Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-951/11 (B. S.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Propisano zakonom
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-951/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 951/11, rješavajući apelaciju Bahrije Selimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bahrije Selimovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000117 09 Rev od 7. decembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Bahrija Selimović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Ozrenka Jakšić iz Zvornika, podnio je 24. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 000117 09 Rev od 7. decembra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općine Zvornik, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena), AD „Inženjering“ Zvornik (u daljnjem tekstu: drugotuženi), AD „Zvornik-stan“ Zvornik (u daljnjem tekstu: trećetuženi), Valentina Jankovića (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) i Pere Đokića (u daljnjem tekstu: petotuženi) zatraženo je 4. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. jula 2014. godine, prvotužena 14. jula 2014. godine, a četvrtotuženi i petotuženi 21. jula 2014. godine. Drugotuženi i trećetuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 000117 03 P od 30. aprila 2008. godine poništen je ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, zaključen 1. oktobra 1996. godine između drugotuženog i četvrtotuženog, kao i ugovor o kupoprodaji istog poslovnog prostora, zaključen 12. juna 2004. godine između četvrtotuženog i petotuženog, te je utvrđeno da je apelant na osnovu pismenog ugovora o prenosu prava raspolaganja-vlasništva na poslovnom prostoru u Zvorniku, bliže označenom u izreci presude, zaključenog sa Stambenom zadrugom „Zvornik-stan“ Zvornik (u daljnjem tekstu: Stambena zadruga), kome je prethodio ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora između Stambene zadruge kao udružioca sredstava, sa jedne strane, i SIZ-a za stambeno-komunalne poslove i lokalne puteve Zvornik (u daljnjem tekstu: SIZ), kao investitora sa druge strane, izvršio ugovornu obavezu isplate kupoprodajne cijene. Istom presudom obavezan je petotuženi da apelantu preda u posjed predmetni poslovni prostor, a svi tuženi su obavezani da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 6.807,50 KM.
6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u toku postupka pred Osnovnim sudom utvrđeno da su SIZ, koji je pravni prednik tuženog AD „Zvornik-stan“ Zvornik (u daljnjem tekstu: trećetuženi), kao investitor, i Stambena zadruga, kao udružilac sredstava, 12. jula 1990. godine zaključili pismeni ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora u stambenom objektu „B-2“ u Zvorniku, da se tim ugovorom SIZ obavezao da će za Stambenu zadrugu izgraditi poslovni prostor označen kao lokal broj 1, površine 32,70 m , finalno nedovršen, tj. bez podova, bez obrade zidova i plafona, bez razvoda elektroinstalacija, bez montiranja električne stijene, bez svjetiljki, razvodne table, brojila i bojlera, bez telefonskih i TV instalacija i opreme, te bez instalacija za mokri čvor; da je ugovorom određena početna kalkulativna cijena navedenog poslovnog prostora 333.995,00 dinara, koju je Stambena zadruga trebalo da plati u tri rate s tim da će se konačna cijena utvrditi nakon dovršenja objekta, nakon čega će Stambena zadruga platiti razliku cijene, da je ovim ugovorom predviđeno da će SIZ predati navedeni poslovni prostor Stambenoj zadruzi nakon dobijanja upotrebne dozvole i da će se Stambena zadruga uknjižiti kao vlasnik ovog prostora, da je drugotuženi bio izvođač radova na spornom objektu, shodno ugovoru o građenju zaključenim sa SIZ-om 1989. godine, da ovaj objekt nije dovršen do izbijanja rata „na teritoriji bivše SRBiH“ u proljeće 1992. godine, da je u toku rata taj nedovršeni objekt devastiran, da je po okončanju rata prvotužena inicirala završetak izgradnje predmetnog objekta „B-2“, da je odlukom prvotužene od 26. marta 1996. godine data saglasnost drugotuženom da završi zgradu s tim da se obeštete kupci, odnosno udružioci sredstava koji ne mogu finansirati dovršetak radova, a drugotuženi kao izvođač može zaključivati ugovore sa drugim kupcima i obavezan je da raskine ugovore sa ranijim kupcima, odnosno udružiocima sredstava koji su odustali od finansiranja završetka radova na izgradnji predmetnog objekta, da su nakon toga drugotuženi kao izvođač i četvrtotuženi kao udružilac sredstava 1. oktobra 1996. godine zaključili kupoprodajni ugovor čiji je predmet sporni poslovni prostor, da je ovim ugovorom četvrtotuženi kupio poslovni prostor u nedovršenom stanju i u cijelosti uplatio ugovorenu cijenu, da je ovaj kupoprodajni ugovor sudski ovjeren 11. decembra 1996. godine, da je predmetni poslovni prostor izgrađen 1997. godine, nakon čega ga je četvrtotuženi preuzeo u posjed, obavio završne radove i opremio ga, da su četvrtotuženi kao prodavac i petotuženi kao kupac 12. juna 2003. godine zaključili ugovor o kupoprodaji navedenog prostora, da je ovaj ugovor u cijelosti izvršen, tj. da je petotuženi isplatio dogovorenu cijenu četvrtotuženom, a ovaj mu predao u posjed predmetni poslovni prostor, da je zatim petotuženi na osnovu pribavljene građevinske dokumentacije ovaj poslovni prostor spojio sa susjednim poslovnim prostorom, koji je još 1996. godine kupio od drugotuženog, te izvršio dogradnju, čime je stvorio novi prostor ukupne površine 78,68 m , da je apelant tužbu u konkretnoj parnici podnio Osnovnom sudu 24. septembra 2003. godine u kojoj je tvrdio da je on krajem 1990. godine od Stambene zadruge kupio predmetni poslovni prostor, ali da o tome ne posjeduje pismeni ugovor.
7. Kod takvog činjeničnog stanja Osnovni sud je u cijelosti udovoljio apelantovom zahtjevu smatrajući da je apelant dokazao postojanje ugovora koji predstavlja valjan osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, bez obzira što sudu taj ugovor nije predočen, pa da su slijedom toga ugovori zaključeni između drugotuženog i četvrtotuženog, te četvrtotuženog i petotuženog ništavi u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem teksstu: ZOO).
8. Drugostepenom presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 000117 08 Gž od 10. juna 2009. godine žalbe tuženih su djelimično uvažene i prvostepena presuda je ukinuta u dijelu kojim je utvrđeno da je apelant na osnovu pismenog ugovora izvršio uplatu kupoprodajne cijene, te je u tom dijelu tužba odbačena, dok su u preostalom dijelu žalbe tuženih odbijene i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.
9. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda, ali je bio mišljenja da je tužba nedopuštena u dijelu kojim se traži utvđenje činjenice da je apelant ispunio obavezu iz kupoprodajnog ugovora.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 83 0 P 000117 09 Rev od 7. decembra 2010. godine uvažene su revizije prvotužene, četvrtotuženog i petotuženog, obje nižestepene presude su preinačene u dosuđujućem dijelu, tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen i apelant je obavezan da četvrtotuženom i petotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.724,00 KM.
11. Vrhovni sud je smatrao da revidenti opravdano ističu revizione razloge pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka prilikom donošenja nižestepenih odluka.
12. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je jedini pismeni ugovor koji je prije obustave radova u proljeće 1992. godine bio zaključen u pogledu spornog poslovnog prostora ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje poslovnog prostora, zaključen između SIZ-a i Stambene zadruge. Tim ugovorom je utanačeno da će investitor (SIZ) izgraditi sporni poslovni prostor i predati ga udružiocu sredstava (Stambena zadruga), a Stambena zadruga se obavezala da će SIZ-u platiti cijenu tog prostora. Ugovorne strane su, također, utanačile i pravne posljedice u slučaju neizvršenja ili neblagovremenog izvršenja ugovornih obaveza. Također je istaknuto da apelant nije bio ugovorna strana u ovom ugovoru, te da je on samo tvrdio da je sa Stambenom zadrugom zaključio ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora. Predmet te prodaje je, po apelantovom mišljenju, bila buduća nepokretna stvar (član 458. stav 3. ZOO). Stoga se sporni odnos imao razriješiti i na osnovu propisa koji reguliraju promet nekretnina na osnovu kupoprodajnog ugovora i propisa koji reguliraju stjecanje prava vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla.
13. Vrhovni sud je dalje istakao da nižestepeni sudovi nisu izvršili uvid u kupoprodajni ugovor koji je apelant navodno zaključio sa Stambenom zadrugom i postupili su suprotno prinudnom propisu iz člana 9. Zakona o prometu nekretnina kada su svojim presudama priznali pravnu valjanost takvog ugovora, koji propisuje pismenu formu i ovjeru potpisa ugovarača kao konstitutivni element ugovora na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva, te se nedostatak pismene forme ne može konvalidirati ni obostranim ispunjenjem svih obaveza koje iz takvog ugovora proizlaze, niti na bilo koji drugi način. Dobrovoljnim ispunjenjem osnažuje se samo pismeni ugovor kome nedostaje ovjera potpisa (član 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina). Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda, i pod pretpostavkom da je apelant „zagubio“ svoj primjerak ugovora, ne može prihvatiti zaključak nižestepenih sudova o postojanju pismenog ugovora između apelanta i Stambene zadruge. Okolnosti što apelant raspolaže samo ugovorom od 12. jula 1990. godine, zaključenim između SIZ-a i Stambene zadruge, što ni apelant ni Osnovni sud nisu pokušali pribaviti ugovor koji je apelant navodno zaključio sa Stambenom zadrugom od druge ugovorne strane, tj. Stambene zadruge ili od trećetuženog kao pravnog sljednika SIZ-a, ili od drugih organa kojima se predaju primjerci kupoprodajnih ugovora i dugovanja iz tih ugovora na 31. mart 1992. godine upućuju na zaključak da pismeni ugovor između apelanta i Stambene zadruge nije ni zaključen. Čak se iz izjave svjedoka Hakije Grahića, koji je potvrdio navode apelanta o kupovini spornog poslovnog prostora, može zaključiti da je svjedok pri tome imao u vidu samo ugovor zaključen između SIZ-a i Stambene zadruge, ali je smatrao da je u tom ugovoru navedeno i apelantovo ime u čiju se korist ugovor zaključuje. Međutim, čitanjem navedenog ugovora nižestepeni sudovi su utvrdili da on ne sadrži ime člana Stambene zadruge u čiju korist se ugovor zaključuje.
14. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je pogrešan pravni stav nižestepenih sudova da je isplatom kupoprodajne cijene apelant postao pretpostavljeni vlasnik spornog poslovnog prostora. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da ne postoji nijedan materijalni dokaz o isplati kupoprodajne cijene od apelanta. Samo je vještak finansijske struke Petko Milošević u svom nalazu i mišljenju naveo da postoje četiri apelantove uplate iz 1990. godine. Sud nije izvršio uvid u sporne uplatnice, niti je apelant predložio provođenje tog dokaza, a prema navodima vještaka, uplate su samo konstatirane hemijskom olovkom. Navedeni vještak u ovom predmetu nije ni izvršio uvid u dokumentaciju trećetuženog (ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora i knjigovodstvene kartice) s obrazloženjem da se ovlašteni službenik nalazio na godišnjem odmoru, pa je mišljenje dao na osnovu nalaza urađenog u drugom predmetu koji se vodio kod prvostepenog suda pod brojem P-302/01. U tom drugom nalazu i mišljenju se, međutim, uopće ne spominje apelant ni uplate izvršene u njegovu korist, već se, naprotiv, navodi da su uništeni svi izvodi iz stanja računa koji su stariji od deset godina. Kako se u prizemlju predmetnog objekta nalazi šest poslovnih prostora, od kojih su tri iste površine kao i sporni poslovni prostor, sve i da postoje uplate apelanta na ime kupoprodajne cijene, to ne znači da se te uplate odnose baš na predmetni prostor, a ne na neki drugi stambeni ili poslovni prostor. Vrhovni sud je istakao da je zadatak vještaka da pomogne sudu da razjasni činjenice sa aspekta stručnog znanja kojim sud ne raspolaže. Sud treba da odluči koje zadatke će obaviti vještak (član 150. ZPP), a vještaka upozorava da svoj nalaz i mišljenje iznese savjesno i u skladu sa pravilima nauke ili vještine (član 151. ZPP). U konkretnom slučaju sud je vještaku dao nalog da izvrši uvid u finansijsku i knjigovodstvenu dokumentaciju trećetuženog o uplatama koje je izvršio apelant u 1990. godini. Vještak nije postupio po nalogu suda, već je koristio podatke iz drugog parničnog spisa iako u tom drugom predmetu ne postoje podaci o apelantovim uplatama. Kako je prethodno rečeno, prvostpeni sud nije neposredno izvršio uvid u knjigovodstvene kartice o uplatama apelanta, niti je apelant predložio da se taj dokaz provede, pa je, po ocjeni Vrhovnog suda, nepravilan zaključak da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu spornog poslovnog prostora u cijelosti, pri čemu je Vrhovni sud naglasio da je cijena navedena u ugovoru od 12. jula 1990. godine bila početna cijena, a da se konačna cijena trebala utvrditi nakon izgradnje objekta.
15. Vrhovni sud je, također, istakao da se ne može prihvatiti kao pravilan ni zaključak nižestepenih sudova da apelant svoje pravo na predmetni poslovni prostor zasniva na ugovoru o građenju (član 630. ZOO), pa da je na originaran način stekao pravo vlasništva na tom prostoru. Naime, ugovor o građenju spornog prostora je zaključen između drugotuženog kao izvođača radova i pravnog prednika trećetuženog kao investitora. Ugovorom o građenju se ne stječe pravo vlasništva, već se njime zasnivaju obligacioni odnosi između ugovornih strana (izvođača i investitora).
16. Polazeći od navedenog, a budući da apelant, po ocjeni Vrhovnog suda, nije dokazao da je bilo na originaran, bilo na derivativan način stekao pravo vlasništva, odnosno pretpostavljenog vlasništva na spornom poslovnom prostoru, on nije aktivno legitimiran da traži predaju u posjed ovog prostora, zbog čega su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 37. i 41. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima kada su udovoljili ovom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i odredbu člana 103. ZOO kad su utvrdili da su ništavi ugovori zaključeni između drugotuženog i četvrtotuženog 1996. godine, te između četvrtotuženog i petotuženog 2003. godine.
17. Također je istaknuto da vlasnik od držaoca stvari može zahtijevati samo predaju individualno određene stvari. Zahtjev za povraćaj stvari se ne može ostvariti ako je stvar izgubila svoj raniji identitet. U konkretnom slučaju poslovni prostor površine 32,70 m , čiju predaju je apelant tražio, više ne postoji, jer je u toku postupka utvrđeno da je petotuženi ovaj poslovni prostor spojio sa drugim poslovnim prostorom tako da je dobio novi jedinstveni poslovni prostor znatno veće površine. Stoga je ovaj dio presude (kojim se nalaže predaja nepostojećeg poslovnog prostora) neizvršiv.
18. Vrhovni sud je, također, smatrao da su Osnovni i Okružni sud pogrešno primijenili materijalno pravo kad su usvojili tužbeni zahjtev za poništenje ugovora o kupoprodaji spornog poslovnog prostora 1996. i 2003. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da apelant nije aktivno legitimiran za postavljanje tužbenog zahtjeva za poništenje ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora iz 1996. i 2003. godine, jer nije bio ugovorna strana u tim ugovorima. Naime, samo se na ništavost može pozivati svako zainteresirano lice (član 109. stav 1. ZOO), a poništenje ugovora mogu tražiti samo ugovorne strane (član 112. stav 1. ZOO), pa apelant nema aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva za poništenje ugovora zaključenih 1996. godine i 2003. godine koje su zaključila treća lica. Naime, prema odredbi člana 2. stav 1. ZPP, u parničnom postupku sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Ovom odredbom je izraženo načelo dispozicije stranaka da svojom voljom odrede predmet, sadržinu i obim parnice. Sud takav zahtjev može usvojiti ili odbiti, ali ne može odlučivati o pravu koje nije obuhvaćeno tužbenim zahtjevom. U konkretnom slučaju apelant nije postavio zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora, već je zahtjevom tražio da se ponište ugovori koje su zaključili drugotuženi, četvrtotuženi i petotuženi, pa Osnovni i Okružni sud, raspravljajući u okviru tako postavljenog zahtjeva, nisu mogli utvrditi da su navedeni ugovori apsolutno ništavi čak i da za to postoji potreban činjenični osnov. Odredba člana 109. ZOO, po kojoj sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost, ne isključuje primjenu člana 2. stav 1. ZPP, jer je riječ o materijalnopravnom propisu koji ne može mijenjati pravilo postupka sadržano u članu 2. stav 1. ZPP. Vrhovni sud je, također, konstatirao da je tužba za poništenje ugovora iz 1996. godine podnesena po proteku prekluzivnih rokova propisanih u članu 117. ZOO, pa se ugasilo apelantovo pravo da zahtijeva poništenje tog ugovora.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je nesporno da je zaključio kupoprodajni ugovor sa Stambenom zadrugom i isplatio ugovorenu cijenu i time stekao pravo vlasništva a da je, i pored toga, drugotuženi postupio protivno svim pravilima i ponovno prodao isti poslovni prostor četvrtotuženom, koji je poslije taj poslovni prostor prodao petotuženom. Apelant smatra da predmetni poslovni prostor nije izgubio svoj identiet, već da se radi o istom za koji je zaključio ugovor, te da razlika u kvadraturi ne može utjecati na njegov identitet. Dalje navodi da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da nije tražio da se „utvrdi ništavost ugovora u kupoprodaji zaključenih između drugotuženog i četvrtotuženog, odnosno četvrtotuženog i petotuženog“, jer je još u svojoj tužbi kao materijalnopravni osnov svog tužbenog zahtjeva označio odredbe iz člana
103. ZOO, dakle, nije tražio da se utvrdi rušljivost navedenih ugovora. Također, smatra da je Vrhovni sud povrijedio odredbe čl. 240. i 241. ZOO.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je ponovio stavove navedene u osporenoj presudi, te istakao da je apelacija neosnovana.
21. Prvotuženi je naveo da je odluka Vrhovnog suda pravilna i zasnovana na zakonu, te da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
22. Četvrtotuženi i petotuženi su naveli da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
V. Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 53/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 105/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 240.
(1)Revizija se može izjaviti:
1. Zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;
2. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava;
3. Zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena pred drugostepenim sudom (2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
24. Zakon o osnovnim svojinskopravnim poslovima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 26/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/3) u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
Pravo vlasništva stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
Član 41.
Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
25. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru.
26. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 109.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresirano lice.
Član 112. stav 1.
(1) Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.
Član 117.
(1) Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.
(2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 000117 09 Rev od 7. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2010. godine a apelacija je podnesena 24. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su mu tom presudom prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmetni postupak vođen povodom apelantove tužbe kojom je tražio da se utvrdi da je na osnovu pismenog ugovora, zaključenog sa Stambenom zadrugom, isplatio kupoprodajnu cijenu za sporni poslovni prostor, poništenje kupoprodajnih ugovora, te da se naloži predaja u posjed spornog poslovnog prostora, dakle, da se radilo o građanskom postupku u kojem se rješavalo o apelantovim pravima, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
35. Dalje, apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer je, kako tvrdi, dokazao da je u potpunosti isplatio kupoprodajnu cijenu za sporni prostor i postao vlasnik a da je ugovor koji su zaključili drugotuženi i četvrtotuženi, odnosno četvrtotuženi i petotuženi o kupoprodaji istog poslovnog prostora ništav. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
36. Međutim, Ustavni sud naglašava da se može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnog prava.
37. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zbog čega smatra da apelant nije dokazao postojanje pravno valjanog ugovora u smislu člana 9. Zakona o prometu nekretnina koji bi predstavljao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru prema odredbama člana 33. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Vrhovni sud je naglasio da je u postupku utvrđeno da je apelant raspolagao samo ugovorom od 12. jula 1990. godine o udruživanju sredstava između SIZ-a i Stambene zadruge koji nije sadržavao ime člana Stambene zadruge u čiju korist se ugovor zaključuje u kojem je bilo određeno da će se konačna cijena prostora utvrditi nakon njegove izgradnje. Dalje je obrazloženo da ne postoje relevantni materijalni dokazi o isplati kupoprodajne cijene od apelanta, a ni cijena prostora nije bila utvrđena u vrijeme zaključenja ugovora, jer prostor u vrijeme za koje apelant tvrdi da je izvršio uplatu nije ni bio izgrađen. U obrazloženju je naglašeno da se u prizemlju predmetnog objekta nalazi šest poslovnih prostora od kojih su tri iste površine kao i sporni poslovni prostor, pa sve i da postoje apelantove uplate na ime kupoprodajne cijene, to ne znači da se te uplate odnose baš na predmetni prostor, a ne na neki drugi stambeni ili poslovni prostor. U navedenom obrazloženju, koje je dao Vrhovni sud, Ustavni sud ne vidi elemente proizvoljnosti, jer navedeno obrazloženje jasno ukazuje da apelant, tokom predmetnog sudskog postupka, nije ponudio relevantne dokaze kojim bi potkrijepio svoj tužbeni zahtjev. Ustavni sud ne vidi arbitrarnost ni u zaključku Vrhovnog suda da apelant nije aktivno legitimiran za postavljanje tužbenog zahtjeva za poništenje ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora između drugotuženog i četvrtotuženog, odnosno četvrtotuženog i petotuženog. Naime, nesporno je da apelant nije bio ugovorna strana u tim ugovorima, da se na ništavost može pozivati svako zainteresirano lice (član 109. ZOO), dok poništenje ugovora mogu tražiti samo ugovorne strane (član 112. stav 1. ZOO). Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 2. stav 1. ZPP izraženo načelo dispozicije stranaka da svojom voljom odrede predmet, sadržinu i obim parnice, pa sud takav zahtjev može usvojiti ili odbiti, ali ne može odlučivati o pravu koje nije obuhvaćeno tužbenim zahtjevom. Iz navedenog obrazloženja, po mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je bila apelantova obaveza da pravilno formulira tužbeni zahtjev, te da redovni sudovi tu obavezu ne mogu preuzimati, odnosno da ne mogu odlučivati o onom što stranke nisu tražile u parnici. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud jasno obrazložio da apelant nije korektno postavio tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da se stoga radi o očiglednom propustu apelanta, te da njegovi apelacioni navodi u tom pravcu ne mogu dovesti u pitanje poštivanje njegovog prava na pravično suđenje.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
39. Apelant navodi da mu je osporenom presudom, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za primjenu relevantnog prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalno-procesnog prava, Ustavni sud i navode o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
40. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev i kada se taj sud pozvao na relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, Zakona o prometu nekretnina i ZOO.
41. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni prava a kada je Ustavni sud u okviru razmatranja kršenja prava na pravično suđenje zaključio da relevantno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
42. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić