Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2405/11 (J. S. iz Modriče)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Javni interes
- Građanski postupak
- Miješanje u imovinu
- Vlasničko-pravni odnosi
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2405/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2405/11, rješavajući apelaciju Joze Stanića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b) i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 17. rujna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Joze Stanića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000301 09 Rev od 27. travnja 2011. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-000 294 od 10. lipnja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 086-0-P-06-000 186 od 29. veljače 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jozo Stanić iz Modriče (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anto Lukač, odvjetnik iz Orašja, podnio je 9. lipnja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000301 09 Rev od 27. travnja 2011. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 294 od 10. lipnja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 086-0-P-06-000 186 od 29. veljače 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te Pravoslavne crkvene općine Modriča – tužene u parničnom postupku u kojem su donesene pobijane odluke (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 26. ožujka 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. ožujka 2014. godine, Okružni sud 2. travnja 2014. godine, tužena 4. travnja 2014. godine, a Osnovni sud 25. travnja 2014. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Osnovni sud je Presudom broj 086-0-P-06-000 186 od 29. veljače 2008. godine odbio kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obveže da ukloni-poruši izgrađenu „nastrešnicu-Triem“ sa postojećim betonskim temeljima na sjeverozapadnom dijelu apelantove parcele označene kao k. č. br. 2435/1, preciznije označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) u dužini od 12,58 metara i širini 2,09 odnosno 1,95 metara, kako je to pokazano na skici lica mjesta Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Područne jedinice Modriča za k.o. Modriča (broj i datum pobliže navedeni u izreci presude; u daljnjem tekstu: Republička uprava), koja čini sastavni dio predmetne presude, te da mu navedeno zemljište preda u posjed i slobodno raspolaganje.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant vlasnik i posjednik predmetne parcele i da se na toj parceli nalazi stambeni objekt sa terasom. Također, konstatirao je da je nesporno da je tužena vlasnik i posjednik parcele k. č. br. 2432 preciznije označene u obrazloženju presude, na kojoj se nalaze Srpska pravoslavna crkva i Svetosavski dom, kao i da je dio objekta Svetosavskog doma „nastrešnica-Triem“, u čijem posjedu se nalazi tužena, izgrađen na dijelu apelantove parcele i da je zauzeo površinu od 25,19 m². Međutim, konstatirao je da je sporno ima li apelant pravo tražiti rušenje dijela objekta Svetosavskog doma koji se nalazi na njegovoj parceli. U vezi s tim, Osnovni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je tužena 1996. godine završila gradnju Svetosavskog doma sa „nastrešnicom-Triemom“, dok je apelant tužbu podnio 5. svibnja 2003. godine. Zatim je citirao odredbu članka 25. stavak 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03: u daljnjem tekstu: ZOSPO) kojom je propisano: Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta. Također, citirao je i odredbu stava 5. istog članka (u presudi pogrešno napisano stavak 4.) kojom je propisano da pravo izbora iz stavka 1. ovog članka vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Nakon isteka tog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta. Dovodeći u vezu činjenično stanje konkretnog predmeta sa navedenim odredbama ZOSPO-a, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen, uz obrazloženje da je u konkretnom slučaju protekao prekluzivni rok od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, u kojem je apelant imao pravo izbora između različitih zahtjeva kao vlasnik prema nesavjesnom graditelju.
7. Apelant je podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda, koju je Okružni sud odbio Presudom broj 013-0-Gž-08-000 294 od 10. lipnja 2009. godine i potvrdio prvostupanjsku presudu.
8. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je žalbom osnovano ukazano na to da je u konkretnom slučaju tužbu trebalo odbaciti kao nepravodobnu. Međutim, konstatirajući da se radi o istim pravnim posljedicama kao i kod odbijanja tužbenog zahtjeva, Okružni sud je zaključio da to nije utjecalo na pravilnost pobijane odluke. Dalje, prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i ocjenjujući da pored pretpostavki iz članka 25. stavak 5. ZOSPO-a, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za rušenje spornog dijela objekta ni u smislu odredbi članka 25. stavak 2. ZOSPO-a, s obzirom na vrijednost izgrađenog trijema i vrijednost zauzetog dijela zemljišta, kao i da bi u slučaju rušenja navedene nadstrešnice bila onemogućena upotreba Parohijskog doma.
9. Odlučujući o reviziji koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 P 000301 09 Rev od 27. travnja 2011. godine kojom je reviziju odbio, uz obrazloženje da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju tužba podnesena nakon proteka roka iz članka 25. stavak 5. ZOSPO-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, navodi da je nesporno da odredba članka 25. stavak 5. ZOSPO-a regulira postojeću pravnu problematiku, ali da nije usklađena s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Naime, apelant tvrdi da ta odredba zapravo pruža zaštitu nevlasniku odnosno da zaštita koju ZOSPO tom odredbom i rokom od tri godine pruža vlasniku zemljišta nije efektivna i dostatna i da je samim tim neusklađena s najvišim pravnim aktima u državi, posebno imajući u vidu ratno i poslijeratno stanje, odnosno „stanje općeg straha“, u kojem su se, kako navodi, ljudi nalazili i godinama nakon prestanka ratnih zbivanja i što je osnovni razlog njegovog nepostupanja u tom roku. Također, tvrdi da u konkretnom slučaju nema elemenata temeljem kojih bi se moglo opravdati lišenje apelanta imovine javnim interesom. Osim toga, navodi da se primjena prava na utvrđeno činjenično stanje, koja ne uzima u obzir najviše pravne vrijednosti propisane najvišim pravnim aktima jedne države, zasigurno treba smatrati arbitrarnom i da takvo suđenje nipošto ne može biti pravično.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da je apelant imao mogućnost, koju je i iskoristio, da pred sud iznese sve što je smatrao relevantnim za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari i da se očituje na navode i na dokaze suprotne strane, a da činjenica da nije uspio u sporu, sama za sebe, ne dokazuje da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Također, naveo je da je pravo na imovinu zaštićeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavom Bosne i Hercegovine i odredbama ZOSPO-a, ali da tim propisima nije isključena primjena zakonom utvrđenih rokova u okviru kojih se može tražiti zaštita imovine ili imovinskih prava. Vrhovni sud je naglasio da je apelant u konkretnom slučaju propustio te rokove odnosno svojom neaktivnošću prouzrokovao gubitak prava da traži rušenje sporne nadstrešnice-trijema, a da isplatu prometne cijene zauzetog zemljišta nije ni tražio u predmetnom postupku. Sukladno izloženom, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
12. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima iznesenim u pobijanoj presudi i da smatra da tom presudom nisu povrijeđena prava na čiju povredu je ukazao u apelaciji, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
13. Osnovni sud je naveo da u tijeku trajanja prvostupanjskog postupka nije bilo nikakvih kršenja apelantovih prava.
14. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da je nakon pravomoćno okončanog postupka pred redovitim sudovima apelant ugovorom o prodaji nekretnina prodao predmetnu parcelu kupcu Nedeljku Jeremiću na kojeg je na temelju tog ugovora o kupoprodaji u korist Nedeljka Jeremića, zaprimljenog i provedenog 22. prosinca 2010. godine u „Gruntovnici u Modriči“, uknjiženo pravo korištenja sa 1/1, i koji je u Katastru u Modriči kroz spisak promjena na predmetnim nekretninama evidentiran kao posjednik sa dijelom 1/1 (u prilog svojim tvrdnjama tužena je dostavila zk. izvadak). Tužena je istakla da se iz navedenog vidi da je predmetna parcela prije podnošenja apelacije i prije odlučivanja o reviziji prodana trećoj osobi, te da se osnovano postavlja pitanje „aktivne legitimacije revidenta odnosno sada apelanta“ za podnošenje apelacije. Zbog navedenog, predložila je da se apelacija odbaci jer je apelaciju podnio „nevlasnik nekretnina“. V.Relevantni propisi
15. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 25. st. 1. i 5.
Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta.
Pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog roka vlasnik može zahtevati isplatu prometne cene zemljišta.
VI.Dopustivost
16. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000301 09 Rev od 27. travnja 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 18. svibnja 2011. godine, a apelacija je podnesena 9. lipnja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na imovinu
21. Članak II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
22. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
23. U vezi s apelantovim navodima da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi je li apelant imao imovinu koja je zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je tužena u odgovoru na apelaciju navela da je apelant predmetnu parcelu prodao trećoj osobi za vrijeme trajanja postupka povodom revizije odnosno prije podnošenja apelacije. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u parničnom postupku u kojem su donesene presude koje apelant pobija apelacijom nesporno utvrđeno da je parcela na kojoj je tužena izgradila dio svog objekta u apelantovom vlasništvu i posjedu. Imajući u vidu navedeno, kao i nadležnost Ustavnog suda, te budući da pobijanim odlukama redovitih sudova nije dovedena u pitanje činjenica da je apelant vlasnik i posjednik predmetne parcele, Ustavni sud zaključuje da spomenuti navodi nisu značajni i da parcela predstavlja apelantovu imovinu.
24. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi je li došlo do miješanja u apelantovu imovinu, je li to miješanje bilo sukladno zakonu, te u javnom interesu i je li miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.
25. S obzirom na to da je pobijanim odlukama redovitih sudova odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obveže da ukloni-poruši dio građevinskog objekta izgrađen na dijelu predmetne parcele i da mu taj dio parcele preda u posjed i slobodno raspolaganje, Ustavni sud zaključuje da se odlučivanje o apelantovom tužbenom zahtjevu ticalo odlučivanja o njegovoj imovini u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i da je pobijanim odlukama došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu.
26. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste je li miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo sukladno zakonu.
27. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su redoviti sudovi u pobijanim odlukama na sve tri instance dali jasna obrazloženja za svoj zaključak da je apelant u konkretnom slučaju podnio tužbu nakon proteka prekluzivnog roka od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta u kojem je imao pravo izbora između različitih zahtjeva kao vlasnik prema nesavjesnom graditelju, odnosno u kojem je mogao tražiti rušenje dijela izgrađenog građevinskog objekta, što je tužbom i tražio. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi donijeli pobijane odluke pozivajući se na relevantne odredbe ZOSPO-a, konkretno odredbe članka 25. st. 1. i 5. ZOSPO-a, a što ni apelant ne pobija u apelaciji. Odredbom članka 25. stavak 1. ZOSPO-a propisano je: Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta. Odredbom članka 25. stavak 5. je propisano: Pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog roka vlasnik može zahtevati isplatu prometne cene zemljišta.
28. Iz navedenog proizlazi da je pravna osnova za donošenje pobijanih odluka propisana u relevantnom zakonu odnosno ZOSPO-u, koji ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u službenom glasniku koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe ZOSPO-a jasno formulirane u smislu da svatko može ocijeniti kakve će biti posljedice njegovog ponašanja). Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Ustavnog suda i Europskog suda, postojanje prekluzivnih rokova i rokova zastarjelosti per se nije nespojivo s Europskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1082/04 od 13. rujna 2005. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba i aplikacija bivšem Europskom povjerenstvu za ljudska prava broj 13674/88 od 14. travnja 1989. godine u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije), te, podržavajući tu praksu, zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da odredba članka 25. stavak 5. ZOSPO-a, kojom je propisan prekluzivni rok u kojem vlasnik zemljišta može izvršiti izbor između različitih zahtjeva prema nesavjesnom graditelju na tom zemljištu, na kojoj su redoviti sudovi temeljili pobijane odluke, odnosno nisu sukladni Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelantovo pravo na imovinu izvršeno sukladno zakonu.
29. Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje je li miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnim točkama ove odluke, u sudskom postupku je nesumnjivo utvrđeno da je apelant kao vlasnik predmetne parcele na čijem dijelu je tužena sagradila dio svog objekta propustio u roku propisanom člankom 25. stavak 5. ZOSPO-a tražiti od tužene uklanjanje-rušenje tog objekta zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Dalje, Ustavni sud zapaža da navedenom zakonskom odredbom apelant kao vlasnik predmetne parcele na čijem dijelu je tužena sagradila dio svog objekta nije u potpunosti ostavljen bez pravne zaštite, s obzirom na to da je predmetnom odredbom predviđeno da i nakon proteka roka predviđenog tom zakonskom odredbom, vlasnik ima pravo zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta. Dakle, protekom roka iz navedene odredbe apelantu je samo oduzeto pravo izbora između više različitih zahtjeva prema tuženoj kao nesavjesnom graditelju. Osim toga, Ustavni sud smatra da navedena zakonska odredba ima cilj uspostavljanje pravne sigurnosti kako bi se faktičko stanje protekom određenog vremena priznalo kao pravno stanje. Dakle, Ustavni sud smatra da je dosljedna primjena relevantnih odredbi ZOSPO-a kojim je propisano vrijeme u kojem vlasnik zemljišta može izvršiti izbor između različitih zahtjeva prema nesavjesnom graditelju na tom zemljištu u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sustava i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad apelantovim pojedinačnim interesom. Dalje, suprotno apelantovim paušalnim navodima da je stanje „općeg straha“ nakon rata razlog zbog kojeg je podnio predmetnu tužbu poslije proteka roka predviđenog navedenom zakonskom odredbom, Ustavni sud smatra da se apelant zapravo pasivno odnosio prema eventualnom ostvarenju svojih prava (nepravodobno podnio tužbu). Ustavni sud, dakle, smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanta stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.
30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. U pogledu apelantovih navoda iz kojih proizlazi da su redoviti sudovi arbitrarnom primjenom materijalnog prava povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da je to pitanje već razmatrao u kontekstu zakonitosti miješanja pobijanim odlukama u apelantovo pravo na imovinu i da je zaključio da su pobijane odluke donesene sukladno relevantnim odredbama ZOSPO-a. Prema tome, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da je pobijanim presudama arbitrarno primijenjeno materijalno pravo i da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se redoviti sudovi odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva u smislu relevantnih odredaba materijalnog prava nisu nezakonito umiješali u apelantovo pravo na imovinu. Također je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.
33. Također, Ustavni sud smatra da u slučaju kada su pobijane odluke donesene na temelju relevantnih odredaba materijalnog prava ne postoji ni povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
34. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić