Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-55/13 (Z.V.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Disciplinski postupak
- Radni odnos
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-55/13
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 55/13, rješavajući apelaciju Z.V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav 3 tačka l), člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Z.V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 0840053 12 Rev od 8. novembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 0840053 11 Gž od 14. oktobra 2011.
godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.V. podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 084053 13 Rs2 od 27. decembra 2013. godine zbog toga što je preuranjena
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Z.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 5. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 0840053 12 Rev od 8. novembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 0840053 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine. Apelant je podneskom od 24. januara 2013. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom će se zabraniti sprovođenje osporenih presuda prinudnim putem do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelant je podneskom od 14. jula 2014. godine dopunio apelaciju osporivši Presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 084053 13 Rs2 od 27. decembra 2013. godine, te je zatražio prioritetno rješavanje apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 55/13 od 14. februara 2013. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Predsjednica Ustavnog suda je, na osnovu člana 25 stav 3 Pravila Ustavnog suda, usvojila apelantov zahtjev za prioritetno rješavanje apelacije.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republike Srpske, Vlade Republike Srpske, Sekretarijata Vlade Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 18. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. jula 2014. godine, tužena 30. jula 2014. godine, a Okružni sud 18. avgusta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Osnovnog suda broj RS-19/02 od 5. juna 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 590 od 13. oktobra 2006. godine, poništena su kao nezakonita rješenja tužene broj 0/01/2773/01 od 23. novembra 2001. godine i broj 0/01-2985/01 od 31. decembra 2001. godine i tužena je obavezana da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da mu na ime naknade štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa isplati iznose precizirane u izrekama presuda.
8. Osnovni i Okružni sud su zaključili da je nastupila zastarjelost vođenja disciplinskog postupka protiv apelanta za opisanu težu povredu radne obaveze i dužnosti u skladu sa članom 39 stav 1 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenih u Sekretarijatu Vlade Republike Srpske broj 0/01-369/01 od 27. februara 2001. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti) prema kojem postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti zaposlenog ne može se pokrenuti ni voditi kada isteknu tri mjeseca od dana kada je povreda učinjena. Po shvatanju Okružnog i Osnovnog suda, povreda je učinjena 1. avgusta 2001. godine, a rok od tri mjeseca iz člana 39 stav 1 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti istekao je 1. novembra 2001. godine, dakle, prije donošenja prvostepene odluke o disciplinskoj odgovornosti apelanta, te su iz tih razloga poništili oba osporena rješenja tužene, udovoljili tužbenom zahtjevu apelanta za reintegraciju u radni odnos kod tužene, a djelimično i za naknadu štete, kako je to navedeno u presudama Osnovnog i Okružnog suda.
9. Odlučujući o revizijama apelanta i tužene izjavljenim protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 590 od 13. oktobra 2006. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 118-0-Rev-07-000 311 od 28. avgusta 2009. godine kojim je uvažio revizije i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je ocijenio da su nepravilna shvatanja Okružnog i Osnovnog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost vođenja disciplinskog postupka protiv apelanta. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da objektivni rok zastarjelosti, po pravilu, počinje da teče prvog radnog dana poslije dana u kome je lice u radnom odnosu učinilo povredu radne obaveze. Objektivni rok za nastupanje zastarjelosti kod trajnih povreda radne obaveze čija radnja izvršenja traje više dana, kao što je slučaj sa neopravdanim izostankom s posla, počinje da teče prvog dana poslije dana u toku kojeg je radnja povrede prestala. S obzirom na to da iz rješenja tužene, koje je apelant osporio tužbom, proizilazi da apelant od 1. avgusta 2001. godine pa do okončanja disciplinskog postupka neprekidno nije dolazio na posao, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost vođenja disciplinskog postupka. Stoga je ukinuo Presudu Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 590 od 13. oktobra 2006. godine i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno odlučivanje.
10. Okružni sud je, rješavajući o žalbama apelanta i tužene, u ponovnom postupku Rješenjem broj 011-0-Ž-09-000116 od 19. oktobra 2009. godine ukinuo Presudu Osnovnog suda broj RS-19/02 od 5. juna 2006. godine i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje.
11. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 0840053 09 P od 30. decembra 2010. godine poništene su odluke tužene, i to Rješenje broj 0/01/2773/01 od 23. novembra 2001. godine i Rješenje broj 0/01-2985/01 od 31. decembra 2001. godine, i tužena je obavezana da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, obavezana je tužena da apelantu isplati na ime izgubljenih plata za period od 1. januara 2002. godine do 30. juna 2010. godine ukupan iznos od 87.748,94 KM sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od svakog petnaestog u mjesecu za svaku neisplaćenu platu (bliže označene u presudi) za protekli mjesec do isplate. Tužena je, takođe, obavezana da apelantu isplati na ime naknade za ogrev i zimnicu za 2002. godinu, te naknade za regres za 2002, 2003, 2004. godinu iznose precizirane u presudi sa zakonskim zateznim kamatama, takođe, preciziranim u presudi. Tužena je obavezana da za apelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti za period od 1. januara 2002. do 29. jula 2010. godine. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati na ime plata u 2001. godini iznos preciziran u izreci presude, kao i zakonske zatezne kamate na ovaj iznos, kao i da za apelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti za period od 1. avgusta do 31. decembra 2001. godine. Apelantova tužba je odbačena kao pravosnažno presuđena stvar u dijelu u kojem je apelant tražio naknadu nematerijalne štete, a u dijelu u kojem je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati naknadu na ime boračkog dodatka tužba je odbačena zbog nenadležnosti suda. Odbijen je preostali dio apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka koji predstavljaju razliku između traženog i dosuđenog iznosa.
12. U postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude Osnovni sud je utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tužene, da je u vrijeme prestanka radnog odnosa kod tužene bio raspoređen na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za opšte poslove u Odjeljenju Sekretarijata Vlade za zajedničke poslove u Palama; da je apelant obavljao navedene poslove 15, 16. i 17. jula 2001. godine, da se 18. jula 2001. godine vratio u Banju Luku i da od 19. jula 2001. godine nije odlazio na posao, da je tužena svojim dopisom od 6. avgusta 2001. godine (koji je apelant zaprimio 8. avgusta 2001. godine) obavijestila apelanta da mu je obezbijedila smještaj i priznala troškove za ishranu u iznosu od 250,00 KM mjesečno, s pozivom da nastavi da radi, što je apelant odbio pod izgovorom da mu iznos od 250,00 KM na ime troškova ishrane nije dovoljan. Takođe je utvrđeno da je apelant rješenje od 27. juna 2001. godine o rasporedu na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za opšte poslove u Odjeljenju za zajedničke poslove u Palama pobijao prigovorom koji je tužena odbila rješenjem od 5. jula 2001. godine, nakon čega je apelant vodio sudski spor u kojem je pravosnažnom sudskom odlukom, Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06- 000229 od 12. septembra 2006. godine protiv koje je Presudom Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-06-001140 od 29. decembra 2008. odbijena apelantova revizija, utvrđeno da se rješenja tužene od 27. juna i 5. jula 2001. godine poništavaju u dijelu u kojem je odlučeno o dužini trajanja rasporeda apelanta preko šest mjeseci, a odbijen apelantov zahtjev da se rješenja tužene ponište i u preostalom dijelu i njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, na ime pretrpljenih duševnih bolova i straha.
13. U postupku je, dalje, utvrđeno da je Rješenjem tužene broj 0/01/2773/01 od 23. novembra 2001. godine apelant proglašen krivim zato što neprekidno od 1. avgusta 2001. godine nije dolazio na posao, niti pravdao izostanke, čime je počinio težu povredu radne obaveze i dužnosti, neopravdan izostanak sa posla tri dana uzastopno iz člana 26 stav 1 tačka 13 Zakona o radnim odnosima u državnim organima i člana 4 tačka 10 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, te da je apelantu za učinjenu povredu radne obaveze i dužnosti izrečena mjera prestanka radnog odnosa. Iz obrazloženja navedenog rješenja Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da je disciplinsko vijeće u postupku vijećanja i glasanja konstatovalo da je apelant počinio povredu radne obaveze i dužnosti koja mu je stavljena na teret, da je bio u stanju da shvati značaj svojih postupaka i mogao i trebalo da bude svjestan njihovih posljedica, te da je vijeće predložilo da se izrekne mjera prestanka radnog odnosa, da je nakon razmatranja disciplinskog spisa odlučeno kao u dispozitivu rješenja, jer apelant nije osporio istinitost podataka iz evidencije o prisutnosti na poslu, već je, naprotiv, naveo da još od 18. jula 2001. godine do dana održavanja rasprave ne dolazi na posao, iako ne smatra da je kriv, da nije naveo razloge izostanka, niti je dostavio ili predložio dokaze kojim bi pravdao izostanak, da, s obzirom na to da u odjeljenju u Palama do 27. juna. 2001. godine, „kada je raspoređen na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za opšte poslove, nije zaposleno drugo lice pravne struke i da je njegov izostanak sa posla imao kao posljedicu znatno otežan rad, te da su ove okolnosti bitno uticale na težinu učinjene povrede i na stepen odgovornosti, jer je on prema opisu poslova navedenog radnog mjesta trebalo da rukovodi radom odjeljenja, čime je apelant svjesno narušio radnu disciplinu, te da se kod odlučivanja o odgovornosti imala u vidu i olakšavajuća okolnost da ranije nije činio povrede radnih obaveza, ali da navedena olakšavajuća okolnost nije mogla bitno uticati na stepen krivice i izrečenu mjeru zbog toga što bi se izricanjem novčane kazne dao negativan primjer ostalim zaposlenima što bi se nepovoljno odrazilo na radnu disciplinu. Apelantov prigovor protiv pomenutog rješenja odbijen je drugostepenim Rješenjem broj 0/01-2985/01 od 31. decembra 2001. godine. Iz obrazloženja drugostepenog rješenja Osnovni sud je utvrdio da apelant u prigovoru nije osporio činjenicu da nije dolazio na posao i da nije pravdao izostanke kao objektivni uslov odgovornosti za učinjenu povredu radne obaveze, ali da je osporio subjektivni osnov odgovornosti, tj. svoju krivicu za učinjenu povredu, da je tužena, ipak, obezbijedila apelantu, odnosno odobrila akontativnu isplatu naknade troškova ishrane i smještaja apelanta, te da je navedeno da je tužena, u skladu sa odredbom člana 26 stav 2 Zakona o radnim odnosima u državnim organima, imala mogućnost da se slobodno opredijeli za jednu od dvije disciplinske mjere ali se odlučila za disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa. Dakle, iz navedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je tužena smatrala da su ispunjeni uslovi za izricanje mjere prestanka radnog odnosa, jer apelant nije osporio da ne dolazi na posao, niti je, u međuvremnu, u disciplinskom postupku opravdao izostanke, te su se time stekli uslovi objektivne odgovornosti (nedolazak na posao i njegovo nepravdanje), kao i uslovi subjektivne odgovornosti (krivica), pritom ne ocjenjujući i ne obrazlažući posebno uslov-nastanak štete za organ.
14. Kod nesporne činjenice da apelant od 19. jula 2001. godine pa do prestanka radnog odnosa (31. decembra 2001. godine) nije nikako dolazio na posao, niti je izostanak pravdao, Osnovni sud je utvrdio da nije nastupila zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka. Naime, apelant je, počevši od 19. jula 2001. godine, vršio povredu radne obaveze i dužnosti, budući da nije dolazio na posao, a svoj izostanak nije pravdao, niti je to učinio u disciplinskom postupku, pa je Osnovni sud smatrao da je apelant ovakvim ponašanjem svakodnevno vršio povredu radne dužnosti „produženi neopravdani izostanak sa posla“, odnosno tzv. trajnu povredu radne obaveze i dužnosti. Naime, za početak zastare pokretanja i vođenja disciplinskog postupka ima se smatrati relevantnim vrijeme prestanka vršenja povrede. S obzirom na to da je apelant kontinuirano (od 19. jula do 31. decembra 2001. godine) vršio povredu radne dužnosti (prije pokretanja disciplinskog postupka, za vrijeme njegovog sprovođenja, kao i u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa), to nisu bili ispunjeni uslovi da nastupi zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka, jer je evidentno da je apelant neprekidno vršio povredu, dakle, apelant nije prestao da vrši navedene povrede, da bi od tog datuma počela teći zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka.
15. Osnovni sud je utvrdio da su navedena rješenja materijalno nezakonita, suprotna odredbi člana 26 Zakona o radnim odnosima u državnim organima (koja izričito propisuje kod kojih povreda radne dužnosti i pod kojim uslovima poslodavac izriče mjeru prestanak radnog odnosa, a predmetna povreda radne dužnosti nije propisana). Osnovni sud je istakao da je tužena dokazala da je apelant težu povredu koja mu je stavljena na teret počinio svjesno i umišljajno (posebno ocjenjujući da je po zanimanju diplomirani pravnik, te je znao i morao znati da svojim ponašanjem čini povredu radne dužnosti), a da tužena nije dokazala postojanje druga dva uslova za izricanje disciplinske mjere prestanak radnog odnosa, i to: nastanak štete za organ i nepostojanje olakšavajućih okolnosti (s obzirom na to da je iz sadržine osporenih rješenja vidljivo da je tužena utvrdila postojanje olakšavajuće okolnosti-da ranije nije činio povrede radnih obaveza, ali da je utvrdila da ova okolnost nije mogla bitno uticati na stepen krivice i izrečenu mjeru iz razloga što bi se izricanjem novčane kazne dao negativan primjer ostalim zaposlenima, što bi se nepovoljno odrazilo na radnu diciplinu), slijedom čega je apelantu izrečena stroža kazna od one koja je propisana zakonom i utvrđena Pravilnikom i da mu se trebala izreći disciplinska mjera novčana kazna.
16. Osnovni sud je naveo da je članom 26 stav 1 tačka 13 Zakona o radnim odnosima u državnim organima propisano da je povreda radnih obaveza i dužnosti neopravdano izostajanje sa posla pet radnih dana u toku šest mjeseci ili neopravdano izostajanje sa posla tri dana uzastopno, dok je stavom dva istog člana propisano da se za povrede radnih obaveza i dužnosti iz stava 1 tač. 1-11 obavezno izriče mjera prestanka radnog odnosa ukoliko je nastupila šteta za državni organ, ako je povreda učinjena umišljajem ili iz svjesnog nehata i ako nisu utvrđene olakšavajuće okolnosti za zaposlenog, odnosno postavljeno lice koje je povredu činilo, te da se u ostalim slučajevima može izreći novčana kazna najmanje u visini od 15% od mjesečne plate u trajanju od jednog do šest mjeseci. Nadalje, članom 2 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti od 27. februara 2001. godine, koji je bio na snazi u vrijeme sprovođenja disciplinskog postupka protiv apelanta, propisano je da zaposleni disciplinski odgovara za povrede radne obaveze i dužnosti koje učini svojom krivicom i samo za povrede radne obaveze i dužnosti koje su utvrđene zakonom, drugim propisom i ovim pravilnikom, da je članom 4 tačka 10 kao teža povreda radnih obaveza i dužnosti utvrđeno neopravdano izostajanje sa posla pet radnih dana u toku šest mjeseci ili neopravdano izostajanje sa posla tri dana uzastopno, da je članom 7 utvrđeno da se novčana kazna izriče za težu povredu radnih obaveza i dužnosti iz člana 4 ovog pravilnika čijim izvršenjem nisu nastupile teže posljedice, kao i za lakše povrede radnih obaveza i dužnosti utvrđene članom 5 Pravilnika, te da novčana kazna može iznositi najviše 15% od mjesečne plate zaposlenog u periodu od jednog do šest mjeseci, da je članom 8 utvrđeno da se mjera prestanka radnog odnosa obavezno izriče za teže povrede radnih obaveza i dužnosti određen članom 4 tač. 1, 2, 3, 4, 5, 7, 8, 9, 12, 14 i 15 ovog pravilnika, ukoliko je nastupila šteta, ako je povreda učinjena umišljajem ili iz svjesnog nehata i ako nisu utvrđene olakšavajuće okolnosti za zaposlenog koji je povredu počinio.
17. Osnovni sud je istakao da iz navedenih odredaba Zakona o radnim odnosima jasno proizilazi da zakonodavac nije propisao da poslodavac radniku zbog povrede radnih obaveza i dužnosti-neopravdano izostajanje sa posla pet radnih dana u toku šest mjeseci ili neopravdano izostajanje sa posla tri radna dana uzastopno, obavezno izriče mjeru prestanka radnog odnosa, niti je tužena, kao poslodavac, predmetnim pravilnikom (shodno odredbama zakona) utvrdila da ova povreda obavezno povlači za sobom sankciju prestanka radnog odnosa. Naprotiv, i zakonodavac i tužena utvrdili su koje taksativno nabrojane povrede radnih obaveza i dužnosti i pod kojim uslovima proizvode posljedicu obaveznog izricanja disciplinske mjere-prestanka radnog odnosa. Stoga je, ocjenjujući sadržinu osporenih rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu, Osnovni sud utvrdio da tužena, u vrijeme donošenja osporenih rješenja u disciplinskom postupku, nije dokazala ispunjenost svih zakonom i Pravilnikom propisanih (određenih) uslova da bi apelantu obavezno izrekla mjeru prestanka radnog odnosa.
18. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da su osporena rješenja tužene bila i formalno nezakonita, budući da je zaključio da disciplinska komisija nije učestvovala u vijećanju i glasanju kod donošenja prijedloga odluke, a pritom poklanjajući vjeru iskazu svjedoka, odnosno da je tužena protiv apelanta disciplinski postupak sprovela tako što je pravnica (koja nije bila član disciplinske komisije) sačinila zaspisnik o vijećanju i glasanju, koji je disciplinska komisija samo potpisala, pa slijedom toga komisija nije uopšte dala prijedlog odluke o izricanju disciplinske mjere, čime je tužena svoje odluke o prestanku radnog odnosa apelantu donijela suprotno odredbama Pravilnika i Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Naime, po ocjeni Osnovnog suda, rješenja tužene su bila suprotna odredbama čl. 27 i 28 Zakona o radnim odnosima u državnim organima, a što navedene odluke čini nezakonitim. Osnovni sud je, takođe, istakao da se tužena ponašala nesavjesno i bahato, iako takvo ponašanje nije istovremeno i nezakonito, a što se naročito ogleda u sastavu disciplinske komisije koju čine tri lica od kojih nijedno nije pravne struke, a takav sastav disciplinske komisije je uticao na obezbjeđivanje određenog stepena pravne sigurnosti i zaštite, čime su povrijeđeni osnovni postulati prava priznatih međunarodnim konvencijama, Ustavu, zakonskim i podzakonskim aktima, a i nepisanim dobrim običajima.
19. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je pozivom na odredbe čl. 37, 26 stav 1 tač. 13, 27 i 28 Zakona o radnim odnosima u državnim organima i odredbe Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na poništavanje osporenih rješenja, pa je slijedom toga Osnovni sud udovoljio tužbenom zahtjevu za reintegraciju apelanta u radni odnos kod tužene, a djelimično i za naknadu štete, kako je navedeno u izreci prvostepene presude.
20. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 0840053 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu, tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se ponište rješenja tužene br. 0/01/2773/01 od 23. novembra 2001. godine i 0/01-2985/01 od 31. decembra 2001. godine i da se obaveže tužena da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da apelantu isplati prvostepenom presudom dosuđene iznose na ime izgubljenih plata, naknade za ogrev, zimnicu i regres sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti za period od 1. januara 2002. godine do 29. jula 2010. godine, te troškove postupka u iznosu od 1.315,47 KM. Drugostepenom presudom obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 KM. Istom presudom apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda u dijelu kojim je tužba odbačena zbog presuđene stvari ukinuta i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak, dok je apelantova žalba u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
21. Okružni sud je prihvatio činjenična utvrđenja Osnovnog suda, ali ne i pravni zaključak, smatrajući da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi za donošenje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa i da nisu postojale olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani koje bi uticale na izricanje blaže disciplinske mjere u odnosu na disciplinsku mjeru koju je izrekla tužena.
22. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da kod nesporne činjenice da apelant nije dolazio na posao u vremenskom periodu od 1. avgusta 2001. godine, pa sve do donošenja odluke o izricanju disciplinske mjere 23. novembra 2001. godine, da je tužena sprovela disciplinski postupak u skladu sa odredbama Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, uz zaključak da je apelant kriv za učinjenu povredu radne obaveze, a to je da je apelant bio uporan u neopravdanom dolasku na posao u dužem vremenskom periodu, pa je, po ocjeni Okružnog suda, apelant počinio težu povredu radne obaveze iz člana 4 stav 1 tačka 10 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, te su bili ispunjeni uslovi za donošenje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa s obzirom na to da nisu postojale olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani koje bi uticale na izricanje blaže disciplinske mjere u odnosu na disciplinsku mjeru koju je izrekla tužena. Naime, kako je istakao Okružni sud, apelant se kod činjenice da je počinio težu povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret nije mogao sa uspjehom braniti određenim subjektivnim okolnostima usljed kojih je došlo do njegovog neopravdanog izostanka sa posla, a to su da je iz Banje Luke sa ranijeg radnog mjesta raspoređen na Pale, da mu nije bio obezbijeđen adekvatan smještaj i troškovi na ime odvojenog života-ishrane, jer je apelant bio dužan da postupi po rješenju tužene u pogledu rasporeda na poslove i radne zadatke na Pale, odnosno da izvršava poslove i radne zadatke koje mu je poslodavac odredio, odnosno da prisustvuje na poslu. Odlaskom na posao apelantu nije uskraćena mogućnost da protiv odluke tužene kojom je raspoređen na drugo radno mjesto koristi efektivna pravna sredstva interne i sudske zaštite, to po stavu Okružnog suda ne postoji nijedan subjektivni razlog na apelantovoj strani koji bi isključio odgovornost-krivicu apelanta za povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret.
23. Okružni sud je, takođe, ocijenio da je pogrešan zaključak Osnovnog suda da disciplinska komisija nije vijećala i glasala u skladu sa Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, odnosno da nije donijela odluku, a pri tome prihvatajući iskaz saslušanih svjedoka, pored materijalnih dokaza, a to je zapisnik o vijećanju i glasanju iz kojeg je jasno vidljivo da su ga potpisali članovi disciplinske komisije. Naime, članovi disciplinske komisije su potpisali zapisnik o raspravi pred komisijom, a kasnije i zapisnik o vijećanju i glasanju, odnosno prijedlog odluke o disciplinskoj mjeri, pa stoga pozivanje imenovanih svjedoka u ovom postupku da nisu znali šta potpisuju Okružni sud u odnosu na materijalni dokaz, zapisnik o vijećanju i glasanju, nije prihvatio kao razlog da disciplinski postupak kod tužene nije sproveden u skladu sa Zakonom o radnim odnosima u državnim organima i Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti.
24. Okružni sud je, takođe, istakao da je pogrešan zaključak Osnovnog suda da je tužena bila obavezna da prilikom imenovanja disciplinske komisije mora poštivati stručnu zastupljenost sastava disciplinske komisije kod činjenice da se članovi disciplinske komisije biraju iz reda zaposlenih u organu od funkcionera, shodno odredbi člana 28 Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Po ocjeni Okružnog suda, kod nesporne činjenice da je tužena imenovala disciplinsku komisiju, a saslušani svjedoci nisu osporili činjenicu da su bili imenovani kao članovi disciplinske komisije, da su održali raspravu na kojoj je bio prisutan i apelant, to su svjedoci Natalija Stijaković i Zdravko Vunjak, kao radnici tužene i sa prosječnim znanjem radnika sa srednjom stručnom spremom, bili svjesni da izborom u disciplinsku komisiju odlučuju o odgovornosti radnika tužene za učinjene povrede radne obaveze, a za koje se može izreći i disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Takođe, održavanjem rasprave kao članovi disciplinske komisije navedeni svjedoci su pokazali sposobnost da odlučuju o pravima zaposlenih kod tužene, jer nisu iskoristili mogućnost da od funkcionera zatraže da se kao članovi komisije imenuju drugi radnici, ukoliko smatraju da nisu sposobni s obzirom na svoje intelektualne sposobnosti da odlučuju o pravima i dužnostima drugih radnika, pa je, po ocjeni Okružnog suda, neprihvatljiva njihova izjava da nisu bili upoznati sa zadacima koje disciplinksa komisija obavlja.
25. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da apelant, kao ni članovi disciplinske komisije koji su saslušani kao svjedoci nisu dokazali da navodi u zapisniku nisu istiniti, da su zapisnik o disciplinskoj komisiji potpisali u zabludi, bez prisustva volje, niti su u posebnoj proceduri pobijali istinitost, odnosno neistinitost isprave - zapisnik o vijećanju i glasanju. Stoga je, po ocjeni Okružnog suda, pogrešan pravni zaključak Osnovnog suda da disciplinska komisija nije vijećala i glasala, a slijedom toga da nije donijela ni prijedlog odluke o disciplinskoj odgovornosti apelanta u skladu sa članom 30 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti.
26. Protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 0840053 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 0840053 12 Rev od 8. novembra 2012. godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
27. Vrhovni sud je, prije svega, istakao da se teža povreda radnih obaveza i dužnosti propisana odredbom člana 4 tačka 10 Pravilnika sastoji u neopravdanom izostajanju sa posla pet radnih dana u toku šest mjeseci ili neopravdanom izostajanju s posla tri dana uzastopno, te da postoji obaveza radnika da dolazi na posao sve dok se nalazi u radnom odnosu. Radniku bez obzira na učinjenu povredu radne dužnosti, u smislu odredbe člana 35 Pravilnika, prestaje radni odnos na dan kada rješenje Komisije postane konačno, a ne po sili zakona. Prema tome, apelant je i nakon 1. avgusta 2001. godine pa sve do 31. decembra 2001. godine (kada je rješenje o prestanku radnog odnosa postalo konačno) bio obavezan da dolazi na posao. Svojim nečinjenjem apelant je u cijelom označenom periodu, a koji mu se u disciplinskom postupku stavlja na teret, nedolaskom na posao svakog radnog dana činio citiranu povredu radne dužnosti iz člana 4 tačka 10 Pravilnika tako da, u konkretnom slučaju, i nije počeo teći rok zastare propisan odredbom člana 39 stav 1 navedenog Pravilnika.
28. Vrhovni sud je, dalje, ocijenio neosnovanim apelantove navode da iz opravdanih razloga nije mogao postupiti po Rješenju tužene broj 2129/01 od 27. juna 2001. godine kojim je raspoređen na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za opšte poslove u Odjeljenju za zajedničke poslove u Palama. Vrhovni sud je, s tim u vezi, istakao da pomenuto rješenje o rasporedu apelanta nije nezakonito u dijelu koji je od značaja za konkretni postupak, jer je pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000229 od 12. septembra 2006. godine utvrđena djelimična nezakonitost rješenja tužene od 27. juna i 5. jula 2001. godine, ali samo u onom dijelu u kojem je tužena rasporedila apelanta na period duži od šest mjeseci. S obzirom na to, period koji se apelantu stavlja na teret da nije dolazio na posao čime je počinio težu povredu radne dužnosti obuhvaćen zakonitim dijelom rješenja o njegovom rasporedu. Takođe, neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da mu nisu bila obezbijeđena dovoljna sredstva za pokrivanje troškova koji proističu iz njegovog odvojenog života, jer je nesporno utvrđeno da je tužena obezbijedila apelantu odgovarajući smještaj i iznos od 250,00 KM mjesečno na ime povećanih troškova, što, po ocjeni Vrhovnog suda, predstavlja odgovarajuću naknadu za odvojeni život. Osim toga, Vrhovni sud je smatrao da navedeni apelantov revizioni prigovor nije samo neosnovan već da nije ni od značaja za konkretni parnični postupak, imajući u vidu član 16 Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Naime, apelant je protiv rješenja tužene o svom rasporedu od 27. juna 2001. godine podnio prigovor koji je odbijen rješenjem tužene od 5. jula 2001. godine, zakonitost tih rješenja je ispitivana u sudskom postupku, a njihovo izvršenje ne predstavlja radnju krivičnog djela. Stoga je apelant, u smislu citiranih zakonskih odredaba, bio dužan da postupi po rješenjima tužene koja mu je obezbijedila sve potrebne uslove.
29. Vrhovni sud je, zatim, istakao da treba imati u vidu i to da nepostupanje po zakonitom rješenju o raspoređivanju apelanta predstavlja samostalnu povredu radne dužnosti propisanu odredbom člana 26 stav 1 tačka . Zakona o radnim odnosima u državnim organima, te člana 4 tačka 1 Pravilnika, te da je ova prava kvalifikacija, iako nije korišćena u disciplinskom postupku, bila od značaja prilikom izbora disciplinske sankcije prestanka radnog odnosa, što proizilazi iz sadržine pobijanog Rješenja tužene broj 0/01/2773/01 od 23. novembra 2001. godine. Izrečena disciplinska sankcija prestanak radnog odnosa je, po ocjeni Vrhovnog suda, na zakonit način izrečena, jer odredba člana 26 stav 2 Zakona o radnim odnosima u državnim organima na koju se apelant u reviziji pozvao reguliše slučajeve obaveznog izricanja disciplinske mjere prestanka radnog odnosa, a u konkretnom slučaju se radi o fakultativnom izricanju pomenute disciplinske mjere.
30. Konačno, Vrhovni sud je istakao da pitanje sastava disciplinske komisije, u smislu stručne spreme njenih članova, nije regulisano Pravilnikom i Zakonom o radnim odnosima u državnim organima, tako da apelantov revizioni prigovor kojim se ukazuje da u sastavu disciplinske komisije nije bio nijedan diplomirani pravnik nije od značaja za pitanje zakonitosti cjelokupnog postupka. Vrhovni sud dalje istakao je da je ispravan stav Okružnog suda i u pogledu zakonitosti sprovedenog postupka, koju je ocijenio prvenstveno na osnovu pisanih dokumenata, odnosno zapisnika o raspravi pred komisijom, a kasnije i zapisnika o vijećanju i glasanju, te da posebno treba imati u vidu da saslušani svjedoci ne negiraju da su potpisnici označenih dokumenata, a da su saslušavani devet godina nakon što je disciplinski postupak vođen. Vrhovni sud je, takođe, ocijenio neosnovanim apelantov revizioni prigovor da je Okružni sud bez glavne rasprave utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno od prvostepenog suda iako tvrdi da je prihvatio zaključke prvostepenog suda. Nasuprot tome, po ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud je iz utvrđenih činjenica pred Osnovnim sudom, a koje je prihvatio, izvukao drugačije zaključke i iz nesporne činjenice da su svi članovi komisije potpisali zapisnik o vijećanju i glasanju izveo zaključak da je disciplinska komisija, u smislu člana 28 Zakona o radnim odnosima u državnim organima, predložila sekretaru Vlade Republike Srpske kao funkcioneru koji rukovodi tuženom kao državnom organu izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije. S tim u vezi, ističe da su dokazi u postupku pogrešno ocijenjeni, da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, da je materijalno i procesno pravo pogrešno primijenjeno, te da Okružni i Vrhovni sud nisu dali obrazloženje za svoje pravne stavove.
32. Apelant ističe, prije svega, da je proizvoljan način na koji su sudovi tumačili odredbu člana 39 stav 1 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti i utvrdili da nije nastupila zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka, „slijepo slijedeći stav Vrhovnog suda izražen u Rješenju broj 118-0-Rev-07-000 311 od 28. avgusta 2009. godine“. Pri tome apelant ističe da je zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka u smislu člana 11 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti neblagovremen, a o tom pitanju je izostalo obrazloženje sudova, kao i o apelantovim navodima da disciplinska komisija zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka nije uzela u razmatranje u roku od 30 dana od dana njegovog podnošenja, u skladu sa članom 15 stav 1 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, a što je, po apelantovom mišljenju, razlog da se disciplinski postupak nije mogao dalje nastaviti.
33. Dalje, smatra da se na osnovu člana 26 stav 1 tačka 13 i stav 2 istog člana nisu stekli uslovi za izricanje mjere prestanka radnog odnosa u njegovom slučaju, te je u tom smislu proizvoljno obrazloženje Vrhovnog suda da je to tužena mogla učiniti fakultativno, bez bilo kakvog daljnjeg obrazlaganja i pozivanja na odredbe Zakona i Pravilnika, pa je stoga proizvoljan i zaključak Vrhovnog suda da je apelantu zakonito izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Takođe, smatra da se ne može smatrati krivim za navedenu povredu radne dužnosti, jer ga je tužena rasporedila na radno mjesto u Palama, a da mu nije obezbijedila uslove u pogledu smještaja i ishrane, odnosno odvojenog života, a koji su utvrđeni zakonom i kolektivnim ugovorom. Pored toga, navodi da u sudskom spisu postoje dva pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti sa različitim tekstom, te da su sudovi, iako se nisu eksplicitno pozivali, koristili tekst u kojem je predmetna povreda radne obaveze i dužnosti, u članu 8, uvrštena među povrede radne dužnosti i obaveze za koje se obavezno izriče mjera prestanka radnog odnosa.
34. Takođe je istakao da su proizvoljna obrazloženja Okružnog i Vrhovnog suda u pogledu zakonitosti rada disciplinske komisije i postupka njenog odlučivanja.
35. Povredu prava na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije apelant nije posebno obrazlagao.
b) Odgovor na apelaciju
36. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da nije bilo kršenja prava koja apelant navodi zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.
37. Okružni sud se pozvao na razloge koje je dao u svojoj presudi, te je istakao da je apelacija neosnovana.
38. Tužena je navela da je odluka Vrhovnog suda pravilna i zasnovana na zakonu, te da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
V. Relevantni propisi
39. Zakon o radnim odnosima u državnim organima („Službene novine RS“ br. 11/94 i 6/97) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Zaposleni u državnom organu, odnosno postavljeno lice, dužan je da izvršava naloge funkcionera koji rukovodi državnim organom, odnosno neposrednog rukovodioca, ako su oni u granicama zakona.
Kad zaposleno, odnosno postavljeno lice smatra da je nalog funkcionerakoji rukovodi državnim organom, odnosno neposrednog rukovodioca, ako su oni u granicama zakona.
Kad zaposleno, odnosno postavljeno lice smatra da je nalog funkcionera koji rukovodi državnim organom, odnosno neposrednog rukovodioca, nezakonit, dužan je da mu na to ukaže.
U slučaju iz stava 2. ovog člana zaposleni, odnosno postavljeno lice, može zadržati izvršenje naloga, osim ako se radi o hitnoj stvari.
Ponovljenu naredbu u pismenom obliku zaposleni, odnosno postavljeno lice, mora bez odlaganja izvršiti, osim ako bi izvršenje naredbe predstavljalo krivično djelo o čemu će izvjestiti neposredeno viši organ, odnosno organ koji vrši kontrolu ili nadzor nad radom državnog organa u kome radi zaposleni, odnosno postavljeno lice.
Ako zaposleni, odnosno postavljeno lice, ne upozori funkcionera, odnosno neposrednog rukovodioca, da je nalog nezakonit, a nalog izvrši, odgovaraće za njegovo izvršenje.
Član 26. stav 1. tačka 13. i stav 2.
Povrede radnih obaveza i dužnosti su:
13) neopravdano izostajanje s posla pet radnih dana u toku šest mjeseci ili neopravdano izostajanje s posla tri dana uzastopno;
Za povrede radnih obaveza i dužnosti iz stava 1. tač. 1-11, obavezno se izriče mjera prestanka radnog odnosa ukoliko je nastupila šteta za državni organ, ako je povreda učinjena umišljajem ili iz svjesnog nehata i ako nisu utvrđene olakšavajuće okolnosti za zaposlenog, odnosno postavljeno lice, koji je povredu učinio. U ostalim slučajevima može se izreći novčana kazna najviše u visini od 15% od mjesečne plate, u trajanju od jednog do šest mjeseci.
Član 27.
Disciplinske mjere protiv zaposlenog u državnom organu izriče funkcioner koji rukovodi državnim organom.
Član 28.
Disciplinski postupak protiv zaposlenog u državnom organu vodi i odluke predlaže funkcioneru koji rukovodi državnim organom disciplinska komisija koju imenuje funcioner.
Član 30. st.1, 2. i 3.
Nakon zaključivanja rasprave pristupa se vijećanju i glasanju u cilju donošenja odluke o odgovornosti zaposlenog, kojim rukovodi predsjednik vijeća.
Vijeće donosi prijedlog odluke većinom glasova i sa cjelokupnim spisom, radi dostavljanja sekretaru, prosljeđuje predsjedniku disciplinske komisije.
Nakon glasanja predsjednik vijeća objavljuje odluku.
Član 32.
Pri izricanju disciplinske mjere zaposlenom, uzima se u obzir: težina povrede radne obaveze i dužnosti i njene posljedice, stepen odgovornosti zaposlenog, uslovi pod kojima je povreda učinjena, raniji rad i držanje zaposlenog poslije učinjene povrede radne obaveze i dužnosti.
Član 37.
Radi ostvarivanja svojih prava, zaposleni u državnom organu, odnosno postavljena lica pismeno se obraćaju funkcioneru koji rukovodi organom.
Protiv svakog rješenja ili drugog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama zaposleni, odnosno postavljeno lice, ima pravo da podnese prigovor. Prigovor se podnosi funcioneru koji rukovodi državnim organom u roku od osam dana od dana uručenja rješenja ili drugog akta, a funkcioner je dužan da o njemu odluči u roku od 15 dana, od dana podnošenja prigovora.
Razmatrajući podneseni prigovor, funkcioner preispituje svoju odluku i može je izmijeniti ili dopuniti.
Zaposleni, odnosno postavljeno lice, ima pravo da podnese prigovor u slučaju kada funkcioner u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva ne odluči o pravu na koji se zahtjev odnosi.
Ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnijetom prigovoru ili ako zaposleni, odnosno postavljeno lice nije zadovoljan odlukom funkcionera povodom podnijetog prigovora, zaposleni, odnosno postavljeno lice može se obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana.
40. Pravilnik o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenih u Sekretarijatu Vlade Republike Srpske u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. stav 1. tačka 10.
Teže povrede radnih obaveza su:
10. Neopravdano izostajanje sa posla pet radnih dana u toku šest mjeseci ili neopravdano izostajanje s posla tri radna dana uzastopno;
Član 6.
Za povredu radne obaveze i dužnosti zaposlenom se mogu izreći disciplinske mjere:
1.novčana kazna, 2.prestanak radnog odnosa.
Član 7.
Novčana kazna se izriče za težu povredu radnih obaveza i dužnosti iz člana 4. ovog pravilnika, čijim izvršenjem nisu nastupile teže posljedice, kao i za lakše povrede radnih obaveza i dužnosti utvrđene članom 5. ovog zakona.
Novčana kazna može iznositi najviše 15% od mjesečne plate zaposlenog kome se izriče kazna, u periodu od jednog do šest mjeseci.
Član 8.
Mjera prestanka radnog odnosa obavezno se izriče za teže povrede radnih obaveza i dužnosti određene članom 4. tačka 1,2,3,4,5,7,8,9,12,14. i 15. ovog pravilnika, ukoliko je nastupila šteta; ako je povreda učinjena umišljajem ili iz svjesnog nehata i ako nisu utvrđene olakšavajuće okolnosti za zaposlenog koji je povredu učinio.
Član 11. st. 2. i 3.
Zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka za utvrđivanje disciplinske odgovornosti zaposlenog (u daljnjem tekstu: zahtjev) za povredu radne dužnosti neposredni rukovodilac zaposlenog ili zamjenik sekretara predsjedniku komisiji.
Zahtjev iz stava 2. podnosi se u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu i učinioca, a najdalje u roku od tri mjeseca od dana kada je povreda učinjena. Član 15. stav 1.
Komisija je dužna da zahtjev razmotri i uzme u postupak u roku od 30 dana od dana podnošenja.
VI. Dopustivost
41. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
42. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Dopustivost u odnosu na Presudu Osnovnog suda broj 71 0 Rs 084053 13 Rs2 od 27. decembra 2013. godine
43. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na Presudu Osnovnog suda broj 71 0 Rs 084053 13 Rs2 od 27. decembra 2013. godine Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18 stav 3 tačka l) Pravila Ustavnog suda.
44. Član 18 stav 3 tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
[…]
45. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
46. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je, nakon izjavljene žalbe apelanta, u toku pred Okružnim sudom, pa slijedi da je, shodno citiranim odredbama Pravila Ustavnog suda, apelacija u odnosu na ovaj dio preuranjena.
Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 0840053 12 Rev od 8. novembra 2012. godine
47. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 0840053 12 Rev od 8. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 5. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
49. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na efektivan pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
50. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
51. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
52. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
53. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
54. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
55. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud jasno obrazložili zbog čega je apelantovo postupanje predstavljalo težu povredu radne dužnosti, neopravdano izostajanje s posla pet radnih dana u toku šest mjeseci ili neopravdano izostajanje s posla tri dana uzastopno, te zbog čega mu je zakonito izrečena mjera prestanka radnog odnosa iako odredbama člana 26 stav 2 Zakona o radnim odnosima u državnim organima i člana 8 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti ova povreda nije propisana među povredama za koje se obavezno izriče mjera prestanka radnog odnosa. Pri tome Okružni i Vrhovni sud su detaljno obrazložili koje su sve relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima u državnim organima i Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti primijenili i zašto, imajući u vidu da se radi o fakultativnom izricanju ove mjere, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Okružni sud utemeljio svoju odluku, a koju je potvrdio i Vrhovni sud, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da obje osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredbi Zakona o radu u državnim organima i Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti. Takođe, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti ni u obrazloženju Okružnog i Vrhovnog suda koji su utvrdili da je disciplinski postupak sproveden u skladu sa Zakonom o radnim odnosima u državnim organima i Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, ocjenjujući da su članovi disciplinske komisije potpisali zapisnik o raspravi pred komisijom, a kasnije i zapisnik o vijećanju i glasanju, odnosno prijedlog odluke o disciplinskoj mjeri, te da na osnovu izjava članova disciplinske komisije, koji su u postupku saslušani kao svjedoci, nije dokazano da navodi u zapisniku nisu istiniti, da su članovi disciplinske komisije zapisnik potpisali u zabludi, bez prisustva volje. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti ni u obrazloženju sudova da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost pokretanja i vođenja krivičnog postupka s obzirom na to da se radi o trajnoj povredi radne obaveze i dužnosti, a imajući u vidu da je apelant kontinuirano vršio povredu radne dužnosti (prije pokretanja disciplinskog postupka, za vrijeme njegovog sprovođenja, kao i u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa), odnosno nije prestao sa vršenjem navedene povrede, da bi od tog datuma počela teći zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka.
56. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
57. Apelant navodi da mu je osporenom presudom, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i navode o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
58. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13.Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije može da se zaključi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude u dijelu u kojem nije bio zadovoljan ovom presudom, odnosno da je imao mogućnost da da odgovor na žalbu tužene, a taj odgovor je Okružni sud ocijenio prilikom donošenja svoje odluke. Takođe, apelant je imao mogućnost da izjavi reviziju protiv drugostepene odluke. Činjenica da su Okružni sud, rješavajući o žalbama apelanta i tužene, odnosno Vrhovni sud, rješavajući o apelantovoj reviziji, donijeli odluke kojim apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje, ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
Pravo na zabranu diskriminacije
59. Vezano za apelantove navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda o povredi ovog prava, nije obrazložio u čemu nalazi njegovu povredu, niti je ponudio argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
60. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su Vrhovni i Okružni sud dali jasno i argumentovano obrazloženje zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i kada su se Vrhovni i Okružni sud pozvali na relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima u državnim organima i Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti.
61. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a kada je Ustavni sud u okviru razmatranja kršenja prava na pravično suđenje zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
62. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana13 Eropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer činjenica da apelant nije bio zadovoljan ishodom postupaka po pravnim lijekovima koje je koristio ne može da vodi zaključku o kršenju tog prava. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na to da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelantovo pravo.
63. S obzirom na to da je predmetni postupak u toku, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacije preuranjena u odnosu na Presudu Osnovnog suda broj 71 0 Rs 084053 13 Rs2 od 27. decembra 2013. godine.
64. Na osnovu člana 18 stav 3 tačka l) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
65. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić