Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4621/11 (V. V.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4621/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4621/11, rješavajući apelaciju Veselke Vidaković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b, člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUM
U Djelimično se usvaja apelacija Veselke Vidaković.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 001090 11 Gž od 26. oktobra 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Veselke Vidaković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 001090 11 Gž od 26. oktobra 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Kalesiji broj 29 0 P 001090 04 P od 1. jula 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Veselka Vidaković (u daljnjem tekstu: apelantkinja ) iz Zvornika, koju zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnijela je 5. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 001090 11 Gž od 26. oktobra 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 29 0 P 001090 04 P od 1. jula 2011. godine.
2. S obzirom na to da uz apelaciju nije dostavljena prvostepena presuda koja je osporena apelacijom, niti punomoć za zastupanje, odnosno kako apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19 st. 2 i 6 prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od apelantkinje je zatraženo 16. januara 2014. godine da dostavi dopunu apelacije. Apelantkinja je 29. januara 2014. godine dostavila traženu dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Opštine Kalesija (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud i tužena su dostavili odgovore 9. juna a Opštinski sud 12. juna 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantkinja je protiv tužene 16. septembra 2004. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu kojom je tražila da joj tužena na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 3.023,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Opštinski sud je nakon što je tužena dostavila odgovor na tužbu zakazao pripremno ročište za 22. septembar 2009. godine a nakon toga još dva ročišta za glavnu raspravu na kojima je saslušana apelantkinja, vještaci šumarske i geološke struke, te izvršen uvid u materijalne dokaze precizirane u presudi.
7. Opštinski sud je donio Presudu broj 29 0 P 001090 04 P od 1. jula 2011. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena na ime materijalne štete isplati iznos od 3.023,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 16. septembra 2004. godine do isplate, kao i da joj naknadi troškove postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je, između ostalog, tužena istakla prigovor zastare predmetnog potraživanja, budući da iz tužbenih navoda i nalaza vještaka proizilazi da je sječa šume izvršena 1995. godine (nalazi vještaka), odnosno najkasnije do 1. marta 1998. godine (tužbeni navodi apelantkinje ) nakon proteka objektivnog roka iz člana 376 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno je i da je u postupku na osnovu nalaza i mišljenja više vještaka šumarske struke poimenično navedenih u presudi utvrđeno da je sječa predmetne šume izvršena prije 15 do 20 godina od dana sastavljanja nalaza, budući da su vještaci utvrdili da se radi o veoma starim i trulim panjevima hrasta i graba čija je starost procijenjena na navedeni broj godina. Imajući u vidu da je odredbom člana 376 ZOO propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje ju je počinilo, odnosno da zastarijeva u svakom slučaju za pet godina od dana nastanka štete, te kako je nesporno da je šteta nastala najkasnije 1. marta 1998. godine a tužba je podnesena 16. septembra 2004. godine, to je Opštinski sud zaključio da je osnovan prigovor tužene da je predmetno potraživanje zastarjelo, jer je protekao objektivni rok od pet godina, te je donio presudu kao u dispozitivu.
8. Protiv navedene presude apelantkinja je ponijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 29 0 P 001090 11 Gž od 26. oktobra 2011. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je neosnovan žalbeni navod da apelantkinja nije bila ni u kakvom odnosu sa tuženim pa da je zbog toga prvostepena presuda nezakonita i da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer je, kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud konkretan pravni odnos pravilno ocijenio s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev i iz razloga što je prvo raspravio prigovor zastare potraživanja a kako je to zakonom i propisano. Nadalje, navedeno je i da je neosnovan žalbeni navod da zastarni subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu i učinioca nije protekao budući da je, shodno odredbama člana 376 ZOO, kako je obrazložio Kantonalni sud, nesporno protekao objektivni zastarni rok od pet godina od dana nastanka štete. Ovo stoga što se, prema obrazloženju Kantonalnog suda, subjektivnim rokom ne može produžiti objektivni petogodišnji rok zastarjelosti sve i da je apelantkinja kasnije saznala za štetu i učinioca što, takođe, prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije bio dužan sam provjeravati i utvrđivati, nego je apelantkinja u smislu odredbi čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) morala u toku postupka dokazati kada je šteta nastupila i kada je saznala za štetu, a što ona nije učinila.
9. Obrazloženo je i da je neosnovan i žalbeni navod apelantkinje da je na konkretan slučaj trebalo primijeniti odredbe člana 379 ZOO, jer se, kako je obrazložio taj sud, u konkretnom slučaju nije radilo o potraživanjima utvrđenim pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa koja zastarijevaju za 10 godina, jer niti bilo kojim navodom apelantkinja nije navedeno dokazala. Takođe je navedeno da u konkretnom slučaju u kojem je nesporno nastupila zastara potraživanja nisu od uticaja na odlučenje žalbeni navodi da je tužena kriva za nastalu štetu, da za sječu postoje dozvole, uplatnice i otpremnice jer, kako je obrazložio Kantonalni sud, da i postoji navedena odgovornost, ona se ne bi mogla u postupku utvrđivati zbog zastare potraživanja. Kantonalni sud je naveo i da je neosnovan žalbeni prigovor da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je tek nakon sprovedenog dokaznog postupka utvrdio zastaru potraživanja, jer je ovakvo postupanje jedino bilo moguće u skladu sa zakonom, kao i zbog toga što je kao jedan od dokaza za utvrđivanje zastare poslužio i nalaz vještaka šumarske struke kojim je utvrđena starost panjeva. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešnoj primjeni prava. Smatra da je pogrešno utvrđeno da je podnijela tužbu tek 2004. godine, jer je ona tužbu podnijela u septembru 2001. godine za šta, kako navodi, šalje dokaz i to kopiju tužbe sa prijemnim pečatom. Smatra da se prilikom odlučivanja o njenom predmetu trebalo voditi računa i o presudama po tužbama drugih tužilaca jer se radi o istoj stvari i njihovi tužbeni zahtjevi su usvojeni, te navodi i da je bila izbjeglica i svoju imovinu vratila tek 2004. godine. Apelantkinja navodi i da je je nesporno dokazala da joj je šteta pričinjena, te da smatra da je predmetni postupak predugo trajao.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u postupku koji je vođen po apelantkinjinoj tužbi nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva, te da je apelacija iz tog razloga neosnovana.
12. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
13. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da je apelacija neonosvana, jer su neosnovani prigovori vezani za datum podnošenja tužbe Opštinskom sudu jer je iz prijemnog štambilja vidljivo da je tužba podnesena 16. septembra 2004. godine, a ne 10. septembra 2001. godine kako se navodi u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala
15. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 42/98 i 3/99 i «Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 P 001090 11 Gž od 26. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 26. novembra 2011. godine a apelacija je podnesena 5. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupkak ticao prava na naknadu materijalne štete, dakle, da se radilo o postupku u kojem je odlučivano o građanskim pravima i obavezama pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv.
23. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili pravo kada su njen tužbeni zahtjev odbili zbog zastare potraživanja, kao i da je postupak predugo trajao. U odnosu na primjenu materijalnog prava
24. U vezi s apelantkinjinim navodima o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska, pa se, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upušta u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. Ovo stoga što očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zbog zastare potraživanja odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev jer su utvrdili da je šteta na posječenoj šumi nastala najkasnije do 3. marta 1998. godine a da je apelantkinja tužbu podnijela 16. septembra 2004. godine, obrazlažući svoju odluku protekom objektivnog roka od pet godina propisanog članom 376 stav 2 ZOO. Dovodeći navedene činjenice i odlučenje redovnih sudova u kontekst sa odredbama člana 376 stav 2 ZOO, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima odluka redovnih sudova nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da se apelantkinja ne može sa uspjehom pozivati na tvrdnju da je tužbu podnijela 2001. godine a pritom kao dokaz priložiti tužbu grupe lica među kojima nema apelantkinjinog imena niti se apelantkinja može pozivati na odluke redovnih sudova koje su donesene po sličnom činjeničnom i pravnom pitanju kada u tim slučajevima nije bio istaknut prigovor zastare. Takođe, Ustavni sud smatra da je argumentovano i jasno obrazloženje redovnih sudova da i u situaciji da je apelantkinja za štetu saznala 2004. godine ta činjenica nema uticaja na konkretan slučaj budući da je nesumnjivo da je šteta nastala najkasnije do 1. marta 1998. godine, te da je iz tog razloga nesumnjivo protekao objektivni petogodišnji zastarni rok iz člana 376 stav 2 ZOO pa i u situaciji kada je subjektivni rok u vrijeme podnošenja tužbe bio u toku, jer tok subjektivnog roka ne može dovesti do produžavanja objektivnog roka. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantkinjinenavode da nije nastupila zastara njenog potraživanja smatra neosnovanim.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u odnosu na primjenu materijalnog prava i da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na razuman rok
27. Apelantkinja nadalje smatra da joj je pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije prekršeno i zbog toga što je predmetni postupak predugo trajao.
a) Relevantni principi
28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
29. Ustavni sud, takođe, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku za naknadu materijalne štete koji je apelantkinja pokrenula tužbom 16. septembra 2004. godine a da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 26. oktobra 2011. godine. Dakle, Ustavni sud će, u konkretnom slučaju, razmotriti dužinu postupka u periodu od sedam godina i jedan mjesec.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet tužbenog zahtjeva apelantkinje bila naknada materijalne štete zbog posječene šume. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud zapaža da se nije radilo o naročito složenom sudskom postupku.
32. Ustavni sud zapaža da je Opštinskom sudu, u i pored činjenice da se nije radilo o složenom postupku, bilo potrebno čak šest godina i 10 mjeseci da bi donio prvostepenu presudu kojom je utvrdio da je apelantkinjino potraživanje zastarjelo. Pritom Ustavni sud zapaža da Opštinski sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio niti jedan razlog, niti argumenat koji bi mogao imati objektivnog uticaja na ovako dugo trajanje predmetnog postupka, niti nešto takvo proizilazi iz činjenica konkretnog predmeta. Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak u fazi odlučivanja po žalbi apelantkinje pred Kantonalnim sudom okončan za malo više od dva mjeseca, to ne utiče na činjenicu da je kompletan postupak koji se ticao naknade materijalne štete za posječenu šumu u kojem nije bilo potrebno utvrditi nikakve složene činjenice trajao više od sedam godina. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji odgovornost Opštinskog suda za nedonošenje odluke u razumnom roku.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantkinje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje, odnosno na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da materijalno pravo u konkretnom slučaju nije proizvoljno primijenjeno zbog čega nije bilo ni kršenja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelantkinje o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je predmetni postupak, koji se ticao naknade materijalne štete zbog posječene šume, koji nije bilo složen, trajao ukupno sedam godina i jedan mjesec.
36. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi nesporno utvrdili da je apelantkinjino potraživanje zastarjelo, jer je protekao petogodišnji objektivni zastarni rok iz člana 376 stav 2 ZOO.
37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja ove navode veže za primjenu materijalnog prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
38. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić