Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3362/11 (S. B.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 172
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3362/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3362/11, rješavajući apelaciju Semira Bošnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Semira Bošnjaka, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 058612 10 Kž od 31. maja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 058612 06 K od 9. jula 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Semir Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. avgusta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 058612 10 Kž od 31. maja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 058612 06 K od 9. jula 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 11. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. juna, Općinski sud 17. juna 2014. godine, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 058612 06 K od 9. jula 2010. godine apelant je proglašen krivim što je u vrijeme, mjesto i na način pobliže opisan u izreci te presude počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), zbog čega mu je predmetnom presudom izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti te presude ne izvrši novo krivično djelo.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude konstatovao da su u toku glavnog pretresa kao dokazi Tužilaštva provedeni sljedeći dokazi: saslušani svjedok - oštećeni H. Đ. (u daljnjem tekstu: oštećeni), svjedok A. K., te vještak medicinske struke H. Ž., kao i izvršen uvid u materijalne dokaze (pobliže navedene na str. 2 presude), dok su na kao dokazi odbrane saslušani svjedoci K. B. i D. B. (apelantovi roditelji) i apelant u svojstvu svjedoka. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je kritičnog dana, nakon što je oštećeni istovario ćumur uz apelantovu ogradu, došlo do međusobne prepirke koju je oštećeni izazvao psovkama, a što proizilazi iz apelantovog iskaza, iskaza oštećenog i svjedoka odbrane K. B. i D. B. Dalje je konstatovao da je nesporno da je nakon verbalne došlo i do fizičke prepirke i da je tom prilikom apelant zadobio lake, a oštećeni teške tjelesne povrede, što proizilazi iz medicinske dokumentacije sačinjene odmah po kritičnom događaju odnosno iz nalaza vještaka medicinske struke, ali i iskaza svih svjedoka. Međutim, Općinski sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju sporno da li je oštećeni povrede zadobio zbog pada na tlo jer ga je apelant gurnuo ili zbog udaraca pesnicom koje je prema navodima optužbe zadobio od apelanta. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da činjenica da je oštećeni povrede zadobio zbog toga što ga je apelant udario pesnicom proizilazi iz iskaza svjedoka A. K., te vještaka medicinske struke H. Ž. i iskaza samog oštećenog. Naime, Općinski sud je naveo da je svjedok A. K., čiji iskaz je ocijenio kao vjerodostojan, jasno ukazao kako je zatekao apelanta iznad oštećenog i vidio da ga udara pesnicama u predjelu glave, te da je vještak svjedok H. Ž istakao da su povrede koje je zadobio oštećeni, i to prijelom nosne kosti i nagnječenje u predjelu glave, mogle nastati samo tupinom zamahnutog mehaničkog oruđa, što odgovara iskazu tog svjedoka, dakle pesnicom, a da je o udarcima pesnicama svjedočio i sam oštećeni. S druge strane, Općinski sud je samo djelimično prihvatio navode svjedoka odbrane K. B. i D. B. (apelantovih roditelja), ističući da su oni htjeli pomoći svom sinu, što je razumljivo. Naime, Općinski sud je konstatovao da su apelantovi roditelji saglasno kazali da je u prvom kontaktu oštećeni psovao njihovom sinu, te da ga je onda odgurnuo pod kamion koji je i dalje istovarao ćumur, a kada se njihov sin podigao rukom je odgurnuo oštećenog koji je možda i pao, te da se zajedno sa njima apelant vratio u svoje dvorište, a da svjedoka A. K. nisu vidjeli u kritičnim momentima, već kada se sve završilo, kao i da su na svome sinu vidjeli povrede pa čak i krv, a na oštećenom nikakve tragove udaraca. Takođe, konstatovao je da je apelant potvrdio navode svjedoka odbrane, ponavljajući kako ga je oštećeni gurnuo pod kamion nakon čega se uspravio i ušao u svoje dvorište. Međutim, Općinski sud je zaključio da je takva odbrana nelogična, neuvjerljiva i usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti. Pored toga, istakao je da je apelant bio svjestan da udarcima pesnicom može izazvati ozbiljne tjelesne povrede, pogotovo imajući u vidu dobnu razliku između sebe i oštećenog, s obzirom da je u kritično vrijeme apelant imao 35 da oštećeni 71 godinu. Shodno navedenom, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.
7. Apelant je podnio žalbu protiv navedene presude Općinskog suda. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 058612 10 Kž od 31. maja 2011. godine djelimično uvažio žalbu i preinačio Presudu Općinskog suda u pogledu krivičnopravne sankcije, pa je apelantu za krivično djelo za koje je tom presudom proglašen krivim uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno je određeno da se ova kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti te presude (a ne kako je prvostepeni sud bio odlučio u roku od dvije godine) ne počini novo krivično djelo, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da, nasuprot žalbenim navodima, u osporenoj presudi nisu izostali razlozi o odlučnim činjenicama i da ta presuda sadrži sve činjenice i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH. U odnosu na žalbene tvrdnje da je apelant kritične prilike postupao u nužnoj odbrani i da se u konkretnom slučaju moglo raditi samo o prekoračenju nužne odbrane, Kantonalni sud je primijetio da je apelant te tvrdnje iznosio i u toku prvostepenog postupka, te je zaključio da je Općinski sud pravilno postupio kada ih nije prihvatio. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je iskaz oštećenog ocijenio kao istinit jer niti jednim drugim dokazom nije doveden u sumnju. Naime, konstatovao je da je taj iskaz potkrijepljen medicinskom dokumentacijom odnosno nalazom i mišljenjem vještaka dr. H. Ž., čiji nalaz je prvostepeni sud prihvatio kao pouzdan i vjerodostojan. Takođe, Kantonalni sud je primijetio da iz iskaza svjedoka A. K. proizilazi da je apelanta zatekao iznad oštećenog i vidio da ga udara pesnicama u predjelu glave. Zaključio je da takvo ponašanje ne ukazuje na to da je trebalo da apelant od sebe da odbija protivpravni napad, te da se žalba neosnovano poziva na to da je sud nepravilno primijenio zakon kada nije utvrdio da je apelant postupao u nužnoj odbrani odnosno prekoračenju nužne odbrane. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da je činjenično stanje u pobijanoj presudi pravilno i potpuno utvrđeno i da je zbog toga prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta proglasio krivim za to krivično djelo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i st 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant tvrdi da iz dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom proizilazi da je u konkretnom slučaju postupao u nužnoj odbrani, a ne da je izvršio krivično djelo za koje je proglašen krivim, kako je to, po njegovom mišljenju, pogrešno zaključio redovni sud. Dalje, navodi da prvostepena presuda nema obrazloženje o odlučnim činjenicama, a da su razlozi suprotni sami sebi, tako da obrazloženje te presude ne zadovoljava formu koju propisuje član 305. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Tvrdi da prvostepeni sud nije dao obrazloženje zašto nije vjerovao dokazima koji idu u prilog apelantu i da je „arbitrarno“ postupio jer nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane K. B. i D. B., a da je drugostepeni sud postupio na isti način jer nije odgovorio na sve njegove žalbene navode. Pored toga, navodi da na glavnom pretresu njegovom branitelju nije dopušteno da unakrsno ispita oštećenog jer je oštećeni odbio da odgovara na pitanja odbrane, a sud je propustio da u takvoj situaciji primjeni odredbe o kažnjavanju svjedoka, uslijed čega je, po apelantovom mišljenju, došlo do povrede njegovog prava iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Takođe, apelant smatra da iskaz oštećenog zbog navedenog predstavlja nezakonit dokaz.
b) Odgovor na apelaciju
10. Općinski sud je istakao da je navode da prvostepena presuda nema obrazloženje o odlučnim činjenicama i da su razlozi suprotni sami sebi, te da obrazloženje te presude ne zadovoljava formu koju propisuje član 305. ZKP, kao i navode da je u konkretnom slučaju postupao u nužnoj odbrani, apelant već iznosio u postupku pred redovnim sudovima i da su ti navodi razmotreni u osporenim odlukama, o čemu su u tim odlukama data obrazloženja. U odnosu na apelantove navode u vezi s iskazima svjedoka odbrane K. B. i D. B. i u odnosu na apelacione tvrdnje da njegovom braniocu nije bilo dopušteno unakrsno ispitivanje svjedoka optužbe – oštećenog, Općinski sud je, između ostalog, naveo da je iskaze tih svjedoka djelimično prihvatio taj sud, a da apelant predmetne navode nije isticao u žalbi. Takođe, Općinski sud je istakao da je uvidom u zapisnik s glavnog pretresa od 5. jula 2010. godine (koji je zajedno sa CD snimkom navedenog pretresa dostavio Ustavnom sudu uz odgovor na apelaciju) konstatovao da je iz tog zapisnika vidljivo da je sudija upozorio oštećenog i da je zatim branilac nastavio s unakrsnim ispitivanjem svjedoka. Shodno navedenom, Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju svoje presude iznio svoje razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja odluke.
V. Relevantni propisi
12. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 172.
Teška tjelesna ozljeda stav 1.
Ko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
[…]
13. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09,12/10 i 8/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 058612 10 Kž od 31. maja 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presude apelant je primio 8. jula 2011. godine a apelacija je podnesena 23. avgusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i st. 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoke optužbe;
21. U pogledu primjene člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u konkretnom slučaju.
22. U suštini apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se svode na tvrdnje da su redovni sudovi uslijed proizvoljne ocjene dokaza u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava budući da se, po njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju radi o nužnoj odbrani a ne o krivičnom djelu teške tjelesne povrede, kao i da su povrijedili njegovo pravo na odbranu i princip ravnopravnosti strana, a da osporene odluke ne sadrže razloge i obrazloženja u smislu garancija prava na pravično suđenje i da se zasnivaju na iskazu oštećenog kao nezakonitom dokazu.
23. U vezi s apelantovim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP) i pri tome dati obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom, niti će se miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene, jer je to isključivo uloga redovnih sudova.
24. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je predmetnom krivičnom postupku prvostepeni sud proveo dokazni postupak u skladu sa ZKP i u tom smislu saslušao svjedoke, oštećenog, vještaka i apelanta u svojstvu svjedoka, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je proglašen krivim. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nasuprot apelantovoj tvrdnji, dao dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoju odluku da ne vjeruje u cijelosti iskazima svjedoka odbrane K. B. i D. B. (apelantovih roditelja), te da ne vjeruje apelantovom iskazu, dovodeći ih u vezu s drugim dokazima. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, nasuprot apelantovoj tvrdnji, u osporenoj drugostepenoj presudi razmotrio apelantove žalbene navode, koji su se između ostalog odnosili i na tvrdnju da se u konkretnom slučaju radilo o nužnoj odbrani odnosno o prekoračenju nužne odbrane, koje je apelant ponovio i u apelaciji, te da je dao jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da su ti navodi neosnovani. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama na temelju provedenog dokaznog postupka i sveobuhvatne ocjene provedenih dokaza utvrdili činjenice koje su bile relevantne za zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su, s tim u vezi dali dovoljno jasne razloge i obrazloženja koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje apelantovo pravo na obrazloženu presudu u smislu prava na pravično suđenje. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
25. Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda dalje proizilazi da apelant smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno njegovo pravo na odbranu i princip ravnopravnosti strana iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije tvrdeći da mu u postupku pred Općinskim sudom nije dopušteno da unakrsno ispita svjedoka optužbe – oštećenog, koji je odbio da odgovara na pitanja odbrane, a da je sud u takvoj situaciji propustio da primijeni odredbe o kažnjavanju svjedoka. Takođe, apelant smatra da uslijed toga iskaz oštećenog predstavlja nezakonit dokaz. U vezi s ovim prigovorima Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant te prigovore nije iznio u žalbi, kako bi se Kantonalni sud o njima mogao izjasniti. Dalje, Ustavni sud zapaža da nasuprot apelantovim navodima, iz obrazloženja osporene presude i zapisnika s glavnog pretresa od 5. jula 2010. godine na kojem je saslušavan oštećeni, ne proizilazi da je apelantu odnosno njegovom braniocu tokom postupka pred Općinskim sudom na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da unakrsno ispita oštećenog. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da je iz navedenog zapisnika s glavnog pretresa vidljivo da je Općinski sud omogućio apelantu odnosno njegovom braniocu da unakrsno ispitaju oštećenog i da je, kada je oštećeni odbio da odgovara na pitanja apelantovog branioca, upozorio oštećenog na mogućnost kažnjavanja, nakon čega je apelantov branilac nastavio unakrsno ispitivati oštećenog a oštećeni nastavio odgovarati na pitanja apelantovog branioca. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov prigovor o kršenju prava na odbranu i principa ravnopravnosti iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. U skladu s tim, neosnovan je i apelantov navod da je iskaz oštećenog nezakonit dokaz.
26. Ocjenjujući sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije, kada osporene odluke nisu zasnovane na nezakonitom dokazu, te kada su redovni sudovi na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, kao nesporno utvrdili da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te kada su u obrazloženjima osporenih odluka dati razlozi i obrazloženja na kojima je utemeljen zaključak o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta, a apelantu nije uskraćeno pravo na odbranu i pravo da ravnopravno učestvuje u postupku.
28. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić