Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4854/11 (E. K.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4854/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4854/11, rješavajući apelaciju Esme Kadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Esme Kadić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 003994 06 Rsz od 19. oktobra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Esma Kadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 20. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Rs 003994 06 Rsz od 19. oktobra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog pravobranilaštva Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo), zakonskog zastupnika Unsko-sanskog kantona, koji je imao pravnu poziciju tuženog u parničnom postupku u kojem je donesena osporena odluka, zatraženo je 20. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. maja 2014. godine, Općinski sud 19. juna 2014. godine, dok Kantonalno pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj RS-370/04 od 7. marta 2006. godine obavezan je Unsko-sanski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici po osnovu prava iz radnog odnosa (sudije u Općinskom sudu Velika Kladuša) isplati iznos od 1.248,00 KM na ime neisplaćene naknade za topli obrok za maj i jun, te od augusta do decembra 2001. godine i iznos od 1.280,00 KM za period od januara do jula 2004. godine; na ime neisplaćenog regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu iznos od ukupno 5.036,00 KM, a za 2004. godinu iznos od 1.570,00 KM, te na ime neisplaćene naknade na ime obavezne pripravnosti – dežurstva za period od 1. januara 2004. godine do 31. decembra 2005. godine (osim za juli 2004. godine) iznos od 7.554,50 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da apelantici – sutkinji u Općinskom sudu Velika Kladuša za utužene periode nisu isplaćene naknade za topli obrok, regres i dežurstvo. Dalje, naveo je da je članom 38. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 20/01 i 57/01, u daljnjem tekstu: Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji) propisano da sudijama, odnosno tužiocima, koji obavljaju dežurnu istražnu službu pripada poseban dodatak za rad koji se po važećim propisima računa kao rad pod posebnim uvjetima. Također, naveo je da je odredbom člana 41. stav 1. tač. 1. i 2. istog zakona propisano da sudija ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove među kojima su naknada za prehranu za vrijeme rada i regres za godišnji odmor. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev zasnovan na navedenim zakonskim odredbama i da je u cijelosti osnovan. Konstatirajući da navedenim zakonom nije propisana visina predmetnih naknada, Općinski sud je visinu naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa i naknade za prehranu za vrijeme rada-toplog obroka utvrdio primjenom odredbi čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, a visinu naknade za dežurstvo na osnovu potvrde koju je apelantici izdao Općinski sud u Velikoj Kladuši.

7. Pored toga, Općinski sud je, očitujući se na prigovor zakonskog zastupnika tuženog, naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 63/03, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji) ukinuto pravo sudija da potražuju naknadu za topli obrok i za dežurstva, ali da je Presudom Ustavnog suda FBiH objavljenoj u „Službenim novinama FBiH“ broj 35/04 utvrđeno da taj Zakon nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH. Imajući u vidu predmetnu Presudu Ustavnog suda FBiH, Općinski sud je zaključio da apelantici treba priznati i taj vid naknade s obzirom na to da je zakon kojim su predmetna prava ukinuta proglašen neustavnim. Također, u vezi sa tim je istakao i da od donošenja predmetne presude Ustavnog suda FBiH pa sve do kraja decembra 2005. godine, kada je donesen Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 72/05) i koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine, pitanje naknada za topli obrok i dežurstvo nije bilo riješeno drugačije od načina utvrđenog prvobitnim Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji.

8. Tuženi je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 Rs 003994 06 Rsz od 19. oktobra 2011. godine djelimično uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćene naknade za ishranu u toku rada - topli obrok za period januar - juli 2004. godine u iznosu od 1.280,00 KM i neisplaćene naknade na ime obavezne pripravnosti – dežurstva za 2004. godinu u iznosu od 3.234,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, u skladu sa odredbama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, apelantici dosudio naknade za topli obrok za period januar - juli 2004. godine i na ime obavezne pripravnosti

– dežurstva za 2004. godinu. Naime, istakao je da je pogrešan zaključak tog suda da je apelantici trebalo priznati navedene naknade, jer je propis kojim su ta prava ukinuta proglašen neustavnim. U vezi sa tim, Kantonalni sud je istakao da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, odnosno 17. decembra 2003. godine, ovaj vid naknada ukinut i da od tada sudije i tužioci više nisu imali pravni osnov za potraživanje tih naknada. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je Ustavni sud FBiH u svojoj presudi (broj U-3/04, kojom je utvrđeno da navedeni zakon nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH u dijelu u kojem se odnosi na sudije sudova u FBiH), objavljenoj u „Službenim novinama FBiH“ broj 35/04 od 3. jula 2004. godine utvrdio da se navedeni Zakon može primjenjivati najduže šest mjeseci od dana objavljivanje te presude u „Službenim novinama FBiH“. Konstatujući da je navedeni rok od šest mjeseci istekao 3. januara 2005. godine, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu tako što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio kao neosnovan. U odnosu na preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio zahtjev u tom dijelu.

10. Odlukom Ustavnog suda broj AP 2751/11 od 17. jula 2014. godine usvojena je apelacija koju je apelantica podnijela 6. jula 2011. godine i utvrđena je povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku zbog dužine trajanja postupka povodom žalbe pred Kantonalnim sudom, koji je okončan Presudom broj 01 0 Rs 003994 06 Rsz od 19. oktobra 2011. godine, koja je osporena ovom apelacijom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica tvrdi da je osporenom odlukom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen kao neosnovan njen tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćene naknade za topli obrok za period januar - juli 2004. godine i neisplaćene naknade na ime obavezne pripravnosti – dežurstva za 2004. godinu. Smatra da je time povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navedenim, apelantica ističe da u pogledu toga već postoji izražen stav u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2587/05. Naime, apelantica navodi da je presudom Ustavnog suda FBiH ustanovljena obaveza kantonima da donesu propise koji će regulirati tu oblast, i to do 17. januara 2004. godine. S obzirom da tuženi Kanton nije donio takav propis, smatra da se ta činjenica ne može štetno odraziti na njena prava, kakvo stanovište je, kako navodi, prihvatio i Ustavni sud u predmetu broj AP 2587/05.

b) Odgovor na apelaciju

12. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju odluka tog suda donesena u razumnom roku.

13. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju svoje presude, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 20/01 i 57/01) relevantne odredbe glase:

Član 38.

Sudijama odnosno tužiocima, koji obavljaju dežurnu istražnu službu, pripada poseban dodatak za rad, koji se po važećim propisima računa kao rad pod posebnim uvjetima rada.

Član 41.

Sudija odnosno tužilac ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove:

[…] 2. naknada za prehranu za vrijeme rada, 3. regres za godišnji odmor, […]

15. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 63/03), koji je stupio na snagu 17. decembra 2003. godine, relevantne odredbe glase:

Član 1.

U Zakonu o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 20/01 i 57/01), član 38. briše se.

Član 2.

Član 41. mijenja se i glasi:

Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na sljedeće naknade:

1. otpremninu pri odlasku u penziju, 2. regres za godišnji odmor i 3. jubilarne nagrade.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 003994 06 Rsz od 19. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. oktobra 2011. godine a apelacija je podnesena 20. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantica osporava navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

22. Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučeno o apelanticinom tužbenom zahtjevu protiv tuženog radi potraživanja iz radnog odnosa. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

23. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da nije imala pravično suđenje zbog načina na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo, odnosno da je pogrešno tumačio Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine, kada je osporenom odlukom djelimično preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio njen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade za topli obrok za period januar - juli 2004. godine i na ime obavezne pripravnosti – dežurstva za 2004. godinu.

24. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

26. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne i argumentirane razloge koji se tiču primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji i Presude Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine u odnosu na apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu naknade za topli obrok za period januar - juli 2004. godine i na ime obavezne pripravnosti – dežurstva za 2004. godinu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da je stupanjem na snagu Zakona o dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, odnosno 17. decembra 2003. godine, ovaj vid naknada ukinut i da od tada apelantica više nije imala pravni osnov za potraživanje tih naknada. Također, Ustavni sud zapaža da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-3/04, obavljenom u „Službenim novinama FBiH“ broj 35/04 od 3. jula 2004. godine, utvrđeno da navedeni zakon nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH u dijelu u kojem se odnosi na sudije sudova u FBiH, ali da je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio da je tom presudom utvrđeno i da se navedeni Zakon može primjenjivati najduže šest mjeseci od dana objavljivanje te presude u „Službenim novinama FBiH“, koji rok je istekao 3. januara 2005. godine, zbog čega je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu predmetnih naknada za taj period.

27. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje, odnosno pitanje povrata novčanih iznosa koji su isplaćeni sudijama na ime naknada toplog obroka, a u kontekstu relevantnih odredbi Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji, te navedene Presude Ustavnog suda FBiH razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1866/09 od 25. oktobra 2011. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu apelanti, sudije suda u FBiH su osporavale odluke redovnog suda kojima su obavezani isplatiti, odnosno vratiti tuženom Kantonu 10 Livno-Vladi Kantona 10 Livno određene novčane iznose koje su primili u toku 2004. godine na ime naknade toplog obroka, jer je redovni sud utvrdio da im topli obrok u toku 2004. godine nije mogao biti isplaćen s obzirom na to da su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji izgubili pravo na tu vrstu naknade, a da se navedeni zakon, iako proglašen neustavnim Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine, shodno toj presudi primjenjivao do 3. januara 2005. godine. S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je redovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, a da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka.

28. Imajući u vidu navedeno, u smislu prethodno navedenih standarda i principa, kao i zadatka redovnih sudova i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da osporena odluka redovnog suda ne krši apelanticina ustavna prava, nego upravo suprotno, da sadrži jasne i argumentirane odgovore zašto je odbijen njen zahtjev za isplatu naknade za topli obrok za period januar - juli 2004. godine i na ime obavezne pripravnosti – dežurstva za 2004. godinu, te da u obrazloženju te odluke nema ništa što ukazuje na to da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.

29. Što se tiče apelanticinog pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud ukazuje da su se u tom predmetu, za razliku od apelanticinog predmeta, razmatrala druga činjenična i pravna pitanja s obzirom na to da je u tom predmetu u postupku pred redovnim sudovima sporno pitanje bilo pitanje isplate apelantu kao sudiji suda u FBiH naknade regresa za korištenje godišnjeg odmora s obzirom na to da nisu postojali propisi koji su regulirali visinu i isplatu te naknade, propisane i Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da je neosnovano apelanticino pozivanje na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 2587/05, budući da se, dakle, ne radi o istoj situaciji.

30. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

31. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se njeni navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u osporenoj odluci ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava na apelanticinu štetu ili na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer je redovni sud jasno obrazložio zašto je djelimično odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu naknade za topli obrok i naknade na ime obavezne pripravnosti – dežurstva.

33. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4854/11 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio