Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1320/11 (I. A.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1320/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1320/11, rješavajući apelaciju Indire Ajanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Indire Ajanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001713 od 9. decembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Indira Ajanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Hamdija Šljuka, advokat iz Kaknja, podnijela je 16. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001713 od 9. decembra 2010. godine. Apelantkinja je 9. oktobra 2013. godine dopunila apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda i Javne ustanove "Dom zdravlja" Kakanj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 21. marta 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 24. marta 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 036-0-P-07-000- 107 od 22. februara 2008. godine obavezan je tuženi da apelantkinji isplati iznos od 29.378,02 KM (na ime neisplaćene razlike plate, naknade za topli obrok i regresa za period od 4. maja 2004. do 4. maja 2007. godine) sa zakonskom zateznom kamatom od 4. maja 2007. godine pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.230,00 KM.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je tuženi u obavezi da apelantkinji isplati platu, naknadu za topli obrok i regres shodno odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 49/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 69. Zakona o radu propisano, između ostalog, da poslodavac, kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti platu manju od plate utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Općinski sud je dalje naveo da je odredbama člana 111. Zakona o radu propisano da se kolektivni ugovor može zaključiti za teritoriju Federacije, za područje jednog ili više kantona, određenu djelatnost, jednog ili više poslodavaca. Takođe, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 112. stav 1. Zakona o radu propisano da na strani zaposlenika kod zaključenja kolektivnog ugovora može biti sindikat ili više sindikata, a na strani poslodavca može biti poslodavac, više poslodavaca ili udruženje poslodavaca. Općinski sud je naveo da je stavom 2. navedenog člana propisano da ako je u pregovaranju i zaključivanju kolektivnog ugovora zastupljeno više sindikata odnosno više poslodavaca, o zaključivanju kolektivnog ugovora mogu pregovarati samo oni sindikati odnosno poslodavci koji imaju punomoć od svakog pojedinačnog sindikata odnosno poslodavca, u skladu sa njihovim statutom. Općinski sud je naveo da je stavom 3. navedenog člana propisano da do formiranja udruženja poslodavaca na strani poslodavca kod zaključivanja kolektivnog ugovora iz člana 111. ovog zakona može biti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno vlada kantona.

7. Općinski sud je ukazao na to da iz Kolektivnog ugovora proizlazi da su taj ugovor, na osnovu članova 111. i 112. Zakona o radu, potpisali Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Nezavisni strukovni sindikat radnika zaposlenih u zdravstvu Federacije Bosne i Hercegovine. Općinski sud je naveo da iz toga proizlazi obaveza tuženog da u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje pravila Kolektivnog ugovora prilikom obračunavanja plata i drugih naknada. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da iz nalaza vještaka finansijske struke, koji stranke nisu osporavale, proizlazi zaključak da je tuženi u spornom periodu isplaćivao apelantkinji manju platu, naknadu za topli obrok i regres u odnosu na platu, naknadu za topli obrok i regres koji apelantkinji pripadaju u skladu sa odredbama čl. od 26. do 47. Kolektivnog ugovora. Općinski sud je naveo da je, s obzirom na to, odlučio kao u izreci presude.

8. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 004-0-Gž-08-000 718 od 26. septembra 2008. godine, kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovane tvrdnje tuženog o tome da tuženog ne obavezuje Kolektivni ugovor jer, navodno, nije poštovana procedura za zaključenje tog ugovora. Naime, Kantonalni sud je naveo da je članom 1. Kolektivnog ugovora određeno da se kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva uređuju prava, obaveze i druga pitanja iz radnog odnosa zaposlenika u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je naveo da je članom 2. Kolektivnog ugovora određeno da se pojedinačnim ugovorima zaposlenika i poslodavca ne mogu odrediti manje obaveze i prava utvrđena tim ugovorom. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je članom 4. Kolektivnog ugovora određeno da su se potpisnici tog ugovora dužni pridržavati odredaba tog ugovora i otkloniti sve radnje koje onemogućavaju njegovo izvršenje. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je u završnim odredbama Kolektivnog ugovora navedeno da je ugovor za Vladu Federacije Bosne i Hercegovine potpisao federalni ministar zdravstva, a za Nezavisni strukovni sindikat radnika zaposlenih u zdravstvu Federacije Bosne i Hercegovine predsjednik sindikata. Kantonalni sud je ukazao na to da se iz citiranih odredaba Kolektivnog ugovora može izvući jedini logičan zaključak da taj ugovor u cijelosti obavezuje tuženog, odnosno da je tuženi dužan u cijelosti primijeniti i poštovati odredbe Kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je naveo da nema sumnje da je tuženi javna zdravstvena ustanova u smislu člana 1. Kolektivnog ugovora, te da stoga odredbe tog ugovora obavezuju tuženog i da je tuženi dužan da se pridržava tih odredaba. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi tuženog da apelantkinja nije dokazala da je tuženi u obavezi da primjenjuje Kolektivni ugovor. Kantonalni sud je naveo da je članom 1. Kolektivnog ugovora određeno na koga se ugovor odnosi, te da je tuženi, ako je i tvrdio da ga iz nekog razloga odredbe tog ugovora ne obavezuju, trebalo da za to pruži odgovarajuće dokaze i da dokaže tu činjenicu. Kantonalni sud je naveo da tuženi u tom smislu nije predlagao dokaze niti je dokazao tu činjenicu, odnosno tvrdnju.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001713 od 9. decembra 2010. godine, kojom je reviziju usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen. Apelantkinja je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.655,28 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda, smatrajući da je pravilan stav prvostepenog suda da Kolektivni ugovor obavezuje tuženog, te da tuženi u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude nije dokazao svoje tvrdnje da Zeničko-dobojski kanton nije dao saglasnost za zaključenje Kolektivnog ugovora, kao i da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije imala punomoć Vlade tog kantona za zaključenje ugovora. Vrhovni sud je naveo da, suprotno stavu drugostepenog suda, tuženi u reviziji osnovano ukazuje na to da je u predmetnoj parnici apelantkinja kao tužiteljica bila dužna da dokaže da Kolektivni ugovor, iz kojeg crpi svoje pravo, obavezuje tuženog. Vrhovni sud je istakao da iz navedenog slijedi da apelantkinja, na kojoj je bio teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva u smislu odredaba člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazala da je pravno valjan predmetni Kolektivni ugovor, niti je izvela dokaze na osnovu kojih bi se ta činjenica mogla utvrditi. Vrhovni sud je naveo da su zbog toga nižestepeni sudovi, pogrešno raspoređujući teret dokazivanja spornih pravno relevantnih činjenica (član 126. ZPP), pogrešno primijenili materijalno pravo kada su, pozivajući se na odredbe Kolektivnog ugovora, usvojili apelantkinjin tužbeni zahtjev.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantkinja smatra da su joj osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da je ona bila dužna da dokaže da Kolektivni ugovor obavezuje tuženog. Naime, apelantkinja navodi da je Kolektivni ugovor normativni akt koji ima snagu podzakonskog akta, tako da je dokazivanje da li je obavezujući za tuženog isto kao dokazivanje da je Zakon o radu obavezujući za tuženog. Apelantkinja navodi da je tuženi odredbe Kolektivnog ugovora inkorporirao u svoje akte, tj. Pravilnik o radu, te da je na taj način pristao na odredbe tog kolektivnog ugovora i bio obavezan da postupa u skladu s tim odredbama. Apelantkinja smatra da Vrhovni sud nije pravilno primijenio odredbe čl. 123. i 126. ZPP. U vezi s tim, apelantkinja navodi da je u konkretnom slučaju tuženi bio dužan da dokaže činjenicu koju je iznio i na koju se pozvao, a ne ona. Konačno, apelantkinja navodi da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donio više odluka kojima je revizije odbacio kao nedopuštene, a da je u njenom slučaju promijenio stav koji je imao, čime se narušavaju principi pravne sigurnosti i jednakosti svih lica pred zakonom. U dopuni apelacije apelantkinja se poziva na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1332/10, te navodi da je diskriminisana u odnosu na zaposlenike Regionalnog medicinskog centra "Dr. Safet Mujić" Mostar (na koje se odnosi predmet broj AP 1332/10) i da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da apelantkinja, prema ocjeni tog suda, nije dokazala da Kolektivni ugovor na kojem temelji svoja potraživanja iz radnog odnosa obavezuje tuženog, tako da je njen tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja. Vrhovni sud smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se poziva u apelaciji, te stoga predlaže da se apelacija odbije.

12. Tuženi je naveo da je odredbama člana 112. stav 2. Zakona o radu propisano da ukoliko je u pregovaranju i zaključivanju kolektivnog ugovora zastupljeno više sindikata, odnosno više poslodavaca, o zaključivanju kolektivnog ugovora mogu pregovarati samo oni sindikati odnosno poslodavci koji imaju punomoć od svakog pojedinačnog sindikata odnosno poslodavca. Tuženi je naveo da apelantkinja nije dokazala (čak ni ponudila dokaze u tom smislu) da je sindikat tuženog učestvovao u postupku zaključivanja Kolektivnog ugovora, odnosno da je Nezavisni strukovni sindikat imao ovlaštenje od ostalih sindikata, te sindikata tuženog u pogledu pregovaranja i zaključivanja tog ugovora. Tuženi je naveo da iz obavijesti Kantonalnog ministarstva zdravstva od 6. juna 2007. godine proizlazi da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije imala potrebnu punomoć Vlade Zeničko-dobojskog kantona za pregovaranje, zaključivanje i potpisivanje Kolektivnog ugovora, niti je Vlada tog kantona naknadno pristupila tom kolektivnom ugovoru. Takođe, tuženi je naveo da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine donio Presudu broj U 28/08 od 24. septembra 2009. godine kojom je utvrdio da Kolektivni ugovor, u vrijeme zaključivanja, u odnosu na Zeničko-dobojski kanton, nije zaključen u skladu sa članom III/2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 69.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja. Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 111.

Kolektivni ugovor može se zaključiti za teritoriju Federacije, za područje jednog ili više kantona, određenu djelatnost, jednog ili više poslodavaca.

Član 112.

Na strani zaposlenika kod zaključivanja kolektivnog ugovora može biti sindikat ili više sindikata, a na strani poslodavca može biti poslodavac, više poslodavaca ili udruženje poslodavaca.

Ako je u pregovaranju i zaključivanju kolektivnog ugovora zastupljeno više sindikata odnosno više poslodavaca, o zaključivanju kolektivnog ugovora mogu pregovarati samo oni sindikati odnosno poslodavci koji imaju punomoć od svakog pojedinačnog sindikata odnosno poslodavca, u skladu sa njihovim statutom.

Do formiranja udruženja poslodavaca na strani poslodavca kod zaključivanja kolektivnog ugovora iz člana 111. ovog zakona, može biti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije), odnosno vlada kantona.

14. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 49/00) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljem tekstu: Ugovor), uređuju se prava, obaveze i druga pitanja iz radnog odnosa zaposlenika u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 2.

Pojedinačnim ugovorima zaposlenika i poslodavca se ne mogu odrediti manje obaveze i prava utvrđena ovim ugovorom.

Član 4.

Potpisnici ovog ugovora dužni su pridržavati se odredaba ovog ugovora i otkloniti sve radnje koje onemogućavaju njegovo izvršenje.

15. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123. stav 1.

1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-08-001713 od 9. decembra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 21. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

20. Apelantkinja osporava navedenu presudu tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Apelantkinja smatra da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP, što je dovelo do kršenja njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, obavezan tuženi da apelantkinji isplati iznos od 29.378,02 KM (na ime neisplaćene razlike plate, naknade za topli obrok i regresa) u skladu sa relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, ukazao na to da apelantkinja, na kojoj je bio teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva u smislu odredaba člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, u predmetnom postupku nije dokazala da Kolektivni ugovor obavezuje tuženog, odnosno da je taj ugovor pravno valjan. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je odredbama člana 7. stav 1. ZPP propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te da je odredbama člana 123. stav 1. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 126. ZPP propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da apelantkinja (kao tužiteljica) u toku postupka nije dokazala svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivala svoj tužbeni zahtjev, te je stoga i odlučio kao u izreci svoje presude. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Što se tiče apelantkinjinih navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio drugačije odluke, te pozivanja na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1332/10, Ustavni sud podsjeća na to da je nadležnost Ustavnog suda da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP na predmetnu situaciju, te da je na taj način poštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

26. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Ostali navodi

27. U pogledu apelantkinjine dopune apelacije od 9. oktobra 2013. godine, Ustavni sud ukazuje na to da se, u smislu člana 22. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. prethodnih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju, apelantkinja u dopuni apelacije ukazuje na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju, u odnosu na isto činjenično i pravno stanje. Imajući u vidu da je apelantkinja osporenu presudu Vrhovnog suda kao konačnu odluku u predmetnom postupku primila 21. januara 2011. godine, a da je dopunu apelacije podnijela 9. oktobra 2013. godine, te kako se dopuna apelacije ne odnosi na novonastale pravne okolnosti, Ustavni sud ukazuje na to da, shodno navedenom, neće ispitivati apelantkinjine navode iznesene u dopuni apelacije.

VIII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

29. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić