog zločina, zbog toga što apelanti u postupku nisu dokazali da je u konkretnom slučaju izvršen ratni zločin, niti ko je počinilac tog zločina. S obzirom na odlučenje, Osnovni sud je odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka.
7. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 P 000184 10 Rev od 27. septembra 2011. godine kojom je reviziju odbio. Nakon što je Vrhovni sud ispitao nižestepene presude u svjetlu revizionih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio je da su osporene presude pravilne i na zakonu zasnovane. Obrazlažući svoj stav revizijski sud se pozvao i citirao odredbu člana 376 ZOO, naglasivši da su rokovi zastarjelosti počeli teći 19. juna 1996. godine, nakon ukidanja ratnog stanja, odnosno neposredne ratne opasnosti. U tom kontekstu Vrhovni sud je uzeo u obzir da su apelanti podnijeli tužbu prvostepenom sudu 5. aprila 2004. godine, odnosno osam godina nakon što su prestale okolnosti, u smislu nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijevaju ispunjenje obaveze, pa je, shodno takvim činjeničnim okolnostima, zaključeno da je stav nižestepenih sudova u pogledu osnovanosti prigovora tužene da je predmetno potraživanje zastarjelo, shodno odredbama člana 376 st. 1 i 2 ZOO, pravilan.
8. Nadalje, Vrhovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbe člana 377 ZOO koje propisuju duži rok zastarjelosti potraživanja u situaciji kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom. Međutim, kako je naglasio Vrhovni sud, rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan odredbama člana 377 ZOO, može se primijeniti samo ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Vrhovni sud je pojasnio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni navedeni uslovi za primjenu odredaba člana 377 ZOO, što su pravilno zaključili i nižestepeni sudovi. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizione navode apelanata da je njima pričinjena šteta krivičnim djelom ratni zločin za koje krivično gonjenje ne zastarijeva, te da samim tim ne zastarijeva ni pravo na podnošenje tužbe radi naknade štete proistekle iz tog krivičnog djela. Na kraju obrazloženja Vrhovni sud je naveo da revizija apelanata ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost drugostepenog suda, niti je ona zahvaćena nedostacima na koje navedeni sud pazi po službenoj dužnosti, pa je, shodno tome, primjenom odredbe člana 248 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ističu da je hapšenjem, odvođenjem i potom ubistvom njihovog pravnog prednika počinjeno krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 preuzetog Krivičnog zakona SFRJ, za šta je tužena odgovorna po principu objektivne odgovornosti. Navode da bez obzira što nemaju saznanja da je za nasilnu smrt njihovog pravnog prednika neko krivično odgovarao i da je eventualno krivični postupak pokrenut, parnični sud je bio ovlašten da kao prethodno pitanje utvrdi da li je šteta prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, jer prema ocjeni apelanata krivično djelo može da postoji i u slučaju izostanka krivičnog postupka. Naglašavaju da u tom slučaju djelovanje parničnog suda nije usmjereno na krivičnu odgovornost, koja se može utvrditi samo u krivičnom postupku, već da bi se saglasno načelu pružanja jače zaštite oštećenom na naknadu štete, primijenile odredbe člana 377 ZOO. Ističu da je ovakav stav iznesen u Odluci Ustavnog suda broj AP 289/03, pa kako su redovni sudovi postupili suprotno ovakvom stavu, redovni sudovi su apelantima uskratili pravo na pravično suđenje. U tom pravcu je još naglašeno da je iz potvrde o smrti vidljivo da je kod „zarobljenika nastupila nasilna smrt“, što znači da je šteta nastala izvršenjem nekog od krivičnih djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koja ne može nastupiti zastarjelost potraživanja naknade štete, što nižestepeni sudovi nisu ocijenili, čime su povrijedili odredbu člana 8 ZPP.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod stava iznesenog u osporenoj presudi da je predmetno potraživanje zastarjelo, te je ocijenio neosnovanim prigovore apelanata usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje.
11. Okružni sud je istakao da i dalje ostaje kod stava da se odredba člana 377 ZOO u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti, navodeći okolnosti pod kojima bi citirana odredba bila primjenjiva.
12. Osnovni sud je istakao da je navedeni sud prilikom odlučenja pravilno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava, te da ni u jednoj fazi postupka nije bilo kršenja prava apelanata.
13. Tužena je odgovoru na apelaciju istakla da su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke, naglasivši da tokom postupka nije došlo do kršenja prava apelanata na koja su se u apelaciji neosnovano pozvali, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo (1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361. stav 1.
Kad zastarijevanje počinje teći (1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 377.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja. (2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000184 10 Rev od 27. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu advokat apelanata je primio 11. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 31. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom
22. U konkretnom slučaju postupak koji su apelanti vodili pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
23. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376 ZOO, jer smatraju da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 377 ZOO, budući da je šteta pričinjena krivičnim djelom.
24. U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja predmetnom apelacijom Ustavni sud zapaža da je slično činjenično i pravno pitanje u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da u citiranoj odluci nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava redovnih sudova kada su, shodno odredbi člana 376 ZOO, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Ustavni sud podsjeća da u vezi s primjenom člana 377 ZOO Ustavni sud u citiranoj odluci nije našao proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je navedeni sud u vezi s primjenom člana 377 ZOO, između ostalog, istakao da se odredba člana 377 ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se stoga na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376 ZOO (u tom predmetu tužena je bila Republika Srpska). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci prilikom odlučenja imao u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011). Evropski sud je, takođe, primijetio da član 377 ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom.
25. Nadalje, Ustavni sud je prilikom odlučenja u citiranom predmetu imao u vidu i stav Evropskog suda zauzet u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, takođe, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje. Naime, Evropski sud je u citiranoj odluci, raspravljajući aplikaciju roditelja mladića koji je smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći, u okolnostima kada je krivični postupak protiv optuženog obustavljen zbog zastare krivičnog gonjenja, naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u opštem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376 Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji je identičan onom iz ZOO, uključujući i član 377 ZOO), što bi, prema stavu Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući uticaj na njihovu građansku tužbu. U citiranoj odluci Evropski sud je naglasio da time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u opštem zastarnom roku, podnosioci su se, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Prema tome, Evropski sud je istakao da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu, povrijedili samu bit prava podnosilaca na pristup sudu.
26. Konačno, Ustavni sud, takođe, podsjeća da se u citiranoj odluci (op.cit., AP 4128/10, tačka 45) osvrnuo i na Odluku broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine na koju su se pozvali apelanti i u predmetnom slučaju. Naime, Ustavni sud je u vezi s tim naglasio da odlučuje u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te da je, razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja, utvrdio da nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama citirane odluke.
27. Ustavni sud je, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja u citiranom predmetu, zaključio da od redovnih sudova nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te da o odnosu na apelante nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje.
28. Dovodeći navedene principe u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da su apelanti tužbu podnijeli izvan zakonom propisanih rokova iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO. Naime, redovni sudovi su uzeli u obzir da su apelanti za štetni događaj (smrt svog pravnog prednika) saznali preko Međunarodnog crvenog krsta 5. maja 1995. godine. Isto tako, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi rokove zastarjelosti potraživanja nisu računali od navedenog datuma, već od 19. juna 1996. godine, kada je Narodna skupština RS ukinula ratno stanje, odnosno stanje neposredne ratne opasnosti, kada su prestale nesavladive prepreke koje su apelante sprečavale da podnesu tužbu nadležnom sudu, te da su apelanti tužbu prvostepenom sudu podnijeli 5. aprila 2004. godine, dakle, sa zakašnjenjem od gotovo osam godina od ukidanja ratnog stanja, imajući u vidu rokove iz odredaba člana 376 st. 1 i 2 ZOO.
29. U vezi s primjenom odredaba člana 377 ZOO, na kojima su apelanti tokom postupka insistirali, redovni sudovi su u okolnostima konkretnog slučaja ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377 ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op.cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije našao proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije našao proizvoljnost Vrhovnog suda u stavu da se odredba člana 377 ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se stoga na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376 ZOO. Iz navedenog proizilazi da su rokovi iz odredaba člana 377 primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti.
30. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i noviju praksu Ustavnog suda i Evropskog suda zauzetu u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima u vezi s primjenom rokova zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud zaključuje da su osporene presude donesene, u skladu sa standardima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da u okviru predmetnog parničnog postupka apelantima primjenom rokova iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO ni na koji način nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje u situaciji kada su redovni sudovi odbili njihov tužbeni zahtjev za naknadu štete, zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376 st. 1 i 2 ZOO, uz obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbu člana 377 ZOO, koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
32. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić