Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2653/11 (Unicep commerce AD Banja Luka i M. J. iz Banje Luke)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pristup sudu
- Pravo na odbranu
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2653/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2653/11, rješavajući apelaciju Unicep commerce AD Banja Luka i Milke Janjetović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Unicep commerce AD Banja Luka i Milke Janjetović, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (broj 71 0 Pr 093467 11 Pžp od 1. juna 2011.
godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 093467 09 Pr od 28. marta 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Unicep commerce AD Banja Luka i Milka Janjetović iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica odnosno apelanti), podnijeli su 28. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 093467 11 Pžp od 1. juna 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 093467 09 Pr od 28. marta 2011. godine. Apelanti su 23. oktobra 2013. godine dopunili apelaciju dostavljanjem osporenog prvostepenog rješenja.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Komisije za hartije od vrijednosti Republike Srpske (podnosioca zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka u kojem su donesene osporene odluke - u daljnjem tekstu: Komisija) zatraženo je 31. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 4. aprila 2014. godine, Osnovni sud 7. aprila 2014. godine, a Komisija 10. aprila 2014. godine.
4. Ustavni sud je 1. avgusta 2014. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi spis broj 71 0 Pr 093467 09 Pr. Osnovni sud je 14. avgusta 2014. godine dostavio traženi spis.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Komisija je 5. oktobra 2009. godine podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta kao pravnog lica i apelantice kao odgovornog lica u pravnom licu zbog počinjenog prekršaja iz člana 284. stav 1. tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti. U zahtjevu je navedeno da je apelantovo sjedište u ulici Veselina Masleše broj 1 u Banjoj Luci, a apelantičina adresa u ulici Marije Bursać broj 2 u Banjoj Luci.
7. Osnovni sud je poziv za usmeni pretres, zakazan za 3. mart 2011. godine, uputio apelantima preporučenim pošiljkama na adrese označene u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka. U spis su uloženi neuručeni pozivi na te adrese, s naznakom dostavljača da je dostavljanje pokušano 17. februara 2011. godine i da su apelanti odselili s datih adresa.
8. Osnovni sud je odložio usmeni pretres zakazan za 3. mart 2011. godine i istog dana zatražio dopisom od Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) da dostavi adresu sjedišta apelanta iz evidencije registra privrednih subjekata.
9. Okružni privredni sud je dopisom obavijestio Osnovni sud da je adresa apelantovog sjedišta u ulici Veselina Masleše broj 1 u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: adresa sjedišta). Takođe, u spis je uložen listing iz CIPS-a prema kojem je apelantičina adresa u ulici Marije Bursać broj 2 u Banjoj Luci (adresa iz CIPS-a).
10. Osnovni sud je zakazao usmeni pretres za 28. mart 2011. godine i uputio pozive apelantima preporučenim pošiljkama, apelantu na adresu sjedišta, a apelantici na adresu iz CIPS-a. U spis su uloženi neuručeni pozivi na te adrese, s naznakom dostavljača da je dostavljanje pokušano 8. marta 2011. godine i da su apelanti odselili s datih adresa, te da je apelantičina nova adresa nepoznata.
11. Nakon toga, Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 Pr 093467 09 Pr od 28. marta 2011. godine kojim je apelante proglasio odgovornim da su na način pobliže opisan u izreci tog rješenja počinili prekršaj iz člana 284. stav 1. tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti, te ih je kaznio - apelanta novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 KM, a apelanticu novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM, i obavezao ih da plate troškove postupka u iznosu od po 50,00 KM.
12. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je izvršio provjere adresa apelanata i da je pozvao apelante kao okrivljene na usmeni pretres, i to apelanta na adresu sjedišta a apelanticu na adresu iz CIPS-a, ali da je za apelanta poziv vraćen s napomenom da je odselio s naznačene adrese, a za apelanticu da je „nepoznata“ na toj adresi. Shodno navedenom, Osnovni sud je ocijenio da je izvršio pozivanje apelanata kao okrivljenih u smislu člana 2. stav 1. tačka h) Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) ali da su apelanti promijenili adrese, a da o tim promjenama nisu obavijestili nadležne organe kako bi im se pozivi mogli uručiti, što je bila njihova zakonska obaveza, zbog čega je, primjenom čl. 44. i 55. Zakona o prekršajima donio odluku zbog propuštanja.
13. Rješenje Osnovnog suda je dostavljeno apelantici 11. aprila 2011. godine na adresu iz CIPS-a, dok je za apelanta to rješenje, poslato na adresu sjedišta preporučenom pošiljkom, vraćeno s napomenom dostavljača da je dostavljanje pokušano 7. aprila 2011. godine i da je apelant odselio s te adrese.
14. Apelanti su 13. aprila 2011. godine podnijeli žalbu protiv rješenja Osnovnog suda, u kojoj su, između ostalog, naveli da im je u prvostepenom postupku povrijeđeno pravo na odbranu jer nisu znali za održavanje usmenog pretresa, a da navedene adrese nikada nisu ni mijenjali (adresu sjedišta i adresu iz CIPS-a), što jasno potvrđuju i fakture i računi poslati na adresu sjedišta apelanta, koje su dostavili u prilogu žalbe, te da nije jasno kako je uopšte na vraćenom pozivu za usmenu raspravu moglo pisati da je apelant odselio a da je apelantica nepoznata na toj adresi.
15. Odlučujući o žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 Pr 093467 11 Pžp od 1. juna 2011. godine kojim je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
16. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da su, obrazlažući bitne povrede prekršajnog postupka, apelanti istakli da nisu obaviješteni o održavanju usmenog pretresa. Međutim, zaključio je da je taj navod neosnovan. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je utvrdio da je prvostepeni sud pribavio adrese apelanata i poslao pozive za usmeni pretres u skladu s članom 2. stav 1. tačka i) Zakona o prekršajima, ali da su pozivi vraćeni sudu „sa naznakom na koverti da su nepoznati na navedenim adresama“. Dalje, naveo je da, kada je prvostepeni sud poslao pobijano rješenje kojim su apelanti proglašeni odgovornim za prekršaj, apelantica je to rješenje primila na adresu na koju joj je bio poslat poziv za usmeni pretres. Dakle, konstatujući da, s obzirom da je apelantica primila pobijano rješenje na istu adresu na koju joj je bio poslat poziv za usmeni pretres, Okružni sud je zaključio da je neosnovan navod apelanata da nisu obaviješteni o datumu održavanja usmenog pretresa, zbog čega je odlučio kao u izreci.
17. Rješenje Okružnog suda dostavljeno je apelantu na adresu sjedišta 14. juna 2011. godine, a apelantici na adresu iz CIPS-a 17. juna 2011. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti navode da ih je odluka Okružnog suda dovela u situaciju da ne mogu ništa da iznesu u svoju odbranu i da im je osporenim odlukama onemogućeno da raspravljaju pred sudom, odnosno onemogućen pristup sudu. Takođe, tvrde da „obrazloženje pobijane odluke direktno negira prava apelanata zaštićena Ustavom i međunarodnim konvencijama inkorporiranim u Ustav Bosne i Hercegovine“. Pored toga, ističu da nisu mijenjali svoje adrese i da sud nije izvršio urednu dostavu poziva za usmeni pretres, te smatraju da se postavlja pitanje zašto bi primili odluku kojom se kažnjavaju a izbjegavali prijem poziva za usmeni pretres, gdje bi im bila pružena mogućnost da iznesu svoje argumente odnosno zaštite svoja prava.
b) Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud je naveo da je, s obzirom da apelanti nisu pristupili na zakazani usmeni pretres, niti su prijavili promjene adresa, što su bili u obavezi, prvostepeni sud donio pravilno i zakonito rješenje, zbog čega je taj sud na osnovu uvida u spis predmeta odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud je istakao da zbog navedenog smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na odbranu i druga prava garantovana članom 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Osnovni sud je naveo da smatra da je osporena odluka donesena u skladu sa zakonom imajući u vidu odredbe člana 2. stav 1. tačka i) Zakona o prekršajima (ranije član 2. stav 1. tačka h) Zakona o prekršajima), kojim je propisan način uručenja pismena.
21. Komisija je, između ostalog, navela da su, i ako je došlo do promjene podataka u vezi sa sjedištem pravnog lica i prebivališta fizičkog lica, o čemu nisu obavijestili zvanične registre, apelanti sebe svjesno doveli u situaciju da ne mogu primati pismena koja se lično dostavljaju. Dalje, navela je da Osnovni sud nije imao drugog zakonskog osnova za postupanje jer je preduzeo sve propisane radnje s ciljem da uredno dostavi poziva za usmeni pretres, nakon čega je, primjenom čl. 44. i 45. Zakona o prekršajima, odlučio da su apelanti odgovorni za prekršaj. Takođe, navela je da je Okružni sud samo konstatovao činjenicu da je apelantica primila rješenje Osnovnog suda na istu adresu na koju joj je poslat i poziv za usmeni pretres, ali da ta činjenica nije odlučujuća za ovaj postupak, kao što ističu apelanti. Pored toga, navela je da apelanti ničim nisu dokazali u čemu se sastoji povreda prava na imovinu i predložila je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 34/06 i 1/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1. tačka h) Uručenje poziva poštom je uručenje putem preporučene pošte na adresu fizičkog lica koja je evidentirana u Registru prebivališta i boravišta a koju vodi Glavni centar za obradu podataka u Bosni i Hercegovini, ili na registrovanu adresu sjedišta pravnog lica. Član 6.
Prava lica okrivljenih za prekršaje Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo da zahtijeva da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takva lica imaju pravo:
[…]
b) da u najkraćem roku budu obaviještena, detaljno i na jeziku koji razumiju, o prirodi i razlogu optužbi protiv njih;
c) da im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu odbrane;
d) da se brane lično ili putem branioca po vlastitom izboru, […] […] Član 43.
Zakazivanje usmenog pretresa […] (3.) Ukoliko je zahtjev blagovremeno podnesen i ako datum i vrijeme usmenog pretresa nisu već određeni u skladu sa članom 33. stav 4. ovog zakona, sud će odrediti datum i vrijeme usmenog pretresa i o tome obavijestiti okrivljenog, ovlašteni organ i oštećenog, uz primjenu sljedećih pravila o pozivanju:
a)pozivanje se vrši dostavljanjem pismenog poziva koji sadrži: naziv suda koji poziva, ime i prezime okrivljenog, naziv prekršaja koji mu se stavlja na teret, mjesto, dan i čas održavanja suđenja, uz naznačenje obaveza i posljedica propuštanja prema članovima 44., 45. i 46. ovog zakona, te otisak službenog pečata i ime i prezime sudije koji poziva.
b)u pozivu okrivljenom, uz koji se dostavlja kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, će se navesti da se poziva u svojstvu okrivljenog uz upozorenje da je dužan odmah obavijestiti sud o promjeni adrese, kao i o namjeri da promijeni boravište.
c)kad se okrivljeni prvi put poziva, poučit će se u pozivu o pravu da uzme branioca, kao i o njegovim pravima u skladu sa članom 6. ovog zakona.
[…] Član 44.
Propuštanje pojavljivanja okrivljenog (1)Okrivljeni koji se ne pojavi u vrijeme određeno za usmeni pretres u skladu sa članom 33. stav 4. ili članom 43. stav 3. ovog zakona smatraće se da je prihvatio odgovornost za prekršaj propuštanjem.
(2)[…]ili ako je prekršajni postupak pokrenut podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, sud će donijeti odluku o prekršaju u skladu sa članom 55. ovog zakona.
Član 55.
Odgovornost zbog propuštanja Ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres zakazan na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti odgovornim zbog propuštanja. Sud će izreći odgovarajuću sankciju na osnovu dokaza dostavljenih od ovlaštenog organa.
Član 61.
Žalbeni osnovi Rješenje o prekršaju može se pobijati:
a)zbog bitnih povreda prekršajnog postupka;
b)zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima; ili c)zbog odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu.
Član 62.
Bitne povrede prekršajnog postupka Bitne povrede prekršajnog postupka postoje:
[…] (b) ako su okrivljenom uskraćena bilo koja prava određena u članu 6 ovog zakona; […] (g) ako je sud propustio da primjeni ili je pogrešno primijenio odredbe ovog zakona, a koje su imale štetne posljedice za žalioca.
Član 65.
Razmatranje žalbe […] (3)Drugostepeni sud će razmotriti žalbu na osnovu spisa predmeta, žalbe i odgovora, bez održavanje usmenog pretresa.
Član 70.
Prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje (1)Okrivljeni […] u odnosu na koga je rješenje o prekršaju doneseno u skladu sa članom 55. ovog zakona, ili ako propusti rok za žalbu, može podnijeti prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje.
(2)Sud će uvažiti prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje ako okrivljeni može dokazati da mu nije uručen prekršajni nalog, ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, ili poziv za usmeni pretres i da je propuštanje pojavljivanja ili blagovremenog postupanja nastalo iz opravdanih razloga.
[…] Član 71.
Rok za podnošenje prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje Prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje mora biti podnesen sudu u roku od tri mjeseca od dana kada je prekršajni nalog postao konačan ili izvršan, ili od dana donošenja prvostepenog rješenja o prekršaju.
Član 72.
Posljedice podnošenja prijedloga (1)Ako usvoji prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, sud određuje dan i vrijeme za usmeni pretres i o tome obavještava okrivljenog i ovlašteni organ.
(2)Ako sud usvoji prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, prekršajni nalog ili rješenje o prekršaju se stavljaju van snage.
[…]
VI. Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 Pr 093467 11 Pžp od 1. juna 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 14. juna 2011. godine a apelantica 17. juna 2011. godine, dok je apelacija podnesena 28. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
30. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje radi li se o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
31. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer im je uskraćeno da učestvuju u sudskom postupku, odnosno da imaju usmeno saslušanje, pravo na odbranu, pravo na pristup sudu i pravo na obrazloženu presudu u postupku u kojem je osporenim rješenjima utvrđena njihova odgovornost za prekršaj uslijed propuštanja pojavljivanja na usmenom pretresu na koji smatraju da nisu uredno pozvani, zbog čega je zaključeno da su prihvatili odgovornost za prekršaj.
32. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju prekršajni postupak protiv apelanata pokrenut na zahtjev ovlaštenog organa, koji je u tom zahtjevu naveo adresu sjedišta apelanta (Veselina Masleše broj 1 u Banjoj Luci) i apelantičinu adresu iz CIPS-a (Marije Bursać broj 2, u Banjoj Luci) i na koje je Osnovni sud apelantima uputio pozive za usmeni pretres zakazan za 3. mart 2011. godine preporučenim pošiljkama. Međutim, pozivi su vraćeni sudu s naznakom da su apelanti odselili s naznačenih adresa, pa je Osnovni sud odgodio usmeni pretres i istog dana zatražio od Okružnog privrednog suda da dostavi adresu apelantovog sjedišta iz registra privrednih subjekata. Okružni privredni sud je obavijestio Osnovni sud da je adresa apelantovog sjedišta u ulici Veselina Masleše broj 1 u Banjoj Luci. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je u spis predmeta uložen listing iz CIPS-a prema kojem je apelantičina adresa u ulici Marije Bursać broj 2 u Banjoj Luci (adresa iz CIPS-a). Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud, na iste adrese, uputio pozive apelantima na usmeni pretres zakazan za 28. mart 2011. godine preporučenim pošiljkama ali su pozivi ponovo vraćeni sudu s naznakom da su apelanti odselili s naznačenih adresa i da je apelantičina nova adresa nepoznata. Takođe, Ustavni sud zapaža da, s obzirom da je izvršio provjere adresa apelanata i da je apelante pozvao na usmeni pretres dostavljanjem poziva preporučenim pošiljkama na adresu sjedišta apelanta iz registra i na adresu apelantice iz CIPS-a, Osnovni sud je u osporenoj odluci zaključio da, bez obzira na činjenicu da je poziv apelantu vraćen s napomenom da je odselio sa naznačene adrese, a za apelanticu da je „nepoznata“ na toj adresi, da su im pozivi za usmeni pretres uredno uručeni u smislu člana 2. stav 1. tačka h) Zakona o prekršajima. Stoga je Osnovni sud zaključio da apelanti zapravo snose odgovornost za to što su promijenili adrese, a da o tim promjenama nisu obavijestili nadležne organe kako bi im se pozivi mogli uručiti, što je bila njihova zakonska obaveza, zbog čega je konstatovao da su se ispunili uslovi iz čl. 44. i 55. Zakona o prekršajima za donošenje odluke zbog propuštanja. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanta, potvrdio odluku Osnovnog suda, zaključivši da je neosnovan navod apelanata da nisu obaviješteni o održavanju usmenog pretresa.
33. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1560/10 od 12. juna 2013. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba). Naime, u toj odluci apelant je takođe problematizirao pitanje povrede prava na usmeno saslušanje, prava na odbranu i prava na obrazloženu presudu u prekršajnom postupku pokrenutom izdavanjem prekršajnog naloga, u kojem je odlukama redovnih sudova FBiH proglašen odgovornim za prekršaj uslijed propuštanja da prisustvuje usmenom pretresu na koji je, po mišljenju tih sudova, bio uredno pozvan, i zbog čega se smatralo da je prihvatio odgovornost za prekršaj. Ustavni sud podsjeća da je u tački 36. citirane odluke, između ostalog, navedeno: Članom 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima je, pored ostalog, propisano: „uručenje poziva poštom je uručenje putem preporučene pošte na registriranu adresu sjedišta pravnog lica“. U konkretnom slučaju nesporno je da je Općinski sud poziv za usmeni pretres uputio na registrovanu adresu apelantovog sjedišta, za koju apelant i tvrdi da jeste njegova adresa i da je nije mijenjao. Međutim, apelantu poziv nije i uručen jer je dostavljač konstatovao da je apelant s navedene adrese odselio, zbog čega nije postojala ni mogućnost da mu eventualno bude ostavljena ni obavijest na navedenoj adresi o prispijeću pismena. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je u tački 38. citirane odluke, između ostalog, navedeno: Apelant ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji nije ponudio niti jedan razlog ili obrazloženja zašto na dan dostavljanja poziva za usmeni pretres nije bio dostupan na adresi sjedišta za koju tvrdi da jeste njegova adresa i da je nije mijenjao. Ovo tim prije što mu je osporeno prvostepeno i drugostepeno rješenje uručeno na navedenoj adresi. Također, apelant ničim nije učinio mogućim i vjerovatnim da dostavljanje poziva na adresu sjedišta nije pokušano, odnosno da je dostavljač konstatovao da je apelant odselio iako nije ni pokušao da mu poziv i uruči na navedenoj adresi. U tom smislu, ne može se prihvatiti apelantova tvrdnja da je dokazao da je „bio dostupan sudu“ s obzirom da adresa sjedišta nije promijenjena, pa da su sudovi neosnovano vjerovali konstataciji dostavljača da je s navedene adrese odselio.
34. Pored toga, Ustavni sud je u tač. 48-50. citirane odluke naveo: Ustavni sud primjećuje da je apelant, s obzirom da je njegova odgovornost utvrđena rješenjem o propuštanju, po prvi put u žalbi osporio činjenicu da je o održavanju usmenog pretresa uredno obaviješten. Međutim, žalba u ovom dijelu ne predstavlja efektivno pravno sredstvo jer drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, u postupku po žalbi ne može preispitivati utvrđeno činjenično stanje. Pri tom, ovakvo rješenje nije u suprotnosti ni sa zahtjevima prava na pravično suđenje s obzirom da apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe koju je razmotrio zakonom ustanovljeni sud u okviru nadležnosti koju ima u postupku po žalbi utvrđenu zakonom, odnosno s garancijama da se osigura pravo na žalbu u krivičnim stvarima u obimu i na način kako je propisano zakonom. Najzad, Ustavni sud ukazuje da je apelantova odgovornost utvrđena rješenjem zbog propuštanja a apelant nije iskoristio mogućnost podnošenja prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje i tako, eventualno, osigurao ponovno suđenje u kojem bi sva činjenična i pravna pitanja mogla biti preispitana. Ustavni sud zaključuje da zbog apelantovog propusta da osigura prijem pošiljke na adresi svog sjedišta, za koju i tvrdi da je njegova adresa i da je nije mijenjao, apelantovog propusta da iskoristi prijedlog za povrat u pređašnje stanje s obzirom da tvrdi da nije bio uredno obaviješten o održavanju usmenog pretresa, te ograničenja ustanovljenih zakonom u postupku po žalbi, prema kojim se ne može preispitivati utvrđeno činjenično stanje, u okolnostima konkretnog slučaja nisu povrijeđene garancije prava na pravično suđenje u odnosu na pristup sudu, pravo na jednakost stranaka u postupku, pravo na odbranu i pravo na obrazloženu presudu. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
35. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu sa stavovima iznesenim u Odluci AP 1560/10, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom slučaju pozivi za usmeni pretres upućeni na adresu apelantovog sjedišta, odnosno apelantičinu adresu iz CIPS-a, za koje apelanti tvrde da jesu njihove adrese i da ih nisu mijenjali, a da su ti pozivi vraćeni s naznakama dostavljača da su apelanti odselili s tih adresa, dok apelanti ničim nisu učinili mogućim i vjerovatnim da dostavljanje poziva na te adrese nije pokušano. Takođe, Ustavni sud zapaža da odredbama člana 61. Zakona o prekršajima, kojim su propisani žalbeni osnovi, nije predviđena mogućnost podnošenja žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u prekršajnom postupku. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 70. Zakona o prekršajima predviđena mogućnost da okrivljeni protiv kojeg je doneseno rješenje o prekršaju zbog nepristupanja na usmeni pretres može podnijeti prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, a da apelanti ovu mogućnost nisu koristili, niti u apelaciji navode da su u tome na bilo koji način bili onemogućeni. Dovodeći u vezu navedeno s prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da se razlozi koji su navedeni u Odluci AP 1560/10 odnose i na ovu odluku, te se umjesto posebnog obrazloženja u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nisu povrijeđena prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pristup sudu u situaciji kada apelanti nisu preduzeli potrebne mjere kako bi osigurali prijem pismena na adresama za koje tvrde da su njihove adrese i na kojima je i pokušano dostavljanje poziva za usmeni pretres, pa je uslijed tog propusta prekršajna odgovornost, u skladu sa zakonom, utvrđena rješenjem zbog propuštanja, a apelanti nisu iskoristili mogućnost podnošenja prijedloga za povrat u pređašnje stanje i tako osigurali ponovno suđenje, već su protiv prvostepenog rješenja izjavili žalbu kojom se, u skladu sa zakonom propisanim uvjetima, kojim se ne dovode u pitanje garancije prava na pravično suđenje, ne može osporavati utvrđeno činjenično stanje.
39. Takođe, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno ni pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi Zakona o prekršajima vezanih za dostavu poziva, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić