Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3109/11 („Građa“ Trgovačko akcionarsko društvo Banja Luka)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Stečaj
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3109/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3109/11, rješavajući apelaciju „Građa“ Trgovačko akcionarsko društvo Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Građa“ Trgovačko akcionarsko društvo Banja Luka, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 St 063597 11 Rev od 18.

maja 2011. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 St 063 597 11 Pz 2 od 18. februara 2011. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 St 063597 09 St od 17. decembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Građa“ Trgovačko akcionarsko društvo Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. avgusta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 St 063597 11 Rev od 18. maja 2011. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 St 063 597 11 Pz 2 od 18. februara 2011. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 St 063597 09 St od 17. decembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog privrednog suda i „Kompanije Dušanić“ d.o.o. Prnjavor (predlagača u stečajnom postupku pred redovnim sudovima), zatraženo je 20. maja 2014. godine, a od Višeg privrednog suda 16. juna 2014. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni privredni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. maja 2014. godine, Vrhovni sud 13. juna 2014. godine, a Viši privredni sud 18. juna 2014. godine, dok Kompanija Dušanić“ d.o.o. Prnjavor nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Odlučujući o prijedlogu „Kompanije Dušanić“ d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: predlagač) od 18. maja 2009. godine za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom, Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Rješenje broj 71 0 St 063597 09 St od 25. septembra 2009. godine, kojim je pokrenut prethodni postupak za utvrđivanje uslova za otvaranje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom. Tim rješenjem za privremenog stečajnog upravnika je imenovan R. D. iz Čelinca, te je određena privremena mjera kako bi se obezbijedila apelantova imovina, kojom je apelantu zabranjeno da bez saglasnosti privremenog stečajnog upravnika raspolaže svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, novčanim sredstvima i pravima. Takođe, rješenjem je određeno da se to rješenje dostavi Privrednom registru i Zemljišnoknjižnom odjeljenju tog suda radi upisa zabilježbe o pokretanju prethodnog postupka u registru, odnosno u zemljišnim knjigama, ukoliko se apelant vodi kao vlasnik nekretnina.

6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je predlagač u prijedlogu naveo da mu apelant duguje iznos od 1.000.000,00 KM, koji pokušava naplatiti duži vremenski period (duže od 60 dana) bez uspjeha, te da je platežno nesposoban, zbog čega je predložio otvaranje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom. U vezi s tim, Osnovni sud je na osnovu uvida u priloženu dokumentaciju utvrdio da je predlagač učinio vjerovatnom apelantovu platežnu nesposobnost, zaključivši da su na taj način ispunjeni uslovi za pokretanje prethodnog postupka za utvrđivanje uslova za otvaranje stečajnog postupka iz člana 6. Zakona o stečajnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/02, 77/02, 38/03, 96/03, 68/07 i 26/10; u daljnjem tekstu: Zakon o stečajnom postupku).

Osporena rješenja

7. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 063597 09 St od 17. decembra 2010. godine otvoren je stečajni postupak nad apelantovom imovinom. Istim rješenjem imenovan je stečajni upravnik R. D., te su pozvani povjerioci da u roku od 30 dana, računajući od isteka dva dana od dana objave oglasa o otvaranju stečajnog postupka u «Službenom glasniku RS», prijave tom sudu svoja potraživanja s priloženim dokazima o osnovanosti potraživanja, kao i dokaz o uplaćenoj taksi na prijavu potraživanja. Navedenim rješenjem su takođe pozvani povjerioci da u navedenom roku prijave svoja razlučna i izlučna prava, te da u prijavi naznače dio apelantove imovine, kao stečajnog dužnika, na koji se odnosi njihov zahtjev i iznos do kojeg njihova potraživanja po predviđanju neće biti pokrivena tim razlučnim pravom, a izlučnim povjeriocima da u prijavi naznače predmet u imovini na koji se njihov zahtjev odnosi (član 110. st. 5. i 6. Zakona o stečajnom postupku). Dalje je navedenim rješenjem stečajni postupak otvoren 17. decembra 2010. godine u 15:00 sati i tog dana je rješenje objavljeno na oglasnoj tabli tog suda. Takođe su određeni datumi održavanja ročišta povjerilaca na kojem će biti ispitane prijave potraživanja (ispitno ročište) i ročište na kojem će se na osnovu izvještaja stečajnog upravnika odlučivati o daljnjem toku postupka (izvještajno ročište), te je naloženo registru tog suda i Zemljišnoknjižnom odjeljenju Osnovnog suda da zabilježbu otvaranja stečajnog postupka upišu u registar, odnosno u zemljišne knjige.

8. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da je radi ispitivanja apelantovog ekonomsko-finansijskog stanja izveden dokaz finansijskim vještačenjem. Konstatovao je da iz izvještaja o finansijskom vještačenju, izmirivanju obaveza i ispitivanju ekonomsko-finansijskog stanja apelantove imovine od novembra 2009. godine proizilazi da apelant nije izmirivao svoje obaveze kako je to regulisano članom 6. Zakona o finansijskom poslovanju, uslijed čega su se stekli uslovi za primjenu člana 6. Zakona o stečajnom postupku, zbog neizmirenja obaveza u dužem vremenskom periodu. Okružni privredni sud je zatim naveo da je dokaz finansijskim vještačenjem ponovo izveden zbog toga što je ročište za utvrđivanje uslova za otvaranje stečajnog postupka u predmetnoj pravnoj stvari odlagano i što je od predzadnjeg ročišta (24. marta 2010. godine) protekao relativno dug period u kojem je u međuvremenu moglo doći do promjene apelantovog ekonomsko-finansijskog stanja. Međutim, konstatovao je da i iz ponovljenog vještačenja vještaka finansijske struke proizilazi da je apelant platežno nesposoban. Takođe, naglasio je da je u tom nalazu razdvojeno ispitivanje bez uključivanja obaveze od 1.000.000,00 KM i s uključivanjem obaveze prema predlagaču od 1.000.000,00 KM, te da je u oba slučaja utvrđena apelantova platežna nesposobnost.

9. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je predlagač na ročištu za utvrđivanje uslova za otvaranje stečajnog postupka ostao kod svog prijedloga iz razloga navedenih u tom prijedlogu i dokumentacije koja je uložena u spis predmeta. Takođe, konstatovano je da je predlagač u vezi s tim, između ostalog, dodao da „rješenje o izvršenju nije osnov prijedloga za otvaranje stečajnog postupka“, već potraživanje koje ima prema apelantu, te da je istakao da je sud 30. jula 2007. godine u predmetu broj 071-0-Ip-07-000846 primio na zapisnik sporazum odnosno sudsko poravnanje na osnovu kojeg je apelant predlagaču priznao da postoji potraživanje od 1.000.000,00 KM. Okružni privredni sud je zatim konstatovao da se apelant usprotivio prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka, tvrdeći da nisu ispunjeni uslovi iz člana 6. Zakona o stečajnom postupku. Naveo je da je apelant u vezi s tim istakao da je rješenje o izvršenju na koje se pozvao predlagač ukinuto, tako da je nestao osnov, a da samo potraživanje od 1.000.000,00 KM nikada nije ustanovljeno. Takođe, naveo da je apelant osporio i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, smatrajući da nije urađen po pravilima struke, da je nepotpun, da se zasniva na proizvoljnim i paušalnim ocjenama, te da je osporio i izvještaj privremenog stečajnog upravnika, smatrajući da je u potpunoj kontradiktornosti s nalazom vještaka finansijske struke. Pored toga, konstatovao je da je apelant angažovao sudskog vještaka finansijske struke Lj. G. s ciljem da se otklone navedene nepravilnosti i nedostaci, ali da je predlagač predložio da sud ne prihvati nalaz tog vještaka jer bi na taj način prekršio odredbe o vještačenju, propisane Zakonom o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP).

10. U obrazloženju rješenja je zatim navedeno da je privremeni stečajni upravnik u svom izvještaju i na ročištu izjavio da je potraživanje predlagača vjerovatno, da apelant u svom računovodstvu „nije iskazao do današnjeg dana dug od 1.000.000,00 KM prema predlagaču“, da apelant kontinuirano četvrtu godinu ostvaruje gubitak, da je apelantov žiro-račun blokiran 24. novembra 2010. godine po osnovu rješenja o naplati Poreske uprave RS-a, da apelant ne plaća ni porez na dodatnu vrijednost već godinu dana, kao i da se protiv njega vodi više sudskih sporova radi naplate potraživanja. Navedeno je i da je privremeni stečajni upravnik izjavio da apelant više od 60 dana neprekidno nije izmirivao svoje dospjele novčane obaveze i da je predložio da se nad apelantom otvori stečajni postupak. Shodno svemu navedenom i na osnovu izvedenih dokaza, Okružni privredni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka u skladu s članom 47. stav 2. u vezi s članom 6. Zakona o stečajnom postupku.

11. Viši privredni sud je, odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv prvostepenog rješenja, donio Rješenje broj 57 0 St 063 597 11 Pz 2 od 18. februara 2011. godine kojim je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

12. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je zaključio da osporeno rješenje, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, sadrži potrebne razloge na osnovu kojih je prvostepeni sud donio odluku o pokretanju stečajnog postupka, te da su, shodno tome, neosnovani apelantovi žalbeni navodi da nije jasno koje činjenice je prvostepeni sud utvrdio i koje dokaze je izveo. Naime, Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud apelantovu platežnu nesposobnost utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i izvještaja privremenog stečajnog upravnika. Zatim, konstatovao je da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije naveo pravno-relevantne činjenice iz kojih proizilazi apelantova insolventnost, odnosno da vještaci nisu utvrdili postojanje insolventnosti, već samo nelikvidnosti koja je izazvana nezakonitim djelovanjem privremenog stečajnog upravnika. U vezi s tim, Viši privredni sud je ocijenio da su stalni sudski vještaci ekonomsko-finansijske struke M. L. i D. S., sačinivši izvještaje o apelantovom ekonomsko-finansijskom stanju, dali nalaz i mišljenje da je apelant platežno nesposoban i te da nije u stanju izvršavati dospjele i potraživane obaveze plaćanja. Naveo je da su vještaci ekonomsko-finansijske struke na osnovu apelantove finansijske dokumentacije (bilans stanja, bilans uspjeha, izvještaj o promjenama u kapitalu, bilans tokova gotovine, materijalno-finansijske dokumentacije u spisu, revizorskog izvještaja za 2007. godinu, osim revizorskih izvještaja za 2008. i 2009. godinu jer nisu ni urađeni) utvrdili da je apelant iskazao gubitak sredstava u periodu 2007, 2008. i 2009. godine u iznosu od 545.160,00 KM (bez korekcije po osnovu ugovora o zajedničkom ulaganju od 1 milion KM), da ima rast zaduženosti 15,03%, da ne zadovoljava niti jednu vrstu likvidnosti, te da je utvrđen nedostatak finansijskih sredstava i da su apelantove obaveze 691.959,00 KM, kao i da je vještak M. L. utvrdio da apelant svoje dospjele obaveze nije izmirivao duži vremenski period (i do 304 dana). Viši privredni sud je dalje konstatovao da je apelantov punomoćnik na ročištu od 3. decembra 2010. godine, na kojem su vještaci obrazlagali svoj nalaz i mišljenje, zatražio izuzeće stečajnog sudije a potom i predsjednika suda, tvrdeći da stečajni sudija postupa pristrasno i da ne odlučuje o apelantovim zahtjevima i prijedlozima. Takođe, konstatovao je da je apelantov punomoćnik napustio predmetno ročište. U vezi s tim, Viši privredni sud je istakao da je apelantov zahtjev za izuzeće stečajnog sudije i predsjednika suda odbijen kao neosnovan iz razloga navedenih u rješenjima suda, a da je apelant napuštanjem predmetnog ročišta propustio mogućnost da postavljanjem pitanja i svojim primjedbama dovede u sumnju nalaz i mišljenje vještaka, odnosno da ih kvalitetno ospori i da na taj način dokaže da su utvrđenja do kojih su došli vještaci netačna i neosnovana. Pored toga, Viši privredni sud je konstatovao da su vještaci ekonomsko-finansijske struke na tom ročištu ostali kod svojih pismenih nalaza i mišljenja i potvrdili da je kod apelanta utvrđena platežna nesposobnost. Dalje, Viši privredni sud je konstatovao da je privremeni stečajni upravnik i u svom pisanom izvještaju i na ročištu od 3. decembra 2010. godine naveo da apelant više od 60 dana nije izmirivao svoje dospjele novčane obaveze. U vezi s nalazom i mišljenjem vještaka Lj. G., koji je apelant uložio u spis predmeta i kojim je osporavao vjerodostojnost nalaza i mišljenja vještaka M. L., Viši privredni sud je konstatovao da prvostepeni sud nije prihvatio taj nalaz i mišljenje kao dokaz u predmetnom postupku jer je urađen na apelantov zahtjev, bez poštovanja procedure koju predviđa član 150. ZPP-a.

13. Viši privredni sud je dalje citirao odredbu člana 6. stav 1. Zakona o stečajnom postupku kojom je propisano da je razlog otvaranja stečajnog postupka platežna nesposobnost stečajnog dužnika. Takođe, naveo je da je stavom 2. istog člana propisano da je stečajni dužnik platežno nesposoban ukoliko nije u stanju izvršavati svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja, dok okolnost da je stečajni dužnik podmirio ili da može podmiriti u cijelosti ili djelimično potraživanja nekih povjerilaca samo po sebi ne znači da je platežno sposoban. Pored toga, naveo je da je stavom 3. navedenog člana propisano da se u pravilu smatra da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako 60 dana neprekidno ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze.

14. Ocijenivši da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant platežno nesposoban, Viši privredni sud je zaključio da je taj sud pravilno primijenio materijalno pravo na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje kada je donio rješenje o otvaranju stečajnog postupka u ovoj pravnoj stvari.

15. Pored toga, Viši privredni sud je konstatovao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da predlagač nije učinio vjerovatnim svoje potraživanje od apelanta jer se to potraživanje zasniva na ništavom ugovoru o zajedničkom ulaganju od 11. jula 2007. godine, čije poništenje se traži u parničnom postupku. U vezi s tim, Viši privredni sud je istakao da je za pokretanje stečajnog postupka dovoljno da predlagač učini vjerovatnim svoje potraživanje prema stečajnom dužniku, odnosno da se ne traži potpuna izvjesnost o postojanju toga potraživanja. Zatim, konstatovao je da je u konkretnom slučaju nesporno da je u izvršnom postupku povodom prijedloga predlagača protiv apelanta kao izvršenika Osnovni sud donio Rješenje o izvršenju broj IP-46/08 od 12. juna 2008. godine radi prinudne naplate potraživanja u iznosu od 1 milion KM, te da je nakon izjavljenog prigovora i žalbe rješenjem Okružnog suda ukinuto rješenje doneseno povodom prigovora i predmet vraćen na ponovni postupak. Takođe, konstatovao je da je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu sudskog poravnanja zaključenog između apelanta i predlagača, koje ima jednako pravno dejstvo kao pravosnažna sudska presuda. Shodno tome, Viši privredni sud je zaključio da okolnost da apelant vodi parnični postupak za poništenje tog sudskog poravnanja ne može biti od uticaja na otvaranje stečajnog postupka protiv apelanta, a da okolnost da se protiv apelanta vodi izvršni postupak pokrenut po prijedlogu predlagača nije smetanja za podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, jer predlagač nije namirio svoja potraživanja u tom postupku.

16. Apelant je protiv navedenog rješenja Višeg privrednog suda izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud odbio Rješenjem broj 57 0 St 063597 11 Rev od 18. maja 2011. godine.

17. Vrhovni sud je u obrazloženju svog rješenja istakao da prema članu 4. stav 1. Zakona o stečajnom postupku prijedlog za pokretanje stečajnog postupka mogu podnijeti stečajni dužnik i svaki povjerilac koji ima pravni interes za pokretanje stečajnog postupka, s tim što je povjerilac dužan učiniti vjerovatnim svoje potraživanje i platežnu nesposobnost stečajnog dužnika. Pored toga, naveo je da stečajni sudija u smislu odredbe člana 47. stav 4. Zakona o stečajnom postupku otvara stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika ako su ostvarene opšte pretpostavke za otvaranje stečajnog postupka iz člana 4. stav 1. istog zakona, ako postoje stečajni razlozi propisani članom 6. navedenog zakona i ako će imovina stečajnog dužnika prema predviđanju biti dovoljna da pokrije troškove postupka. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da predlagač u konkretnom slučaju ima status stečajnog povjerioca i da ima pravni interes za otvaranje stečajnog postupka s ciljem da ostvari svoja potraživanja, te da je na osnovu sudskog poravnanja od 30. jula 2007. godine učinio vjerovatnim postojanje svog potraživanja od apelanta. Takođe, konstatovao je da su nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak o apelantovoj platežnoj nesposobnosti koja predstavlja stečajni razlog iz člana 6. Zakona o stečajnom postupku, imajući u vidu da su u postupku pred prvostepenim sudom oba vještaka i privremeni stečajni upravnik potvrdili njeno postojanje. Shodno navedenom i imajući u vidu da će prema predviđanju privremenog stečajnog upravnika apelantova imovina biti dovoljna da pokrije troškove postupka, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (član 47. stav 4. u vezi s čl. 6. i 4. Zakona o stečajnom postupku), kada su utvrdili da su ispunjeni zakonom propisani uslovi i razlozi za otvaranje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom.

18. Dalje, Vrhovni sud je konstatovao da apelant nije dokazao revizione navode da je blokadu njegovog žiro-računa Poreska uprava RS-a izvršila protivno odredbi člana 16. stav 3. Zakona o stečajnom postupku. U vezi s tim, istakao je da je blokada žiro-računa (koja je trajala duže od 60 dana) jedan od načina utvrđivanja platežne nesposobnosti stečajnog dužnika, a da je apelantova platežna nesposobnost utvrđena na osnovu više pokazatelja i da su o tim odlučnim činjenicama nižestepeni sudovi dali dovoljne i valjane razloge. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovana apelantova tvrdnja da prvostepeno rješenje ne sadrži zaključak na osnovu čega je taj sud utvrdio njegovu platežnu nesposobnost, a da taj nedostatak nije otklonio drugostepeni sud, te da je pobijano rješenje zahvaćano povredama odredbe člana 191. stav 4. ZPP. Takođe, istakao je da je neosnovana apelantova tvrdnja da je drugostepeni sud počinio istu povredu jer nije ukinuo prvostepena rješenja o izuzeću stečajnog sudije i predsjednika prvostepenog suda „jer ne sadrže razloge“ za odbijanje zahtjeva za izuzeće. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prihvatanjem razloga koje je, suprotno navodima revizije, prvostepeni sud dao za odluku o odbijanju zahtjeva za izuzeće, taj sud je u pobijanom rješenju dao razloge o tim odlučnim činjenicama. Vrhovni sud je dalje naveo da je prema odredbi člana 231. ZPP drugostepeni sud dužan da odgovori na žalbene navode od odlučnog značaja, a da činjenica da nije dao razloge o navodima žalbe kojima je ukazano da prvostepeni sud nije odlučio o apelentovim zahtjevima od 16. avgusta i 3. decembra 2010. godine o smjeni privremenog stečajnog upravnika pobijano rješenje ne čini nezakonitim. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da smislu odredbe člana 31. stav 1. Zakona o stečajnom postupku stečajni sudija može smijeniti stečajnog upravnika ako postoji važan razlog i imenovati drugog. Dalje, naveo je da iz stanja spisa proizilazi da prvostepeni sud nije našao da postoje razlozi predviđeni tom odredbom za smjenu privremenog stečajnog upravnika, te da stoga nije bilo osnova za takvu odluku suda. Pored toga, naveo je da apelantov navod da mu nije obezbijeđen ravnopravan položaju u postupku, da mu nije dostavljen zapisnik s ročišta od 3. decembra 2010. godine, koje je njegov punomoćnik napustio, i da mu je onemogućeno da se izjasni o činjenicama s tog ročišta, ne doprinose drugačijem ishodu tog postupka, jer napuštanje ročišta nije ni u kakvoj vezi s postupanjem suda. Takođe, istakao je da revizioni navodi da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 8. ZPP u vezi s članom 191. stav 4. istog zakona i da je svoju odluku zasnovao na nalazu vještaka ne dovodeći ovaj dokaz u vezu s apelantovim dokazima (pri čemu ne navodi koji dokazi su u pitanju) ne proizilazi iz utvrđenog činjeničnog stanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant je naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka jer, po njegovom mišljenju, nije utvrđeno da je platežno nesposoban i jer predlagač nije učinio vjerovatnim postojanje svog potraživanja, odnosno da je u postupku pred redovnim sudovima pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Takođe, smatra da je proizvoljno i pogrešno primijenjen Zakon o stečajnom postupku, i to čl. 8, 9. st. 1, 4. i 5, te čl. 15. stav 3. i 16. stav 5, kao i ZPP, i to čl. 7, 8, 123, 126. i 191. stav 4. Dalje, navodi da je zbog nezakonitih i pristrasnih radnji privremenog stečajnog upravnika i stečajnog sudije u konkretnom predmetu podnio zahtjev za smjenu privremenog stečajnog upravnika, o kojem stečajni sudija nije odlučivao, te zahtjev za izuzeće stečajnog sudije, ali da je taj zahtjev odbijen, što, kako navodi, predstavlja povredu prava na pristup sudu. Apelant takođe tvrdi da nije imao ravnopravan položaj u predmetnom postupku pred redovnim sudovima u odnosu na predlagača. Navodi da prvostepeni sud nije uvažavao njegove prigovore i da je odlučio da otvori stečajni postupak, „bez obzira na dokaze, koji su dostavljeni u spis od strane [apelanta]“, zbog čega su njegov punomoćnik i zakonski zastupnik napustili ročište od 3. decembra 2010. godine. Zatim, navodi da se prvostepeni sud nije izjasnio o „prigovorima i dokazima [apelanta]“, te da nije naveo koje činjenice je predlagač dokazao i kojim dokazima, odnosno da rješenje nije sadržalo elemente propisane odredbom člana 191. stav 4. ZPP-a. Pored toga, navodi da prvostepeni sud nije saslušao njegovog zakonskog zastupnika na ročištu, a ni poslije toga, iako je to njegova zakonska obaveza iz člana 9. stav 4. Zakona o stečajnom postupku. Apelant ističe da je na sve navedeno ukazao u postupku povodom žalbe, te da je Viši privredni sud pokušao da otkloni nedostatke prvostepenog rješenja ali da se nije izjasnio o navedenim povredama. Apelant dalje navodi da je taj sud međutim u identičnoj pravnoj situaciji u predmetu broj 57 0 St 086537 10 Pž svojim rešenjem od 28. oktobra 2010. godine uvažio žalbu protivpredlagača i ukinuo prvostepeno rješenje. Nadalje, apelant ističe da je na sve navedene povrede u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom ukazao Vrhovnom sudu, ali da je taj sud odbio reviziju potvrđujući tako sve nepravilnosti učinjene u toku postupka.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da apelant u apelaciji, osim pozivanja na brojne povrede Zakona o stečajnom postupku, nije naveo u čemu se konkretno te povrede sastoje i da se sadržaj apelacije uglavnom svodi na njegovo nezadovoljstvo zbog neuspjeha u postupku. Zatim je naveo da osporena presuda sadrži dovoljne, argumentovane i pravilne razloge na kojima je zasnovan zaključak tog suda o ispunjenju zakonom propisanih razloga za otvaranje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom, te da se navodi apelacije u tom pravcu ukazuju neosnovanim. Istakao je da je pobijano rješenje zasnovano na utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni Zakona o stečajnom postupku. Takođe, naveo je da nisu osnovani ni apelantovi prigovori da je taj sud počinio povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano u apelaciji, jer ti prigovori ne proizilaze iz stanja spisa. U vezi s tim, istakao je da apelant činjenično utvrđenje nižestepenih sudova o ispunjenju zakonom propisanih uslova za otvaranje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom, osim „golih tvrdnji“, nije uspio osporiti valjanim dokazima i da stoga nema mjesta njegovom pozivanju na odredbe čl 7, 123. i 126. ZPP-a. Pored toga, naveo je da je razloge u vezi s apelantovim prigovorima u pogledu povrede odredbi čl. 8. i 191. stav 4. istog zakona obrazložio u pobijanoj odluci, te da zbog toga stoga nema potrebe da ih ponavlja u odgovoru na apelaciju. Shodno navedenom, smatrajući da nisu povrijeđena prava na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Viši privredni sud je naveo da je osporeno rješenje tog suda zasnovano na pravilnoj primjeni odredaba Zakona o stečajnom postupku i da nisu pričinjene povrede odredaba ZPP-a na koje se apelant poziva, te je istakao da u cjelini ostaje kod razloga koji su dati u tom rješenju.

22. Okružni privredni sud je naveo da je istražio sve okolnosti i utvrdio sve relevantne činjenice koje su od značaja za taj stečajni postupak, odnosno apelantovu platežnu nesposobnost, jer on 60 dana neprekidno nije izmirivao svoje dospjele novčane obaveze i njegov žiro-račun je bio blokiran, tj. da je postojao stečajni razlog. Takođe, istakao je da je prijedlog bio dopušten i da je prema predviđanjima apelantova imovina bila dovoljna da pokrije troškove stečajnog postupka. Shodno tome, Okružni privredni sud je naveo da se ne mogu se prihvatiti apelantove tvrdnje da je rješenjem tog suda povrijeđeno bilo koje apelantovo ustavno pravo, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o stečajnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 67/02, 77/02, 38/03, 96/03, 68/07 i 26/10) relevantne odredbe glase:

Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka Član 4. stav 1.

Stečajni postupak se pokreće pismenim prijedlogom. Za podnošenje prijedloga su ovlašćeni stečajni dužnik i svaki onaj povjerilac koji ima pravni interes za sprovođenje stečajnog postupka. Povjerilac je dužan u prijedlogu prilaganjem odgovarajuće dokumentacije učiniti vjerovatnim svoje potraživanje i platežnu nesposobnost stečajnog dužnika.

Stečajni razlozi Član 6. st. 1, 2. i 3.

(1) Razlog otvaranja stečajnog postupka je platežna nesposobnost stečajnog dužnika. (2) Stečajni dužnik je platežno nesposoban ukoliko nije u stanju izvršavati svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja. Okolnost da je stečajni dužnik podmirio ili da može podmiriti u cijelosti ili djelimično potraživanja nekih povjerilaca samo po sebi ne znači da je platežno sposoban.

(3) U pravilu se smatra da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako 60 dana neprekidno ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze.

Shodna primjena odredbi Zakona o parničnom postupku Član 8.

Ukoliko ovim zakonom nije drugačije predviđeno, u stečajnom postupku se shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku.

Načela postupka Član 9. st. 1, 4. i 5.

1)Stečajni postupak je hitan, i može trajati, u pravilu, godinu dana, a u slučaju iz člana 28. stav 1. ovog zakona dvije godine.

4) Odluke stečajnog suda donose se u formi rješenja. Stečajni sudija može odrediti usmenu raspravu. Rješenje se donosi nakon saslušanja stečajnog dužnika, ukoliko se time zbog posebnih okolnosti pojedinačnog slučaja ne ugrožava svrha rješenja. Ukoliko izostane prethodno saslušanje stečajnog dužnika, to u rješenju mora biti posebno obrazloženo, a saslušanje se mora bez odlaganja naknadno sprovesti.

5) Stečajni sudija mora po službenoj dužnosti istražiti sve okolnosti koje su od značaja za stečajni postupak. On u tu svrhu naročito može saslušati stečajnog dužnika, njegove zakonske zastupnike, svjedoke i vještake.

Odluka o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka Član 47. stav 4.

Stečajni sudija otvara stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika ako je prijedlog dopušten, ako postoji stečajni razlog i ako će imovina stečajnog dužnika prema predviđanju biti dovoljna da pokrije troškove postupka. Ukoliko imovina stečajnog dužnika ne pokriva troškove postupka, a prijedlog je dopušten i osnovan, stečajni sudija može otvoriti postupak ako zainteresovano lice predujmi dovoljan novčani iznos.

Predujam se uključuje u obavezu stečajne mase.

24. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 150.

Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži: […] Član 191. stav 4.

(4) U obrazloženju [presude] sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 57 0 St 063597 11 Rev od 18. maja 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 31. maja 2011. godine a apelacija je podnesena 1. avgusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Ustavni sud najprije ističe da odluke donesene u stečajnom postupku, koje se tiču imovine dužnika, ulaze u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da dužnikova «određena građanska prava i obaveze u smislu člana 6. stav 1. mogu biti privremeno dovedena u pitanje» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 914/04 od 12. aprila 2005. godine, stav 10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). U konkretnom postupku otvoren je stečajni postupak nad imovinom apelanta kao dužnika. Dakle, radi se o apelantovim imovinskim pravima, koja su građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u predmetnom postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi u tom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Zatim, apelant tvrdi da u predmetnom postupku nije bio ravnopravno tretiran u odnosu na predlagača kao suprotnu stranu jer, kako navodi, sudovi nisu prihvatili njegove prigovore i dokaze, niti je njegov zakonski zastupnik saslušan u tom postupku. Takođe, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, kao i pravo na pristup sudu.

34. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.

36. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud na osnovu izvedenih dokaza pred tim sudom u osporenom rješenju utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom u smislu člana 47. stav 4. u vezi s članom 6. Zakona o stečajnom postupku. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Viši privredni sud, očitujući se na apelantove žalbene navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a koje je apelant ponovio u apelaciji, ocijenio da je prvostepena odluka zakonita i pravilna, te u obrazloženju svoje odluke pojasnio da je apelantova platežna nesposobnost kao stečajni razlog u smislu člana 6. Zakona o stečajnom postupku utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke M. L. i D. S. (sačinjenih na osnovu apelantove finansijske dokumentacije) i izvještaja i iskaza privremenog stečajnog upravnika, iz kojih proizilazi da apelant već duže vremena ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze (duže od 60 dana). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud pojasnio da nalaz i mišljenje vještaka Lj. G., kojim je apelant osporavao vjerodostojnost nalaza i mišljenja vještaka M. L., nije prihvaćen kao dokaz u postupku pred prvostepenim sudom, jer je urađen na apelantov zahtjev, bez poštovanja procedure koju predviđa član 150. ZPP-a (kojim je propisano da izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud obrazložio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da predlagač nije učinio vjerovatnim svoje potraživanje od apelanta u iznosu od 1.000.000,00 KM, jer je to potraživanje zasnovano na Rješenju o izvršenju broj IP-46/08 od 12. juna 2008. godine donesenom na osnovu sudskog poravnanja zaključenog (30. jula 2007. godine) između apelanta i predlagača. Ustavni sud dalje primjećuje da je Vrhovni sud u postupku povodom revizije koju je izjavio apelant protiv osporenog rješenja Višeg privrednog suda, svojim rješenjem prihvatio zaključke Višeg privrednog suda kao pravilne i zakonite, ponovo obrazloživši da su apelantovu platežnu nesposobnost potvrdila oba vještaka i privremeni stečajni upravnik i da je utvrđena na osnovu više pokazatelja. Dovodeći u vezu obrazloženja redovnih sudova s odredbama Zakona o stečajnom postupku i odredbama ZPP-a na koje su se ti sudovi pozvali u svojim odlukama, te imajući u vidu da apelant, osim iznošenja tvrdnji koje je već isticao u postupku pred redovnim sudovima, a koje su ti sudovi razmatrali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, ničim nije dokazao svoje tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi dali dovoljno jasne i argumentovane razloge za svoje odluke, u kojima ne nalazi elemente proizvoljnosti. Takođe, u odnosu na apelantov navod da je Viši privredni sud u identičnoj pravnoj situaciji postupio drugačije nego u apelantovom slučaju jer je Rješenjem broj 57 0 St 086537 10 Pž od 28. oktobra 2010. godine kojim je uvažio žalbu protivpredlagača ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, Ustavni sud zapaža da je taj navod neosnovan. Naime, iz rješenja koje je apelant dostavio uz apelaciju proizilazi da se ne radi o identičnoj pravnoj situaciji, s obzirom da je u tom rješenju, između ostalog, utvrđeno da su u prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka nedostajali elementi propisani članom 115. stav 1. tačka 2. Zakona o stečajnom postupku (kojim je propisano da povjerilac u prijavi kojom pismeno prijavljuje svoja potraživanja stečajnom sudu navodi pravni osnov i iznos potraživanja).

37. U odnosu na apelantove navode da u postupku pred redovnim sudovima nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda broj U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je do povrede ovog principa došlo u konkretnom slučaju zbog toga što redovni sud nije uvažio njegove prigovore i dokaze, i zbog toga što njegov zakonski zastupnik nije saslušan u predmetnom postupku. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da redovni sud nije prihvatio dokaze i prigovore jedne strane u postupku sama po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosnu na suprotnu stranu u postupku. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelant i ove navode isticao u postupku pred redovnim sudovima, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali dovoljno jasna i logična obrazloženja zašto ti apelantovi navodi doprinose drugačijem odlučenju redovnih sudova, u kojima Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz samih apelacionih navoda proizilazi da su apelantov zakonski zastupnik i punomoćnik pozvani na ročište održano pred prvostepenim sudom, ali da su ga samovoljno napustili. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost da izjavljuje pravne lijekove u predmetnom postupku. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelant osim tvrdnji koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, ničim nije dokazao svoje navode da nije ravnopravno tretiran u postupku, te imajući u vidu da u priloženoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze kao i da osporava i komentariše dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani njegovi navodi da nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom.

38. U odnosu na apelantove navode da je stečajni sudija bio pristrasan i da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nepristranim sudom, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije obrazložio, odnosno nije naveo razloge koji bi ukazivali na subjektivnu nepristranost konkretnog stečajnog sudije. S druge strane, imajući u vidu prethodna razmatranja vezana za navodnu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka bili pristrasni, pa su stoga i ovi navodi neosnovani.

39. Što se tiče apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je njegov zahtjev za izuzeće stečajnog sudije, kako navodi, odbijen bez obrazloženja, Ustavni sud primjećuje da su, nasuprot apelantovima navodima, redovni sudovi u osporenim odlukama konstatovali da su u rješenju kojim je odbijen njegov zahtjev za izuzeće navedeni razlozi zbog kojih je odbijen njegov zahtjev. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da su redovni sudovi provođenjem konkretnog postupka na tri sudske instance meritorno riješili prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, pri čemu je apelantu omogućeno da učestvuje u svim fazama postupka, Ustavni sud zaključuje da su u okolnostima konkretnog predmeta neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu. Naime, iz činjenica predmeta je evidentno da su redovni sudovi osporenim odlukama raspravljali i odlučivali o meritumu ovog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Jer, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uslov za postojanje te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04).

40. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer u obrazloženju osporenih rješenja redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a u obrazloženju odluka su za svoje stavove dali dovoljno jasne i argumentovane razloge pri čemu je apelantu omogućeno da učestvuje u svim fazama postupka i sudovi su cijenili apelantove navode i dokaze i dali jasne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

42. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3109/11 („Građa“ Trgovačko akcionarsko društvo… | Sudska praksa | Aktio