Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4662/11 (IMC d.o.o. Livno)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4662/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4662/11, rješavajući apelaciju IMC d.o.o. Livno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija IMC d.o.o. Livno podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Ps 007544 10 Rev od 8. septembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 007544 09 Pž od 2. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 007544 09 Ps od 28.
septembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. IMC d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Emir Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 007544 10 Rev od 8. septembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 007544 09 Pž od 2. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 007544 09 Ps od 28. septembra 2009. godine.
2. S obzirom na to da uz apelaciju nisu dostavljene osporene presude, odnosno da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od apelanta je zatraženo 25. jula 2013. godine da dostavi dopunu apelacije. Apelant je 2. augusta 2013. godine dostavio traženu dopunu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Fiko-Terma“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor 23. aprila 2014. godine, Vrhovni sud 24. aprila 2014. godine a Općinski sud 30. aprila 2014. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 9. maja 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 007544 09 Ps od 28. septembra 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime duga za isporučenu, a neplaćenu robu isplati iznos od 30.436,01 KM sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u presudi i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.436,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je apelant Općinskom sudu u Livnu 26. novembra 2002. godine kao vjerovnik podnio prijedlog za izvršenje protiv tuženog kao dužnika radi isplate navedenog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama na ime duga za isporučenu, a neplaćenu robu po računima-otpremnicama preciziranim u presudi po osnovu kojeg je Općinski sud u Livnu donio Rješenje broj Ip-114/02 od 27. novembra 2002. godine kojim je dozvolio predloženo rješenje. Protiv navedenog rješenja tuženi je izjavio prigovor kojim je istakao mjesnu nenadležnost Općinskog suda u Livnu nakon čega je taj sud Rješenjem broj Ip-114/02 od 3. juna 2005. godine prigovor uvažio, proglasio se mjesno nenadležnim i predmet proslijedio Općinskom sudu u Cazinu kao mjesno nadležnom. Općinski sud u Cazinu je Rješenjem broj Ip-142/05 od 28. marta 2006. godine prijedlog za izvršenje odbacio kao nedozvoljen. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je rješenjem preciziranim u presudi žalbu uvažio i ukinuo osporeno rješenje, nakon čega je Općinski sud u Cazinu donio zaključak preciziran u presudi u kojem je odlučeno da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom, te se rješenjem proglasio nenadležnim i predmet dostavio Općinskom sudu - Privrednom odjeljenju na postupanje kao nadležnom sudu.
7. Dalje je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi apelant dokazao da mu tuženi nije platio dug u ukupnom iznosu od 30.436,43 KM na koji mu pripadaju i zakonske zatezne kamate. Općinski sud je naveo da, pošto je tuženi u toku postupka istakao prigovor zastare potraživanja, taj sud ocjenjuje da je prigovor osnovan shodno odredbama člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je istakao da je navedenim članom propisan trogodišnji rok zastare potraživanja između pravnih lica kada je u pitanju promet robe, te da je, pošto su u konkretnom slučaju od dana dospijeća predmetnih računa pa do dana podnošenja tužbe protekle više od tri godine, prema mišljenju tog suda, apelantov potraživanje o zastarjelo. Navedeno je da iz toga slijedi da je apelantova tvrdnja da se u konkretnoj pravnoj stvari treba primijeniti opći zastarni rok od pet godina neosnovan, jer je sudska praksa, kako je obrazložio Općinski sud, zauzela stanovište da se trogodišnji rok zastare ima primjenjivati u svim slučajevima kada su u pitanju pravne osobe nezavisno od njihove strukture kapitala. Navedeno je da se, pošto je u konkretnom slučaju nesporno da su i apelant i tuženi pravne osobe sa privatnim kapitalom, prema obrazloženju Općinskog suda, ovakvo stanovište mora primijeniti i na konkretan slučaj. Općinski sud je dalje naveo i da je odredbama člana 387. ZOO propisano da se zastarijevanje prekida, između ostalog, kada dužnik prizna dug, ili kad izvrši djelimično plaćanje, te da se, s tim u vezi a suprotno apelantovim navodima , sadržina obavijesti tuženog od 10. juna 1999. godine u kojoj se navodi da je u skladištu tuženog evidentirano nekoliko računa iz 1998. godine ne može prihvatiti kao priznanje duga, te da se tom obaviješću ne prekida rok zastare. Istaknuto je da je, ako bi se radilo i o priznanju duga, od dana dostave ove obavijesti do dana podnošenja tužbe, odnosno 26. novembra 2002. godine, protekao zastarni rok od tri godine. Obrazloženo je i da na drugačije rješenje spora nema utjecaja ni apelantov navod da je tuženi posljednju uplatu izvršio 13. novembra 1998. godine jer je i od toga datuma do podnošenja tužbe protekao rok od tri godine. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
8. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 17 0 Ps 007544 09 Pž od 2. decembra 2009. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio i apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.000,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je taj sud, ispitujući osporenu presudu u granicama žalbenih navoda, utvrdio da je prvostepeni sud, polazeći od pravilno utvrđenog činjeničnog stanja koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima, pravilno odlučio kada je uvažio prigovor zastare primjenom trogodišnjeg zastarnog roka iz člana 374. stav 1. ZOO. Navedeno je da, u smislu člana 374. stav 1. ZOO, ugovori o prometu robe i usluga, te potraživanja za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima obuhvataju međusobna potraživanja društveno pravnih lica za sve međusobno sklopljene ugovore o privredi, pa za takve ugovore važi trogodišnji rok zastarjelosti navedenih potraživanja. Kantonalni sud je, dalje, naveo da, prema izraženom pravnom stavu Ustavnog suda FBiH iz odluke broj U-2/08 od 27. maja 2008. godine, odrednicu međusobna potraživanja društveno pravnih lica treba tumačiti i primjenjivati kao odrednicu međusobnih potraživanja pravnih lica. Kantonalni sud je naveo i da, budući da su u konkretnom slučaju i apelant i tuženi pravna lica, ali sa privatnim, a ne državnim (ranije društvenim) kapitalom, a apelantova potraživanja čini neplaćeni iznos duga po računima za robu isporučenu tuženom, prema mišljenju Kantonalnog suda, evidentno ovaj obligacionopravni odnos apelanta i tuženog proizlazi iz ugovora o prometu robe i usluga propisanog u odredbi člana 374. stav 1. ZOO. Pošto je apelant tužbu za naplatu duga podnio 26. novembra 2002. godine a dug po utuženim računima dospio na naplatu u toku 1998. godine, to je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, od momenta dospijeća duga do momenta podnošenja tužbe protekao vremenski period od više od tri godine, pa je u konkretnom slučaju protekao zastarni rok od tri godine iz člana 374. stav 1. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 17 0 Ps 007544 10 Rev od 8. septembra 2011. godine reviziju odbio kao neosnovanu, te i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju je navedeno da su, suprotno apelantovim tvrdnjama, nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su primjenom odredbi člana 374. stav 1. ZOO odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja, te da su tom prilikom nižestepeni sudovi dali jasne i potpune razloge koje prihvata i Vrhovni sud. Navedeno je i da su odluke Ustavnog suda FBiH konačne i obavezujuće za sve sudove, pa, prema tome, i odluka od 27. maja 2005. godine u kojoj je iskazano tumačenje odredbe člana 374. ZOO, te da je zbog toga, kako je obrazložio Vrhovni sud, neosnovan apelantov revizioni navod da nije u nadležnosti Ustavnog suda da mijenja federalni zakon. Vrhovni sud je obrazložio i da priznanje duga koje prekida zastaru potraživanja mora biti učinjeno tako da se njime očituje jasna volja dužnika da priznaje dug koja se sastoji od priznanja pravnog osnova i visine duga, što je, prema obrazloženju tog suda, u konkretnom slučaju (u odnosu na sadržaj obavijesti od 10. juna 1999. godine za koju je apelant tvrdio da je priznanje duga od tuženog), izostalo, te da je s tim u vezi prvostepeni sud dao jasno obrazloženje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je morao biti primijenjen opći petogodišnji zastarni rok, a ne trogodišnji iz člana 374. ZOO, jer se taj rok odnosi na društveno pravna lica a da apelant to nije, jer ima isključivo privatni kapital. Apelant smatra da Ustavni sud FBiH, kao ni Ustavni sud BiH, ničim nisu ovlašteni da mijenjaju zakone, te da Ustavni sud BiH štiti zakon u državi u kojoj vladaju dva različita zakonska rješenja. Apelant, također, tumači presudu Ustavnog suda FBiH broj U-2/08 i navodi da je ta presuda nezakonita, te da se sudovi nisu smjeli pozivati na sudsku praksu, nego samo na zakon, i da se pravna lica iz FBiH stavljaju u nepovoljan položaj u odnosu na pravna lica u Republici Srpskoj kojima na raspolaganju stoji i desetogodišnji zastarni rok vezan za mogućnost podnošenja tužbe radi neosnovanog bogaćenja. Apelant, također, smatra da je dokazao postojanje dugovanja i da je njegov tužbeni zahtjev morao biti usvojen i tuženi obavezan na izmirenje dugovanja i na zakonske zatezne kamate.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti kao neosnovanu.
12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
13. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da je i Ustavni sud o istom pitanju u nekoliko svojih odluka zauzeo identičan stav kao i redovni sudovi u konkretnom slučaju.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03) u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka relevantne odredbe glase:
Član 2.
Učesnici obligacionih odnosa jesu preduzeća i druge društveno-pravne osobe, pojedinci i građansko-pravne osobe.
Član 25.
(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore primjenjuju se na sve vrste ugovora, osim ako za ugovore u privredi nije izričito drukčije određeno.
(2) Ugovori u privredi su, u smislu ovog zakona, ugovori što ih preduzeća, te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet njihovog poslovanja ili u vezi s tim djelatnostima.
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Član 374. stav 1.
(1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 007544 10 Rev od 8. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. oktobra 2011. godine a apelacija je podnesena 7. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
22. U konkretnom slučaju predmet postupka je bilo utvrđivanje osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva kojom je tražio da sudovi obavežu tuženog da mu isplati dug po osnovu isporučene, a neplaćene robe, dakle, predmet postupka je bilo utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta i tuženog, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv.
23. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe ZOO u vezi sa računanjem rokova zastare potraživanja, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska, pa će se Ustavni sud, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. Ovo stoga što očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u više predmeta, pa je, tako, u predmetu broj AP 3207/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3207/08 od 12. maja 2011. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), rješavajući pitanje primjene člana 374. stav 1. ZOO (u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, kao i u konkretnom predmetu budući da je u „Službenim novinama FBiH“ broj 42/11 izvršena izmjena navedenog člana 374. stav 1. ZOO i brisana riječ društvenih) od rednovnih sudova na potraživanja pravnih lica čiji je kapital privatni, odbio apelantovu apelaciju u tom predmetu koji je isticao da se trogodišnji zastarni rok može primijeniti samo na društveno pravna lica, a ne i na pravna lica u privatnom vlasništvu. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao „da nije arbitraran stav Vrhovnog suda kada je u konkretnom predmetu na osnovu dokaza izvedenih tokom trajanja postupka zaključio da su nižestepeni sudovi bili dužni primijeniti odredbu člana 374. ZOO, kojom je predviđen rok zastare od tri godine jer se radi o međusobnim potraživanjima između pravnih lica. Dakle, imajući u vidu potrebu osiguranja principa ravnopravnosti između društveno-pravnih lica i ostalih pravnih lica u sadašnjoj vlasničkoj strukturi, nema opravdanja za različite rokove zastarjelosti u međusobnim potraživanjima svih pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, bez obzira na strukturu kapitala pravnog lica. Prema tome, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u svojoj odluci nije arbitrarno primijenio član 374. ZOO, te da je Vrhovni sud svoj stav potkrijepio i praksom iz Odluke Ustavnog suda broj AP 619/04 od 27. maja 2005. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 69/05) i Odluke Ustavnog suda FBiH broj U-2/08 od 27. maja 2008. godine („Služene novine FBiH“ broj 41/08).“
25. S obzirom na činjenice konkretnog predmeta prezentirane u prethodnim tačkama ove odluke (da se radi o potraživanju koje je proisteklo iz ugovora o prometu robe i usluga koji su zaključila pravna lica formirana na privatnom kapitalu, kao i da je potraživanje dospjelo na plaćanje u toku 1998. godine a apelant je tužbu podnio 26. novembra 2002. godine, zbog čega je trebalo primijeniti odredbe člana 374. stav 1. ZOO), te uzimajući u obzir da su osporene odluke redovnih sudova donesene nakon navedenih odluka Ustavnog suda i Ustavnog suda FBiH (čime je isključena mogućnost retroaktivne primjena stavova izraženih u navedenim odlukama), Ustavni sud smatra da se citirani stav iz Odluke broj AP 3207/08 može primijeniti i na konkretan slučaj. Stoga se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u cijelosti poziva na obrazloženje Odluke broj AP 3207/08 u dijelu koji se odnosi na primjenu člana 374. ZOO. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije proizvoljno primjenjeno materijalno pravo, te da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni odredbi člana 374. ZOO neosnovani.
26. Ustavni sud, pored toga, zapaža da apelant u apelaciji komentira i osporava odluku Ustavnog suda FBiH broj U-2/08 od 27. maja 2008. godine, kao i zakonska rješenja iz FBiH i Republike Srpske u pogledu zastarnih rokova vezanih za poslovanje pravnih lica Ustavni sud podsjeća da je i odredbama člana 374. stav 1. ZOO Republike Srpske propisan isti zastarni rok od tri godine u vezi sa potraživanjima koja proistječu iz ugovora o prometu robr i usluga pravnih lica, kao i odredbama istog člana ZOOFBiH, te i ove apelantove navode smatra neosnovanim. Također, u odnosu na apelantove navode vezane za odluku Ustavnog suda FBiH, Ustavni sud u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka ove odluke i utvrđenje da su osporene odluke donesene na osnovu odredaba člana 374. stav 1. ZOO, a da su samo potkrijepljene stavom iz navedene odluke Ustavnog suda FBiH, smatra neosnovanim.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Apelant smatra da mu je osporenim odluka prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant kršenje prava na imovinu vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje, te imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu nekršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra i apelantove navode o kršenju prava na imovinu neosnovanim.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
29. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, kao i da iz stanja predmeta proizlazi da je apelant koristio pravne lijekove koji su mu stajali na raspolaganju shodno odredbama zakona, te činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili svoju odluku o primjeni relevantnih odredaba člana 374. ZOO vezanih za zastaru potraživanja proisteklih iz ugovora o prometu robe i usluga zaključenih između pravnih lica na konkretan predmet i kada su svoje odluke potkrijepili stavovima iz odluke Ustavnog suda FBiH broj U-2/08 od 27. maja 2008. godine.
31. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijanog prava, odnosno kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
32. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada Ustavni sud nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i kada iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant koristio pravne lijekove koji su mu shodno zakonu bili na raspolaganju.
33. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić