Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2033/11 (D. F.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Suvlasništvo
- Dioba
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 251
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 264
- Zakon o parničnom postupku · čl. 386
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata · čl. 386
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH · čl. 386
Predmeti (1)
AP-2033/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2033/11, rješavajući apelaciju D. F., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b) i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 17. rujna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija D. F. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 P 000409 10 Rev od 20. siječnja 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001580 od 12. siječnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2430/05 od 19. lipnja 2008.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Dragunje, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 9. svibnja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 P 000409 10 Rev od 20. siječnja 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001580 od 12. siječnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 2430/05 od 19. lipnja 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zorinke Simić, koja je imala procesni položaj tužiteljice-protutužene u parničnom postupku u kojem su donesene pobijane odluke (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 30. siječnja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 5. veljače 2014. godine, Vrhovni sud 10. veljače 2014. godine, a tužiteljica 11. veljače 2014. godine.
4. Na temelju članka 26. stavak 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 24. veljače 2014. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj P-2430/05 od 19. lipnja 2008. godine (stavak 1) utvrđeno je da su tužiteljica i apelant za vrijeme trajanja bračne i izvanbračne zajednice zajedničkim radom i sredstvima stekli određene nekretnine sve pobliže opisane u izreci te presude, među kojima i k.č. broj 384/2 „Bara“ livada pov. 2.026 m² i kućište pov. 191 m², te objekte izgrađene na toj parceli: obiteljsku stambenu zgradu dimenzija 12,00 x 9,90 m, koja se sastoji od prizemlja i potkrovlja ukupne površine 188,72 m², garažu dimenzija 15,60 m x 4,60 m i štalu dimenzija 8,60 m x 4,60 m, kao i k.č. br. 384/1 „Bara“ njiva pov. 9.260 m², obje upisane u p.l. broj 226 KO Osoje, te da je tužiteljičin udio u stjecanju svih nekretnina ½, pa je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica upiše kao suvlasnica i suposjednica sa ½ i da se izvrši fizička dioba nekretnina tako što će se tužiteljici izdvojiti i predati u posjed njen dio. Presudom (stavak 2) odbačena je apelantova protutužba u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je na temelju rekonstrukcije i dogradnje stambenog objekta, garaže i štale svojim isključivim sredstvima stekao pravo na izdvajanje svog vlasničkog dijela od 1/3 na stambenoj zgradi, ½ na garaži i ¾ dijela na štali na parceli označenoj kao k.č. broj 384/2 zv. „Bara“ u dijelu od 1.000 m², a ta površina treba služiti za redovitu uporabu objekta sukladno suvlasničkim utvrđenim dijelovima vlasništva po osnovi bračne stečevine, a što je tužiteljica dužna trpjeti i pristati da se utvrđeni dio po osnovi posebne imovine uknjiži i upiše u zemljišno-katastarskim knjigama pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom (stavak 3) odbijen je kao neutemeljen apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da iznos od 34.000,00 KM predstavlja zajednički dug stranaka zasnovan na pozajmicama za potrebe bračne zajednice i da mu je prema tome tužiteljica dužna isplatiti iznos od 17.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je presudom (stavak 4) obvezan tužiteljici na ime troškova postupka isplatiti iznos od 32.041,80 KM. Tužiteljici je odbijen višak tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, a apelantu je odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelant i tužiteljica sklopili brak u siječnju 1974. godine, koji je razveden 1983. godine, ali da su i nakon razvoda braka nastavili živjeti u izvanbračnoj zajednici, i to prema tužiteljičinim tvrdnjama do 1998. godine, a prema apelantovim tvrdnjama do konca 1996. godine. Dalje, Općinski sud je utvrdio da među strankama nije sporno da su zajedničkim radom za vrijeme trajanja bračne i izvanbračne zajednice stekli određene parcele pobliže navedene u izreci presude (izuzimajući parcele k.č. br. 384/2 i k.č. br. 384/1) i da je njihov udio stjecanju tih parcela po ½, te da su također zajedničkim radom za vrijeme trajanja te zajednice izgradili obiteljski stambeni objekt i pomoćne objekte. Međutim, konstatirao je da je u konkretnome slučaju sporno jesu li stranke za vrijeme trajanja te zajednice stekle i parcele k.č. br. 384/2 i k.č. br. 384/1. U svezi sa navedenim, Općinski sud se pozvao na odredbu članka 251. stavak 1. Obiteljskog zakona FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14; u daljnjem tekstu: Obiteljski zakon), kojom je propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, te na odredbu članka 252. stavak 1. istog zakona, kojom je propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili. Također, pozvao se i na odredbu članka 263. stavak 1. istog zakona, kojom je propisano da se imovina koju su izvanbračni partneri stekli radom u izvanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz članka 3. ovog Zakona smatra njihovom izvanbračnom stečevinom, kao i na odredbu članka 3. tog Zakona.
8. U svezi sa navedenim, Općinski sud je utvrdio da su apelant i tužiteljica zajedno za vrijeme trajanja bračne zajednice kupili sporne parcele k.č. br. 384/2 i k.č. br. 384/1. Tu činjenicu Općinski sud je utvrdio iz ugovora o kupoprodaji tih parcela zaključenog 20. rujna 1977. godine između A. N. kao prodavca i apelanta kao kupca i ovjerenog u tom sudu 19. prosinca 1978. godine pod br. ov. br. 2140/78, te iz iskaza svjedoka B. N. i M. N, koji su potvrdili da je A. N. predmetne parcele prodao apelantu u vrijeme trajanja te bračne zajednice, a kojima je taj sud povjerovao. Prema tome, Općinski sud nije prihvatio apelantove navode da je sporne parcele kupio još 1973. godine, odnosno prije zaključenja braka sa tužiteljicom, ali da ugovor nije zaključio i ovjerio tada već kasnije jer te parcele nisu bile upisane u zk. ul. na ime A. N. od kojeg ih je i kupio, već na druga lica. Osim toga, Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza ne proizlazi da su navedene parcele kupljene nekim drugim sredstvima izuzev sredstvima ostvarenim radom u tijeku trajanja bračne zajednice. Općinski sud je utvrdio da sporne parcele čine bračnu stečevinu apelanta i tužiteljice.
9. Dalje, Općinski sud je konstatirao da je među strankama u konkretnom slučaju nesporno i da je apelant nakon prekida izvanbračne zajednice sa tužiteljicom poduzeo određene radove i vršio dogradnju obiteljskog stambenog objekta i pomoćnih objekata (garaže i štale). Utvrdio je da je vrijednost tih radova na stambenom objektu 13,70% u odnosu na ukupnu vrijednost objekta, na garaži 46,87% u odnosu na ukupnu vrijednosti objekta i štali 164,80% u odnosu na ukupnu vrijednosti objekta, te da je apelant uradio i odvod oborinskih voda u što je uložio 1.790,00 KM. Također, Općinski sud je utvrdio da apelant nije imao tužiteljičinu suglasnost za poduzimanje tih radova. Zatim, zaključio je da ti radovi, nasuprot apelantovim tvrdnjama, ne predstavljaju poslove redovitog održavanja tih objekata, već da, naprotiv, predstavljaju poslove koji prelaze okvir redovitog upravljanja. Općinski sud se pozvao na članak 17. stavak 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03), kojim je propisano da je za poduzimanje poslova koji prelazi okvire redovitog upravljanja (veće popravke i prepravke koje nisu nužne za održavanje i slično) potrebna suglasnost svih suvlasnika, te je istakao da je stavkom 4. istoga članka propisano da ako suvlasnici ne postignu suglasnost o tome, suvlasnik ima pravo tražiti da o tome odluči sud, te je konstatirao da apelant nije zahtijevao od suda donošenje takve odluke. Osim toga, zaključio je da je apelant morao znati da je sve objekte koji su predmet spora gradio zajedno sa tužiteljicom kao bračnim partnerom i da su samim tim oni suvlasnici, te da je to bio slučaj i prema ranije važećem Obiteljskom zakonu. Općinski sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev utemeljen, dok je apelantovu protutužbu u ovom dijelu vezano za izdvajanje vlasničkog dijela na stambenoj zgradi, na garaži i štali (stavak 2. izreke) odbacio.
10. Vezano za protutužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da iznos od 34.000,00 KM predstavlja zajednički dug stranaka zasnovan na pozajmicama za potrebe bračne zajednice i da mu je prema tome tužiteljica dužna isplatiti iznos od 17.000,00 KM, Općinski sud je, prije svega, utvrdio da je ugovor o pozajmici iznosa od 8.000 DEM zaključen između apelanta i njegove sestre D. J. 20. travnja 1998. godine (na ime pozajmice iz 1995. godine za kupovinu kamiona, sa krajnjim rokom vraćanja 2000. godine), a da je potvrda o pozajmici između apelanta i njegovog brata T. F. (na iznos od 20.000,00 DEM od 1992. godine do 1996. godine sa krajnjim rokom vraćanja 2001. godine) sastavljena 26. srpnja 1999. godine. Općinski sud je zaključio da su oba pismena „antidatirana“ i sastavljena nakon vremena kada su prema apelantovim navodima izvršene te pozajmice, te svakako nakon što je prekinuta izvanbračna zajednica između apelanta i tužiteljice, zbog čega im nije vjerovao, odnosno nije ih prihvatio. Dalje, konstatirao je da su svjedoci D. F. i B. F. izjavili da je apelant prenio svom bratu N. F. određene nekretnine u Tinji na ime pozajmice, te da je svjedokinja B. F. izjavila da je apelant pozajmljivao novac i od svoje kćerke D. F. u toku rata, ali da ti svjedoci nisu znali koliki iznosi novca su u pitanju, što je apelant morao dokazati imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja. Općinski sud je konstatirao da apelant nije dokazao koliki je bio točan iznos pozajmica, je li ih uopće i bilo, kao i da ničim nije dokazao da su pozajmice, ukoliko ih je i bilo, izvršene za potrebe bračne zajednice i da predstavljaju zajednički dug njega i tužiteljice, odnosno u što su utrošene. U svezi s tim, pozvao se i na članak 262. Obiteljskog zakona kojim je propisano da za obveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi tekućih potreba bračne odnosno obiteljske zajednice, kao i za obveze za koje prema Zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom. Prema tome, zaključio je da je apelantov protutužbeni zahtjev u tom dijelu neutemeljen.
11. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom odredaba čl. 386. stavak 1. i
387. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) i Advokatskih tarifa („Službeni list BiH“ br. 34/90 i 5/92; „Službene novine FBiH“ broj 67/02 i „Službene novine FBiH“ br. 22/04 i 24/04), koje su važile u vrijeme kada je punomoćnik odvjetnik preuzimao određene radnje za tužiteljicu, pri tome uzimajući u obzir odredbu članka 1. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 40/02 i 18/05) i označenu vrijednost spora i imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u predmetnom sporu, dok je apelantov protutužbeni zahtjev u jednom dijelu odbačen a u drugom odbijen. Osim toga, Općinski sud je detaljno i pojedinačno naveo koje su to radnje, odnosno troškovi, te koliki su njihovi pojedinačni iznosi, kao i ukupan iznos troškova (sve detaljno navedeno na str 11. i 12. predmetne presude), koje tužiteljica osnovano potražuje, dok je u preostalom dijelu odbio njezin zahtjev za naknadu troškova postupka, također detaljno navodeći koje troškove i u kojim iznosima nije priznao tužiteljici.
12. Apelant je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0- Gž-08-001580 od 12. siječnja 2009. godine odbio žalbu, potvrdio prvostupanjsku presudu, te obvezao apelanta da tužiteljici naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 2.961,00 KM.
13. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita i da nije dovedena u pitanje apelantovim žalbenim navodima.
14. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju. Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 P 000409 10 Rev od 20. siječnja 2011. godine djelomično uvažio reviziju i preinačio drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, tako što je odbio tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu, dok je u ostalom dijelu odbio reviziju. Također, odbio je tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatirao da su nižestupanjski sudovi, nasuprot apelantovim navodima, pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da su apelant i tužiteljica, prema članku 252. stavak 1. Obiteljskog zakona, suvlasnici na predmetnoj imovini u jednakim dijelovima, s obzirom na to da apelant u postupku nije dokazao da je dio te imovine njegova posebna imovina stečena prije zasnivanja bračne zajednice sa tužiteljicom. Dalje, Vrhovni sud je konstatirao da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da radovi na obiteljskom stambenom objektu i pomoćnim objektima nisu bili nužni i da se nisu ubrajali u redovito održavanje stvari, pa s obzirom na to da apelant nije tražio suglasnost tužiteljice kao suvlasnice za ove radove, zaključio je da je zahtjev za pretvaranje ovog ulaganja u suvlasnički idealni dio neutemeljen. U svezi s tim, istakao je da članak 253. Obiteljskog zakona propisuje primjenu pravila stvarnog prava na bračnu stečevinu, te je zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili članak 17. Zakona o vlasničkopravnim odnosima na ovo pravno pitanje. Međutim, s obzirom na to da je apelantova protutužba u ovom dijelu odbačena, Vrhovni sud je zaključio da bi preinačenje presude u ovom dijelu bilo na apelantovu štetu, pa je u smislu članka 230. u svezi sa člankom 253. ZPP odbio apelantovu reviziju kao neutemeljenu. Vezano za apelantov protutužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime zajedničkog duga, Vrhovni sud je konstatirao da apelant u postupku nije dokazao da su pozajmice uzete za potrebe bračne zajednice, te je zaključio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je i u tom dijelu odbio apelantovu žalbu kao neutemeljenu. U odnosu na prigovore koji se odnose na troškove postupka, Vrhovni sud je zaključio da su ti prigovori djelomično utemeljeni, s obzirom na to da, prema praksi tog suda, troškovi odgovora na pravni lijek nisu troškovi koji su prema članku 387. stavak 1. ZPP bili potrebni za vođenje parnice, zbog čega je reviziju uvažio u tom dijelu i preinačio drugostupanjsku presudu, kao i odbio tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je pobijanim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo uslijed čega su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, apelant smatra da su redoviti sudovi pogrešno utvrdili da parcele k.č. br. 384/2 i k.č. br. 384/1 predstavljaju bračnu stečevinu. Tvrdi da su te parcele njegova posebna imovina, jer ih je, kako navodi, stekao svojim sredstvima prije braka sa tužiteljicom, ali je ugovor o kupoprodaji tih parcela zaključio tek kasnije, tj. u tijeku braka, s obzirom na to da je zemljišnoknjižna dokumentacija bila neuredna, odnosno prodavac nije bio intabuliran u zemljišnim knjigama. Dalje, suprotno zaključku redovitih sudova, apelant smatra da u konkretnom slučaju nije trebao tražiti suglasnost tužiteljice u smislu članka 17. Zakona o vlasničkopravnim odnosima za rekonstrukciju i dogradnju stambenog objekta i pomoćnih objekata nakon prestanka izvanbračne zajednice. Naime, tvrdi da tu suglasnost nije trebao tražiti jer je bio intabuliran kao isključivi i jedini vlasnik tih nekretnina, te prema tome njihov savjestan i zakonit posjednik, a da je tužiteljica tek nakon pravomoćnosti presude stekla pravo da se upiše kao suvlasnica tih nekretnina. Također, smatra da su redoviti sudovi povrijedili odredbe Obiteljskog zakona kada su odbili njegov protutužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime zajedničkog duga. Apelant tvrdi da je taj novčani iznos pozajmljen za potrebe bračne zajednice. Osim toga, smatra da redoviti sudovi u konkretnom slučaju nisu odmjerili troškove postupka sukladno Advokatskoj tarifi.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su naveli da u konkretnom slučaju nije bilo povreda apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom, zbog čega su Vrhovni i Općinski sud predložili da se apelacija odbije kao neutemeljena.
18. Tužiteljica je navela da su redoviti sudovi savjesno i brižljivo ocijenili sve izvedene dokaze i da su u svojim odlukama naveli valjane i iscrpne razloge o utvrđenju činjenica koje apelant pobija u apelaciji. Dalje, navela je da je apelant sve prigovore koje ističe u apelaciji već bezuspješno isticao u postupku pred redovitim sudovima. Također, istakla je da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbe članka 17. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i čl. 251˗253. Obiteljskog zakona. Navela je da je neutemeljena apelantova tvrdnja da je bio savjestan graditelj i ulagač u sporne objekte sve do pravosnažnosti prvostupanjske presude i da mu ranije nije bila potrebna njezina suglasnost u smislu članka 17. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. U svezi s tim, tužiteljica je istakla da je apelant od početka znao koje nekretnine je stekao u bračnoj i izvanbračnoj zajednici sa tužiteljicom i da je morao tražiti njezinu suglasnost za ulaganja u objekte, s obzirom na to da ta ulaganja prelaze okvire redovitog održavanja stvari. Osim toga, tužiteljica tvrdi da nije postala zajednički vlasnik sporne imovine pravomoćnošću prvostupanjske presude, kako se to, prema njezinom mišljenju, neutemeljeno tvrdi u apelaciji, već danom stjecanja imovine, a da je prvostupanjskom presudom samo utvrđen njezin suvlasnički dio u stečenoj imovini.
V.Relevantni propisi
19. Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:
a)Bračna stečevina Članak 251. stavak 1.
Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Članak 252. stavak 1.
Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
b)Upravljanje bračnom stečevinom Članak 253.
Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
c)Solidarna odgovornost bračnih partnera Članak 262.
Za obveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno obiteljske zajednice, kao i za obveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom.
B. IMOVINSKI ODNOSI IZVANBRAČNIH PARTNERA
Članak 263.
(1) Imovina koju su izvanbračni partneri stekli radom u izvanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz članka 3. ovog zakona smatra se njihovom izvanbračnom stečevinom. (2) Na imovinu iz stavka 1. ovog članka primjenjuju se odredbe ovog zakona o bračnoj stečevini.
20. Porodični zakon („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89, kao i „Službeni list RBiH“ br. 6/94 i 13/94), koji je važio do početka primjene važećeg Obiteljskog zakona, u relevantnom dijelu glasi: Član 264. stav 2.
Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
21. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Članak 17. st. 3. i 4.
Za poduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, otuđenje cijele stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje i sl.) potrebna je suglasnost svih suvlasnika.
Ako se u slučajevima iz stavka 3. ovog članka, ne postigne suglasnost svih suvlasnika, a za poduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.
Članak 21.
Zajedničko vlasništvo postoji, u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvjema ili vise osoba (zajedničari) tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi.
Na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o suvlasništvu, ako zakonom nije drukčije određeno.
VI.Dopustivost
22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 P 000409 10 Rev od 20. siječnja 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 11. ožujka 2011. godine, a apelacija je podnesena 9. svibnja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
26. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud primjećuje da se parnični postupak odnosio na spor u svezi s tim predstavljaju li određene nekretnine bračnu i izvanbračnu stečevinu apelanta i tužiteljice, te je li apelant po osnovi rekonstrukcije i dogradnje stambenog objekta i pomoćnih objekata svojim sredstvima stekao pravo na izdvajanje određenog idealnog dijela tih nekretnina kao svoje posebne imovine, kao i predstavlja li određeni novčani iznos zajednički dug apelanta i tužiteljice zasnovan na pozajmicama za potrebe bračne zajednice. Iz navedenog proizlazi da se konkretan spor odnosi na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
30. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava redovitih sudova.
31. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.
33. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant navode koje je istakao u apelaciji u biti već isticao u postupku pred redovitim sudovima koji je rezultirao pobijanim odlukama. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud, razmatrajući te navode, u pobijanoj presudi dao detaljno, jasno, logično i argumentirano obrazloženje za svoj zaključak da sporne parcele k.č. br. 384/2 i k.č. br. 384/1 predstavljaju bračnu stečevinu apelanta i tužiteljice, te za zaključak da je neutemeljen apelantov protutužbeni zahtjev za utvrđenje da iznos od 34.000,00 KM predstavlja zajednički dug apelanta i tužiteljice zasnovan na pozajmicama za potrebe bračne zajednice, kao i za svoju odluku o troškovima postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, obrazlažući odluku kojom je odbacio apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na temelju rekonstrukcije i dogradnje stambenog objekta i pomoćnih objekata (garaže i štale) svojim sredstvima stekao pravo na izdvajanje određenog idealnog dijela tih nekretnina kao svoje posebne imovine, jasno ukazao na to da radovi koje je apelant izveo na tim objektima nakon prekida izvanbračne zajednice sa tužiteljicom predstavljaju poslove koji prelaze okvir redovitog upravljanja. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u svezi s tim zahtjevom dovoljno jasno obrazložio da je apelant morao znati da je sporne objekte gradio sa tužiteljicom kao (tada) bračnim partnerom (a koja činjenica nije bila ni sporna između apelanta i tužiteljice) i da su time suvlasnici na tim objektima, navodeći da je to bio slučaj i prema ranijem Obiteljskom zakonu, kao i da je, s obzirom na to da nije imao suglasnost tužiteljice kao suvlasnice za poduzimanje tih radova, apelant u smislu članka 17. st. 3. i 4. Zakona o vlasničkopravnim odnosima mogao zahtijevati od suda da donese takvu odluku, a što nije učinio.
34. Ustavni sud uočava da su apelantove navode dalje razmatrali i Kantonalni i Vrhovni sud u postupcima povodom pravnih lijekova i koji su prihvatili zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne i zakonite, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako u pogledu primjene materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, vezano za apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na temelju rekonstrukcije i dogradnje stambenog objekta i pomoćnih objekata (garaže i štale) svojim sredstvima stekao pravo na izdvajanje određenog idealnog dijela tih nekretnina kao svoje posebne imovine, pojasnio da članak 253. Obiteljskog zakona propisuje primjenu pravila stvarnog prava na bračnu stečevinu i da su sukladno tome nižestupanjski sudovi pravilno primijenili članak 17. Zakona o vlasničkopravnim odnosima na predmetno pravno pitanje i pravilno zaključili da se radovi na obiteljskom stambenom objektu i pomoćnim objektima nisu ubrajali u redovito održavanje stvari. Također, Vrhovni sud je pojasnio da, s obzirom na to da apelant nije tražio suglasnost tužiteljice kao suvlasnice za ove radove, da je zahtjev za pretvaranje tih ulaganja u suvlasnički dio neutemeljen ali da bi preinačenje presude u tom smislu bilo na apelantovu štetu, budući da je njegova tužba u tom dijelu odbačena. Vezano za navedeno i imajući u vidu da je prema stanju spisa apelant sporne radove rekonstrukcije i dogradnje stambenog objekta i pomoćnih objekata poduzimao i za vrijeme važenja ranijeg Obiteljskog zakona („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89, „Službeni list RBiH“ br. 6/94 i 13/94), koji je Općinski sud spomenuo u pobijanoj prvostupanjskoj odluci, ali se nije eksplicitno pozvao na odredbe tog zakona, Ustavni sud primjećuje da je odredbom članka 264. stavak 2. ranijeg Obiteljskog zakona propisano da imovina koju su bračni drugovi stekli radom u toku trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu. Također, Ustavni sud uočava da je odredbom članka 21. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da zajedničko vlasništvo postoji, u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvjema ili vise osoba (zajedničari) tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi. Na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o suvlasništvu, ako zakonom nije drukčije određeno. Dakle, dovodeći u vezu obrazloženja redovitih sudova sa naprijed citiranim odredbama ranije važećeg Obiteljskog zakona i Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te odredbama važećeg Obiteljskog zakona i Zakona o vlasničkopravnim odnosima na koje su se redoviti sudovi pozvali u svojim odlukama, i imajući u vidu stav Ustavnog suda naveden u ovoj odluci, tj. da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovitih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da su obrazloženja pobijanih odluka jasna i logična i da iz njih ne proizlazi da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
b) Pravo na imovinu
35. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada iz pobijanih presuda ne proizlazi da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno i materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, pri čemu su redoviti sudovi u obrazloženju odluka, na tri sudske instance, za svoje stavove dali jasne i logične razloge.
37. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić