Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2293/11 (D. P.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Ratni zločin
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2293/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2293/11, rješavajući apelaciju Dalibora Ponorca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dalibora Ponorca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 002487 11 Kž od 24. marta 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 002487 10 K od 29.
oktobra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dalibor Ponorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Vladimir Raosavljević advokat iz Banjaluke, podnio je 2. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 002487 11 Kž od 24. marta 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 002487 10 K od 29. oktobra 2010. godine.
2. S obzirom na to da uz apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje, odnosno apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19 stav 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od apelanta je 7. oktobra 2013. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 14. oktobra 2013. godine dostavio traženu dopunu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 17. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružno tužilaštvo je dostavilo odgovor 30. jula 2014. godine, Okružni sud 14. avgusta 2014. godine, a Vrhovni sud 28. avgusta 2014. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 002487 10 K od 29. oktobra 2010. godine apelant i Marko Marić (u daljnjem tekstu: saizvršilac) proglašeni su krivim da su u saizvršilaštvu počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona SFRJ, Opšti dio (u daljnjem tekstu: KZ), te je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina, a saizvršiocu u trajanju od 13 godina. Presudom je utvrđeno da se apelantu i saizvršiocu u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. Na osnovu člana 108 st. 1 i 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, Prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZKP) porodica oštećenog je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu, dok su na osnovu člana 99 st. 1 i 3 ZKP u vezi sa članom 96 stav 2 tačke a), e) i ž) stav 3 istog zakona apelant i saizvršilac obavezani da naknade troškove postupka i paušale precizirane u presudi.
7. U postupku je utvrđeno da su apelant i saizvršilac, kršeći pravila međunarodnog prava sadržana u članu 3 stav 1 tačka 1 pod a) Četvrte ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata, članu 13 stav 2 u vezi sa članom 4 stav 2 tačka a) Dopunskog protokola uz navedenu konvenciju, za vrijeme rata na teritoriji BiH, odnosno 29. decembra 1993. godine u mjestu Vrbanja, Opština Banjaluka, kao pripadnici Vojne pošte 7304 Manjača, zajedno lišili života dva civilna lica bošnjačke nacionalnosti Ahmeta i Seniju Karat, a saizvršilac i još jedno civilno lice bošnjačke nacionalnosti Mithata Obralića, iako ta lica nisu pripadala niti jednoj oružanoj formaciji niti su učestvovala u vojnim operacijama. Navedeno je da su se ubistva desila u poslijepodnevnim časovima 29. decembra 1993. godine, kada su se nakon kraćeg boravka u kafe baru „KG“ u Stračevici u Banjaluci apelant i saizvršilac te Novak Šabić uputili automobilom preciziranim u presudi (kojim je upravljao Novak Šabić) u naselje Vrbanja gdje su se apelant i saizvršilac izašavši iz vozila verbalno sukobili sa Ahmetom i Senijom Karat koje su nakon toga na način preciziran u presudi, pucajući iz vatrenog oružja, lišili života i brzo napustili njihovu kuću, te nakon ulaska u automobil priznali Novaku Šabiću da su ubili navedeni bračni par, kao i da je Novak Šabić na traženje apelanta i saizvršioca zaustavio automobil malo dalje od kuće ubijenih, nakon čega je saizvršilac, iskoračivši iz vozila, pištoljem neutvrđene marke i broja, ubio i prolaznika Mithata Obralića. Okružni sud je, dalje, obrazložio da je navedeno utvrđeno na osnovu iskaza svjedoka poimenično navedenih u presudi, vještačenja, te materijalnih dokaza, takođe preciziranih u presudi. Navedeno je da su iskazi poimenično navedenih svjedoka, koji su detaljno interpretirani u presudi, u saglasnosti jedan sa drugim i ostalim dokazima, te da ih je sud zbog toga prihvatio.
8. Sem toga, navedeno je da je apelantova odbrana tvrdila da apelant, suprotno iskazima svjedoka, 29. decembra 1993. godine nije ni bio na mjestu ubistva nego na pregledu u ambulanti 16. krajiške brigade u Cerovici, Vojna pošta 7322, koja nije njegova jedinica i koja je udaljena skoro 100 kilometara od tog mjesta, i da su u prilog toj tvrdnji priložili nalaz, odnosno potvrdu o pregledu koju je izdao ljekar neuropsihijatar dr Franjo Matijević, ali da je Okružno tužilaštvo osporilo ove tvrdnje navodeći da potvrda, odnosno nalaz nije nastala 29. decembra 1993. godine nego mnogo kasnije, a sve s ciljem da se sa apelanta skine odgovornost za izvršena ubistva. S tim u vezi, navedeno je da je taj sud, radi razjašnjenja pitanja da li je apelant bio na spornom mjestu u kritično vrijeme, saslušao svjedoke, pripadnike Vojne pošte 7322, koji su poimenično navedeni u presudi. Navedeno je da je sud na osnovu tih iskaza utvrdio da obrazac na kom je navodna potvrda-nalaz sastavljen ne odgovara izgledu obrasca koji je u sporno vrijeme korišćen u navedenoj ambulanti, te da ni pečat kojim je potvrda-nalaz ovjeren ne odgovara pečatu koji je korišćen. Naime, u pečatu na potvrdi-nalazu nema naznake Vojne pošte 7322 koja se nalazila na njihovom pečatu, da na obrascu nije bilo napisano Vojno-medicinski centar Banjaluka, kao što je naznačeno na spornom nalazu, da je nalaz morao imati broj protokola a što predočeni nema. Okružni sud je naveo da je, s tim u vezi, vještak grafolog Ljubomir Gogić izvršio vještačenje rukopisa na spornom nalazu uporedbom sa rukopisom dr Franje Matijevića na oficijelnim dokumentima ambulante Vojne pošte 7322 (nalazi drugih pacijenata, temperaturne liste) na način preciziran u presudi, te utvrdio da rukopis kojim je napisan sporni nalaz jeste rukopis dr Matijevića ali da ne potiče iz 1993. godine već iz kasnijeg perioda budući da ima sve karakteristike starijeg lica, sa tremorima, dakle lica koje je usljed godina ili bolesti fizički onemoćalo.
9. S druge strane, i odbrana je zatražila grafološko vještačenje koje je obavila vještakinja Dana Branković koja je osporila nalaz vještaka Ljubomira Gogića i u svom nalazu i mišljenju navela da je sporni dokumenat napisao dr Matijević i to u periodu rata, odnosno 29. decembra 1993. godine, te da tremorne promjene u rukopisu ne potiču od starosti i bolesti nego od straha zbog uslova pod kojima je nastao (rat) kao i zbog pisanja na različitim podlogama koje nisu bile ravne već hrapave. Zbog navedenog neslaganja nalaza dva vještaka grafologa, Okružni sud je odlučio da se izvrši i ekspertizno vještačenje u nekoj specijalizovanoj ustanovi, te je vještačenje povjereno MUP-u FBiH, Uprava policije, Centar za forenziku i podrške, Odjeljenje za kriminalističku tehniku, koji je u skladu sa odredbama ZKP sastavio nalaz i mišljenje na način detaljno preciziran u presudi, te naveo da rukopis na spornom dokumentu pripada dr Matijeviću ali da zbog razloga detaljno navedenih u presudi nije nastao 1993. godine već znatno kasnije kada je navedeni doktor već imao naznake tremora usljed starosti.
10. Imajući u vidu da se nalaz navedenog stručnog Centra za forenziku u svemu podudara sa nalazom vještaka Ljubomira Gogića, iskazima svjedoka i materijalnim dokazima koji potiču iz 1993. godine, Okružni sud je prihvatio navedeni nalaz kao stručan i profesionalan, te utvrdio da sporni nalaz-potvrda ne potiče iz 1993. godine nego iz kasnijeg perioda, te da apelantova odbrana nije uspjela na taj način obezbijediti alibi apelantu za 29. decembar 1993. godine. Okružni sud je istakao da je zbog navedenog odbio apelantov prijedlog za vještačenje zdravstvenog stanja dr Matijevića kako bi se dokazalo da ne boluje od tremora, jer je, kako je obrazložio taj sud, ovakvo vještačenje nepotrebno. Okružni sud je, takođe, istakao da nije mogao prihvatiti iskaze svjedoka odbrane, članova porodice apelanta, njegovih prijatelja i komšija, jer je zaključio da, s obzirom na sve ostale dokaze provedene u postupku, nesporno proizilazi da su svi ti iskazi dati s ciljem da se pomogne apelantu da izbjegne krivičnu odgovornost. Navedeno je da nije prihvaćen kao vjerodostojan ni apelantov iskaz budući da je u nesaglasnosti sa iskazom njegovog brata jer je svaki dao svoju verziju događaja i navodnog sukoba apelanta s jednim od učesnika Novakom Šabićem. Imajući u vidu navedeno, kao i mišljenje tog suda da su apelant i saizvršilac krivično djelo izvršili s direktnim umišljajem jer su bili u potpunosti svjesni svojih postupaka, krivičnog djela i htjeli su njegovo izvršenje, Okružni sud je donio presudu kao u izreci.
11. Protiv navedene presude apelant i saizvršilac su podnijeli žalbe Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 11 0 K 002487 11 Kž 7 od 24. marta 2011. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je taj sud, ispitujući osporenu presudu u kontekstu žalbenih navoda, utvrdio da je ta presuda zasnovana na argumentovanim i jasnim razlozima i da, suprotno navodima žalbi, nije bilo povrede krivičnog postupka, kao i da činjenica da je u zapisniku o uviđaju sačinjenom nakon izvrešnih ubistava konstatovano da je na mjestu ubistva Mithata Obralića pronađena čahura iz automatskog oružja a da je u osporenoj presudi naznačeno da je Mithat Obralić ubijen iz pištolja, prema obrazloženju Vrhovnog suda, ne predstavlja kršenje odredbi procesnog prava. Navedeno je i da je neosnovan žalbeni navod da je bez ikakvog zakonskog uporišta odbijen prijedlog odbrane za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja dr Matijevića budući da je zasnovan na odredbama člana 278 stav 2 ZKP, Prečišćeni tekst, koje daju ovlašćenje sudu da može odbiti provođenje nekog dokaza kada procijeni da je to nepotrebno. Navedeno je da su neosnovani i žalbeni navodi da nisu vjerodostojni iskazi Novaka Šabića i Danijela Tančice budući da su, prema obrazloženju tog suda, njihovi iskazi konzistentni (i u istrazi i na glavnom pretresu) i međusobno saglasni u svim odlučnim činjenicama jer su, kako je naveo Vrhovni sud, na identičan način opisali sve okolnosti pod kojima su apelant i saizvršilac izvršili ubistva. Navedeno je da su iskazi ovih svjedoka potvrđeni i iskazima svjedoka poimenično navedenih u presudi, te da, suprotno navodima žalbi, Vrhovni sud prihvata i obrazloženje prvostepenog suda vezano za određene nesaglasnosti u izjavama ovih svjedoka budući da je nesporno da se ti dijelovi iskaza ne odnose na predmetni događaj nego na događaje koji su im prethodili, odnosno koji su se desili nakon tog događaja.
12. Vrhovni sud je istakao i da je neosnovan žalbeni navod da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio nalaz-potvrdu dr Matijevića budući da je, kako je obrazložio Vrhovni sud, nesporno dokazano da sporni dokumenat nije nastao 29. decembra 1993. godine nego mnogo godina kasnije. Vrhovni sud je istakao da je s tim u vezi neosnovan i navod da su pristrasni i nekompetentni vještaci čiji su nalazi prihvaćeni jer su zaposlenici MUP-a RS i FBiH i da se trebao prihvatiti nalaz vještaka odbrane budući da je zbog tačnog utvrđivanja porijekla rukopisa na spornom nalazu-potvrdi obavljeno i vještačenje u specijalizovanoj ustanovi, a sve u skladu s odredbama ZKP. Vrhovni sud je istakao da je tačan žalbeni navod da iz zapisnika sa uviđaja proizilazi da je na mjestu događaja pronađena i jedna čahura iz automatskog oružja ali da taj navod ne dovodi u pitanje utvrđenje da je ubistvo Mithata Obralića izvršeno pištoljem koji su nesumnjivo svi svjedoci vidjeli kao i iz razloga što nikada nije utvrđeno iz koje vrste oružja potiče navedena čahura jer to nije bilo moguće utvrditi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju zbog kog smatra da nije dokazano da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret jer, kao navodi, niti iz jednog dokaza ne proizilazi zaključak da je bio prisutan na mjestu događaja i da je zbog toga narušen princip presumpcije nevinosti, kao i u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da niti jedan od svjedoka nije potvrdio da je on učestvovao u ubistvu, te da su čak neki svjedoci (od kojih i Danijel Tančica koji je u vrijeme događaja imao samo 13 godina) tvrdili da su u automobilu bila četiri lica i da je iz automobila pucao suvozač. Dalje navodi i da sudovi nisu poklonili pažnju činjenici da je na mjestu pronađena čahura iz automatskog oružja baš onakvog kakav su imali svjedoci, te da je činjenica da je navedena čahura i dan-danas pohranjena u arhivi MUP-a ali da je niko nije predložio kao dokaz u postupku pa smatra da je time pogrešno primijenjeno procesno pravo. Apelant kao dokaz svojih tvrdnji navodi i da je svjedok Novak Šabić odmah napustio Banjaluku i živio u Srbiji 14 godina i da mu se brat ubio automatskim oružjem što je dokaz da ga je on imao i iz čega se lako može izvući zaključak ko je ubistva izvršio. Apelant smatra i da mu nije dat isti tretman kao Okružnom tužilaštvu jer je bez ikakvog zakonskog osnova odbijen njegov prijedlog za vještačenje zdravstvenog stanja dr Matijevića niti je prihvaćen njegov dokaz (nalaz-potvrda) iz kog se jasno vidi da nije bio prisutan u mjestu u kom se ubistvo desilo nego nekih 100 kilometara dalje, a što, prema njegovim navodima, potvrđuje dr Mijatović koji je druge nacionalnosti od apelanta i koji, kako tvrdi apelant, nema nikakav razlog da ga štiti. Navodi i da su prihvaćeni nalazi vještačenja lica koja su pristrasna i koja nisu kvalifikovana za njegovu izradu već da je to jedino bio vještak kog je angažovao apelant i čiji nalaz sudovi nisu prihvatili.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani i da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje.
15. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da su u toku cijelog postupka apelantu dati isti uslovi za učešće kao i Tužilaštvu i da su s istom mjerom saslušani svjedoci odbrane i Tužilaštva, da je apelantovoj odbrani data mogućnost da direktno i unakrsno ispita sve svjedoke, što je i učinjeno, te da je s ciljem tačnog utvrđivanja vremena nastanka spornog nalaza-potvrde izvršeno i dodatno vještačenje u specijalizovanoj ustanovi. Navedeno je i da je protiv dr Matijevića pokrenut krivični postupak zbog davanja lažnog iskaza u svojstvu svjedoka, te da zbog svega navedenog apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
16. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je postupak protiv apelanta vođen u skladu sa zakonom i uz poštovanje apelantovih prava, te da apelantova odbrana ničim nije dovela u pitanje utvrđene činjenice, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
17. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92 preuzet u „Službenom glasniku Republike Srpske“ br. 12/93, 19/93, 26/93, 14/94 i 3/96) relevantne odredbe glase:
Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički učine krivično djelo svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo. Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.
Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu čine ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođivanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja;
primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacije imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
18. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske, Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09) relevantne odredbe glase: Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 161. stav 2.
(2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može obaviti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjeriće se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju, ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje.
Član 278.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno – ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Član 295.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 002487 11 Kž 7 od 24. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 2. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije.
24. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe.
26. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta i u kom je utvrđivana njegova krivična odgovornost, pa je član 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenljiv.
27. Apelant tvrdi da su mu prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega je došlo do narušavanja principa presumpcije nevinosti i s tim u vezi proizvoljne primjene materijalnog prava, da je pogrešno primijenjeno i procesno pravo jer nisu prihvaćeni njegovi dokazi, zbog nezakonitog odbijanja njegovog prijedloga za vještačenje i zbog toga što pronađena čahura nije predložena kao dokazni materijal, te da je stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na Tužilaštvo. Stoga će Ustavni sud ispitati ove apelantove navode.
28. U odnosu na navode o kršenju proceduralnih garancija iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije (pravo na ispitivanje svjedoka i predlaganje dokaza), Ustavni sud ukazuje na to da je ovo pravo usko povezano s pravom na jednakost strana u postupku. Opšti princip je da optuženim licima mora biti dozvoljeno da pozivaju i ispituju bilo kog svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Takođe, moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kog pozove ili na čije svjedočenje se oslanja tužilac. Procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora da bude ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva se jednakost sredstava. Svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi sa mogućnošću iznošenja kontra-argumenata (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78).
29. Sem toga, Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Takođe, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje optuženi žele da se pozovu (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uslovima“ i uz „jednakost oružja“. Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34).
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu bilo omogućeno da predlaže i ispituje svjedoke i ostale dokaze, te da je u smislu relevantnih odredbi ZKP, na koje su se sudovi pozvali u osporenim odlukama, u diskreciji suda bilo da apelantovoj odbrani uskrati provođenje vještačenja zdravstvenog stanja dr Matijevića kao i da ne prihvati vještačenje koje je obavio vještak odbrane i iskaze svjedoka u apelantovu korist. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da je apelant imao mogućnost da u toku cijelog postupka svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe, te da iz stanja predmeta kao ni u osporenim presudama ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da je apelant bio tretiran na drugačiji način od Tužilaštva niti apelant nudi ijedan dokaz koji bi mogao dovesti do zaključka o eventualnoj neravnopravnosti stranaka u krivičnom postupku budući da je nesporno da je apelant, kako je već rečeno, imao mogućnost da predlaže i provodi dokaze u svoju korist i osporava dokaze Tužilaštva, što je i činio. Stoga, činjenica da je sud prihvatio dokaze Tužilaštva a ne odbrane ne ukazuje na nejednak tretman apelanta i Okružnog tužilaštva pred sudovima. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi dali detaljne razloge zašto nije prihvaćen, odnosno zašto je odbijen apelantov prijedlog za vještačenje zdravstvenog stanja dr Matijevića, kao i za izvršena vještačenja grafološke struke. Ustavni sud ukazuje i na to da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio (a drugostepeni sud prihvatio to obrazloženje) zašto je prihvatio iskaze nekih svjedoka a nekih ne i zašto je prihvatio nalaze vještačenja poimenično navedenih vještaka a ne vještaka kog je angažovala apelantova odbrana, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu.
31. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da su u obrazloženjima osporenih presuda detaljno i jasno obrazloženi razlozi zbog kojih nisu prihvaćeni iskazi svjedoka odbrane kao i apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu jer su ovim dokazima suprotstavljeni iskazi svjedoka optužbe (koji su ocijenjeni kao iskreni, uvjerljivi, dati bez kolebanja) i da su se pri tom redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe člana 278 ZKP. I u odnosu na apelantov navod da pronađena čahura potiče iz automatskog oružja a ne pištolja i da namjerno nije predložena kao dokaz jer bi time bilo dokazano da nije počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i u pogledu ovog pitanja dali jasno i argumentovano obrazloženje. Sem toga, iz obrazloženja osporenih presuda nesporno proizilazi da ovi pobrojani dokazi odbrane nisu mogli da utiču na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključak da je apelant počinio krivična djela za koje je proglašen krivim i za koja mu je izrečena kazna zatvora, do kog je došao prvostepeni sud na osnovu dokaza koje je detaljno analizirao i čiju ocjenu je dao u obrazloženju svoje odluke.
32. Dakle, iz navedenog proizilazi da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu garantovanu članom 6 stav 3.d) Evropske konvencije da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao, odnosno da je odluka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti donesena na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu uz prisustvo apelanta i njegovog branioca, pri čemu je apelantu data mogućnost da učestvuju u postupku koji je vođen protiv njega u istom kapacitetu kao i Tužilaštvo, kao i uz sveobuhvatnu ocjenu svih navedenih dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da nije prekršeno pravo iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
33. U odnosu na apelantove navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
34. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi, kao što je već rečeno, prilikom donošenja osporenih presuda pozvali na relevantne odredbe člana 142 stav 1 u vezi s članom 22 KZSFRJ kojim su propisani elementi bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i da su na način koji je u skladu s odredbama Evropske konvencije dali obrazloženje zašto su utvrdili da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim. Sem toga, a u vezi s apelantovim navodima o kršenju procesnog prava zbog toga što je, kako apelant smatra, bez ikakvog zakonskog uporišta odbijen njegov prijedlog za provođenje vještačenja zdravstvenog stanja dr Matijevića, Ustavni sud upućuje na zaključke iz prethodnih tačaka ove odluke pa i apelantove navode o pogrešnoj primjeni procesnog prava smatra neosnovanim.
35. U vezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud takođe upućuje na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke i zaključak da su redovni sudovi nesporno utvrdili da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret pri čemu su razmotrili i navode da je na mjestu događaja pronađena i jedna čahura iz automatskog oružja te obrazložili zašto navedena činjenica u okolnostima konkretnog slučaja ne može dovesti do drugačijeg rješenja krivičnopravne stvari a data obrazloženja u tom segmentu Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Zbog navedenog, Ustavni sud i navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju smatra neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani svi apelantovi pobrojani navodi, te da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Konačno, dovodeći u kontekst navedeno i apelantove tvrdnje da iz provedenih dokaza ne proizilazi njegova krivica čime smatra da je narušen princip presumpcije nevinosti garantovan članom 6 stav 2 Evropske konvencije, prema kom se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu, te imajući u vidu prethodne zaključke da u obrazloženju redovnih sudova, prvenstveno u pogledu ocjene dokaza na kojim su zasnovali svoju odluku, nema elemenata proizvoljnosti i da je nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, Ustavni sud smatra da nije potrebno daljnje razmatranje ovih apelantovih navoda jer su oni neosnovani.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d).
VIII.Zaključak
38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije kada iz činjenica predmeta proizilazi da je apelant imao istu mogućnost da ispituje svjedoke i provodi dokaze u istom obimu kao i Okružno tužilaštvo, te kada je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i kada su redovni sudovi detaljno obrazložili osporene presude kako u pogledu utvrđivanja činjenica tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
39. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić