Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4367/11 (S. N.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4367/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4367/11, rješavajući apelaciju Stanka Novakovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Stanka Novakovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044766 09 Gž od 7. septembra 2011. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Stanka Novakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044766 09 Gž od 7. septembra 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044766 02 P od 12. marta 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Stanko Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 8. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044766 09 Gž od 7. septembra 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 044766 02 P od 12. marta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Dževada Šuške (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 29. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilac je dostavio odgovor 9. juna 2014. godine a Kantonalni sud i Opštinski sud 11. juna 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužilac je 28. januara 2002. godine podnio Opštinskom sudu tužbu protiv apelanta kojom je tražio da mu apelant naknadi troškove za uložena sredstva u adaptaciju stana na kojem je prijeratni nosilac stanarskog prava bio apelant a koji je privremeno koristio tužilac. Nakon što je apelant dostavio odgovor na tužbu, Opštinski sud je za 4. februar 2002. godine zakazao pripremno ročište koje je odgođeno na prijedlog apelantovog punomoćnikaradi dostavljanja dokaza da je apelant uveden u posjed stana nakon čega je Opštinski sud zakazao još pet pripremnih ročišta od kojih su dva održana a tri otkazana zbog toga što apelant o tim ročištima nije uredno obaviješten. Opštinski sud je, zatim, zakazao i održao sedam ročišta za glavnu raspravu, te donio Presudu broj P-124/02 od 14. juna 2004. godine.

6. Stavom 1 navedene presude obavezan je apelant da tužiocu na ime glavnog duga isplati iznos od 12.915,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 10. maja 2002. godine pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi dok je stavom 2 preostali dio tužbenog zahtjeva tužioca odbijen kao neosnovan. Stavom 3 presude je, takođe, usvojen prijeboj potraživanja u iznosu od 180,00 KM, pa je tužilac obavezan apelantu isplatiti navedeni iznos na ime neisplaćene stanarine u roku od 30 dana dok je stavom 4 prijeboj potraživanja u preostalom dijelu odbijen. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant bio prijeratni nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici Patriotske lige broj 38 u Sarajevu, koji mu je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, preciziranim u presudi, vraćen u posjed 10. maja 2002. godine, da je navedeni stan od 4. jula 2000. godine koristio tužilac po osnovu rješenja Ministarstva odbrane iz 1997. godine a prije njega i bespravni korisnik poimenično naveden u presudi, da je tužilac u toku boravka u stanu vršio adaptaciju stana, jer je stan oštećen usljed požara u toku ratnih dejstava, kao i da je na osnovu vještačenja utvrđeno da je tužilac uložio svoja sredstva na ime nužnih i korisnih troškova za opravke preciziranih u presudi. Opštinski sud je, s tim u vezi, naveo da je odredbama člana 18a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da korisnik stana ima, u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pravo na povrat uloženih sredstava od nosioca stanarskog prava koji je uveden u posjed stana ali samo nužnih i korisnih troškova, te kako je prilikom vještačenja utvrđeno da je tužilac pored takvih imao i luksuzne troškove, Opštinski sud je zaključio da je osnovan samo dio tužbenog zahtjeva, te je donio presudu kao u dispozitivu.

7. Protiv navedene presude apelant je 9. jula 2004. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj Gž-2016/04 od 27. juna 2005. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

8. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-000909 od 29. maja 2007. godine reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je prvostepena presuda potvrđena u stavu 1 izreke i predmet u tom dijelu vratio Kantonalnom sudu na ponovno rješavanje uz obrazloženje da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno u dijelu koji se odnosi na vrstu i visinu neophodnih troškova.

9. U postupku izvršenja navedene presude Vrhovnog suda Kantonalni sud je Rješenjem broj 009-0-Gž-07-002717 od 23. oktobra 2007. godine žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u stavu 1 i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje jer je prihvatio kao osnovan žalbeni navod da je nalaz vještaka nepotpun jer prilikom vještačenja nije utvrđeno koji od izvršenih radova predstavljaju neophodne radove i troškove.

10. U ponovljenom postupku Opštinski sud je zakazao pet ročišta od kojih su tri održana a dva odgođena, te donio Presudu broj 65 0 P 044766 02 P od 12. marta 2009. godine kojom je djelimično uvažio tužbeni zahtjev tužioca i obavezao apelanta da mu na ime uloženih sredstava isplati iznos od 4.432,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 28. januara 2002. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi i novog nalaza i mišljenja vještaka u kojem su detaljno opisani svi neophodni radovi i troškovi (koji je sačinjen zbog toga što nije prihvaćeno kao potpuno ranije izvršeno vještačenje), utvrdio da tužiocu pripada pravo na naknadu nužnih i neophodnih troškova koje je imao za dovođenje stana u stanje koje je uslovno za život i u vezi kojih mu, kako je obrazložio Opštinski sud, shodno odredbama člana 277 u vezi sa članom 372 ZOO pripada i pravo na zateznu kamatu, te je donio presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude i apelant (25. marta 2009. godine) i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 044766 09 Gž od 7. septembra 2011. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio zahtjev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud prekršio prvo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud apelantu kao stranci u predmetnom postupku omogućio pristup sudu, davanje odgovora na tužbu, prisustvo na raspravama, stavljanje prijedloga za sprovođenje dokaza i primjedbi na sprovedene dokaze, te pravo na ulaganje pravnih lijekova a činjenica da je postupak trajao duži vremenski period je posljedica velikog broja predmeta i nedostatka sudija. Nadalje je navedeno da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno utvrdio relevantne činjenice neophodne za primjenu odredbi člana 18a. Zakona o prestanku primjene i ZOO, te da je nesporno, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud na raspravama postupio u cijelosti prema odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje se odnose na vještačenje i utvrdio koja je sve neophodna i nužna ulaganja i u kojem iznosu imao tužilac.

12. Kantonalni sud je naveo i da se u konkretnom slučaju primjenjuju i odredbe člana 223 ZOO kojim je regulisano pitanje poslovodstva bez naloga prema kojem poslovođa bez naloga (u ovom slučaju tužilac), koji je postupio po svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale, ima pravo zahtijevati da ga onaj čiji je posao vršio oslobodi svojih obaveza koje je zbog tog posla uzeo na sebe, da preuzme sve obaveze koje je zaključio u njegovo ime, da mu naknadi sve nužne i korisne izdatke, kao i da mu naknadi pretpostavljenu štetu čak i ako očekivani rezultat nije postignut. S obzirom na to da je, kako je obrazložio Kantonalni sud, u postupku utvrđeno da je tužilac vršio neophodna i nužna ulaganja u osposobljavanje predmetnog stana za stanovanje, koji je u toku rata bio znatno oštećen usljed granatiranja i da se u građevinskom smislu nalazio u veoma lošem stanju, te da je u tom smislu imao izdatke u iznosu od 4.432,00 KM, to je Kantonalni sud donio odluku kao u dispozitivu. Pri tome je Kantonalni sud naveo da, obavezujući apelanta da tužiocu isplati navedeni iznos, prvostepeni sud nije prekršio odredbe Evropske konvencije koje se odnose na pravo na imovinu, jer se, prema mišljenju Kantonalnog suda, svojom presudom taj sud nije umiješao u apelantovuimovinu. Navedeno je da je apelant vratio predmetni stan u posjed na osnovu odredaba Zakona o prestanku primjene i stan otkupio na osnovu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo tako da je, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantu omogućeno da na stanu ostvari pravo na imovinu, ali da to pravo ne oslobađa apelanta od izvršenja obaveze u skladu sa odredbama člana 223 ZOO jer neophodna i nužna ulaganja koja je izvršio tužilac u stan predstavljaju tužiočevu imovinu. Kantonalni sud je istakao i da, kako su pred sudovima svi učesnici u postupku ravnopravni, to se moralo omogućiti i tužiocu i apelantu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu u skladu sa odredbama Evropske konvencije pa je tako, prema obrazloženju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju i postupljeno. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio žalbe kao neosnovane.

VI. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i nedovoljnoj obrazloženosti presuda. Smatra da Kantonalni sud nije dao obrazloženje zašto je primijenio odredbe ZOO, a ne odredbe člana 18a. Zakona o prestanku primjene, te da tužilac ničim nije dokazao da je zaista i imao bilo kakve troškove vezane za stan. Apelant smatra i da je predmetni postupak predugo trajao, te traži da mu zbog toga Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da je u predmetnom postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo.

15. Opštinski sud je ponovio hronologiju predmeta, te naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva.

16. Tužilac je naveo da je apelacija neosnovana jer je apelant s njim nakon pravosnažnosti osporene presude, zaključio vansudsko poravnanje i isplatio iznos na koji je presudom obavezan. Kao dokaz za svoju tvrdnju tužilac je dostavio fotokopiju ugovora o vansudskom poravnanju.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:

Član 18.a stav 1.

Lice čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima. Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed.

18. U Zakonu o obligacionim odnosima «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase: Član 223. stav 1.

Poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kaka treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale, ima pravo zahtijevati da ga onaj čiji je posao vršio oslobodi svih obaveza koje je zbog tog posla uzeo na sebe, da preuzme sve obaveze koje je zaključio u njegovo ime, da mu naknadi sve korisne i nužne izdatke kao i da mu naknadi pretrpljenu štetu čak i ako očekivani rezultat nije postignut.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 42/98 i 3/99 i «Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 044766 09 Gž od 7. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. oktobra 2011. godine a apelacija je podnesena 8. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie ) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na primjenu materijalnog prava

27. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na zahtjev tužioca da mu apelant naknadi troškove koje je imao prilikom adaptacije stana na kojem je apelant nosilac stanarskog prava, dakle, postupak se ticao građanskih prava i obaveza, te je zbog toga član 6 Evropske konvencije primjenjiv.

28. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su redovni sudovi umjesto odredbi člana 18a. Zakona o prestanku primjene Zakona odluke donijeli na osnovu odredbi člana 223 ZOO i da pritom nisu obrazložili odluke.

29. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02) a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Osim toga, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude s tim da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

31. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu sprovedenih dokaza preciziranih u presudama utvrdili da je tužilac bio korisnik stana na kojem je nosilac stanarskog prava apelant, te da je prilikom dovođenja stana u stanje pogodno za stanovanje (budući da je stan bio oštećen tokom ratnih dejstava), imao određene i tačno precizirane neophodne i nužne troškove, te da su redovni sudovi s tim u vezi donijeli osporene odluke kojim su obavezali apelanta da tužiocu te troškove nadoknadi. Ustavni sud zapaža da su se pri tom redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, pozvali na odredbe člana 18a. Zakona o prestanku primjene, te da su, s obzirom na to da je odredbama tog člana propisana primjena relevantnih odredbi ZOO, obavezali apelanta da, shodno odredbama člana 223 ZOO, tužiocu nadoknadi uložena, neohodna i nužna stredstva. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali argumentovano i detaljno obrazloženje vezano za razloge svojih odluka koje je u skladu sa standardima člana 6 Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navedenih obrazloženja ne proizilazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, niti apelant u apelaciji nudi argumente u pravcu kojih bi mogao dovesti u pitanje primjenu materijalnog prava, pa Ustavni sud apelantove navodeo proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i nedovoljnoj obrazloženosti presuda smatra neosnovanim.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na razuman rok

33. Apelant nadalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije prekršeno i zbog toga što predmetne odluke nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 2002. godine.

a) Relevantni principi

34. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

35. Ustavni sud, takođe, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je tužilac pokrenuo pred Opštinskim sudom 28. januara 2002. godine a da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 7. septembra 2011. godine. Dakle, Ustavni sud će, u konkretnom slučaju, razmotriti dužinu postupka u periodu od devet godina i sedam mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet tužbenog zahtjeva tužioca bila naknada sredstava koja je tužilac uložio u osposobljavanje stana za korišćenje na kojem je nosilac stanarskog prava apelant, budući da je stan bio oštećen u toku rata. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud zapaža da se nije radilo o naročito složenom sudskom postupku.

38. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud, posmatrajući i prvobitni i ponovljeni postupak, zakazao 18 ročišta od kojih je 12 održano a šest su otkazana od čega tri zato što taj sud nije izvršio urednu dostavu poziva apelantu. Opštinski sud je prvobitnu presudu donio u roku od dvije godine i pet mjeseci, ali je rješenjem Vrhovnog suda drugostepena presuda, kojom je potvrđena prvobitna presuda Opštinskog suda, ukinuta u dijelu u kojem je odlučeno o visini naknade zbog povrede odredaba ZPP učinjenih od Opštinskog suda i predmet vraćen na ponovni postupak Kantonalnom sudu. Ustavni sud, nadalje, zapaža da je Kantonalni sud nakon šest mjeseci predmet vratio Opštinskom sudu na ponovni postupak. Kako proizilazi iz stanja spisa, žalbeni postupak protiv prvobitne presude je trajao godinu dana a revizioni dvije godine dok je žalbeni postupak protiv presude Opštinskog suda donesene u ponovljenom postupku okončan u roku od dvije godine i šest mjeseci. Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak u pojedinim fazama okončan relativno brzo (žalbeni postupak protiv prvobitne prvostepene presude pred Kantonalnim sudom), to ne utiče na činjenicu da je kompletan postupak koji se ticao naknade sredstava uloženih u osposobljavanje stana za stanovanje u kojem nije bilo potrebno utvrditi nikakve složene činjenice trajao skoro 10 godina. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi kao razlog za ovako drugo trajanje postupka istakli veliki broj predmeta i nedostatak sudija što se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može uzeti kao opravdan razlog za trajanje postupka devet godina i sedam mjeseci koji, kako je već rečeno, nije bio naročito složen. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji odgovornost redovnih sudova za nedonošenje odluke u razumnom roku.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

40. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka u „uobičajenom iznosu“. Prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te da se ona, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).

41. S tim u vezi, Ustavni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i da je apelacija podnesena nakon okončanja predmetnog postupka, te činjenicu da je apelant dao povoda za pokretanje predmetne parnice budući da je izbjegavao da izvrši svoju zakonsku obavezu da povrati sredstva - neophodnie troškove koja je tužilac uložio u predmetni stan koji je vraćen apelantu, smatra da utvrđivanje kršenja prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku predstavlja dovoljnu satisfakciju za apelanta. Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

43. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužioca, kao privremenog korsnika, za naknadu neophodnih troškova koje je imao prilikom osposobljavanja za korišćenje stana na kojem je nosilac stanarskog prava apelant i koji je oštećen u toku rata, pri tome se pozivajući na odredbe člana 18a. Zakona o prestanku primjene Zakona i člana 223 ZOO.

44. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvnecije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji se ticao apelantove obaveze na naknadu neophodnih troškova koje je tužilac imao prilikom osposobljavanja za korišćenje stana na kojem je nosilac stanarskog prava apelant i koji je oštećen u toku rata, koji nije bilo složen, trajao ukupno devet godina i sedam mjeseci.

45. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant ove navode veže za primjenu materijalnog prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

46. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4367/11 (S. N.) | Sudska praksa | Aktio