Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4649/11 (D. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4649/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4649/11, rješavajući apelaciju Derve Mušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Derve Mušića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 000498 11 Gž od 13. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 P 000498 96 P od 24. novembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dervo Mušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Adin Buljubašić, advokat iz Zenice, podnio je 6. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 000498 11 Gž od 13. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 000498 96 P od 24. novembra 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u relevantnom periodu, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od tuženog „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo - Podružnica Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 21. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 27. januara do 5. februara 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 42 0 P 000498 96 P od 24. novembra 2010. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 42 0 P 000498 11 Gž od 13. septembra 2011. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je od tuženog tražio isplatu na ime naknade štete u iznosu od 5.513,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da tokom postupka nije bilo sporno da se 17. jula 1992. godine dogodila saobraćajna nesreća u mjestu Skroze, općina Zavidovići, u kojoj je učestvovao apelant sa svojim vozilom i vozač drugog vozila, koje je bilo osigurano kod tuženog, pa shodno tome, među strankama nije bila sporna pasivna legitimacija tuženog, te okolnost što povodom saobraćajne nesreće nije vođen ni prekršajni, niti krivični postupak. Međutim, kako je istakao prvostepeni sud, među strankama je bilo sporno da li je nastupila zastarjelost potraživanja, shodno istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja tuženog, imajući u vidu da je tužba podnesena 27. jula 1996. godine. Općinski sud je, pored toga, ocijenio da su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Raspravljajući, prije svega, o prigovoru zastarjelosti potraživanja po osnovu istaknutog prigovora tuženog, s obzirom na to da se saobraćajna nesreća dogodila 17. jula 1992. godine, kada je apelant saznao za štetu i za počinitelja, a da je tužba podnesena 24. jula 1996. godine, po proteku roka iz člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Općinski sud je, imajući u vidu činjenične okolnosti konkretnog slučaja, ocijenio prigovor osnovanim. Obrazlažući osnovanost istaknutog prigovora, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 376. stav 1. ZOO koja propisuje da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i počinitelja te štete. Imajući u vidu da je apelant za štetu i lice koje je štetu počinilo saznao 17. jula 1992. godine, Općinski sud je zaključio da je predmetna tužba podnesena nakon proteka roka iz člana 376. stav 1. ZOO, odnosno nakon četiri godine i sedam dana. Pored toga, prema ocjeni Općinskog suda, do zastarjelosti potraživanja je došlo i u slučaju primjene odredbe člana 380. stav 1. ZOO koja predviđa trogodišnji rok zastarjelosti potraživanja ugovarača osiguranja, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo, a to je 1. januar 1993. godine, jer je rok u tom slučaju istekao 1. januara 1996. godine, a tužba je podnesena 24. jula 1996. godine.

8. Obrazlažući apelantov prigovor da je u konkretnom slučaju, zbog rata, nastupio zastoj zastarijevanja, shodno odredbi člana 382. tačka 1. ZOO, Općinski sud je istakao da je prigovor osnovan samo u odnosu na period od 1. januara 1993. godine do 18. marta 1993. godine u kom je apelant bio pripadnik Oružanih snaga RBiH, kako to proizlazi iz raspoloživih dokaza. Međutim, Općinski sud nije mogao prihvatiti apelantove navode da je do zastoja zastarijevanja došlo u periodu od (18. marta) 1993. do 1995. godine, dok je apelant boravio u Republici Sloveniji. Općinski sud je istakao da, prema stavu poslijeratne sudske prakse na području FBiH, rat sam po sebi ne predstavlja nesavladivu prepreku iz člana 383. ZOO. Prema ocjeni Općinskog suda, apelant je u konkretnom slučaju morao dokazati da je zaista bio spriječen da putem pošte pošalje tužbu iz Republike Slovenije u Općinski sud, koji je radio tokom cijelog rata, odnosno morao je dokazati u kojem to vremenskom periodu nije funkcionirao poštanski saobraćaj između BiH i Republike Slovenije, što apelant niti jednim relevantnim dokazom tokom postupka nije ni pokušao dokazati.

9. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu i odredbu člana 377. stav 1. ZOO naglasivši da je do zastarjelosti potraživanja došlo i u slučaju primjene citirane odredbe, jer navedeni član propisuje da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, ako je za krivično gonjenje predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Općinski sud je pojasnio da je taj rok u konkretnom slučaju isti kao rok iz člana 376. stav 1. i 380. stav 1. ZOO i iznosi tri godine, uz naglasak da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti rok iz člana 96. stav 6. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) koji propisuje da zastarjelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kada protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja, jer u konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastarjelosti iz razloga što nijedan ovlašteni organ nije preduzimao nikakve radnje od dana nastanka saobraćajne nesreće, pa se u tom slučaju samo računa rok za relativnu zastarjelost (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 3. i 4. osporene presude).

10. Imajući u vidu činjenične okolnosti konkretnog slučaja, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev iz razloga što je tužba za naknadu štete podnesena protekom rokova propisanih članom 376. stav 1. i 380. stav 1. ZOO, pri čemu je do zastoja zastarijevanja došlo samo u periodu od 1. januara 1993. godine do 18. marta 1993. godine, kada je apelant bio na vojnoj dužnosti, dok za ostali period (od 18. marta 1993. godine, pa dalje) apelant nije dokazao da ima opravdan razlog zbog kojeg je došlo do zastoja zastarijevanja, a na apelantu je, shodno odredbama člana 123. stav 1. u vezi s članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bio teret dokazivanja. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant suštinski ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 383. i 377. ZOO. U tom kontekstu je, između ostalog, naglašeno da odredba član 125. tačka 4. ZPP predviđa da u parničnom postupku ne treba dokazivati notorne činjenice, jer je općepoznata činjenica da je u periodu od 1992. godine do 1995. godine bio rat na području BiH, kao i to da poštanski saobraćaj između BiH i Republike Slovenije nije funkcionirao. Stav Vrhovnog suda da ratno stanje nije razlog za prekid zastarjelosti potraživanja ako je vjerovnik mogao podnijeti tužbu i drugom sudu u BiH, a ne samo mjesno nadležnom sudu, ne može se primijeniti na konkretan slučaj jer u konkretnom slučaju nije bio uspostavljen poštanski saobraćaj između dviju država. Apelant je predložio da se apelacija usvoji, osporene odluke ukinu i predmet vrati Općinskom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je osporena presuda, suprotno apelantovom stajalištu iznesenom u apelaciji, zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Istaknuto je još da osporenom presudom navedenog suda nije povrijeđeno niti jedno apelantovo pravo zagarantirano međunarodnim aktima i propisima u BiH uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je identične navode onima iz apelacije apelant već istakao u žalbi protiv prvostepene presude iz čega proizlazi da apelant smatra da je Ustavni sud četvrta instanca, odnosno da je navedeni sud ovlašten da ponovo razmatra žalbe stranaka u kontekstu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije, jer navedeni sud ni na koji način nije prekršio bilo koje apelantovo pravo.

14. Tuženi je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da je evidentno da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao tokom postupka o kojima su se redovni sudovi u osporenim odlukama dovoljno jasno i argumentirano izjasnili, predloživši da se apelacija kao neosnovana odbije.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Opšte pravilo Član 360. st. 1. i 2.

(1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Kad zastarjelost počinje teći Član 361. stav 1.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Potraživanje naknade štete Član 376. stav 1.

(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom Član 377.

(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

Član 380. stav 1.

Rokovi zastarjelosti kod ugovora o osiguranju (1)Potraživanja ugovarača osiguranja, odnosno trećeg lica iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Član 383.

Nesavladive prepreke Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 125. stav 4.

(4)Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 42 0 P 0004948 11 Gž od 13. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

25. Apelant suštinski osporava presude redovnih sudova kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, konkretno odredaba ZOO, i to odredaba čl. 377. i 383. ZOO, te odredbu člana 125. stav 4. ZPP. Apelant u tom pravcu navodi da je općepoznata činjenica da je ratno stanje u BiH dovelo do prekida toka zastarjelosti potraživanja, kao što je općepoznata činjenica da poštanski saobraćaj između Republike Slovenije i BiH u relevantnom (ratnom) periodu nije funkcionirao, te da je rok za zastarjelost potraživanja počeo teći tek po prestanku ratnog stanja.

26. U vezi sa apelantovim osnovnim prigovorima koji se tiču primjene materijalnog prava, i to odredbama čl. 383. i 377. ZOO, Ustavni sud naglašava da se primjenom citiranih odredaba bavio Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Lončar protiv Bosne i Hercegovine i Baničević protiv Hrvatske.

27. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Lončar protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 15835/08, odluka od 24. februara 2014. godine, aplikacija broj 15835/08, st. od 41. do 46) razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje s aspekta prekida zastarjelosti potraživanja, odnosno stav redovnih sudova (na području Federacije BiH) da rat ne predstavlja nesavladivu prepreku za ostvarivanje sudske zaštite. Ustavni sud podsjeća da se citirana odluka ticala radnog spora u kojem je aplikant propustio da blagovremeno podnese tužbu za zaštitu svojih prava kod Općinskog suda u Sarajevu, jer je u relevantnom periodu boravio u Njemačkoj, tvrdeći da mu je pristup bilo kom sudu u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine bio nemoguć, te da u tom periodu nije funkcionirao ni poštanski saobraćaj. Evropski sud je, razmatrajući aplikantove navode, u vezi sa kršenjem prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zaključio da nije bilo kršenja tog prava, prihvatajući u cijelosti stav redovnih sudova da rat i ratne okolnosti ne predstavljaju nesavladivu prepreku za ostvarivanje sudske zaštite.

28. U vezi sa aplikativnim tvrdnjama da mu je pristup sudovima u BiH bio nemoguć zbog rata, te da stoga u relevantnom periodu nije mogao teći zakonski rok za podnošenje tužbe, Evropski sud je ukazao da je redovni sud pažljivo razmotrio ove aplikantove razloge, kao i zakonske odredbe koje su se primjenjivale u relevantnom periodu a kojim je bio reguliran pristup sudu, shodno čemu je i zaključio da je aplikant imao stvarnu i pravnu mogućnost da podnese tužbu sudu u BiH u relevantnom periodu, kao i da je ovaj stav redovnog suda potvrđen i od Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1987/06 od 8. novembra 2007. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Prema ocjeni Evropskog suda, ni odluka redovnog suda, ni Ustavnog suda ne mogu se smatrati arbitrarnim ili neobrazloženim. Nadalje, Evropski sud je ukazao da je očigledno da je 28 sudova prvog stepena u različitim gradovima radilo tokom 1992. do 1995. godine, kao i da su primali različite tužbene zahtjeve u tom periodu, uključujući i one koji su se ticali radnih sporova. Činjenica da se ni u jednom od tih slučajeva nije radilo o tužiocu koji se, u vrijeme podnošenja tužbe kao što je bio aplikantov slučaj, nalazio van zemlje, prema stavu Evropskog suda, sama po sebi je nedovoljna za zaključak da je aplikant bio oslobođen dužnosti da blagovremeno podnese tužbu. Dalje, ukazano je da je Sarajevo bilo blokirano za vrijeme rata, ali i da su u drugim gradovima radili poštanski uredi, pa je ukazano da je aplikant propustio da iskoristi postojeće pravne lijekove u okviru sudskog sistema koji su evidentno funkcionirali tokom rata.

29. Konačno, Evropski sud je, imajući u vidu izneseno, a uzimajući u obzir legitiman cilj kojem služe zakonski rokovi za podnošenje tužbe i slobodu procjene koja se priznaje državi u reguliranju prava na pristup sudu, zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja aplikant nije trpio neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu i da nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) razmatrao pitanje primjene rokova zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji glasi isto kao član 377. ZOO). Evropski sud je u citiranoj odluci razmatrao navode aplikanata (aplikanti su roditelji mladića koji je smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći čija je građanska tužba za naknadu štete odbijena zbog zastarjelosti potraživanja u okolnostima kada je krivični postupak protiv odgovorne osobe obustavljen zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja) koji su se temeljili na tvrdnji da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima RH s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokovi iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima RH (koji glasi isto kao i član 376. ZOO). Evropski sud je, između ostalog, konstatirao da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima RH, pa je Evropski sud zaključio da time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarom roku podnositelji su se, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu.

31. Ustavni sud smatra da se razlozi i obrazloženja iz citiranih odluka Evropskog suda u potpunosti mogu primijeniti i na predmetni slučaj.

32. Naime, dovodeći zauzete stavove Evropskog suda u citiranim odlukama sa predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, zaključili da je tužba za naknadu štete podnesena izvan zakonom propisanih rokova iz člana 376. stav 1, odnosno 380. stav 1. ZOO. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi uzeli u obzir da je apelant za štetu i za štetnika saznao u momentu nastanka štete, tj. 17. jula 1992. godine, a da je tužba podnesena 24. jula 1996. godine, dakle, izvan zakonom propisanih rokova. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prilikom odlučenja uzeli u obzir da je do prekida zastarjelosti potraživanja zaista došlo u periodu od 1. januara 1993. godine do 18. marta 1993. godine (dakle, u periodu nešto dužem od dva mjeseca) za vrijeme apelantovog učešća u Oružanim snagama RBiH, ali da ta okolnosti nije bitno uticala na zastarjelost potraživanja, uzme li se u obzir da je trogodišnji rok počeo iznova teći 19. marta 1993. godine, a da je tužba podnesena u julu 1996. godine. Redovni sudovi su prilikom odlučenja imali u vidu zauzeti stav redovnih sudova u FBiH da rat sam po sebi ne predstavlja nesavladivu prepreku koja bi dovela do prekida zastarjelosti potraživanja, u smislu člana 383. ZOO, što je stav koji je Evropski sud podržao u citiranoj odluci Lončar protiv Bosne i Hercegovine.

33. Konačno, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu i odredbe procesnog prava o teretu dokazivanja temeljem kojih je apelant bio obavezan da dokaže da je poštanski saobraćaj između Republike Slovenije i BiH tokom rata bio u prekidu, što apelant nije učinio. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da se ne radi o općepoznatoj činjenici koju ne treba dokazivati, u smislu odredbe člana 125. stav 4. ZPP. Samim tim apelantove paušalne tvrdnje usmjerene u tom pravcu, bez relevantnih dokaza kojim bi se te tvrdnje dokazale, za Ustavni sud same po sebi nisu i ne mogo biti prihvatljiv argument.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se obrazloženje iz odluke Evropskog suda u predmetu Lončar protiv Bosne i Hercegovine u kontekstu apelantovih prigovora u vezi s primjenom odredbe člana 383. ZOO u cijelosti odnosi i na konkretan slučaj, te iz istih razloga ove apelantove prigovore smatra neosnovanim.

35. Nadalje, u vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje odredaba člana 377. ZOO za koje apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na citiranu praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Baničević protiv Hrvatske u kojoj je navedeni sud suštinski zauzeo stav da u konkretnom slučaju nije postojalo ništa što je aplikante spriječilo da svoju građansku tužbu za naknadu štete podnesu u okviru rokova propisanih odredbama člana 376. ZOO, nalazeći da se rokovi iz odredaba člana 377. ZOO ne mogu primijeniti. Imajući u vidu zauzeti stav Evropskog suda, Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da u vezi sa saobraćajnom nesrećom u kojoj je apelant pretrpio štetu nadležni organi nisu vodili krivični postupak (ni eventualno prekršajni) u okviru koga bi se utvrdilo da je šteta pričinjena krivičnim djelom, te utvrdila odgovornost počinitelja za prouzrokovanje saobraćajne nesreće, što je, prema općeprihvaćenoj sudskoj praksi (vidi, op. cit., Baničević protiv Hrvatske, str. 11, stav 33) osnovna procesnopravna pretpostavka za primjenu citiranog člana. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi, i pored toga, prilikom odlučenja imali u vidu i primjenu odredaba člana 377. ZOO, ali su tokom postupka utvrdili da bi i u slučaju da su primijenjeni rokovi iz citirane odredbe, rok za zastarjelost potraživanja bio isti kao i iz odredaba člana 376. stav 1, odnosno člana 380. stav 1. ZOO (trogodišnji rok), koje su u konačnici u konkretnom slučaju i primijenjene, što je prvostepeni sud u obrazloženju presude dovoljno jasno objasnio, a takav stav je u cijelosti kao pravilan prihvatio drugostepeni sud u žalbenom postupku (vidi str. 3. i 4. prvostepene presude).

36. Konačno, imajući u vidu stav Evropskog suda zauzet u citiranoj odluci Baničević protiv Hrvatske, Ustavni sud smatra da se dato obrazloženje redovnih sudova u kontekstu primjene rokova za zastarjelost potraživanja (član 376. stav 1. i član 380. stav 1. ZOO) u okolnostima konkretnog slučaja ne doima proizvoljnim, pa Ustavni sud i ove prigovore apelanta smatra neutemeljenim.

37. Dakle, podržavajući praksu Evropskog suda zauzetu u citiranim odlukama (Lončar protiv Bosne i Hercegovine i Baničević protiv Hrvatske), Ustavni sud u konkretnom slučaju iz datih obrazloženja redovnih sudova ne zapaža proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, konkretno odredba čl. 383. i 377. ZOO, niti proizvoljnost proizlazi iz primjene procesnog prava, odnosno činjeničnog utvrđenja redovnih sudova.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se apelant neosnovano pozvao na kršenje prava na pravično suđenje, te da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, dajući za svoj stav jasna i argumentirana obrazloženja koja se ne doimaju proizvoljnim niti u jednom segmentu na koji je neosnovano ukazano, pri čemu data obrazloženja redovnih sudova slijede praksu Evropskog suda.

40. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić