Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3393/11 (D. F.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3393/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3393/11, rješavajući apelaciju Mileta Gligorića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mileta Gligorića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000579 09 Rev od 9. juna 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001368 od 29. oktobra 2007.
godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu broj P-349/04 od 21. maja 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mile Gligorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Čelinca podnio je 24. avgusta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000579 09 Rev od 9. juna 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001368 od 29. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-349/04 od 21. maja 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Voje Sejmanovića (tuženog-protivtužioca u parničnom postupku u kom su donesene osporene odluke; u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. juna 2014. godine, Okružni sud 16. juna 2014. godine, Osnovni sud 7. juna 2014. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj P-349/04 od 21. maja 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da tuženi poruši svoj stambeno-poslovni objekat koji je izgradio na jugozapadnom dijelu parcele k.č. br. 1446/5 upisane u PL broj 100 k.o. Čelinac Gornji, odnosno parcele starog premjera k.č. br. 621/9 upisana u zk. ul. 480 k.o. Čelinac Gornji (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), vlasništvo i posjed apelanta, te da mu vrati u posjed slobodnu od lica i stvari površinu tog zemljišta od 138 m² koja je zauzeta navedenim objektom, a koji dio površine je na skici lica mjesta vještaka geodetske struke Č. P. od 21. marta 2007. godine i koja skica čini sastavni dio presude, obilježen crvenom bojom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Predmetnom presudom utvrđeno je da je tuženi - protivtužilac putem održaja stekao pravo vlasništva na dijelu te parcele, ukupne površine od 138 m², pa je apelant kao protivtuženi dužan da prizna i trpi da se taj dio parcele otcijepi od matične parcele i formira nova katastarska čestica koja će se u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu upisati na ime tuženog-protivtužioca sa 1/1 dijela.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je tuženi u posjedu tog dijela parcele i da je na njemu 1999. godine sagradio objekat, kao i da se cijela navedena parcela pa i njen sporni dio u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu vodi kao apelantova svojina 1/1. Međutim, konstatovao je da je sporno da li je tuženi održajem stekao pravo vlasništva na spornom dijelu parcele. U vezi s tim, zaključio je da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke Č. P. proizilazi da je granica između te parcele i parcele k.č. br. 618/2 po starom premjeru išla potokom, te da je sporna površina po starom premjeru, od Austrougarskog premjera pa sve do 1981. godine (do vještačenja u predmetu broj 913/81), pripadala dijelu k.č. br. 618/2, kada je vještak geometar spornu površinu pripojio toj parceli bez pravnog osnova, odnosno uslijed tehničke greške, tj. da se sporni dio parcele sve do 1981. godine vodio kao nekretnina tuženog odnosno njegovog prednika, a od 1981. godine na imenu „Gligorića“. Vezano za apelantov prigovor da je vještak izašao iz okvira svoga zadatka jer mu je zadatak bio samo identifikacija parcele, Osnovni sud je zaključio da se pod pojmom identifikacija parcele može osnovano podvesti i istorijat te parcele, naročito u situaciji kada je ključ svih novonastalih problema među strankama. Zatim, Osnovni sud je zaključio da činjenicu da su, bez obzira na navedenu promjenu u zemljišnim knjigama, tuženi i njegovi pravni prednici oduvijek uživali sporni dio parcele koji se nalazi lijevo od potoka, a apelant i njegovi prednici dio parcele koji se nalazi desno od potoka gledano od pravca glavnog puta Čelinac-Babići nedvosmisleno potvrdili iskazi svjedoka M. T., S. G., N. G. i J. G., čijim iskazima je vjerovao, ocijenivši da su lično nezainteresovani za ishod spora. Dalje, ocijenio da i iz iskaza apelanta i tuženog može da se zaključi da i oni sami nisu znali da je apelant upisan kao sopstvenik spornog dijela parcele i da su za tu činjenicu saznali tek 2003. godine kada je tuženi htio da legalizuje izgrađeni objekat. U odnosu na apelantove navode da su Gligorići (prvo njegov stric a potom i apelant) uživali sporni dio nepokretnosti, za koje je konstatovao da se svode na iskaz da su kresali granje koje je eventualno smetalo, Osnovni sud je zaključio da ne može prihvatiti takve navode, navodeći da krčenje i čišćenje dijela parcele koji je potokom odvojen od ostalog dijela parcele, ukoliko ga je i bilo, nije pravo uživanje parcele. Pored toga, konstatovao je da su apelantove navode potvrdili svjedoci Č. G., M. G., i P. T., ali je im nije vjerovao s obzirom da su apelantovi srodnici kojima nije u interesu da izgubi spor. Shodno svemu navedenom, Osnovni sud je zaključio da je tuženi više od 20 godina savjesni posjednik spornog dijela parcele jer nije znao i mogao da zna da sporni dio parcele nije njegov, te da niko njemu ni njegovim precima nije branio da koriste sporni dio parcele a potom i da izgradi objekat koji je stajao četiri godine do prve apelantove reakcije. U skladu s tim, Osnovni sud je zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi da na osnovu člana 28 stav 4 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima utvrdi da je tuženi održajem stekao pravo svojine na spornom dijelu parcele, pa je odlučio kao u izreci presude.
7. Apelant je podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda koju je Okružni sud odbio Presudom broj 011-0-Gž-07-001368 od 29. oktobra 2007. godine i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude, u vezi s apelantovim prigovorom na nalaz i mišljenje vještaka, zaključio da su taj nalaz i mišljenje stručni i objektivni, te da predstavljaju pouzdan dokaz za presuđenje zato što je vještak dao nalaz po nalogu suda, pri čemu je opisao istorijat kretanja upisa te parcele u zemljišnim knjigama (prikaza genezu upisa). Takođe je naveo da je to što je za navedeno pripajanje spornog djela parcele vještak napisao da je „tehnička greška“, u stvari, proizvod pripajanja za koje je u registrima u kojima je upisana sporna parcela ne postoji pravni osnov. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da ga ti navodi vještaka svakako ne obavezuju ako ocijeni da to pitanje spada u pravilnu primjenu materijalnog prava. Dalje, Okružni sud je naveo šta su svjedoci apelanta i tuženog, te apelant i tuženi naveli u svojim iskazima, te je ocijenio da su u konkretnom slučaju jaču dokaznu snagu imali dokazi tuženog. U vezi s tim, konstatovao je da se dokazi tuženog podudaraju u odlučnim činjenicama odnosno da su svjedoci tuženog identično svjedočili da je porodica tuženog (njegovi pravni prednici a zatim i tuženi) koristila sporni dio parcele i da su u tom dijelu njihovi iskazi identični, uvjerljivi i dati na osnovu ličnog saznanja i zapažanja. Zaključio je da iskazi tih svjedoka i iskaz tuženog u njihovoj međusobnoj povezanosti i povezanosti s nalazom vještaka koji se izjašnjavao o istorijatu spornog dijela parcele, upućuju na nesumnjiv zaključak da su pravni prednici tuženog, a potom i tuženi, koristili spornu parcelu još od 1946. godine, a da se korišćenju spornog dijela parcele pravni prednici tužioca, a kasnije i tužilac nisu opirali. U skladu s navedenim i imajući u vidu da se shodno članu 72 stav 3 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima savjesnost posjeda pretpostavlja, a da suprotno u postupku nije dokazano, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio apelantov tužbeni zahtjev i usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog.
9. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 118 0 P 000579 09 Rev od 9. juna 2011. godine.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su nižestepene presude pravilne i zasnovane na zakonu. Pored toga, zaključio je da je osnovan apelantov navod da je vještak Č. P. u predmetnoj parnici prekoračio granice vještačenja, odnosno da je izašao iz okvira svoje struke time što je dao mišljenje o pravnoj valjanosti uknjižbe apelanta kao vlasnika i posjednika spornog dijela parcele, nalazeći da je ta uknjižba izvršena bez pravnog osnova. Takođe, primijetio je da su nižestepeni sudovi prihvatili ove navode vještaka. Međutim, istakao je da pitanje pravne valjanosti uknjižbe apelanta u javnim knjigama kao vlasnika i posjednika spornog dijela parcele nema značaja za utvrđenje ispunjenosti uslova za sticanje prava svojine na osnovu odredbe člana 28 stav 4 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te da shodno tome činjenica što su nižestepeni sudovi prihvatili i taj dio nalaza vještaka u kom se izjašnjavao o pravnim pitanjima nije od uticaja na pravilnost i zakonitost nižestepenih odluka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Tvrdi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), konkretno čl. 147-152 tog zakona, kojima je regulisano pitanje provođenja dokaza vještačenjem. U vezi s tim, navodi da je u konkretnom slučaju vještak geometar zloupotrijebio svoja ovlašćenja i vještačio van predmeta spora i svog zadatka, te ušao u oblast istorijata spornih odnosa, a da su osporene odluke zasnovane na nalazu tog vještaka odnosno da su osporeno odluke „praktično odluke vještaka“, iako su svjedoci koje je predložio, po njegovom mišljenju, bili „uvjerljivi“. Apelant smatra da činjenica da je tuženi više godina uživao sporni dio predmetne parcele nema uporišta u provedenim dokazima, pogotovo na uviđaju na licu mjesta, te da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnih propisa vezanih za održaj.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih pravnih zaključaka navedenih u obrazloženju osporene odluke i da smatra da tom odlukom nisu povrijeđena Ustavom zagarantovana prava na koja apelant ukazuje. Pored toga, istakao je da su odluke u predmetnoj parnici donesene na osnovu svjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza, pa i na osnovu nalaza vještaka geometra, a da dio tog nalaza koji se odnosi na valjanost uknjižbe apelanta u javnim knjigama nema uticaja na odluku o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu jer su u konkretnom slučaju za odluku bila bitna pitanja ko je i koliko dugo posjedovao spornu površinu zemljišta, kao i savjesnost parničnih stranaka, a da te činjenice nisu utvrđene vještačenjem već izvođenjem drugih dokaza. Shodno tome, istakao je da se ne može prihvatiti navod apelacije da je odluku u stvari donio vještak a ne sud, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci, te je istakao da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava iz člana 6 Evropske konvencije, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju preduzimao radnje u skladu s odredbama ZPP-a i omogućio strankama da predlože i izvedu dokaze, te da je ocjenom navoda i dokaza iznesenim tokom postupka donio osporenu odluku, koja je potvrđena odlukama drugostepenog i revizionog suda. Takođe, istakao je da je u samoj odluci obrazloženo iz kojih razloga jeste ili nije prihvaćen neki dokaz.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 28. stav 4.
Savjestan posjednik nekretnine, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom 20 godina.
Član 72. st. 2. i 3.
Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.
Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000579 09 Rev od 9. juna 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. juna 2011. godine a apelacija je podnesena 24. avgusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant osporava navedene odluke redovnih sudova tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda, Pretto protiv Italije od 8. decembra 1983. godine).
25. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno ocijenili izvedene dokaze, da su odluku bazirali samo na nalazu vještaka (koji apelant osporava), te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje, kao i da su proizvoljno primijenili relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava.
26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
27. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon provedenog dokaznog postupka na tri instance utvrdili da su tuženi i njegovi pravni prednici, kao savjesni posjednici, bili u posjedu spornog dijela parcele preko 20 godina i da su slijedom toga zaključili da je tuženi održajem stekao pravo vlasništva na tim nekretninama shodno odredbama člana 28 stav 4 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, pri tome dajući jasna i argumentovana obrazloženja za svoje odluke. Zatim, Ustavni sud zapaža da te odluke nisu bazirane samo na nalazu i mišljenju vještaka geometra, kako to tvrdi apelant. Naprotiv, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u osporenoj odluci jasno ukazao da je činjenicu da je sporni dio parcele bio u posjedu tuženog i njegovih pravnih prednika preko 20 godina utvrdio iskaza svjedoka M. T., S. G., N. G. i J. G., dovedenim u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka geometra Č. P. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke naveo logične razloge zašto nije prihvatio iskaze svjedoka Č. G., M. G. i P. T, koji su tvrdili suprotno, a da je Okružni sud u svojoj odluci pojasnio da su prilikom odlučivanja o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu jaču dokaznu snagu imali dokazi tuženog, pri tome dajući detaljno i logično obrazloženje za taj zaključak. Pored toga, u odnosu na apelantov navod da je vještak geometar zloupotrijebio svoja ovlašćenja i vještačio van predmeta spora i svog zadatka, te ušao u oblast istorijata spornih odnosa, Ustavni sud zapaža da je apelant taj prigovor već iznosio u postupku pred redovnim sudovima. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud razmatrajući taj prigovor jasno obrazložio da se pod pojmom identifikacija parcele može osnovano podvesti i istorijat te parcele, naročito u situaciji kada je ključ svih novonastalih problema među strankama, dok je Vrhovni sud jasno obrazložio da činjenica da su nižestepeni sudovi prihvatili dio nalaza i mišljenja vještaka geometra u kom se izjašnjavao o pravnim pitanjima (pravnoj valjanosti uknjižbe apelanta kao vlasnika i posjednika spornog dijela parcele) nije od uticaja na pravilnost i zakonitost nižestepenih odluka jer da ta činjenica nema značaja za utvrđenje ispunjenosti uslova za sticanje prava svojine na osnovu odredbe člana 28 stav 4 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Ustavni sud u takvim obrazloženjima osporenih presuda ne nalazi elemente proizvoljnosti. Dakle, imajući u vidu navedeno, a naročito stav Ustavnog suda naveden u ovoj odluci, tj. da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, niti da se miješa u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka jasna i logična i da u njima nema ništa što ukazuje na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno ni da je proizvoljno primjenjeno materijalno i procesno pravo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u osporenim presudama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni materijalnog i procesnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka, na tri sudske instance, za svoje stavove dali jasne i logične razloge.
30. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić