Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4708/11 (J. S.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Šta se smatra imovinom
  • Zamjena nekretnina
  • Ništavost
  • Proporcionalnost
  • Lišavanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4708/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4708/11, rješavajući apelaciju Jelke Skočajić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jelke Skočajić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004366 09 Rev od 29. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 004366 09 Gz od 24.

septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 004366 04 P od 4. maja 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jelka Skočajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnijela je 8. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 004366 09 Rev od 29. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 004366 09 Gz od 24. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 004366 04 P od 4. maja 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u relevantnom periodu, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te od punomoćnika tužioca Envera Čane (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 21. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 27. januara do 5. februara 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 004366 04 P od 4. maja 2009. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 004366 09 Gz od 24. septembra 2009. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni nekretnina, zaključen 16. decembra 1994. godine u Bijeljini (korigovana su očigledna greška u pisanju godine u kojoj je ugovor zaključen, odnosno ovjeren, jer iz sprovedenih dokaza nesporno proizilazi da je ugovor zaključen i ovjeren 1994. godine, a ne 2004, odnosno 2009. godine, kako stoji u presudi) između tužioca i Velimira Skočajića (u daljnjem tekstu: apelantkinjin suprug) kojeg je zastupala apelantkinja, ovjeren pod brojem Ov-559/94 od 16. decembra 1994. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), kojim je tužilac dao u posjed i vlasništvo apelantkinji stambenu zgradu u Bijeljini, za što je apelantkinja zauzvrat tužiocu u zamjenu dala u posjed i vlasništvo svoju porodičnu kuću u Tuzli, sve preciznije navedeno u tački 1 stav 1 izreke presude.

6. Dosljedno navedenom apelantkinja je obavezana da tužiocu preda u posjed nekretnine pobliže opisane u izreci presude, te da naknadi troškove postupka, sve precizinije navedeno u stavu 2 tačka 1 izreke presude.

7. Tačkom 2 izreke presude odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da se upiše kao titular trajnog prava korišćenja na zemljištu i kao vlasnik stambene zgrade u Bijeljini sa dijelom 1/1, što je tužilac dužan da trpi, sve preciznije navedeno u tački 2 izreke presude.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je, odlučujući u ponovnom postupku o tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi i preinačenom na zapisniku 26. maja 2008. godine na temelju sprovedenih dokaza (koje je sud taksativno naveo na str. 3. i 4. osporene presude), njihovom ocjenom u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud došao do zaključka da je tužilac predmetni ugovor zaključio protivno svojoj volji, jer njegova volja prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije bila slobodno izražena, pa je iz tog razloga zaključeno da je predmetni ugovor ništav, u smislu odredbe člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Iz obrazloženja proizilazi da je apelantkinja tokom postupka na ročištu održanom 4. septembra 2008. godine istakla protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se upiše kao titular trajnog prava korišćenja na zamijenjenim nekretninama u Bijeljini sa dijelom 1/1, te kao vlasnik stambene i pomoćne zgrade na zamijenjenim nekretninama takođe sa dijelom 1/1 zgrade.

10. Dakle, Osnovni sud je tokom postupka utvrdio da su tužilac i apelantkinjin suprug u decembru 1994. godine zaključili sporni ugovor, kojim je tužilac zamijenio svoje nekretnine u Bijeljini za nekretnine apelantkinjinog supruga i apelantkinje u Tuzli, da je apelantkinja zajedno sa svojim suprugom, koji je u međuvremenu umro, ušla u posjed nekretnina u Bijeljini, te da je tužilac isto tako na temelju spornog ugovora ušao u posjed nekretnina u Tuzli, koje još uvijek svi drže u posjedu. Nadalje je utvrđeno da su ugovorne strane, na temelju spornog ugovora, izvršile upis prava vlasništva i posjeda na zamijenjenim nekretninama u javnim evidencijama. Tokom postupka je utvrđeno da tužilac sporni ugovor nije zaključio u normalnim okolnostima i pored činjenice da je bio pripadnik Vojske RS i da se dobro slagao sa svojim komšijama, jer je tužilac više puta zbog prijetnji spavao u tuđim kućama, te je bio izložen verbalnim napadima trećih lica koja su prolazila pored njegove kuće, a uz sve to supruga tužioca je dobila otkaz zbog nacionalne pripadnosti. Osim toga, tokom postupka je utvrđeno da je tužilac i ranije u predmetu broj P-483/03 podnosio tužbu za raskid spornog ugovora, ali da je taj postupak okončan povlačenjem tužbe. Zatim je utvrđeno da je apelantkinja na tužiočevoj kući u Tuzli tokom 2002. i 2003. godine uz saglasnost tužioca obavljala određene građevinske radove, te da je u navedenom periodu apelantkinja putem agencije za promet nekretnina nudila na prodaju ili zamjenu nekretnine u Tuzli, a zainteresovane potencijalne kupce je u kući primala porodica tužioca iz čega proizilazi da su stranke već tada bile saglasne da sporni ugovor ne ostane na snazi i da ga svojim radnjama i izjavama „nisu naknadno konvalidirali“.

11. Imajući u vidu takvo činjenično utvrđenje, Osnovni sud je zaključio da u vrijeme sklapanja spornog ugovora nije postojao elemenat dobrovoljnosti neophodan za njegovu punovažnost prema odredbama čl. 26 i 28 ZOO, budući da su u vrijeme zaključenja spornog ugovora postojali faktori koji su ograničavali slobodu odlučivanja tužioca da sporni ugovor zaključi, te da ga ugovorne strane (apelantkinja kao isključivi nasljednik umrlog supruga koji je zaključio sporni ugovor) naknadnim radnjama ili izjavama „nisu konvalidirale“, pa je shodno svemu navedenom zaključeno da je sporni ugovor ništav, u smislu odredaba čl. 103 do 110 ZOO. Osnovni sud je primjenom odredaba člana 104 ZOO usvojio tužbeni zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog i posjedovnog stanja određivanjem upisa prava na nekretninama u Bijeljini i Tuzli koje je bilo prije zaključenja spornog ugovora. Osim toga, prvostepeni sud je, polazeći od pretpostavke da je sporni ugovor ništav, u smislu odredbe člana 2a) Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, te da je na apelantkinji bio teret dokazivanja da je sporni ugovor pravno valjan, za što apelantkinja tokom postupka sudu nije dostavila relevantne dokaze kako bi svoje tvrdnje i dokazala, odlučio kao u izreci presude.

12. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantlinje, donio Presudu broj 80 0 P 004366 09 Rev od 29. septembra 2011. godine kojom je reviziju djelimično uvažio i nižestepene presude preinačio, tako što je tužilac – protivtuženi obavezan da apelantkinji kao protivtužiteljici preda u posjed nekretnine u Tuzli, pobliže opisane u stavu 1 izreke presude, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Revizijski sud je prilikom odlučenja pošao od činjenice da je sporni ugovor zaključen u vanrednim ratnim okolnostima, da je tužilac, kao pripadnik bošnjačke nacionalnosti, koja je kao etnička grupa u to vrijeme bila u manjini u Bijeljini, da je bio uznemiravan od trećih lica, verbalno napadan, te da su navedene okolnosti nesporno bitno ograničile slobodu odlučivanja i samu volju tužioca prilikom sklapanja spornog ugovora. Iz obrazloženja proizilazi da su nižestepeni sudovi na temelju sprovedenih dokaza (iskaza saslušanih svjedoka i tužioca u svojstvu parnične stranke) izveli pravilan zaključak o nedostatku slobodno izražene volje prilikom zaključenja spornog ugovora. Vrhovni sud je pojasnio da su saslušani svjedoci opisali konkretne okolnosti koje su tužioca navele da zaključi sporni ugovor, pa je stoga pravilan zaključak nižestepenih sudova da je sporni ugovor zaključen suprotno odredbi čl. 28 stav 2 i 26 ZOO, te da je ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO.

13. Vrhovni sud je nadalje pojasnio da tokom postupka nije bilo sporno da su parnične stranke nakon zaključenja spornog ugovora ušle u posjed zamijenjenih nekretnina, te da su ugovorne strane na temelju spornog ugovora izvršile upis prava vlasništva i posjeda na navedenim nekretninama, pa su shodno tome nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 104 ZOO, kada su apelantkinji naložili da tužiocu preda u posjed nekretnine u Bijeljini. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilna primjena citirane odredbe čiji je cilj i smisao uspostava potpune, obostrane i istovremene restitucije, nalagala je obavezu nižestepenim sudovima da obavežu i tužioca da istovremeno preda u posjed apelantkinji nekretnine u Tuzli, koje su takođe bile predmet spornog ugovora. Budući da nižestepeni sudovi nisu tako postupili, Vrhovni sud je djelimično preinačio nižestepene presude u tom dijelu, pri čemu je imao u vidu odredbu člana 250 stav 1 ZPP.

14. Odgovarajući na revizione prigovore apelantkinje, Vrhovni sud je naveo da je prema utvrđenom činjeničnom stanju regulacioni plan na području naselja Dašnica u Bijeljini, gdje se nalaze sporne nekretnine, izmijenjen 10. avgusta 2004. godine, dakle, nakon što su parnične stranke već iskazale svoju volju „da ne osnaže sporni ugovor“ (tokom 2002. i 2003. godine) i poslije podnošenja predmetne tužbe, pa je stoga ocijenjen kao neutemeljen apelantkinjin prigovor da su izmjene regulacionog plana i namjera tužioca da ostvari višestruku korist zapravo stvarni razlozi zbog kojih tužilac traži utvrđivanje ništavosti spornog ugovora. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim prigovore apelantkinje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredbe člana 28 ZOO, s obzirom na izjave nekih od ispitanih svjedoka (koje je sud poimenično naveo na str. 5. osporene presude) jer su i prema ocjeni revizijskog suda nižestepeni sudovi navedene izjave pravilno ocijenili, te ne stoje prigovori da je tužilac želio da sporni ugovor održi na snazi i da je tužbu podnio iz razloga rentne prirode. Vrhovni sud je, ocijenivši da osporena presuda u ostalom dijelu (koji se ne odnosi na predaju u posjed nekretnina u Tuzli) nema nedostataka na koje apelantkinja neosnovano ukazuje, niti onih na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom odredbe člana 248 ZPP odlučeno kao u izreci presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U iscrpnoj apelaciji apelantkinja hronološki opisuje tok predmetnog postupka. Navodi da su redovni sudovi suprotno odredbama čl. 4, 53 i 66 ZPP usvojili tužbu i tužbeni zahtjev tužioca, te da su sudovi odlučivali o protivtužbenom zahtjevu koji nije uopšte postavila na način kako su to redovni sudovi postavili. Ističe da nije bila ugovorna strana prilikom zaključenja spornog ugovora, ali da su redovni sudovi to zanemarili. Ukazuje da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer je tokom čitavog postupka tvrdila da je sporni ugovor zaključen dobrovoljno i u skladu sa zakonom, te da je na tužiocu bio teret dokazivanja činjenica da sporni ugovor nije bio zaključen na dobrovoljan način. Navodi da je tokom postupka nesporno utvrđeno da parnične stranke nisu međusobno vršile pritisak, ni prijetnje prilikom zaključenja spornog ugovora. Ukazuje da ne postoji nikakva odluka, niti propis koja ex lege stavlja van snage ugovore zaključene u toku rata ili u vrijeme neposredne ratne opasnosti, a sama činjenica da je ugovor zaključen tokom rata nije dovoljna za zaključak da se radi o ništavom ugovoru. Smatra da su osporene odluke rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i to odredaba čl. 28, stav 2, 103, 104 i 552 ZOO.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ocijenio neosnovanim navode apelantkinje o kršenju prava na imovinu predloživši da se apelacija kao neosnovana odbije.

17. Okružni sud je istakao da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju drugostepene presude, te da smatra da pred navedenim sudom nije došlo do povreda prava apelantkinje na koja se u apelaciji pozvala.

18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju ocijenio neosnovanim navode apelantkinje da niko u postupku nije tražio da apelantkinja preda u posjed nekretnine u Bijeljini, a da se tužilac obaveže da trpi uspostavu zemljišnoknjižnog stanja na nekretninama u Tuzli jer takvo što ne proizilazi iz stanja spisa. Navedeno stoga što je prvostepeni sud u potpunosti postupio po tužbenom zahtjevu, odnosno protivtužbenom zahtjevu apelantkinje, onako kako su ih parnične stranke postavile i precizirale na ročištima. Shodno svemu navedenom, Osnovni sud je zaključio da su navodi apelantkinje neosnovani.

19. Tužilac je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je postojao dogovor između ugovornih strana da se zamjenom sačuva imovina, a da se nakon rata raskine ugovor i da svako vrati svoju imovinu, što je apelantkinja pokušala da izigra. Radi se o krajnje nekorektnom postupanju apelantkinje koja samo „zamajava“ Ustavni sud sa navodnim povredama Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu, jer nije oštećena budući da joj je imovina vraćena u boljem stanju nego što je ona vratila tužiocu njegovu imovinu, predloživši da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske'“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

I. Saglasnost volja

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Izjava volje Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

NEVAŽNOST UGOVORA

I. Ništavi ugovori

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice. Posljedice ništavosti Član 104. stav 1.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

Razmjena Član 552.

(1) Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom ugovaraču da preda stvar koja je razmijenjena tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.

(2) Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave.

Član 53.

(1)Parnični postupak se pokreće tužbom.

(2)Tužba mora sadržavati:

1)osnovu za nadležnost, 2)određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev), 3)činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 4)dokazi kojima se utvrđuju te činjenice, 5)naznaku vrijednosti spora, 6)pravni osnov tužbenog zahtjeva i 7)druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.

(3)Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.

(4)Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva.

Član 66.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva i da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca i tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupnika stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja za donošenje zakonite i pravilne presude.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 004366 09 Rev od 29. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelantkinje je primio 11. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 8. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. Apelantkinja ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na imovinu jer su, po apelantkinjinom mišljenju, osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

29. Ustavni sud podsjeća da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opšte je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju se posmatrati u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presudu od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).

30. Ustavni sud ukazuje i na konzistentnu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju, prema kojim koncept „imovina“ u prvom dijelu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koja konstituišu imovinu mogu se takođe smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC], broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).

31. Dakle, u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom slučaju radi o apelantkinjinoj imovini. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka nesporno utvrđeno da su tužilac i apelantkinjin suprug u decembru 1994. godine zaključili sporni ugovor kojim su zamijenili svoje nekretnine u Tuzli, odnosno Bijeljini. Tokom postupka je nesporno utvrđeno da je sporni ugovor u cijelosti realizovan, odnosno da su parnične stranke ušle u posjed nekretnina koje su bile predmet zamjene, te da su na predmetnim nekretninama ugovorne strane na temelju spornog ugovora izvršile upis prava vlasništva u javnim evidencijama. S obzirom na navedeno, te okolnost da je apelantkinja zajedno sa svojim suprugom ušla u posjed tužiočeve nekretnine u Bijeljini, da je apelantkinja nakon suprugove smrti proglašena njegovim zakonskim nasljednikom sa dijelom 1/1, Ustavni sud zapaža da apelantkinja svoje pravo na nekretnine u Bijeljini crpi iz spornog ugovora. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je apelantkinja zapravo imala legitimno očekivanje da će nekretnine u Bijeljini zaista biti njena imovina, pa se s obzirom na njeno „legitimno očekivanje“, može reći da su se osporene odluke ticale njene imovine, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa?

33. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u imovinu u konkretnom slučaju bilo zakonito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan, utvrđujući da je sporni ugovor ništav, shodno odredbama čl. 103 do 110 ZOO, za što su redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja koja se ni u kom smislu ne čine proizvoljnim. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja na temelju sprovedenih dokaza utvrdili da je u momentu zaključenja spornog ugovora nedostajala stvarna volja i želja tužioca za zaključenje spornog ugovora, ocijenivši da su na njegovu volju u momentu zaključenja ugovora uticale brojne okolnosti koje su tužioca opredijelile da zaključi sporni ugovor mimo njegove stvarne volje, u smislu odredbe člana 28 ZOO, „pri čemu parnične stranke naknadnim radnjama i postupcima sporni ugovor nisu konvalidirale“. U vezi s ovakvim stavom redovnih sudova Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3766/08 od 12. oktobra 2011. godine, tač. 52-54, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/11, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) zauzeo stav da se prilikom utvrđivanja ništavosti ili rušljivosti ugovora ocjenjuju nedostaci koje je ugovor imao u vrijeme zaključenja, a ne radnje koje se preduzimaju nakon zaključenja ugovora. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju prilikom odlučenja upravo postupili u duhu citirane odluke ocjenjujući prije svega volju ugovornih strana, odnosno tužioca u momentu zaključenja ugovora, pa se u okolnostima konkretnog slučaja čine neutemeljenim tvrdnje apelantkinje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO, koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja. Štaviše, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi čak pokušavali pronaći radnje ugovornih strana koje bi predstavljale konvalidaciju predmetnog ugovora i zaključili da ugovorne strane nisu svojim radnjama izvršile konvalidaciju. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se ništav ugovor ne može konvalidirati, već, u slučaju da ništav ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora, tada bi među ugovornim stranama važio taj drugi ugovor kada bi on bio u saglasnosti sa ciljem koji su ugovorne strane imale u vidu kada su ugovor zaključivale i ako se može uzeti da bi one zaključile taj ugovor da su znale za ništavost svog ugovora. U ovakvom slučaju, dakle, nastaje konverzija ništavog ugovora, tj. njegovo pretvaranje u drugi punovažan ugovor kojeg stranke takođe hoće. Ništav ugovor, dakle, može se u određenoj situaciji pretvoriti u punovažan, ali ništav ugovor ne može se konvalidirati, tj. ne može se osnažiti. Konverzija se javlja u slučajevima, dakle, kad ugovor nije ni punovažan, odnosno kod nepostojećih ugovora kod kojih nisu ni ispunjeni svi uslovi za nastanak ugovora. Kod ništavih ugovora ono što je protivno imperativnim propisima ili moralnim normama ne može se kasnije osnažiti i takvi ugovori ne mogu postati punovažni. Stoga se, kao što je već rečeno, prilikom utvrđivanja ništavosti ugovora ocjenjuju nedostaci koje je ugovor imao u vrijeme zaključenja, a ne radnje koje se preduzimaju nakon zaključenja ugovora. Međutim, Ustavni sud zapaža da ovi lapsusi redovnih sudova u obrazloženjima osporenih odluka nisu bili na štetu apelantkinje.

34. U vezi s prigovorima apelantkinje da je sporni ugovor proglašen ništavim samo iz razloga što je zaključen u ratu, jer, kako tvrdi, ne postoji niti jedan propis koji takve ugovore ex lege smatra ništavim, Ustavni sud ove prigovore ne može prihvatiti opravdanim jer upravo predmetni postupak okončan osporenim presudama koje apelantkinja osporava potvrđuje suprotno. Naime, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi na temelju sprovedenih dokaza ocijenili sve okolnosti konkretnog slučaja, uključujući svakako i okolnost da je sporni ugovor zaključen tokom rata, što, per se, redovnim sudovima nije bilo dovoljno za zaključak do kojeg su tokom postupka došli, što jasno proizilazi iz obrazloženja osporenih presuda budući da su redovni sudovi utvrdili postojanje drugih konkretnih individualnih okolnosti koje su neovisno od opšte ratne situacije uticale na volju tužioca da zaključi sporni ugovor. Pri tome Ustavni sud ističe da, suprotno apelacionim navodima, za primjenu relevantnih odredbi ZOO na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odluke nije relevantna činjenica da parnične stranke nisu međusobno vršile pritisak, ni prijetnje prilikom zaključenja spornog ugovora. Dakle, Ustavni sud naglašava da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja. Prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nije izostao ovakav pristup redovnih sudova prilikom odlučenja koji su na podlozi raspoloživih dokaza utvrdili sve relevantne okolnosti konkretnog slučaju koje su u konačnici opredijelile redovne sudove na zaključak o ništavosti spornog ugovora.

35. Nadalje, ukazivanje apelantkinje da ona nije zaključila sporni ugovor, već njen suprug dovodeći te tvrdnje u kontekst nedostatka njene pasivne legitimacije Ustavni sud, takođe, ne može prihvatiti opravdanim. Naime, tokom postupka je nesporno utvrđeno da je apelantkinjin suprug zaključio sporni ugovor, te da je apelantkinja nakon smrti supruga proglašena za njegovog zakonskog nasljednika sa dijelom 1/1, pa se shodno tome ovi navodi apelantkinje čine neutemeljenim. Osim toga, ovi prigovori se čine i kontradiktornim u kontekstu apelacionih navoda kojim apelantkinja pokušava da osnaži sporni ugovor. Nadalje, pozivanje apelantkinje na kršenje odredaba procesnog prava (čl. 4, 53 i 66 ZPP), te prigovori da su sudovi odlučivali o protivtužbenom zahtjevu, iako ga ona nije postavila, Ustavni sud isto tako ne može prihvatiti opravdanim. Navedeno iz razloga što apelantkinja ove navode nije konkretizovala, pri čemu iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi proizvoljnost redovnih sudova u segmentu primjene procesnog prava. Osobito kada je riječ o odluci Vrhovnog suda da obaveže tužioca – protivtuženog da apelantkinji kao protivtužiteljici preda u posjed nekretnine u Tuzli, nikako se ne može govoriti o proizvoljnoj primjeni prava jer pravilna primjena materijalnog prava, konkretno odredaba člana 104 ZOO, koje regulišu posljedice ništavosti (restituciju) zahtijeva da sud u slučaju utvrđivanja ništavosti ugovora naredi vraćanje onog što je primljeno po osnovu ništavog ugovora. Osim toga, u odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naglasio da je tokom postupka postupao u svemu u skladu sa postavljenim tužbenim, odnosno protivtužbenim zahtjevom (koji je apelantkinja istakla na ročištu održanom 4. septembra 2008. godine, kako iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi) onako kako su to stranke zahtijevale, pa navedeno dodatno učvršćuje stav Ustavnog suda o neosnovanosti ovih paušalnih navoda.

36. Imajući u vidu sve izneseno u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu u suprotnosti sa principima i zahtjevima kojima se, u okviru člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zahtijeva da takva odluka mora biti zasnovana na relevantnom domaćem zakonu. Dakle, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu bilo zakonito.

37. U pogledu pitanja da li je lišavanje apelantkinje njene imovine u skladu sa javnim interesom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da s tim ciljem ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A broj 6, stav 5).

38. U konkretnom slučaju, a u pogledu ograničenja prava na imovinu apelantkinje, redovni sudovi su na temelju svih sprovedenih dokaza zaključili da je sporni ugovor ništav, obavezavši apelantkinju da preda u posjed imovinu tužioca koju je do tada držala u posjedu, s tim što je Vrhovni sud, shodno odredbi člana 104 ZOO, između ostalog, ispravljajući propust nižestepenih sudova, radi uspostave potpune, obostrane i istovremene restitucije, dosljedno primjenjujući materijalno pravo obavezao i tužioca da apelantkinji vrati njenu imovinu u Tuzli, koju je do tada držao u posjedu temeljem spornog ugovora. Imajući u vidu navedenu okolnost u svjetlu relevantnog zakonskog okvira kojim je regulisano pitanje ništavosti ugovora i posljedica te ništavosti, Ustavni sud smatra da je zakonsko ograničenje u javnom interesu koji ima cilj da niko bez svoje jasno izražene volje u skladu sa zakonom ne ostane bez svoje imovine, te da u konkretnom predmetu na apelantkinju nije stavljen „pretjeran” teret i da su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići u demokratskom društvu.

39. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelantkinje na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na imovinu apelantkinje iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je miješanje u pravo apelantkinje na imovinu bilo u skladu sa standardima organa Evropske konvencije.

41. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4708/11 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio