Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2771/11 (P. R.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokaz
  • Krivično djelo
  • In dubio pro reo
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2771/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2771/11, rješavajući apelaciju Predraga Rađena, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Rađena, podnesena protiv Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br.

118 0 K 000699 10 Kvlz od 21. marta 2011. godine i 118-0-Kž-10- 000 079 od 6. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 011 0 K 09-000001-p od 31. decembra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Predrag Rađen (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. jula 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118 0 K 000699 10 Kvlz od 21. marta 2011. godine i broj 118-0-Kž-10-000 079 od 6. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 K 09-000001-p od 31. decembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, zatraženo je 16. avgusta 2013. godine od Okružnog suda, Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka - Posebnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 21. avgusta 2013. godine, dok je Tužilaštvo dostavilo odgovor na apelaciju 28. avgusta 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 prethodnih Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 12. septembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Okružnog suda broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine, donesenom u krivičnom postupku vođenom protiv apelanta i ostalih optuženih (još 11 lica), apelant i još 9 drugih optuženih proglašeni su krivim što su radnjama, bliže opisanim u izreci te presude, počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a. stav (2) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi s krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, optuženi Savo Jeličić krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a. stav (2) KZRS u vezi s krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS u vezi s krivičnim djelom izazivanja opšte opasnosti iz člana 402 stav 1 KZRS, te optuženi Nikola Šaraba krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a. stav (3) KZRS u vezi s krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS i u vezi s krivičnim djelom izazivanja opšte opasnosti iz člana 402 stav 1 KZRS. Apelant je predmetnom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.

7. U izreci presude je navedeno da su apelant i ostali optuženi krivi što je optuženi Nikola Šaraba u periodu od 13. februara 2008. godine do 30. maja 2008. godine radi sticanja finansijske dobiti u Trebinju organizovao i rukovodio zločinačkim udruženjem u čijem sastavu su se pored apelanta nalazili i ostali optuženi, koje je zajednički djelovalo na području Republike Srpske tako što je svaki član udruženja imao unaprijed određene uloge i zadatke, čiju aktivnost je organizovao i kontrolisao Nikola Šaraba primjenjujući metode zastrašivanja, pa su od njima poznatih lica, suprotno odredbi člana 20 Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06) ovlašćeno kupovali, držali, posredovali u prodaji i prodavali opojnu drogu kokain, koja se nalazi na listi opojnih droga u tabeli 2, supstance i biljke pod strogom kontrolom pod rednim brojem 51 („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06) tako što su: „u februaru mjesecu 2008. godine Šaraba Nikola, kao organizator zločinačkog udruženja, od Krtolica Marka iz Nikšića nabavljao neutvrđenu količinu opojne droge „kokain“ i istu, radi prodaje, dostavljao Mastilović Igoru koji je, jednu količinu droge predao [apelantu] i Šišković Jovi radi isporuke kupcima u Mostar […]“.

8. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da su u toku dokaznog postupka izvedeni brojni dokazi optužbe i odbrane, saslušani pojedini optuženi, te saslušani svjedoci i vještaci, izvršen uvid u nalaze i mišljenja vještaka, između ostalog, o izvršenom vještačenju sadržaja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica, CD-multimedija i oduzetog praha, kao i preslušani presretnuti telefonski razgovori optuženih snimljeni na 3 CD-a po folderima i izvršen uvid u ostale materijalne dokaze (sve pobliže navedeno na str. 8 do 14 predmetne presude). Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza, koje je cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, došao do zaključka da su optuženi počinili krivična djela u vrijeme, u mjestu i na način na koji je to navedeno u izreci presude.

9. Naime, Okružni sud je istakao da je, shodno članu 147 stav 13 KZRS, zločinačka organizacija udruženje najmanje tri lica čiji su se članovi udružili radi vršenja krivičnog djela. Naveo je i da zločinačku organizaciju, koja je osnov pojma organizovanog kriminala, odlikuje visok stepen povezanosti članova, unutrašnja organizacija na osnovu odnosa hijerarhije, discipline i podjele rada. U vezi sa tim, konstatovao je da je na osnovu svih izvedenih dokaza evidentno da je tokom cijelog inkriminisanog perioda postojala dobro organizovana grupa (ako nema konkretnih dokaza o pristupanju saoptuženih u zločinačku grupu), koja je organizovano djelovala s ciljem da vrši krivično djelo ovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga, te da je postojanje zločinačke organizacije čiji su pripadnici-saoptuženi zajednički djelovali i izvršili navedeno krivično djelo dokazano izvedenim dokazima optužbe, a da na postojanje zločinačkog udruženja, prije svega, upućuje način izvršenja krivičnog djela, brojnost preduzetih radnji kao i sve okolnosti koje su pratile izvršenje. Takođe je istaknuto da je iz izvedenih dokaza jasno da su radnje izvršenja preduzimane zajedničkim djelovanjem više lica i bile tačno određene i unaprijed isplanirane pod rukovodstvom organizatora udruženja Nikole Šarabe, čijih su se uputstava i naloga svi optuženi disciplinovano držali. Okružni sud je iz međusobne komunikacije optuženih u telefonskim razgovorima i iz sadržine tih razgovora utvrdio da se optuženi u najvećem dijelu dobro poznaju i da su ostvarivali dogovore, kako u vezi s nabavkom opojne droge, tako i u vezi s provjerom njenog kvaliteta, pakovanja, čuvanja, prenošenja i prodaje daljnjim kupcima. Takođe je konstatovao da činjenica da se optuženi u najvećem dijelu međusobno poznaju i da ih je većina iz istog mjesta nije neophodan uslov za postojanje zločinačke organizacije, već da je neophodno da postoji svijest svih članova udruženja da postoje drugi članovi udruženja i njihov zadatak u okviru organizacije (koje član udruženja ne mora ni da poznaje), što je u konkretnom slučaj.

10. Shodno obrazloženju Okružnog suda, na održanim pretresima izveden je dokaz preslušavanjem audio zapisa presretnutih telefonskih razgovora optuženih odnosno transkripata snimljenih razgovora, koji je pribavljen na osnovu naredbi Okružnog suda u okviru posebnih istražnih radnji nazora i tehničkog snimanja telekomunikacija. Okružni sud je dalje istakao da su svi telefonski razgovori koji su bili predmet analize pred tim sudom obavljeni putem SIM kartica i telefona koji su privremeno oduzeti od optuženih, tako da nije dovedena u pitanje autentičnost razgovora koji su snimljeni. Navedeno je da optuženi nisu sporili da im pripada glas koji se čuje na video zapisu i koji je registrovan u transkriptima i da nisu osporavali sadržinu preslušanih razgovora. Međutim, konstatovano je da su svi optuženi pokušali da uvjere Sud da se u predočenoj sadržini presretnutih razgovora radi o sasvim drugim stvarima a ne o prodaji, kupovanju, čuvanju i pakovanju opojne droge kokain, što Okružni sud nije prihvatio ocijenivši da je sadržina preslušanih razgovora potkrijepljena ostalim provedenim dokazima navedenim u presudi između kojih su i iskazi svjedoka poimenično navedeni u presudi, koji su detaljno interpretirani u presudi. Takođe, Okružni sud je naveo da je očekivano da počinioci ovakvog krivičnog djela prilikom međusobne telefonske komunikacije ne pominju drogu već se služe prethodno dogovorenim terminima jer je logično i očekivano da je tako nešto dogovoreno s ciljem da se onemogući organima gonjenja da ih otkriju, na šta, prema obrazloženju Okružnog suda, upućuje činjenica da su i sami neki od optuženih prilikom razgovora upozoravali svoje sagovornike da govore u šiframa upozoravajući da je moguće da se njihovi telefoni prisluškuju.

11. Navedeno je da su i izvršeni pretresi u skladu s izdatim naredbama suda, prilikom kojih su pronađeni i oduzeti nepoznati prah i staklena bočica, kao i tri uzorka praha bijele boje upakovanog u PVC kesice za koje je, na osnovu naredbe Specijalnog tužilaštva, izvršeno vještačenje i utvrđeno da je u oduzetoj praškastoj materiji prisutan kokain. Prema obrazloženju presude, kokain se nalazi na važećoj listi opojnih droga (tabela 2, supstance i biljke pod strogom kontrolom, pod rednim brojem 52, koja je objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/06) čiji promet je zakonom ograničen, za čije držanje i promet nesumnjivo optuženi Dragan Savović i Nikola Šaraba nisu imali ovlašćenje.

12. Okružni sud je zaključio da činjenica da su svi članovi zločinačkog udruženja imali precizne i konkretne zadatke, koje su dobijali od optuženog Nikole Šarabe, koji je bio organizator zločinačkog udruženja i imao detaljan i razrađen plan svih aktivnosti oko nabavke, držanja i prometa opojnih droga, nesporno proizilazi iz preslušanih telefonskih razgovora optuženog Nikole Šarabe i pripadnika zločinačkog udruženja.

13. U odnosu na utvrđenu apelantovu krivicu, Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza (prije svega, zapisnika o uviđaju saobraćajne nezgode i iskaza svjedoka Tatjane Drapić) proizilazi da se 13. februara 2008. godine na putu M-16 u mjestu Mesari, opština Trebinje, desila saobraćajna nesreća u kojoj su povrijeđeni apelant - zvani Žabac i optuženi Jovo Šišković, prilikom koje je auto u kojem su se nalazili u potpunosti izgorio. Zatim je konstatovao da je nakon toga, odnosno 15. februara 2008. godine, zabilježen telefonski razgovor (folder broj 184) između optuženog Nikole Šarabe i Marka Krtolice (od kojeg je optuženi Nikola Šaraba nabavljao opojnu drogu, što je nesporno utvrđeno), koji je interpretiran na strani 86 predmetne presude. Okružni sud je zaključio da iz tog razgovora proizilazi da su navedena lica razgovarala o prodaji droge i da je optuženi Nikola Šaraba u razgovoru naveo da je Žabac ponio uzorke droge ali da je imao saobraćajnu nesreću. Dovodeći u vezu sadržinu navedenog razgovora sa sadržinom razgovora vođenog između optuženih Igora Mastilovića i Nikole Šarabe od 14. februara 2008. godine, dakle dan nakon saobraćajne nesreće (zabilježen u folderu broj 48), koji je interpretiran na strani 86 presude, Okružni sud je zaključio da je nesporno utvrđeno da su apelant i Jovo Šišković kao pripadnici zločinačkog udruženja po nalogu i uputstvima organizatora Nikole Šarabe nosili uzorke droge u Mostar njima poznatom kupcu i da su imali saobraćajnu nesreću u kojoj je putničko vozilo kojim je upravljao apelant izgorjelo, iz čega proizilazi da je neosnovana apelantova odbrana koja je insistirala na činjenici da droga nije pronađena u njegovom vozilu, s obzirom da nije ni mogla biti pronađena. Pored toga, Okružni sud je zaključio da na činjenicu da je apelant neprestano bio uključen u poslove vezane za aktivnosti te zločinačke organizacije upućuje i razgovor zabilježen 12. aprila 2008. godine (folder broj 122) između apelanta i optuženog Nikole Šarabe, iz kojeg, kada se dovede u vezu s prethodnim razgovorima, proizilazi da je apelant nakon što se oporavio od povređivanja nastavio da posreduje u prometu droge, dok se iz razgovora apelanta i optuženog Igora Mastilovića, zabilježenog 26. marta 2008. godine (folder broj 2568), može zaključiti da optuženi Nikola Šaraba uživa neprikosnoveni autoritet kao šef zločinačkog udruženja i da je apelant potpuno svjestan svoje pripadnosti tom zločinačkom udruženju i rukovodeće uloge optuženog Nikole Šarabe.

14. Shodno svemu navedenom, Okružni sud je zaključio da su svi optuženi kao organizovana kriminalna grupa učinili krivično djelo nedozvoljene prodaje i prometa opojnih droga i da se u njihovim radnjama stiču svi subjektivni i objektivni elementi koji čine biće tog krivičnog djela. Dalje, zaključio je da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su apelant i drugi optuženi bili pripadnici zločinačkog udruženja kojim je rukovodio optuženi Nikola Šaraba i da je svaki od optuženih postupao u svojstvu pripadnika tog udruženja s ciljem da izvrši krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, za koje se može izreći kazna zatvora preko tri godine. U skladu s tim, Okružni sud je na osnovu provedenih dokaza ocijenio da su se u radnjama apelanta i 9 drugih optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383a. stav (2) KZRS u vezi s krivičnim djelom ovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Takođe, zaključio je da su svi optuženi uračunljivi jer to nikakvim činjenicama nije dovedeno u sumnju, te da su, preduzmajući radnje bliže opisane u izreci presude, svi optuženi bili svjesni činjenice da kao pripadnici zločinačkog udruženja osnovanog s ciljem sticanja novčane koristi vrše tačno određene radnje: prenos, kupovinu, miksanje i prodaju opojnih droga čiji su promet i proizvodnja zakonom izričito zabranjeni i da su svi bili svjesni činjenice da se na čelu organizacije nalazi optuženi Nikola Šaraba, te da su postupajući na način opisan u izreci presude u svemu postupali s direktnim umišljajem, jer su bili svjesni svoga djela i htjeli njegovo izvršenje.

15. Odlučujući o žalbi apelanata i ostalih optuženih protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-10-000 079 10 od 6. jula 2010. godine, kojom je u odnosu na apelanta žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako što je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine.

16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je apelantov branilac u žalbi pobijao prvostepenu presudu, između ostalog, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede postupka. U odnosu na žalbene navode apelanta i drugih optuženih navedenih u toj presudi vezane za bitne povrede postupka, Vrhovni sud je istakao da se ti navodi odnose na raznovrsne povrede prava na odbranu iz člana 311 stav 1 tačka g. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske - Prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZKP), te je ocijenio da su ti navodi neosnovani. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je dokazni postupak, kao ključni dio glavnog pretresa, osnovni način utvrđivanja činjenica u krivičnom postupku i realizuje se kroz sučeljavanje dokaza suprotstavljenih strana (tužioca i odbrane). Pri tome je, prema navodima Vrhovnog suda, kontradiktornost vodeći princip izvođenja dokaza na glavnom pretresu, jer se procesne radnje ispitivanja svjedoka, vještaka i drugih dokaza izvode po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja. Teret dokazivanja iznesenih tvrdnji je na strankama i braniocu i oni imaju dominantnu ulogu tokom dokaznog postupka. Svi dokazi se nalaze kod stranaka, odnosno branioca, a izvode se neposredno pred sudom, osim izuzetaka iz člana 288 stav 2 ZKP. Pravo na izvođenje dokaza pripada strankama i braniocu, a koje će dokaze izvoditi u dokaznom postupku zavisi od subjektivne ocjene stranaka, odnosno branioca. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da nisu osnovane žalbene tvrdnje da su nepravilno odbijeni neki prijedlozi, odnosno ponuđeni dokazi branioca, te da je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu a činjenično stanje ostalo neutvrđeno. U odnosu na navode apelanta i ostalih optuženih o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Vrhovni sud je konstatovao da iz činjenica predmeta neosporno proizilazi da je prvostepeni sud utvrdio sve krucijalne činjenice iz kojih jasno proizilazi krivica apelanta i ostalih optuženih za djela koja su im stavljena na teret, te da je navedena utvrđenja i pravne stavove prvostepeni sud obrazložio na način koji prihvata i taj sud, zbog čega Vrhovni sud ove žalbene navode apelanta i drugih optuženih smatra neosnovanim. Vrhovni sud je istakao da su u osporenoj presudi dati razlozi o svim odlučnim činjenicama i provedenim dokazima na način koji zahtijevaju odredbe čl. 295 i 304 stav 7 ZKP, pa je i ove navode odbio kao neosnovane.

17. Protiv navedene presude Vrhovnog suda, apelant i drugi optuženi su podnijeli zahtjeve za zaštitu zakonitosti koji su odbijeni kao neosnovani Presudom Vrhovnog suda br. 118 0 K 000699 10 Kvlz od 21. marta 2011. godine.

18. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da se pod povredu prava na odbranu svrstavaju druge bitne povrede odredaba krivičnog postupka koje to po svojoj sadržini nikako ne mogu biti i da se time pokušava dokazati da su sudovi počinili višestruke propuste koji su povrijedili pravo optuženih na odbranu, ali da kada te povrede treba jasno definisati i ograničiti u okvire zakonske norme, onda se to ne čini. Vrhovni sud je zaključio da se time prepušta sudu da iz sadržine cjelokupnih navoda izdvaja ono što bi moglo da predstavlja navedenu povredu, ali da je takav pristup pogrešan jer povreda prava na odbranu mora jasno da se odredi, kako po sadržini, tako i po pravnom osnovu suprotnosti određenoj zakonskoj normi koja je kao takvu definiše. Dalje, konstatovao je da ono što se kroz sve zahtjeve određeno iznosi jeste prigovor da u radnjama osuđenih nema elemenata krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383a. KZRS. Međutim, zaključio je da, suprotno tim tvrdnjama, izreka prvostepene presude sadrži sve zakonom određene elemente pojma zločinačke organizacije sadržanog u članu 147 tačka 13 KZRS, koji su zasnovani na brižljivo i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju koje predstavlja kvalitetnu podlogu za postojanje elemenata bića krivičnog djela za koje su optuženi osuđeni. Takođe, istaknuto je da samo djelovanje osuđenih u okviru zločinačkog udruženja isključuje postojanje samostalnog krivičnog djela ovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, bez obzira što u njegovom izvršenju učestvuje više lica. Pored toga, istakao je da ostali navodi zahtjeva u suštini pobijaju pravilnost i potpunost činjenične osnove pravosnažne presude ili ukazuju na nedostatke u obrazloženju, što prema odredbi člana 349 stav 1 ZKP-a ne može predstavljati osnov za podnošenje ovog pravnog lijeka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz iscrpnih apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da je do povrede navedenog prava došlo zbog toga što je redovni sud proizvoljno ocjenio dokaze i s tim u vezi pogrešno utvrdio činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo i povrijedio odredbe ZKP-a. Apelant takođe smatra da je u došlo do povrede njegovog prava na odbranu, te načela pretpostavke nevinosti i načela in dubio pro reo.

20. U vezi s tim, apelant tvrdi je redovni sud propustio da opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, te dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određenih činjenica. Smatra da je proglašen krivim samo na osnovu presretnutih telefonskih razgovora vođenih između drugih lica, koje je, po njegovom mišljenju, redovni sud proizvoljno tumačio. Dalje, smatra da ti telefonski razgovori predstavljaju samo indicije, te, sami po sebi i u vezi s drugim dokazima, ne potkrepljuju jasno i nedvosmisleno zaključak suda da je van svake razumne sumnje učinio krivično djelo za koje je osuđen. Naime, apelant tvrdi da ga niti jedan dokaz jasno i nedvosmisleno ne dovodi u vezu sa opojnom drogom i ostalim optuženim, te ističe da opojna droga kod njega nije pronađena. Zatim, tvrdi da u osporenim presudama nije jasno obrazložen zaključak da su u njegovom slučaju ispunjeni objektivni i subjektivni uslovi za postojanje krivičnih djela iz člana 383a. stav (2) KZRS i člana 224 stav 2 KZRS, te da nije naveden „oblik vinosti“, kao i da nije precizirano o kojoj vrsti droge se radi. Takođe, navodi da je pravna kvalifikacija djela nerazumljiva s obzirom da, kako navodi, krivično djelo iz člana 383a. stav (2) KZRS inkorporira član 224 stav 2 KZRS.

21. Pored toga, navodi da u konkretnom slučaju u optužnici nije navedeno a u presudi nije utvrđeno vrijeme, mjesto i način izvršenja spornog krivičnog djela, te da shodno tome nije mogao da pripremi svoju odbranu. Apelant tvrdi i da je sud prekoračio optužnicu tako što je izmijenio njen činjenični opis na taj način što je u obrazloženju osporene prvostepene presude naveo da je apelant „i nakon povređivanja nastavio svoje aktivnosti u zločinačkom udruženju“, dok mu je optužnicom stavljeno na teret samo da je „u februaru primio jednu količinu droge radi predaje kupcima u Mostaru“. Tvrdi da mu je time povrijeđeno pravo da se izjasni o svim činjenicama koje ga terete u smislu člana 6 stav 2 ZKP-a. Zatim, navodi da je folder broj 122 o zabilježenom telefonskom razgovoru između njega i optuženog Nikole Šarabe naveden u optužnici kao dokaz koji se odnosi na optuženog Igora Mastilovića, odnosno da nije naveden u dijelu optužnice gdje su navedeni dokazi koji su trebali da potvrde navode optužnice u odnosu na apelanta, te da nije jasno na kojem pretresu je taj dokaz preslušan, kao i da nije imao priliku da analizira taj dokaz i da se o njemu izjasni. Apelant smatra da je na taj način učinjena bitna povreda pravila postupka i uskraćeno mu pravo na odbranu. Takođe, ističe da je u toku glavnog pretresa i u završnoj riječi tvrdio da glas u zabilježenim telefonskim razgovorima nije njegov glas i da se to trebalo dokazivati vještačenjem. Pored toga, apelant tvrdi da je na sve navedeno ukazao u žalbi i zahtjevu za zaštitu zakonitosti, ali da Vrhovni sud nije ispitao njegove žalbene navode i navode iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti, već da je dao paušalno i uopšteno obrazloženje za sve optužene, a ne za svakog pojedinačno.

22. Apelant, pored toga, tvrdi da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip pravne sigurnosti jer Vrhovni sud nije uzeo u obzir svoju Presudu broj 118-0-KŽ-06-000 079 od 22. maja 2007. godine (koju je apelant dostavio u prilogu apelacije), iz koje, po njegovom mišljenju, proizilazi da se samo na transkriptima telefonskih razgovora ne može zasnivati osuđujuća presuda.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da prigovori koje je apelant istakao u odgovoru na apelaciju nemaju osnov u stanju spisa, te da nisu učinjeni ni propusti u postupku odlučivanja povodom žalbe i zahtjeva za zaštitu zakonitosti, odnosno da je svjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKP cijenio sve navode žalbe i zahtjeva i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore. Shodno tome, istakao je da nije povrijeđeno niti jedno pravo na koje se apelant poziva u apelaciji zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Okružni sud je naveo da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje apsolutno netačni, proizvoljni i tendenciozni. U vezi s tim, istakao je da je sve izvedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je dao analizu svakog dokaza posebno i detaljno i jasno obrazložio na osnovu čega je došao do zaključka da su optuženi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, da je presuda donesena nakon postupka provedenog u skladu s odredbama ZKP i da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen KZRS, a da su apelacioni navodi neosnovani u cijelosti, na što ukazuje obrazloženje presude tog suda, kao i presude Vrhovnog suda. Takođe, istakao je da ni jedan od optuženih u konkretnom predmetu, pa tako ni apelant, nisu osporavali da je glas s preslušanih trenskripata njihov glas.

25. Tužilaštvo je, između ostalog, navelo da činjenica da apelantovi navodi o povredi prava na odbranu nisu osnovani proizilazi iz toga da mu je u toku krivičnog postupka omogućeno da se pred nadležnim sudom izjasni o svim tačkama optužnice koje stoje protiv njega i da mu je omogućeno da se izjasni o svim dokazima koje je izvelo Tužilaštvo i da predlaže dokaze u svoju odbranu. Takođe, istaklo je da je sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza pravilno utvrdio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a da apelant nije dao valjane razloge o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

26. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) relevantne odredbe glase:

Član 147. stav 13.

Zločinačka organizacija je udruženje od najmanje tri lica čiji članovi su se udružili radi vršenja krivičnih djela. Djelovanje zločinačke organizacije višeg stepena usmjereno je i prema ostvarivanju i zadržavanju nadzora nad pojedinim privrednim ili drugim djelatnostima, pri čemu se koristi zastrašivanjem ili nasiljem radi uticaja na druga lica da im pristupe ili im se povinuju. Zločinačku organizaciju odlikuje visok stepen povezanosti članova, unutrašnja organizacija na osnovu odnosa hijerarhije i discipline, te podjele rada. Zločinačka organizacija je osnov pojma organizovanog kriminala.

Član 224. st. 1. i 2.

(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. (2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.

Član 383a. st. 2. i 3.

(2) Ko kao pripadnik zločinačkog udruženja učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

(3) Ko organizuje ili bilo kako rukovodi zločinačkim udruženjem koje zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, kazniće se zatvorom najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

27. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 100/09 – prečišćen tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6. stav 2.

Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 295.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 304.

Sadržaj presude […] (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

[…]

VI. Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118 0 K 000699 10 Kvlz od 21. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. maja 2011. godine a apelacija je podnesena 8. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […].

(2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da odmah, (…) bude podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti potrebni za odbranu;

(…)

35. U pogledu primjene člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u predmetnom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u konkretnom slučaju.

36. U suštini apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se svode na tvrdnje da su redovni sudovi zbog proizvoljne ocjene dokaza u konkretnom slučaju povrijedili načelo in dubio pro reo i princip pretpostavke nevinosti i pogrešno utvrdili činjenično stanje budući da, po njegovom mišljenju, osim telefonskim razgovorima drugih lica, koji su na nivou indicije a ne dokaza, nije van razumne sumnje dokazano da je počinio djelo za koje je osuđen, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo i povrijedili odredbe procesnog prava, kao i da su povrijedili njegovo pravo na odbranu, a da osporene odluke ne sadrže razloge i obrazloženja u smislu garancija prava na pravično suđenje. Takođe, apelant smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju povrijedio i princip pravne sigurnosti.

37. Ustavni sud podsjeća da u krivičnim predmetima garancije „pravičnog suđenja“ moraju da se sagledaju zajedno s ostalim specifičnim garancijama propisanim u st. 2 i 3 člana 6 Evropske konvencije. Opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6 Evropske konvencije, on može da bude razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247- B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

38. U konkretnom slučaju iz navoda apelacije proizilazi da apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati njegove navode.

39. U vezi s apelantovim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

40. Ustavni sud nadalje podsjeća i da prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle kada ima sumnju, sud mora da primijeni princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može da bude doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4494/10 od 9. oktobra 2013. godine, stav 44, dostupna na veb-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba)

41. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prevashodno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

42. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKP). Pri tome, prema članu 15 ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju da li postoje ili ne postoje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

43. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je rješavajući pitanje dokazivanja putem indicija, u svojoj dosadašnjoj praksi istakao da činjenice koje sud treba da utvrdi mogu da se dokazuju neposrednim i posrednim dokazima – indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje pomoću indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju da djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju da budu nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Takođe, provedeni posredni dokazi moraju da budu u potpunom skladu i da ne predstavljaju zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na veb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

44. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u osporenim odlukama, suprotno apelantovim navodima, nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih presuda detaljno prezentovani dokazi koje su predložile i provele i optužba i odbrana. Dalje, u obrazloženju tih presuda naznačen je sadržaj provedenih dokaza, te njihova relevantnost za utvrđivanje činjenica na koje su i provođeni. Takođe, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je svaki od provedenih dokaza ocijenjen pojedinačno i uzajamnoj vezi s drugim provedenim dokazima. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, na osnovu tako ocijenjenih dokaza, utvrdili činjenično stanje i došli do zaključka da su se u apelantovim radnjama, koje su bile svjesno isplanirane i koje je apelant htio da izvrši, stekla bitna obilježja krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383a. stav 2 KZRS u vezi s krivičnim djelom ovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, za koje je proglašen krivim. Nasuprot apelantovim navodima, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasna obrazloženja za svoj zaključak o pravnoj kvalifikaciji djela za koja je apelant proglašen krivim i za zaključak da su se u apelantovim radnjama stekli svi subjektivni i objektivni elementi koji čine biće tog krivičnog djela, uključujući i apelantovu pripadnost zločinačkoj organizaciji i postojanje direktnog umišljaja kod apelanta kao oblika vinosti. Naime, u vezi s tim i s apelantovim navodima da je proglašen krivim na osnovu presretnutih telefonskih razgovora vođenih između drugih lica, koji predstavljaju indicije, Ustavni sud zapaža da apelantova krivica za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret nije utvrđena samo na osnovu tih telefonskih razgovora. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da na izvršenje tog krivičnog djela, osim transkripata i snimaka presretnutih telefonskih razgovora vođenih između optuženog Nikole Šarabe i Marka Krtolice (lica od kojeg optuženi Nikola Šaraba kao organizator zločinačkog udruženja nabavljao opojnu drogu), te optuženih Nikole Šarabe i Igora Mastilovića (zabilježenih u folderima br. 48 i 184), ukazuju i zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode, izjava svjedoka Tatjane Drapić, te transkripti i snimci telefonskog razgovora vođenog između apelanta i optuženog Nikole Šarabe (zabilježenog u folderu 122), te apelanta i optuženog Igora Mastilovića (zabilježenog u folderu 2568), koji čine čvrstu i logičku cjelinu kako međusobno, tako i s drugim provedenim dokazima i koji dovode do jedinog mogućeg zaključka da je apelant počinio djelo koje mu je stavljeno na teret. Takođe, Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi utvrdili da se u konkretnom slučaju radilo o držanju, nabavljanju, preprodaji odnosno prometu opojne droge kokain iz člana 224 st. 1 i 2 KZRS. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama na osnovu provedenog dokaznog postupka i sveobuhvatne ocjene provedenih dokaza utvrdili činjenice koje su bile relevantne za zaključak da je apelant van razumne sumnje počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su, s tim u vezi, dali dovoljno jasne razloge i obrazloženja koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje apelantovo pravo na obrazloženu presudu u smislu prava na pravično suđenje. Najzad, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi da su redovni sudovi, ocjenjujući provedene dokaze, sumnju u pogledu neke odlučne činjenice o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta ocijenili na apelantovu štetu i tako doveli u pitanje garancije pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo.

45. Ustavni sud zapaža da apelant takođe smatra da mu je u ovom postupku povrijeđeno i pravo na odbranu. Povredu ovog prava apelant, prije svega, vidi u tome što, kako navodi, u optužnici nije navedeno, a u osporenoj presudi nije utvrđeno vrijeme, mjesto i način izvršenja spornog krivičnog djela, zbog čega nije mogao da pripremi svoju odbranu. Međutim, Ustavni sud zapaža da, nasuprot apelantovim navodima, iz osporene prvostepene presude proizilazi da su u toj presudi dovoljno jasno precizirani mjesto, vrijeme i lica od kojih je apelant preuzeo i kojima je trebao predati drogu, a da iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizilazi da izreka prvostepene presude nije u skladu s optužnicom, niti je apelant dokazao suprotno. Shodno navedenom, Ustavni sud konstatuje da su ove apelantove tvrdnje neosnovane.

46. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da mu je pravo na odbranu povrijeđeno tako što je prvostepeni sud prekoračio optužnicu izmijenivši njen činjenični opis na taj način što je u obrazloženju svoje presude naveo da je apelant „i nakon povređivanja nastavio svoje aktivnosti u zločinačkom udruženju“, dok mu je optužnicom stavljeno na teret samo da je „u februaru primio jednu količinu droge radi predaje kupcima u Mostaru“. Apelant smatra da mu je na taj način onemogućeno da se izjasni o svim činjenicama koje ga terete. U vezi sa tim, Ustavni sud ističe da je izreka dio presude koji obavezuje, a da obrazloženje podrazumijeva davanje razloga na kojima se zasniva odluka suda sadržana u izreci. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud već konstatovao da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da izreka prvostepene presude nije u skladu sa optužnicom, niti to proizilazi iz dokumentacije u spisu predmeta, Ustavni sud konstatuje da davanje razloga u obrazloženju osporene presude „da je apelant i nakon povrijeđivanja nastavio svoje aktivnosti u zločinačkom udruženju“ ne ukazuje na to da je optužba prekoračena i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

47. Pored toga, apelant smatra da mu je pravo na odbranu prekršeno jer, kako navodi, folder broj 122 o zabilježenom telefonskom razgovoru između apelanta i optuženog Nikole Šarabe nije naveden u optužnici kao dokaz koji je trebao da potvrdi navode optužnice u odnosu na apelanta, već na drugog optuženog - Igora Mastilovića, i da nije jasno na kojem pretresu je izveden, uslijed čega nije imao priliku da ospori taj dokaz. Međutim, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, zapaža da je u osporenoj prvostepenoj presudi eksplicitno navedeno da je taj razgovor kao dokaz preslušan na glavnom pretresu (strana 9 predmetne presude) i da su na glavnom pretresu prisustvovali apelant i njegov branilac. Ustavni sud zaključuje da iz navedenog proizilazi da je apelant imao priliku da ospori taj dokaz pred prvostepenim sudom, što nije učinio. Pored toga, u odnosu na apelantove tvrdnje da glas na snimljenim presretnutim telefonskim razgovorima nije njegov glas, Ustavni sud zapaža da apelant u toku glavnog pretresa i u završnoj riječi tu okolnost nije osporavao. Takođe, Ustavni sud ističe da apelant na tu okolnost nije predlagao provođenje bilo kakvog dokaza, uključujući i vještačenje glasa, te na taj način osporio da je on bio lice koje je učestvovalo u presretnutim telefonskim razgovorima. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su i ti apelantovi navodi neosnovani.

48. U odnosu na apelantov navod da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip pravne sigurnosti jer Vrhovni sud nije uzeo u obzir svoju presudu broj 118-0-KŽ-06-000 079 od 22. maja 2007. godine (koju je apelant dostavio u prilogu apelacije), iz koje, po njegovom mišljenju, proizilazi da se samo na transkriptima telefonskih razgovora ne može zasnivati osuđujuća presuda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u toj presudi zaključio upravo suprotno. Naime, u toj presudi Vrhovni sud je istakao da je pogrešan stav prvostepenog suda da se isključivo na transkriptima telefonskih razgovora ne može zasnovati osuđujuća presuda, obrazlažući da se radi o dokazu koji je kao i svaki drugi podložan slobodnoj ocjeni dokaza. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da su i ti apelacioni navodi neosnovani.

49. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da u osporenim presudama nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, niti su te presude donesene na osnovu indicija, niti je postojanje ili nepostojanje neke odlučne činjenice ocijenjeno na apelantovu štetu na način koji bi doveo u pitanje princip in dubio pro reo i pretpostavku nevinosti, što bi kao rezultat imalo i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Takođe Ustavni sud smatra da apelantu u predmetnom postupku nije bilo uskraćeno pravo na odbranu i mogućnost da se upozna s optužbom protiv njega na način koji bi doveo u pitanje ovo pravo, te da su u obrazloženjima osporenih odluka dati dovoljno jasni razlozi i obrazloženja, kao i da osporenom presudom Vrhovnog suda nije povrijeđen princip pravne sigurnosti, zbog čega se ne dovodi u pitanje pravičnost postupka kao cjeline u smislu prava na pravično suđenje. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada su osporene presude donesene nakon sveobuhvatne, brižljive i savjesne analize i ocjene brojnih dokaza izvedenih u toku postupka na osnovu kojih je nesporno utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično, te kada iz obrazloženja tih presuda proizilazi da postojanje ili nepostojanje neke odlučne činjenice nije ocijenjeno na apelantovu štetu na način koji bi doveo u pitanje princip in dubio pro reo, te kada su u obrazloženjima osporenih odluka dati iscrpni razlozi na kojima je utemeljen zaključak o postojanju krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, pri čemu apelantu nije uskraćeno pravo na odbranu i mogućnost da se upozna s optužbom protiv njega.

51. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2771/11 (P. R.) | Sudska praksa | Aktio